SJAJ U TRAVI

U tišini sumraka

stojim naspram tebe.

Ne osjećam daljinu,

nikada nismo bili bliži.

Magično je ovo mjesto,

to si zapravo Ti.

U svojoj ranjivosti,

gordosti, nadmenosti,

sa više lica.

Nisi iznenađen što sam došla.

Uvijek se pojavim kada me trebaš,

uvijek se pojaviš kada te trebam.

Nama riječi nisu puno značile.

Daljina i tišina nisu uništile sjaj u travi.

PROVINCIJE

PROVINCIJE

Provincija, jedna u nizu riječi koje se koriste u negativnom kontekstu – seljaštvo, nekultura, zaostalost… Postaje teško živjeti život u okeanu neznanja, nekulture, prostakluka koji dolaze iz glavnih gradova. Univerziteti su postali mjesta podobnih licemjera koji su sada u mišjim rupama, uvijek su oni u mišjim rupama kada se  dešava narod. Opasna su to mjesta gdje se vode opasne politike. Institucije vlada su mjesta korumpiranih, podobnih, ljigavih dušebrižnika čije tužbalice vam tjeraju suze na oči. Ne bi oni, ali… Vlasnici velikih kompanija su se u nekom momentu dobro okoristili, postali su važni i nedodirljivi. Oni pametniji iz pozadine plaćaju političke kampanje, te su zaštićeni kao bijeli medvjedi. Iskorištavaju radnike koji ćute u strahu da će ostati i bez te sadake. Naravno, u  ovoj priči kao i u svakoj ima izuzetaka ali njih je tako malo. Teškom mukom odlaze na posao, dani su im kao godine, ogorčenost im je ime. Ovo je slika velikih, glavnih gradova koji će na kraju pojesti svoju djecu.

Nadmenost, gramzivost, halapljivost i sljepilo su zaboravili na inat balkanskog čovjeka. Inat je opasna igračka, obično izaziva veliku štetu ali inat nosi odlučnost  (opet ženskog roda) koja treba sada da odigra posljednji tango.

„Igrajmo najlepšu igru,

nek’ radost mi ispuni grud

strasno nežno mi šapni

da l’ ne beše uzalud…“

Za razliku od ovih naših metropolica, provincije su očuvale svoju boju i miris.

O mojoj provinciji su pjesme ispjevane, u mojoj provinciji je krunisano sedam srpskih kraljeva – Stefan Prvovječani, Radoslav, najstariji Stefanov sin koji je oženio vizantijsku princezu. Posle Radoslava, krunu preuzima Vladislav, mlađi brat , a zatim dolazi na presto Uroš oženjen Jelenom Anžujskom čije je poreklo obavijeno velom tajni.  Tri godine nakon smrti, Jelena je proglašena svetiteljkom. Tradicionalno, manifestacija „Dani jorgovana“ posvećeni našoj kraljici, počinje na Trgu srpskih ratnika a završava se u manastiru Gradac, Jeleninoj zadužbini. Uroša je naslijedio njegov sin Dragutin, a zatim Milutin.

U provinciji su očuvane stare kuće koje posjetiocima pričaju svoju historiju. Provincijalci znaju da moraju biti najbolji u onome što rade jer oni su ponos svoje provincije. A žene, ljepotice…

Puna je Srbija raskošnih i historiski važnih provincija i ono što je važno, provincijalci se ponose svojim provincijama…“Odakle si sele, iz Srbije brale…“

A Bosna i Hercegovina, nestvarna zemlja…Bobovac, Jajce, Visoko.

Jajce je moj nesuđeni grad, trebalo je da rastemo skupa ali nije nam se dalo. Čudno je to, ne poznajemo se ali ga osjećam, nosim u sebi, a tko zna…možda se jednoga dana i pravo upoznamo?! Provincija, hm…prijestonica, posljednji bastion  bosanskog kraljevstva. Na brdu iznad grada smješten je kraljevski grad koji je odolio osvajačima i zubu vremena. U II svjetskom ratu, četiri puta je grad oslobođen, u njemu je 29.novembra 1943. održano Drugo zasedanje Avnoj-a na kom su postavljeni temelji socijalističke Jugoslavije. Kada lamentiram nad divnim prošlim vremenima, često se sjetim rahmetli akademika Muje Demirovića koji je govorio da se u Krajinu dolazi po glasove i mlade momke koji se u rat vode. Krajina sa svojim ljepoticama Sanom i Unom, sa djevojkama kao iz snova i „prgavim“, ljutim Krajišnicima.

