Blog post
Blog post
Blog post
Blog post
MOJE NAJVEĆE RAZOČARENJE
Kako su moji živući Bogovi postali sluge lošijima od sebe
Osjećam se prevarenom, baš kao i pokojni David Graeber, svjetski antropolog, Fulbrightov stipendista, izbačen sa Yale, kako ga Viktor Vresnik naziva,»pjesnik radikalne ljevice». Ne pravim nikakva poređenja sa pokojnikom jer tako nešto nije ni moguće ali dijelim u dobrom Njegovu sudbinu. Prevarili su me, prevarili su me roditelji, prevarili su me u školi, na fakultetu, prevario me je sistem, odgoj…sve moje iluzije i ideali su srušeni kao kula od karata.
Profesori univerziteta su za mene, dijete iz «provincije» bili Bogovi koji hodaju zemljom, nepogrešivi, briljantni, sveznajući, oni koji kreiraju društvo jednakosti. I tako je moja iluzija trajala tokom studija, divila sam se svojim profesorima. Desilo se da zaluta po neka ovca ali zalutala ovca nije mogla da sruši tu idealnu sliku jer na zalutalu ovcu malo je ko obraćao pažnju. Sve je to nekako išlo do 90.ih (uh, koliko godina ja to imam 🙂 ) dok nije Jugoslavija počela da buči, dok profesori svoje učionice i amfiteatre nisu počeli da zamjenjuju skupštinskim klupama. U želji da se uhljebe (ne razumijem iz kog razloga jer su imali poziciju živućih Bogova) pristali su da služe lošijima od sebe. Savjetničke uloge su bile paradne. Pohlepa za novcem i prividom moći počela je da nagriza akademsku zajednicu u kojoj su najveći gubitnici bili studenti, a onda sistem. I tako je sve krenulo.
A onda je došao dan kada sam ušla u akademsku zajednicu sa svojim idealima i iluzijama. Prvo sam se sudarila sa rektorom koji je bio politička figura i koji je pravio čistku nas neistomišljenika. Bila sam zbunjena i duboko razočarana jer Univerzitet po mojim shvatanjima nije bio mjesto političkih obračuna. Reći ćete , «mlada i glupa». Nisam bila tako mlada, a «glupa», možda je teška riječ, možda je bolje «naivna». Poslije prve ide druga institucija i ponovo svjetlost, divan prof.dr Milenko Brkić. I danas kada ga nema, ustajem na spomen Njegovog imena, lika i dijela. Nažalost, sve što je lijepo kratko traje. Tako nas je profesor Brkić jako rano napustio. Kada vam se desi takva svjetlost , prethodno iskustvo je ona «zalutala ovca « sa početka priče, ali nažalost, iza svjetlosti opet dolazi mrak i mnogo zalutalih ovaca. Akademska zajednica je društvo mrtvih pjesnika opredjeljenih da služe mnogo lošijima od sebe jer strah i pohlepa gospodare njihovim razumom. Kvalifikacije, kompetencije, postignuća, knjige, članci, nastupi…danas su nešto što samo smeta, znanje je danas veliki problem. Univerzitet je mjesto za politička uhljebljenja, fakulteti su mjesta za prodaju diploma, država se zatvorila, vegetira bez sistema dok se nešto radikalno ne desi.
Kamen koji je krajem 80.ih počeo da se kotrlja najprije lagano, dobio je ubrzanje i sada ga je nemoguće zaustaviti. Najbolje to oslikava posljednja scena filma Pjera Žalice «Vidiš li šta si napravila? Vidiš li koga si odgojila? Skoncentriši se, baba i umri više dok se nismo svi poklali.»
Nastavit ću i dalje da skupljam odbijenice i od fakulteta i od NGO sektora jer vrijedim, a voljela bih da sklopim oči u Rimu, gradu umjetnosti, kulture i svjetlosti.
