Blog post
RIM MI JE SVJEDOK
Ovo nije tekst putopisca. Ovo nije kolumna napisana da bi se nekome dopala. Ovo je priča koja treba da ogoli istinu – ne samo moju, već istinu historije, i da u lice pogodi licemjerne lažove.
Teško je slagati emocije u vremenu beznađa kada se trivijalne stvari nameću kao prioriteti ili kada upadnete u zamku da oni koje neizmjerno volite nemaju vremena da vas saslušaju kako biste podijelili svoju emociju. A vi tako želite razgovor sa njima.
Gdje se izgubila bliskost u slušanju tvojih i mojih želja? Procjena želja je neprimjerena jer želja je unutar nas. Nosi važnost, značenje i, iznad svega, emociju. A emociju mi ne dirajte, ona je moja.
Vjernica jesam, ali pred Marijom sve staje, cijeli svijet. Stojim pred Michelangelovim remek-djelom Pietà i suze ne mogu zaustaviti, a ni do daha ne mogu doći. Skulptura prikazuje Bogorodicu Mariju koja drži mrtvo tijelo svog sina u krilu. Hristov položaj u Marijinim rukama upravo usmjerava pažnju na Mariju i sve vrijeme nijema pred ovim remek-djelom gledam u Mariju, božiju miljenicu, a zapravo vidim samo majku. Michelangelo je uspio nešto nevjerovatno, isklesati bol, a da lice Marije ne izobliči očajem. Njena tuga je dostojanstvena, duboka, gotovo nepomična… majčina duboka ljubav i tuga.
A Marija je tu istinu upoznala mnogo prije nego što je mrtvog sina držala u krilu. Još kada je s Josipom tri dana tražila dvanaestogodišnjeg Isusa i pronašla ga u Hramu, suočila se sa spoznajom da dijete, koliko god ga voljeli, ima svoj put. Bolna je to istina, ali je istina, djeca nisu naša. Halil Džubran je o tome pisao s dubokom mudrošću: djeca dolaze kroz nas, ali nam ne pripadaju. Mi smo lukovi, a ona žive strijele koje odlaze u budućnost. Djeca nisu naša. Ali ljubav koju za njih osjećamo jeste. I bol je naša.
Kao i ona, i ja nosim bol koju djeca zadaju. I svaka majka nosi tu bol jer u ovom svijetu nikada neće biti priznata kao ono što zapravo jeste, božija miljenica. A svaka majka jeste božija miljenica, ali se ne poštuje. Baš kao što se ni sama Marija kroz historiju i vjeru nikada nije dovoljno poštovala. Uzdignuta do svetosti, slavljena kao Bogorodica, a ipak njena ljudska, majčinska bol ostaje u sjeni muke njenog sina. Kao da je svetost majke važnija od njene patnje. Kao da se njena bol podrazumijeva, dok se muka muškarca uzdiže do mjere svih ljudskih stradanja.
Nisam opčinjena vatikanskim zdanjem, opčinjena sam remek-djelima uklesanim u tu monumentalnu građevinu. Berninijeve kolonade vas dočekuju na samom ulazu i uvode u svijet u kojem kamen progovara o najdubljim ljudskim emocijama, tamo gdje riječi zakažu. Te iste kolonade šire se kao majčine ruke u želji da prihvate svakog putnika namjernika, da ga zagrle, pruže mu utjehu i zahvale mu za pređeni put, budeći divljenje umjetnosti koja oslikava moć.
Miješaju mi se emocije… Da li to moć koristi umjetnost i da li bi Crkva imala tu moć bez velikih remek-djela? Bazilika sv. Petra je puna remek-djela: Berninijev baldahin, Katedra sv. Petra, bronzana statua sv. Petra, Kapela Presvetog Sakramenta koja služi isključivo molitvi, a krasi je pozlaćeni tabernakul u obliku malog hrama koji je dizajnirao Bernini. Sve velike slike iznad oltara nisu ulja na platnu, nego mozaici… još puno, puno toga stvoreno zlatnim rukama svjetskih umjetnika.
Djela govore o duhovnosti. Ona nas ostavljaju nijemima. A riječi, šta su uopće riječi? Opčinjeni djelima, riječi ne čujemo, nisu nam važne. Ako ih i čujemo, puno toga ne razumijemo.
I gdje smo to onda?
Diže li se teška zavjesa napunjena vjekovnom prašinom u kojoj je dogma pronašla svoje mjesto, prigrlivši tuđi znoj i muku kao svoj oreol? Šta bi uopće mantije i habiti bili bez umjetnosti? Ostali bi samo nijema tkanina i puki znak moći, ogrnuti tuđim sjajem. Pogledajte samo Baziliku San Pietro in Vincoli (Sveti Petar u okovima) – gledate u okove, gledate u Michelangelovog Mojsija, ali zapitajte se… da li bi ta bazilika ikada bila to što jeste da u njoj nema Mojsija? Institucija čuva zidove i okove, ali samo umjetnik ima moć da kamenu udahne život i natjera svijet da pred njim zanijemi.
Umjetnička lucidnost pjeva slobodu i kao takva jedina može dotaći emociju. Biblijska slika skidanja Isusa s krsta sama po sebi je teška, ali kada se susretnete s Pietà, slika nestaje, ostaje samo Marija, ostaje majka sa svojom boli.
U jednom jedinom danu sve padne pod noge toj istini. Od Vatikana i nijemog krika u mermeru, preko Mojsija koji prkosi okovima, pa sve do večeri i izložbe Dijega Rivere – umjetnika čiji kist nije klečao pred dvorovima, dogmama i licemjerima, već je udarao pravo u srž slobode, bunta i čovjeka.
Rim je fascinantan. Zapravo, fascinantna je umjetnost. Jer za razliku od ljudi koji nemaju vremena, djece koja ne čuju i institucija koje se kite tuđim perjem, umjetnost ne laže. Ona ogoljava historiju, pamti svaku majčinsku suzu i ne traži dozvolu od lažova da postoji.

