MOJ OSLOBOĐENI UM

Koliko je samo vremena potrebno, učenja, rada na sebi da dođeš u situaciju da živiš knjigu dok čitaš i opet shvatiš da toliko malo znaš i da je pred tobom polje koje zapravo nikada nećeš preći.  Prošlo je mnogo godina tapkanja u mjestu jer majmunski mozak  nije dozvoljavao svesti da se razvija, kočio je svojom trivijalnošću. Opsjednutost, sada znam, lažnim egom pojela je vrijeme . Taj lažni ego je u ono vreme služio da se u javnosti prikažemo u najboljem svijetlu, bilo je jako važno kakav će se utisak ostaviti. Kao u ringu, kada se sretnu najljući protivnici, borbu su vodili nesigurnost i emocije. Mogu li, umijem li, da li sam dovoljno dobra, dovoljno vrijedna, debela, neshvaćena, nesretna…sve sam to morala riješiti sama.

Nije bilo „folk psihologije“ kako to „veliki“ psiholozi sa gnušanjem i podsmjehom zovu. Potpuno zaslijepljeni, ne vide da se to štivo prodaje u milijunskim primjercima što znači da se čita, nekome pomože da se osjeća bolje, nekome pričinjava zadovoljstvo,  neko u takvoj literaturi traži odgovore na svoja pitanja.

Crkva i džamija nisu bila mjesta u koja se baš tako učestalo zalazilo, vjernici su svoje obrede obavljali uglavnom u tišini svojih domova. Nije bilo dostupno vjersko obrazovanje, po neka kuća je imala Bibliju ili Kuran tako da duhovnost nije bila na cijeni. Čak su nas kao djecu učili kada vidimo popa da se uhvatimo za dugme i da ga uvrnemo s desna na lijevo, u suprotnom će nas pratiti nesreća. O istočnjačkom učenju niste mogli čuti nigdje, a ako se nešto omaklo u medijima tumačili bi vam da su u pitanju neke opasne sekte kojih se treba kloniti.

Medijski prostor je bio strogo kontrolisan i vrlo edukativan.

I kako obično biva, svaka katastrofa običnom svetu dođe iznenada. Nakon razornog potresa desio nam se cunami koji je izazvao pravu katastrofu. Preživjeli u čudu s početka se nisu snašli. Najedanput je sve „zabranjeno“ postalo dozvoljeno, sekte se rijetko spominju, a popovi, odnosno sviještena lica postali su vrlo interesantni za druženje, duhoviti, imaju lijepu priču, pristupačni, spremni da pomognu, prijatelji su narodu.

U medijskom prostoru izgubio se edukativni program ali kontrola je ostala. Danas govore da nikada nije bilo ovakvog medijskog linča, a ja mogu poručiti onima koji nisu živjeli u to neko vrijeme i ne znaju kako je to nekada bilo, da ovo danas nije ništa  u odnosu na ta neka prošla vremena. Samo se to nekada radilo sa stilom, a danas je to mnogo, mnogo primitivnije.

Na moju veliku sreću, preživjela sam i razorni potres i cunami. U bunilu, počela sam sa propitivanjem sebe i otkrivanjem nečega što uopšte nisam znala da postoji u meni. Glad za novim saznanjima odvukla me je na sasvim drugu stranu na čemu sam jako zahvalna svom otvorenom umu. Interesantno, nisam osjećala strah, znala sam kako kaže Seneka da su „naši strahovi brojniji od opasnosti koje nam prijete i mi više patimo u svojoj mašti nego u zbilji.“ Oko mene je zavladala globalizacijska histerija obojena nesretnim, nespremnim i zalutalim stadom.  Crna ovčica se otrgla, izdvojila tragajući za tišinom i mirom.  Ni malo jednostavno u okruženju koje ima etablirani kolektivni identitet. Svoj put nalazim u nomadskom životu, ne znam gdje mi je kuća, a zadržim se na onim mjestima iz kojih crpim nova saznanja. Svakoga dana po nešto naučim. Svojim velikim uspjehom smatram što sam naučila  da blokiram buku i umjesto užasnih zvukova automobila sa ceste ujutru me budi cvrkut ptica i to vrlo glasan, oštrih tonova cvrkut ptica. Nije slika rajskog vrta već prašume u kojoj se miješaju zvukovi životinjskog svijeta. Budilica mi ne treba.