O politici
VOLIM OVU KORONU, VOLIM OVE NEDORASLE MINISTRE OBRAZOVANJA
Ova korona je nešto najbolje što mi se desilo. Bogu hvala imam nešto malo mikrobiološkog znanja pa ne mogu prodani mediji da mi prodaju priču koju su uspeli narodu da podvuku pod kožu kao čip koga se svi redom boje. Na vreme sam prestala da jedem, ne unosim hranu te virus nema šta da traži kod mene, nema čime da se nahrani. Maske mijenjam ko čarape, biram one koje idu uz boju kose 🙂 . Šivenje maski postalo je unosan biznis, kako smo samo dovitljiv narod 🙂 .
Brzo prođe ljeto i dođe red na početak nove školske godine. Onda nam se namjeste smiješni ministri obrazovanja koji svi skupa zajedno o obrazovanju ne znaju ništa. Vijećali oni u više navrata hoće li školska godina početi, hvalili se u medijima kako je sve spremno za njen početak, mediji pohrlili u škole da slikaju i snime suzne oči roditelja koji prvi put ispraćaju svoju djecu u školu, i…nije prošla ni cijela nedjelja, a korona kao vještica, nepozvana, uselila se u škole. Izdržaše svi petnaest dana i nema više, što ste slušali uživo slušali ste, ministri su pali na ispitu! Znate kakvi su nam ministri – rumenih obraza svi pucaju od znanja, stručnjaci su kakvih svijet nema, a jedan običan ispit ne mogu položiti. Tako prolaze politički pajaci. Sada će i fakulteti raditi on-line i ove godine od obrazovanja malo će tko šta dobiti. Ovaj scenario sam u svojoj karijeri više puta gledala, istina, nije bilo riječi o koroni, bili su aktuelni štrajkovi, ali opet je sve to prošlo kao što će i korona proći. Proći će kada se ljudska populacija bude dovela u red i kada bude počela da poštuje Prirodu. Mnogo smo bahati, loši i zli, a pri tome tako malo znamo.
Između korone ubacuju nam mediji ove smiješne političare koji jašu nacionalističke narative, zaluđuju nas Vučićem, Trampom, Plenkovićem, Dodikom, Milanovićem…hellooooo, oni ne znače ništa, oni su nebitni u cijeloj priči. Svijet vodi grupica alfa mužjaka čiji su oni pioni, promijenit će ih preko noći ako ne budu slušali. Ne pecajte se na odlazak Dodika u Zagreb, nije to Dodikova odluka. Ne slušajte Bakira, taj više ne zna šta govori. Vjeruju mu još samo oni naivni koji gledaju FBiH i Hayatt.
Volim ovu koronu što je ogolila svu glupost ovoga svijeta.
Volim ovu koronu što je sve ružno kao najveće đubre izbacila na površinu.
Volim ovu koronu što imam vremena na pretek za čitanje sjajnih knjiga.
Volim ovu koronu što se družim samo sa «sigurnima».
Volim ovu koronu jer je se plaše i «četnici» i «ustaše» i «balije».