Moja provincija po rođenju i moja nesuđena provincija imaju zajednički imenitelj – KRALJICU,  Jelenu i Katarinu. Dok je srpska kraljica Jelena bila katoličke vjere , bosanska kraljica Katarina udavši se za bosanskog kralja Tomaša prešla je sa pravoslavlja na katoličanstvo.

Jelena Anžujska  je bila obrazovna, mudra, vješta političarka (u vrijeme rata između Srbije i Dubrovnika, stala je otvoreno na stranu Dubrovnika  kome je obećala nadoknadu štete), graditeljica manastira, uspjela je svojim utjecajem i djelovanjem da Srbiju uvede u red jakih evropskih država srednjeg vijeka. Na žalost, i Srbija i historija su uskraćeni za saznanje gdje su mošti njihove kraljice. Živjela kao katolkinja u smrti postaje pravoslavna svetiteljka.

Katarina Kosača Kotromanić posljednja bosanska kraljica, franjevačka blaženica za koju zapisi kažu da je bila uzorna supruga i majka, mirotvorka, pomagala onima kojima je pomoć potrebna, sagradila nekoliko crkvi i kapela – crkvu Presvetog trojstva u Vrlima kod Kupresa, crkvu sv. Katarina u Jajcu, franjevački samostan i crkvu sv. Katarine u Kreševu, te kapelicu u Kozogradu nedaleko od Fojnice. Dolaskom turskog sultana Mehmeda II bježi u Dubrovnik odakle odlazi u Rim gdje nalazi utočište kod pape Pavla II. Sahranjena je kraljica prema svojoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Pri obnovi crkve, stotinjak godina nakon kraljičine smrti, izmještena je nadgrobna ploča na najbliži stup ali se ne zna šta je sa njenim ostacima.

Zajedničku tužnu sudbinu ima srpska i bosanska historija, ne zna se gdje su kosti njihovih svetih kraljica.

Nekada prijestonice, danas provincije, kažu. Nikada duh prijestonice ne može ne stati, HISTORIA EST MAGISTRA VITAE!

STARI PROZOR SARAJEVA

Otvoren i zatvoren,

sa pogledom i bez pogleda,  

uvijek besprijekorno čist,

u njemu se ogledala ljepota voljene žene.

Rasute kose, vitka kao jela, uzanog struka, gracioznih pokreta ili

skupljene kose pod mahramu, čedna i nježna u šalvarama,

nevinog umilnog pogleda i toplih očiju.

Okupana u suncu,

rumena koliko čednost dozvoljava,

čekala je svog voljenog da iz magaze

dođe sa šakom dukata.

Darežljive su bile  Osmanlije i Austrougari.

Ostaviše za sobom ljepotice da se o njima govori.

Mješavina stilova, mješavina istoka i zapada,

Zgrade, balkoni i prozori pričaju svoje priče.

Tako gordi, odolijevaju zubu vremena.

A prozor,

sa ramom ili bez rama,

simbol je slobode, most između privatnog i javnog.

Čuva tajne privatnog i golica maštu.

SOKOVI ŽIVOTA

Rutina i tradicija – volim i jedno i drugo, i grčevito se borim da oplemenim svoju rutinu i odnos prema tradiciji. Interesantno je kako rutina sa godinama poprima svoju punoću. Ta radost jutarnjeg buđenje i privilegije života koje sam potpuno svesna svakim novim danom je fantastična spoznaja za srećan život. Mogućnost izbora domaće kafe, instant cappuccina ili nes kafa je još jedna u nizu privilegija. Zavisno od izbora idu obavezni dodaci koji napajaju sva čula. Bez obzira na obaveze u toku dana, satnicu koja se upinje da nam diktira život, jutarnji ritual ne dam nikome. Navečer ležem u krevet sa osmehom, radujući se novom jutru i svom ritualu.

