ŽIVOT IZMEĐU KULTURE SJEĆANJA I KULTURE PRIKRIVANJA

„Šefika, šta bi? Pusti Fiko, nemam sada vremena“ Scena koja se prepričava generacijama, koja budi divne emocije, sjećanje na divne ljude, njihove zgode i nezgode, njihove dileme i trileme, povlačenje pred izazovima i sprdanje na tvrdoglavost bez razloga.

Sigurna sam da svaka obitelj ima svoju storiju koja se prepričava i živi kroz generacije. Ona okuplja obitelj,  dnevni boravci postaju tijesni ali to nikome ne smeta, ne primjećuje se, ori se gromoglasni smjeh i nerijetko čujemo onu tako poznatu „prestanite, upiškiti ću se od smijeha“. Za mene nije bilo ljepših trenutaka, oni se ne zaboravljaju. Kako vrijeme prolazi, akteri događaja uglavnom nisu više sa nama, ali na nama je da svojim potomcima prepričavamo storije koje će nastaviti svoj život a tako i sami akteri žive i dalje sa nama i u nama. Tako se njeguje kultura sjećanja.

Opasan je ovaj narativ koji se koristi sa ciljem priznavanja zločina. Opasne su poruke koje se odašilju, izgradnja suprotstavljenog svijeta kako bi se svjesno upravljalo kolektivnom sviješću. Opasan je inat u dokazivanju. Opasna je netrpeljivost i neiskrenost. Opasno je  prikrivanje istina. Sve je opasno. Pritisak ne dozvoljava ranama da zacijele koliko mogu.

Strahote 90.ih su naša zbilja i kako reče profesor Latić na jednoj od bh. televizija povodom  28 godina od genocida u Srebrenici, „stvar je neupitna“. Srce mi je bilo kao kuća kada sam čula izgovorene riječi cijenjenog profesora koji je samo potvrdio misli Hane Arent o neupitnosti, „činjenična istina ne dozvoljava debatu“. Zbog čega onda toliko medijskog podgrijevanja za neupitne stvari, toliko tenzije i izazivanje unutrašnjih krvarenja? Ovakav način nije sigurno put za gradnju kulture sjećanja. Pod pritiskom, ljudi odavde odlaze. Sjećajmo se žrtava sa posebnim pijetetom, znamo da je rat najveće zlo koje se može desiti čovječanstvu. Svakom narodu su svoje žrtve najveće ali ne zaboravite, bol na svim jezicima ima ista značenja. Sinoć sam naučila, posle pedeset i pet godina života od Oca Predraga Popovića da se ne izjavljuje ožalošćenima saučešće sa „primite moje saučešće“ nego sa „Hristos vaskrse“. Vjerujući hrišćani se raduju Vaskrsu/Uskrsu, Hrist je vaskrso/uskrso. Otuda poruka ožalošćenima, ako ste vjernici, vjerujte da će i vaši preminuli vaskrsnuti/uskrsnuti. Podijelite radosnu vijest u trenucima boli, vjernik će vjerovati. I papa Franjo nam govori da je radost osobna iskaznica kršćanina, osobna iskaznica Evanđelja, radost koja se u životnim patnjama očituje kao mir jer smo sigurni da je Isus s nama. U Kur’anu , u suri XXXIV Saba kaže:

1.„Neka je hvaljen Allah, čije je sve na nebesima i sve ono na Zemlji!…“

…

2. „On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s

Neba spušta, a šta se na nj uspinje;

On je samilostan i On prašta grijehe.“

Vjernicima svijete knjige donose vjeru, nadu i radost, pa se pitam zašto se ne bira neki drugi način za građenje i njegovanje kulture sjećanja?

Ne treba se bojati, dijela ne mogu biti  izbrisana kao ni sjećanja ali…kultura sjećanja kroz muzeje, dokumentarne filmove, rukopise, odjeće, obuće, igračke, dopustiti da se predmeti opipaju i osjete. I danas znam cijelu „Krvavu bajku“(Desanka Maksimović) kao kada sam je recitirala pred učiteljicom, a posvećena je strijeljanim đacima u Kragujevcu. Prošlo je i 80 godina od nastanka poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koja je svjedočenje o zločinama ustaške NDH nad srpskim življem. Poema je izbačena iz školskih udžbenika ali neke škole u Srbiji još uvijek nose ime Ivan Goran Kovačić.

Srebreničkim žrtvama nedostaje umjetničko oblikovanje, a možda je već i napravljeno predstavom Zlatka Pakovića, „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Njegujmo  umjetnost, kulturu sjećanja kroz umjetnost, to je jedino sigurno i čisto polje. Povedite svoju djecu u pozorište i ne brinite, doživjet će  to nešto duboko i istinito, glumci će se za sve pobrinuti.

Ne bi život na ovim prostorima bio toliko težak da nije kao što kaže Kokan Mladenović „živimo neke falsifikovane istorije“ a ne ono što se zaista i dogodilo. Otvaramo jedno novo poglavlje, „KULTURU PRIKRIVANJA“.

Kultura prikrivanja – „To ti je ono – nitko nije video“ datira iz komunističkog režima a njeguje se u akademijama nauka. Vješto prikrivanje, saopštavanje u rukavicama, licemjerstvo i najtvrđi oblik nacionalizma vezan je za one koji pišu nacionalne historije. Na žalost, na ovom brdovitom Balkanu natopljenom krvlju mnogo je bola a malo radosti, mnogo je bolesnih a malo zdravih, mnogo je zla, ružnog i devijantnog, a tako malo istine.  Laž prijeti da proguta istinu, puno puta ponovljena laž postaje istina. Nije bez osnove roman Dostojevskog „Zločin i Kazna“ bila obavezna literatura u srednjim školama.