Blog post
VOLIM TE BEZ RAZLOGA
Karl Uve je ogolio svoju obitelj, svoje namjere, htenja, bol i patnju u knjizi «Moja borba» potpuno svjesno rizikujući da će zbog toga biti odbačen. Istu stvar radim pišući svoje tekstove s tom razlikom da ne razmišljam hoće li se moji naljutiti ili me odbaciti zbog izrečenog i reflektiranog. Da, sve što pišem, onako kako živim, sve je to moja borba. Ona unutrašnja, sa samom sobom. I zaista, nekako se najbolje osjećam sa samom sobom. Ljutim se na sebe, prekoravam sebe, užasno sam stroga prema sebi, zamjeram sebi na propustima, umijem da se radujem sama, umijem da uživam sama , za dobro raspoloženje mi često drugi ili druga nisu potrebni, umijem da uživam u sebi…svjesna potpuno da takva sam kakva sam, baš kao što Prever kaže «Takva sam kakva sam» . Volim bez razloga jer za ljubav nije potreban razlog. Mnogi ne razumiju kada im iz čista mira, bez razloga i povoda kažem «volim te». Budu zbunjeni, tragaju za motivom izrečenog, pitaju jesam li dobro, pitaju zašto ih volim ili me drago biće pita «Mala, šta se dešava?» Oni se nađu u čudu, a zapravo ja budem u još većem čudu jer čudim se čemu se oni čude i čemu takva pitanja?! Da li to znači da nismo navikli na takve izjave? Da li to znači da su riječi ljubavi u jednom partnerskom odnosu suvišne? Kakvi su onda to partnerski odnosi? Da postavimo stvari ovako – zašto je nekome teško reći «volim te» ili da li je moguće da neko nema osjećaje kojima bi iskazao svoju ljubav? Težinu vezujem za bol, a ovdje postoji težina za izreći, pri tome ništa ne boli, a divno je čuti da ste voljeni bez ikakvog razloga. Reći ćete da je za ljubav potreban razlog, ali zar nije dovoljno da postoji neko koji vaš svet čini ljepšim i potpunijim pa da prelomite preko svog jezika to «volim te». Roditelje zavolimo bez razloga, dati su nam i dati smo im i to je za početak dovoljno za ljubav. Razmjenjujemo zagrljaje, poljupce, smijeh, nježne riječi bez nekog posebnog razloga, jednostavno je, sretni smo što ih imamo, sretni su što nas imaju. Od njih čujemo a znamo i da uzvratimo to divno, a ispostavilo se tako «teško» – volim te. Sa godinama postajemo svjesni odlaska svojih roditelja te im češće ponavljamo koliko ih volimo. I tada znamo da je ta riječ ispunjena velikom i dubokom ljubavlju.
U partnerskom odnosu, obaveze, nezadovoljstvo, patnja, otuđenost, odvuku nas nekuda, a ni sami zapravo ne znamo kuda. Neki paralelni svet ili stvaranje svog mikrokosmosa postaje put u koji klizimo lagano ali sigurno. Tražimo izgubljene djeliće sebe. Na drugoj strani, započinje udaljavanje, preti da vremenom postanemo stranci, a život često pretvaramo u Kafkin proces.
Nekako mi se čini da život živimo previše racionalno, emocije su se negdje izgubile, što bi rekao Makis Citas «Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija». Fantastična misao, fantastična! Koliko je samo onih energetskih vampira koji se aktivaraju kada ih najmanje želimo?! O njima, nekom drugom prilikom, oni kvare priču o ljubavi 🙂
Helloooooo…svi mi smo emotivna bića, emotivna…želimo ljubav, nežnost, pažnju, otvorenost, prirodnost za koju Dipak Čopra kaže da sadrži tajnu i draž koje pale varnice romanse. Želimo riječi izgovorene punih usta, riječi koje imaju snagu ljubavi. Riječi imaju čudnu moć. «Volim te» raznježi, oslobodi, da nam krila. Samo oslobođen čovjek može da voli bez razloga, povoda i bez motiva. Tek tada možemo govoriti o ljubavi.
I tako… o svemu pišem, otvaram razna pitanja, provociram, govorim o temama koje su negdje zaboravljene, vremenom ih je pojeo mrak.
«Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Kad imam želju da se smejem,
Smejem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Što nije uvek isti onaj koga volim.
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena…”
Prever
Blog post
KUDE SU, BRE, ŠMEKERI…?