Nešto slično je i sa tradicijom. Uživala sam u svim praznicima ovog mjeseca koje sam proslavljala u duhu tradicije. Mirisi istoka i zapada kroz hranu, običaje, muziku i rituale napunili su mi dušu, doneli  smiraj i neku lakoću postojanja. Sve oko mene je poprimilo nove boje i nove mirise. Očuvanjem i negovanjem tradicije Ljubav je u vazduhu, svima dostupna, samo je treba udahnuti. Divno je biti opijen ljubavlju a ne biti zaljubljen.

Sretna sam zbog svojih godina, zrelost donosi darove mudrosti. Sve što nisam razumela, sada razumem i priznajem, žao mi je što sam pružala otpor.  Nabusitost koju mladost nosi kvari lepotu sadržaja. Čula umesto da obradujemo sokovima sočne kruške hranimo ih gorčinom emocija. Ne postoji svest o prolaznosti života i gluposti koja se zove “traćenje vremena”. Traći se vreme u dokazivanju, raspravama, praznim razgovorima, galami, ljutnji i šutnji. Uz sve to idu obavezno i glupava pitanja “jesam li u pravu” i “ko je u pravu”, kao da je važno ko je u pravu, kao da je važno ko je za šta kriv. Za svako nerazumevanje i promašaj traži se razlog u drugome. Toliko toga nebitnog nam je bitno a ono suštinski bitno ne vidimo, patimo od potpunog slepila.

Te godine su baš nekako bedaste. Niko se u njima ne snalazi kako treba, a zapravo u pozadini svih bedastoća je ogromna nesigurnost. Ne snalazimo se sa ulogama koje prihvatamo ili projektujemo, ne umemo da ih iznesemo, a onda se osećamo poraženo. Porazi bude sumnju koja baš nije preko potrebna u ovim izazovnim vremenima.  Za svaku ulogu je potrebno vreme što mladost ne razume. Setim se kada sam i sama govorila “nema vremena, treba to odmah napraviti”, a sada govorim “polako, vreme će pokazati”. I to “polako” i “pomalo” što bi rekla moja Sanja je životna filozofija, a ona se zaista stiče sa godinama.

Da je sreće kao što nije, sve bi bilo bolje da pojmom “tradicija” se nije izmanipulisana javnost. Prodata je priča o tradiciji kroz nacionalizam koji je pa opet prodat u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz tvrda krila u verskim zajednicama, opet u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz historiju, kao nešto zastarelo i staromodno. A tradicija nam je potrebna više nego ikada. Ona je živa materija, iz nje se uči.

Treba li se podsetiti da su temelji pravne nauke u Rimskom pravu?! Zašto milioni turista godišnje posećuju atinski Akropolj, čuvar brojnih hramova među kojima je nadaleko čuven Partenon posvećen boginji Atini, zaštitnici grada? Kada studente učim retorici pozivam se na najvećeg grčkog govornika Demostena koji je govorio svoje čuvene Filipinke. Ako zagrebemo po umetnosti – Mikelanđelova “Stvaranje Adama” jedna od najprepoznatljivijih slika na svetu koja je jedna od devet prizora na svodu Siktinske kapele u Vatikanu ili Botičelova “Rođenje Venere” ili Da Vinčijeva “Tajna večera” ili Van Gogovi “Suncokreti”, još uvek postoji strahopoštovanje prema ovim delima. Ako se ove vrednosti odbace šta će ostati od umetnosti? 

Kada krenemo na put koristimo karte koje je neko iscrtao, neko je te puteve prešao. Ljude, iskustvo i vrednosti treba sačuvati. A uvek će biti onih koji će nove staze i nove puteve  pronaći, i nove karte iscrtavati.

I za kraj, koji vodi nekom novom početku, citiraću pisca, učitelja, filozofa i glazbenika Gilada Sommera“ Tradicija je poput slojeva piramide ljudske civilizacije, izgrađena od cigli iskustava. Bilo bi mudro uzeti ta iskustva kao temelj za nove slojeve koje naš naraštaj treba izgraditi.”

PRIČA O USKRŠNJEM ZEKI

Muči me spoznaja da među nama nema razumijevanja i tolerancije, a onoga čega ima u izobilju je tumačenje riječi koje su uvijek ispisane sa nekim emocijama. Riječi ne mogu biti izrečene tek tako, komunikaciju koju želimo da potaknemo činimo iz više razloga: da budemo saslušani, uvažavani/cijenjeni ili traženi. Komuciramo da bi zadovoljili svoju potrebu, a svrha komunikacije je da informira, ubijedi ili zabavi ljude. Interakcija sa ljudima je srž svakog odnosa.