Eh da se samo malo više čita nešto bi se i naučilo.

Preporučujem našim tlačiteljima (mnogo ih je pa ostaje nada da će valjda negdje i primiti),  čitajte Vladiku Nikolaja Velimirovića. Nemojte biti gadljivi prema drugima, lijepa riječ ne poznaje naciju i vjeru, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a vladika je mudro zborio :

„Znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke.“

BALKAN NA SARAJEVSKI NAČIN

Istinu je zborio Crnjanski „Jauk i groblje je narod moj. A slavna prošlost je laž.” Istorija se ponavlja, i danas nove generacije govore buntom. Mi genijalci, nismo se usaglasili oko početka I sv.rata, iz 1943. nismo izašli, još uvijek se palimo na četnike i partizane, u međuvremenu, tešku traumu nastalu raspadom velike zajednice nikako da zalečimo, a pred vratima su nam novi sukobi još strašniji i opasniji – klinci ubijaju klince i sve živo što im stane na put. Oružije nekada, oružuje danas. Maloletnici onda, maloletnici sada. Mi te “klince” ne čujemo i ne vidimo jer šta će tamo neki klinci nama govoriti. Sujeta nas jede, a egoizamom se raspadamo. Omalovažavanje je naša svakodnevica, obrazac ponašanja, nastalo iz samoljublja – najljepši, najpametniji, udvorice nam kliču i čine nas važnim… baš kao što From opisuje “zaljubljeni u svoju idealizovanu sliku”. Sve me to podsjeća na lik Dorijana Greja koji ima svog đavola i anđela, savetnike, prijatelje koji izgrađuju njegovo ponašanje i njegovo mišljenje umjesto njega samog. Znamo šta želimo ali ne razmišljamo o posljedicama sve dok se zlo ne desi. A onda se čudimo, u šoku smo, tražimo krivce, zovemo vatrogasce u pomoć, a zapravo tada više ništa nije važno osim činjenica da se desilo i da je Crnjanski na žalost bio u pravu “jauk i groblje je narod moj” Odzvanjaju mi riječi sarajevskih atentatora “zemlja je naša a država je vaša”.

Šta se promjenilo za nešto više od sto godina – nestao je seljak, pošteni domaćin, učitelj, uzvišena moralna i časna figura više ne postoji, data riječ i pružena ruka su nestali,  ideje su pretočene u ideologije, a od udvorišta postala je čitava industrija. Da, industrija udvorišta. Na talonu su i dalje za mog vakta nikada retorički oštrije nacionalne i vjerske podjele, samožigosanje je trend koji je postao IN posljednjih trideset godina, ukorenjena mržnja širi svoj korov kao najstrašniju epidemiju, u isto vrijeme, alavost Evrope da prevaspita Balkan a onda iščuđavanje i kvazi liječenje. Svi ti uvezeni eksperti masno plaćeni od drage nam gospođe Evrope treba da nas izleče od pošasti od kojih se ni sami nisu izlečili. Oni iz industrije udvorišta slabo čitaju pa samim tim i malo znaju, te eto prilike da 7.jula dođu na predavanje  Marije Todorove na Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vjerujem da će se na nešto primiti. U Imaginarnom Balkanu podsjeća nas na nepobitnu činjenicu “Evropa je na Balkan rado izvozila svoje izume poput nacionalzma ili antisemitizma, da bi se kasnije iščuđavala nad čudovišnim hibridima koji su s velikim zakašnjenjem uspijevali na balkanskom tlu.”

Nedavno protivljenje roditelja da njihova djeca posete sinagogu je ogolilo sliku multikuturalizma na sarajevski način. Normalno za samožigosane, a kod neposlušnih i neprilagođenih izaziva zgražavanje i prezir. U intervju iz 2016. koji je radio Mads Jacobson istražujuči jevrejska iskustva u Bosni i Hercegovini, postavio je jedno vrlo interesantno pitanje rabinu Eliezeru Papoi – Da li bi Bosna mogla bez Jevreja ? Usledio je izvanredno skeniran odgovor “Da. Da li bi to i dalje bila ista Bosna? Apsolutno ne”. Pošto su čitanje i učenje odavno izašli iz mode, predlažem samožigosanima da pogledaju film “Miris kiše na Balkanu”, možda se na nešto i prime, npr. na ljubav između Marka i Blanki.

Do nekog novog sutra, plakaću kad god čujem ili u sebi pjevam

“Tu madre cuando te pario

Y te quito al mundo

Coracon ella no te dio

Para amar segundo

Adio,

Adio Querida…”

A Vi samožigosani ne bojte se drugoga, kultura različitosti je naše najveće bogatsvo. Sreća je da Bosnu i Hercegovinu pored Bošnjaka vole i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i Austrijanci i svi ostali narodi koji u njoj žive i koji u nju dolaze.

Zaboravilo je Sarajevo i Rudolfa Cistlera koji je branio Principa i drugove.  Dokazao da se mladobosancima može suditi samo za ubistvo, a ne za ubistvo prijestolonasljednika jer tadašnji Zakon u Bosni nije poznavao posebnu zaštitu prijestolonasljednika. Zbog  visoke profesionalnosti i etičnosti u odbrani Principa i drugova proteran je iz Sarajeva  u koje se posle II sv.rata i vratio.

 Umjesto suza neka nama smijeha za kraj: “Jebeš zemlju koja Bosne nema”