Čemu postavljanja pitanja ako si zadovoljna? Čemu preispitivanja ako si zadovoljna? Čemu dilema ako si zadovoljna? Čemu čakuljanja sa prijateljicama ako si zadovoljna? Čemu povlačenja u samoću ako si zadovoljna? Čemu koketiranje ako si zadovoljna? Čemu prikrivanje i brisanje SMS poruka ako si zadovoljna? Čemu odlazak u krevet sa mobilnim telefonom ako si zadovoljna? Kako objasniti suze ako si zadovoljna? Kako objasniti divljanje hormona ako si zadovoljna? Kako objasniti hipertenziju ako si zadovoljna? Kako objasniti «višak» kilograma ako si zadovoljna? Kako objasniti zapuštenost (izrastak na kosi, umetni nokti, lak koji se skida na noktima) ako si zadovoljna? Kako objasniti letargiju, ravnodušnost ako si zadovoljna? Kako objasniti poroke ako si zadovoljna? Kako objasniti sate i sate provedenih pored kompa ili telefona na nekoj od društvenih mreža? Zašto se osećaš kao ispuhani balon ako si zadovoljna? Zašto se prepireš sa partnerom ako si zadovoljna? Zašto ćutiš danima u kući ako si zadovoljna? Zašto odlaziš na posao sa podočnjacima i nateklim očima ako si zadovoljna?
Koliko još toga «čemu», koliko još toga «kako», koliko još «zašto» i DOKLE sve to?
Možete sebe zavaravati, ali mene NE! A znate zbog čega, sve to sam prošla?! Izgovori, izgovori i opet samo izgovori uz potku nebrojeno mnogo razloga, a razlozi povlače izgovore i tako u krug. I u tom krugu se ponavljate. Reći ću vam zašto se tako osećate… RAZOČARALE STE SE, NESTALI SU ŠMEKERI! Da, da…nestali su ŠMEKERI, oni pravi ŠMEKERI koji su znali da organizuju lud provod, da nasmeju , učine da se osećate kao boginja, da vam skinu zvezdu sa neba. Nema ih!
U međuvremenu, izborile smo se za svoja prava pa smo preuzele od muškaraca bolesti uzrokovane stresom, njihovu fizičku i psihičku iscrpljenost. Nedostaje nam slobodno vreme. Izgubile smo usput sebe, takmičenjem u davanju. Ugušile smo muškarce svojom težnjom za emancipacijom i htele, ne htele da priznamo, pomogli smo rađanje nove kategorije «ŠABANA» ili «DŽIBERA»
Gledale smo filmove i zamišljale svoje momke nekako drugačije od onoga što smo dobile. Jedan od najvećih beogradskih šmekere svih vremena, muzičar, pisac i scenarista, Dušan Prelević Prele to što danas nedostaje opisuje na sledeći način “Nije mangup dripac, nisu to ova đubrad što se danas šetaju gradom. Mangupi su vaspitana deca spremna na život. Nisu pi*kice, ni cinkaroši”.
Takvi se traže 🙂 To su oni koji su nestali! Otuda pitanja, otuda preispitivanja, otuda razlozi i izgovori. Otuda sve naše boli.
Retki , jako su retki oni vaspitani, oni koji imaju svoj stav, oni koji znaju da se ponašaju, znaju šta im je činiti, znaju za odgovornost. Nemojte brkati šmekere i džentlmene. Šmekeri imaju tog vragolastog mangupa u sebi, a džentlmeni puno polažu na manire …otvoriti vrata, izvući stolicu, izvinuti se uz čokoladu, na poseban način izrazi divljenje, itd…
Današnji “šabani” ili kako se u mom kraju zovu “džiberi”, dobacuju na ulici, ne mogu se baš pohvaliti svojim vokabularom pa rečenice počinju sa “brate” ili “kontaš”, hvale se osvojenim trofejima (trofej je cura, žena), sebičan je, uvek mu je drugi kriv, on nikada ne pamti rođendane ni godišnjice…Ne može se pohvaliti stilom i istančanim ukusom. Baš je onakav kakvog prava cura ne želi.
Šta smo to uradile i gde smo to pogrešile?
Neću da budem jaka!
Neću da budem dominantna!
Neću da menjam gumu na automobilu!
Neću da nosim pantalone!
Neću da sve znam!
VRATITE SE ŠMEKERI!