U fazi sam kada i na post, odricanje od hrane gledam kao prirodan tok koji otvara um. Glad koju osjetim je ugrađena navika, biološki sat koji opominje, rutina, koja ukorjenjuje. Imamo mi to nešto hedonističko u sebi, a malo toga znamo o hedonizmu. Možemo na hedonizam gledati kao grčki filozof  Aristippus, koji je vjerovao da je smisao života postići sreću kroz emociju užitka ili pak razmišljati kao Epikur koji je smisao života video u oslobađanju od patnje i ljutnje. Na svakom od nas je izbor samo nemojte da vas ponese pohlepa, kraj je obično jako bolan.

Zamislite samo kakav je to luksuz da u današnjem informatičko potrošačkom svijetu možete sebi organizirati život kakav želite a da vas pri tome ništa ne ugrožava?! Razmislite o podatku da u toku dana imate otprilike oko sedamdeset hiljada raznih misli, vjerujem da ste fascinirani ovom brojkom. U svijetu se rade ozbiljna istraživanja dok nama tamo neki jadni, nesretni i tužni ljudi troše vrijeme pokušavajući da uvuku stada u svoje torove koje na kraju spaljuju kao što su se spaljivale Gričke vještice. Svjedočimo zaista tragičnom razvoju ljudske historije.

Nije na odmet podsjetiti se priče o dva vuka koja gajimo u sebi i da na kraju pobjeđuje onaj kojeg hranimo. Razmislite kojeg vuka hranite jer tako birate svoj put, u stado i torove ili u nomade pa gdje stignete?

Dok gazim nomadskim stazama, u mojoj biblioteci je sve duži spisak svjetovnih, filozofskih a nađe se i ona „folk psihologija” jer me u školi o svemu što sada učim nitko nije učio. Na žalost, ni današnje generacije nitko o tome ne uči. Ostavljeni su da lupaju po mašinama, smišljaju kako, gdje i za šta upotrijebiti vještačku inteligenciju i zbrisati negdje. Dobra strana za mene zastrašujuće budućnosti je ipak nomadski život.

Oni na Mjesec a ja možda ipak jednog dana stignem do Amazonije 🙂

POD UTISKOM

Danima se vrtim, napisala bih nešto, ideje nadolaze, događaji se odvijaju i smjenjuju brzinom svijetlosti, metež od informacija stvara mi košmar u glavi.  Predugo traje tenzija, neizvjesnost, strah, ona svjesna kada razmišljam o sutra a ne o danas jer danas više ništa ne mogu učiniti. Plaši me da ni sutra neću nešto mnogo više napraviti jer zemlja haosa ništa ne obećava. Potpuno svjesna limita, ali…što bi rekao moj kum „srce hoće al’ dupe klokoće“. Izuzetno loš osjećaj ali šta drugo nego boriti se za svoj mir , za mir koje voliš, za ljubav do koje ti je stalo i stići do pitanja „šta će mi više od onoga što imam?“ Razgovor sa sobom je siguran put u bistrenju svojih misli, postavljanju prioriteta i donošenju odluka.

Rekoh nekada negdje „za pisanje je potrebna emocija, ona iz dubine.“ A šta kada se emocije udruže u svom plesu pa nigdje smiraja? Čula bez pitanja odvode um na sva ona mjesta na kojima ne želimo da bude. Učim kroz razmišljanje redovnika da je važno shvatiti značenje misli, to je put oslobađanja. Svoj nemir liječim mudrošću sa Istoka i eto, liječenje daje svoje rezultate, opet pišem. Sve se dešava sa razlogom, kada treba i kada za to dođe vrijeme. Prošla je godina od premijere filma „Deset u pola“ a tek sada sam ga pogledala. Bilo je vremena sigurno i ranije za pogledati ali nije bilo pravo vreme. Sada je to vreme kao što je došlo vreme i da isključeni postanu uključeni. Istina, dugo je trajala ta naša isključenost, nešto malo više od decenije. U našim godinama, svaki novi dan je veliki, a zamislite samo koliko je decenija velika?! Isključeni smo  u petoj i šestoj deceniji a kao pobjednici što znači uključeni izlazimo u svojoj šestoj i sedmoj deceniji. Izašli i još živi, „golemo“ što bi rekli Hercegovci.

Genijalni Danis Tanović pogodio je u metu, svaka čast maestro! Svaka čast!

