OČUVANOM TRADICIJOM PROTIV OPASNOG LUDILA

Pročitah na jednoj od društvenih mreža da je prosinac/decembar mjesec humanosti i dobrih dijela pa se upitah zašto čekati prosinac/decembar za humanost i dobra dijela?! Oni kod kojih se očuvala tradicija u obitelji posebnu pažnju poklanjaju blagdanima, običajima darivanja, humanosti prema onima kojima je pomoć potrebna. Sretne su obitelji koje su u ovim zlim vremenima očuvale obitelj..

Svijet je okrenut naglavačke. U tako naopako postavljenim odnosima, obitelj kao osnovna ćelija društva prolazi izuzetno teško razdoblje. Ekonomske neprilike, polutanstvo, duboka ogorčenost prema prostoru i ljudima uništavaju obitelj, a sa takvim pošastima gubi se tradicija, sve manje je humanosti i dobrih dijela.

Kao društvo, duboko smo posrnuli.

Koliko prije dvije godine postavljali smo pitanje blagdanskog ozračja imajući u vidu veliku nesreću koju nas je zadesila uzrokovana korona virusom. I taman kada smo pomislili da je našim mukama došao kraj, suočili smo se sa femicidom koji je ozbiljno zahvatio bosansko-hercegovačko društvo. Muka i nesreća  nikada ne idu same. Između pandemije i suočavanja sa femicidom ubačen nam je rat u Ukrajini koji nas ne dotiče direktno ali indirektno  nas se itekako tiče. Izbjegli sa ratom zahvaćenih prostora postavljaju neka svoja pravila koja utiču na našu životnu stabilnost. Vrtoglavo rastu cijene proizvodnje i izvoza oružja na svjetskom tržištu, a mi smo jedni od proizvođača municije i oružja koji se koriste u ratovima za ubijanje nedužne djece i nedužnih ljudi. Nema baš u tome neke moralnosti i etičnosti, zar ne? Pitanje otvara novo pitanje,  šta sa armijom ljudi koja radi u namjenskoj industriji, i koja od svog rada ishranjuje obitelj? Trgovina gasom i prijetnja da ćemo se smrzavati tokom zime je samo dodatno izazvala zebnju među ljudima. Bezočno podizanje cijene nekretnina, podizanje cijene struje, životnih namirnica, nestašica lijekova, sve prazniji dućani pristupačni običnom čovjeku, nesigurnost u školama, na ulici,  nasilje u porodicama…Ludilo kao pred apokalipsu.

Nisam mračna, realna sam.

I kako pod ovakvim okolnostima očuvati obitelj i tradiciju? Na Instagram-u svi žive sjajno, sve sam lažni sjaj. Na fotografijama glamur a u zbilji raspolućenost, dezorijentiranost, duboko nezadovoljstvo i tuga. Noću dernek, danju suze. Facebook lagano ali sigurno postaje arena razjarenih bikova koji kidaju neistomišljenike. Kako sam u tekstu „Facebook – mjesto naše svakodnevice“ pišući za jednu međunarodnu konferenciju napisala „Orwellov Veliki brat nikada ne spava, samo danas umjesto “Ministarstva ljubavi” sudaramo se sa nevidljivim botovima koji vrlo savjesno rade svoj posao brinući o neposlušnima. Čuvena “soba 101” je zamjenjena medijskim prostorom rezervisanim za linč koji traje sve dok se dobro ne plati ili ne odustane od slobodnoumnih ideja. Na sceni je javno i vrlo transparentno prevaspitavanje javnosti sa ciljem utjerivanja straha. Tako se razgovara u kapitalizmu i totalitarnim režimima.”

Kako objasniti i mladima i starima da se sreća neće pronaći na nekom drugom mjestu, da se za sreću treba izboriti sa sobom. Ona stanuje u nama.

Možda se tamo negdje pronađe mir, ali ne vjerujem u dugotrajan mir. Ludilo je zahvatilo čitav svijet. Neka žarišta zahvaćena ratom ne miruju godinama, žarište Ukrajine će vrlo brzo da se prenese na neku drugu tačku na planeti Zemlji, nema mira dok veliki igrači obrću veliki novac trgovinom oružja.  Sa druge strane, snaga prirode je zapanjujuća, a o njoj tako malo ili gotovo ništa ne znamo. Sve one „sekundarne nepogode“ koje su kod nas prisutne – oluje, poplave, požari, zemljotresi, odnose ljude a uzrokuju i milijarderske gubitke .

U ovakvom poretku, šta ostaje…ostaje mobilizacija cjelokupnog društva i vraćanje vrijednosti obitelji. Prilika je da se okupimo za blagdane. Pokušajmo da pronađemo snagu za privid glamura, sve one žarulje, svijetla, blještavost, miris bakine kuhinje vraća nas najljepšem i najbezbrižnijem periodu života kada ništa od svega ispričanog nismo znali. Sigurno je da u nekoj od škrinja čuvamo bakin stolnjak, izvezenu/heklanu kragnu, možda i neki pribor za kolače  sa zlatnim obodima. Okitimo bor, duh minimalizma ili zlatno – crvene kombinacije raskoši, nije važno, važno je da prostor u kome živimo osvježimo. Za bogatu trpezu je potreban novac koji nemamo ali iskoristimo akcije po dućanima i kupimo već danas bocu vina koju ćemo sačuvati do blagdana, napravimo sitne suhe kolačiće  koji mogu stajati u limenim kutijama i to je dosta za one koji znaju da uživaju u malim stvarima, a život čine male stvari.

Krojačica  (krojačice su opet u modi) će mi  sašiti crvenu ili zelenu plišanu haljinu koju ću dodatno obogatiti  maminom heklanom kragnom koju treba prethodno uštirkati, za blagdane se treba lijepo i svečano obući.  Sve će odisati tradicijom koju nosim sa sobom ma gdje bila, jer kako nas je baka Olga naučila „Nikada ne smijete zaboraviti tko ste“.

Ne zaboravljam, živim skromno ali spokojno. Znam da na mnogo toga ne mogu utjecati ali se moram izboriti za mentalni mir. Psiholozi nas savjetuju da mentalni mir postižemo zadržavanjem ili uvođenjem dobrih rutina ( u mom slučaju živim svoju tradiciju), tako što ćemo se posvetiti svom životnom prostoru, urediti ga po svojoj mjeri i tako što ćemo vrijeme provoditi u slušanju muzike, gledanju filmova, čitanju knjiga, druženju sa nama dragim ljudima. Pred blagdane, vratiću se pisanju novogodišnjih čestitki zaboravljenim naliv perom. Divno je dobiti čestitku rukom ispisanu. Čeznem za gramofonom i pločama, mama u svojoj bolesti nije znala šta čini, sve je razdelila. Ako nekome gramofon stoji u potkrovlju i skuplja prašinu, rado ću ga oživjeti 🙂  

Osjećam se sigurno u svijetu obojenom tradicijom. To je moj svijet, privatni svemir o kome pjeva Massimo :

„Jedan mali krug nama dovoljno veliki

To je samo naš svijet, naš privatni svemir

Sazvežđe smo kad se spojimo…“