SJAJ U TRAVI

U tišini sumraka

stojim naspram tebe.

Ne osjećam daljinu,

nikada nismo bili bliži.

Magično je ovo mjesto,

to si zapravo Ti.

U svojoj ranjivosti,

gordosti, nadmenosti,

sa više lica.

Nisi iznenađen što sam došla.

Uvijek se pojavim kada me trebaš,

uvijek se pojaviš kada te trebam.

Nama riječi nisu puno značile.

Daljina i tišina nisu uništile sjaj u travi.

PROVINCIJE

PROVINCIJE

Provincija, jedna u nizu riječi koje se koriste u negativnom kontekstu – seljaštvo, nekultura, zaostalost… Postaje teško živjeti život u okeanu neznanja, nekulture, prostakluka koji dolaze iz glavnih gradova. Univerziteti su postali mjesta podobnih licemjera koji su sada u mišjim rupama, uvijek su oni u mišjim rupama kada se  dešava narod. Opasna su to mjesta gdje se vode opasne politike. Institucije vlada su mjesta korumpiranih, podobnih, ljigavih dušebrižnika čije tužbalice vam tjeraju suze na oči. Ne bi oni, ali… Vlasnici velikih kompanija su se u nekom momentu dobro okoristili, postali su važni i nedodirljivi. Oni pametniji iz pozadine plaćaju političke kampanje, te su zaštićeni kao bijeli medvjedi. Iskorištavaju radnike koji ćute u strahu da će ostati i bez te sadake. Naravno, u  ovoj priči kao i u svakoj ima izuzetaka ali njih je tako malo. Teškom mukom odlaze na posao, dani su im kao godine, ogorčenost im je ime. Ovo je slika velikih, glavnih gradova koji će na kraju pojesti svoju djecu.

Nadmenost, gramzivost, halapljivost i sljepilo su zaboravili na inat balkanskog čovjeka. Inat je opasna igračka, obično izaziva veliku štetu ali inat nosi odlučnost  (opet ženskog roda) koja treba sada da odigra posljednji tango.

„Igrajmo najlepšu igru,

nek’ radost mi ispuni grud

strasno nežno mi šapni

da l’ ne beše uzalud…“

Za razliku od ovih naših metropolica, provincije su očuvale svoju boju i miris.

O mojoj provinciji su pjesme ispjevane, u mojoj provinciji je krunisano sedam srpskih kraljeva – Stefan Prvovječani, Radoslav, najstariji Stefanov sin koji je oženio vizantijsku princezu. Posle Radoslava, krunu preuzima Vladislav, mlađi brat , a zatim dolazi na presto Uroš oženjen Jelenom Anžujskom čije je poreklo obavijeno velom tajni.  Tri godine nakon smrti, Jelena je proglašena svetiteljkom. Tradicionalno, manifestacija „Dani jorgovana“ posvećeni našoj kraljici, počinje na Trgu srpskih ratnika a završava se u manastiru Gradac, Jeleninoj zadužbini. Uroša je naslijedio njegov sin Dragutin, a zatim Milutin.

U provinciji su očuvane stare kuće koje posjetiocima pričaju svoju historiju. Provincijalci znaju da moraju biti najbolji u onome što rade jer oni su ponos svoje provincije. A žene, ljepotice…

Puna je Srbija raskošnih i historiski važnih provincija i ono što je važno, provincijalci se ponose svojim provincijama…“Odakle si sele, iz Srbije brale…“

A Bosna i Hercegovina, nestvarna zemlja…Bobovac, Jajce, Visoko.

Jajce je moj nesuđeni grad, trebalo je da rastemo skupa ali nije nam se dalo. Čudno je to, ne poznajemo se ali ga osjećam, nosim u sebi, a tko zna…možda se jednoga dana i pravo upoznamo?! Provincija, hm…prijestonica, posljednji bastion  bosanskog kraljevstva. Na brdu iznad grada smješten je kraljevski grad koji je odolio osvajačima i zubu vremena. U II svjetskom ratu, četiri puta je grad oslobođen, u njemu je 29.novembra 1943. održano Drugo zasedanje Avnoj-a na kom su postavljeni temelji socijalističke Jugoslavije. Kada lamentiram nad divnim prošlim vremenima, često se sjetim rahmetli akademika Muje Demirovića koji je govorio da se u Krajinu dolazi po glasove i mlade momke koji se u rat vode. Krajina sa svojim ljepoticama Sanom i Unom, sa djevojkama kao iz snova i „prgavim“, ljutim Krajišnicima.

Moja provincija po rođenju i moja nesuđena provincija imaju zajednički imenitelj – KRALJICU,  Jelenu i Katarinu. Dok je srpska kraljica Jelena bila katoličke vjere , bosanska kraljica Katarina udavši se za bosanskog kralja Tomaša prešla je sa pravoslavlja na katoličanstvo.

Jelena Anžujska  je bila obrazovna, mudra, vješta političarka (u vrijeme rata između Srbije i Dubrovnika, stala je otvoreno na stranu Dubrovnika  kome je obećala nadoknadu štete), graditeljica manastira, uspjela je svojim utjecajem i djelovanjem da Srbiju uvede u red jakih evropskih država srednjeg vijeka. Na žalost, i Srbija i historija su uskraćeni za saznanje gdje su mošti njihove kraljice. Živjela kao katolkinja u smrti postaje pravoslavna svetiteljka.

Katarina Kosača Kotromanić posljednja bosanska kraljica, franjevačka blaženica za koju zapisi kažu da je bila uzorna supruga i majka, mirotvorka, pomagala onima kojima je pomoć potrebna, sagradila nekoliko crkvi i kapela – crkvu Presvetog trojstva u Vrlima kod Kupresa, crkvu sv. Katarina u Jajcu, franjevački samostan i crkvu sv. Katarine u Kreševu, te kapelicu u Kozogradu nedaleko od Fojnice. Dolaskom turskog sultana Mehmeda II bježi u Dubrovnik odakle odlazi u Rim gdje nalazi utočište kod pape Pavla II. Sahranjena je kraljica prema svojoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Pri obnovi crkve, stotinjak godina nakon kraljičine smrti, izmještena je nadgrobna ploča na najbliži stup ali se ne zna šta je sa njenim ostacima.

Zajedničku tužnu sudbinu ima srpska i bosanska historija, ne zna se gdje su kosti njihovih svetih kraljica.

Nekada prijestonice, danas provincije, kažu. Nikada duh prijestonice ne može ne stati, HISTORIA EST MAGISTRA VITAE!

STARI PROZOR SARAJEVA

Otvoren i zatvoren,

sa pogledom i bez pogleda,  

uvijek besprijekorno čist,

u njemu se ogledala ljepota voljene žene.

Rasute kose, vitka kao jela, uzanog struka, gracioznih pokreta ili

skupljene kose pod mahramu, čedna i nježna u šalvarama,

nevinog umilnog pogleda i toplih očiju.

Okupana u suncu,

rumena koliko čednost dozvoljava,

čekala je svog voljenog da iz magaze

dođe sa šakom dukata.

Darežljive su bile  Osmanlije i Austrougari.

Ostaviše za sobom ljepotice da se o njima govori.

Mješavina stilova, mješavina istoka i zapada,

Zgrade, balkoni i prozori pričaju svoje priče.

Tako gordi, odolijevaju zubu vremena.

A prozor,

sa ramom ili bez rama,

simbol je slobode, most između privatnog i javnog.

Čuva tajne privatnog i golica maštu.