Odgledah i ne trepnuh. Pomiješane emocije, smjeh i suze sa gorkim okusom već doživljenog. Maestralno iskorišćeni ćevapi kao svjetski brend kako bi se ogolila  sarajevska čaršija, ona od Marijin dvora do Vijećnice.  Cijelom svijetu je „Deset u pola“ Tanović servirao  na limenom tanjiru koji se ne lomi, sa escajgom najjeftinijem jer se kao takav ne krade i jogurtom koji se služi u ambalaži pa ne trebaju čaše. Potpuno ogoljena slika činjenica  koje samo Čaršija i njena raja znaju – ko lomi, ko krade i ko podmeće. Samo Čaršija  zna ko je ko, zna ona gdje se kriju miševi i zna Čaršija kako miševe iz rupe izvući na svjetlo dana.

Prikazao je Tanović i tog skromnog, ponosnog Bosanca koji je raja.  Dovoljno je njemu ono taman toliko da ostane još za svadbu i sahranu. On čuva porodicu i njeguje prijateljstva. Prašta i prećuti jer ne mora sve ni da se kaže, On zna kada treba stati. Velikog i otvorenog srca, duhovit, prihvata šalu na svoj račun. Pravi Bosanac je i tvrdoglav, trgovina mu je u krvi te misli da u svemu može trgovati. Šarmantni hvalisavac, ali mjerna jedinica za pravog jeste „da l si raja ili nisi“ što bi rekao Koke.

Svijet će i nakon Tanovićevog „Deset u pola“  hrliti u Sarajevo na ćevape, smijat će se našim vragolijama za koje ne zna da otkrivaju svu trulost sistema koga održava i kome diriguje podzemlje u kome stanuju papani i miševi. Dok oni vode ovaj svijet možeš raditi pomalo ali ne više od toga „po malo“. Ucjenjuju, reketiraju, otimaju, opasni su. Život u rupi je surov. Na jednoj strani se zadovoljavaju čula, a na drugoj strani ruke su zaprljane do ramena. Izašli bi oni iz rupe ali se boje raje. 

Ima Sarajevo i svog „doktora za raju“, dr.Nebojšu Šavliju Valhu. Ne šalim se istina, čovjek je doktorirao na raji i napravio sjajnu doktorsku disertaciju koja je pretočena u knjigu. Bilo bi neumjesno i nekulturno da vam ja pišem o raji kada je to sve lijepo opisao Nebojša Šavlija. Obavezno pročitajte! Svaka čast majstore!

Sreća je da u Sarajevu i  urbanim sredinama još uvijek ima raje. Možda je raja izgubila rat od papana ali kada se udruže tvrdoglavost i veliko srce, papani i miševi će se razbježati. Bježanija je inače u toku.

Nego, ovog ljeta je baš velika sparina pa nekako misao vuče na Valterov duh koji se uvijek probudi kad treba, u pravo vrijeme.  Dok turisti šetaju Čaršijom i oduševljeno otkivaju sve njene draži, ona  se ponosno šepuri jer gazde trljaju ruke, deset u pola ide kao na traci. Proći će ljeto, turisti će otići a onda…diže se raja, sprema se oluja.

Kolo sreće se okreće, raja ne napušta Sarajevo i Bosnu 🙂

NEDOSTAJEŠ

Nedostajanje je praznina koja se ne može popuniti.

Nedostajanje je tišina u kojoj sve boli.

Nedostajanje je kada pitanja ostanu bez odgovara.

Nedostajanje je izgubljen pogled u daljinu.

Nedostajanje je gledanje požutelih fotografija.

Nedostajanje je čitanje požutelih pisama.

Nedostajanje je seta u očima.

Nedostajanje je žal za nerazumevanjem i neshvatanjem.

Nedostajanje je kada „Besame mucho“ moram da odigram sama.

Nedostajanje je pozivanje na Tebe.

Nedostajanje je oživljavanje Tvog mirisa.

Nedostajanje je organizacija Tvog rođendana.

Nedostajanje to si  Ti, moj voljeni tajko, moj „pupo“.

I danas,

slavićemo Tvoj rođendan.

Nedostajanje se leči negovanjem naših rituala.

Cveće, šampanjac, pita sa višnjma i Besame mucho.

Prepričavaćemo anegdote, smejati se…

Sretna sam jer znam da će i posle mene sve biti isto.

Nedostajanje  je duboko u Tvojim precima.