Kakve odnose stvaramo ako oštrimo svoj jezik na svako malo izrečenom tuđem mišljenju? Poručuje nam Tomas Man „ Na mesečini se stvari ukazuju drugačije nego na svetlosti sunca…“

Duboko poštujići principe demokratije podsjetila bih da demokratija podrazumijeva podršku manjinama, u našem slučaju u BiH manjina su svi sem Bošnjaka. Duboko poštujući različitost, nju živim punih pedeset i pet godina, moram priznati da sam bila jako ljuta jer na veliki četvrtak po Gregorijanskom kalendaru u JAMBO nije bilo zečeva, diječijih figurica. Bila sam ljuta a i danas sam još uvijek ljuta jer netko pokušava da ubije dijete u meni. Moj suprug za mene kaže da sam veliko dijete, moj sin se užasava mog „djetinjastog ponašanja“, moja kćer se samo smješka, a ja se grčevito borim za to dijete i eto, s pravom se borim. Ukrasi kojima svom domu dam posebno bajkovito ozračje skupljam godinama i brižljivo čuvam, to je tradicija na koju sam jako ponosna. Ima li nečeg lošeg u bajkama? Zečeve imam u raznim bojama i veličinama ali uvijek poželim nešto novo za svaki Uskrs i Vaskrs. Istina je da Biblija nigdje ne spominje zeca koji donosi jaja na dan uskrsnuća Isusa Krista / Hrista. Pojava zeca se dovodi u vezu sa narodnim običajem u Njemačkoj krajem 17 vijeka. Zec signalizira proljeće, znak je plodnosti, a začetnik je i novog života. Pa neka je i paganski običaj i neka legende govore o njemu ali ja ga želim kao igračku u svom domu. I zašto bih morala ići  van Sarajeva ako ista firma u Srbiji ima čitav repertoar zečeva  – zec koji vozi kolica, zec koji nosi korpu jaja, zec koji šeta sa zečicom…itd, itd. Ne stigoh  da napišem post onog  trenutka kada sam se suočila sa za mene tužnom istinom, uhvatila me huja, nije mi bilo do pisanja. A znate šta mi je prvo palo na pamet, „raspeće“ Sanje Vlaisavljević koja je govorila o protjerivanju Djeda Mraza i svinjetine iz Sarajeva. Proljeteše mi sve one slike „raspeća“ po informativnim emisijama danima, pisanje portala, usijane društvene mreže…  Kao da smo se vratili starom vijeku i Odbrani Sokrata.   Pretužno!

Svjesna da će ova konstatacija izazvati buru negodovanja, ne umijem drugačije nego istinom i činjenicama jer vode me kroz život misli Hane Arent i često je citiram „činjenična istina ne dozvoljava debatu.“ Istina je da postoje marketi kao što su Merkator, Konzum i Bingo (u Bingo ne zalazim, ne podržavam tu političku partiju) koji imaju uskršnji program ali, ali…postoje artikli za široke mase i postoje artikli za one koji žele nešto malo više. Da li je grijeh ili jeres tražiti nešto malo više?

Kako godine odmiču mnogi od nas se pozivaju na dijete u sebi a o tom djetetu u sebi govori i Evanđelje po Meteju, riječi Gospoda Isusa Hrista „Zaista vam kažem ako se ne obratite i ne budete kao deca, nećete ući u Carstvo Nebesko“ (Mt, 18,3) Upravo ove riječi govore da treba sačuvati to čisto, neiskvareno dijete u sebi. U ova zla vremena izuzetno je teško sačuvati dijete u sebi jer sve nedaće koje nas šibaju u životu tiho gase tu iskru u oku djeteta. I u kršćanskoj Bibliji, također u Evanđelju po Mateji, 18.poglavlje, kaže se „U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom? On dozove dijete postavi ga pred njih i reče  „Zaista vam kažem, ako se ne obratite  i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovako dijete u moje ime, mene prima“.

Nije mi namjera niti bih sebi dala za pravo da tumačim Bibliju ali jasne su poruke – očuvajmo to iskreno , čisto, neiskvareno u sebi. Djeca žele što prije odrasti a mi u nekim zrelim godina želimo da sačuvamo to dijete u sebi. Godine, prilike i mnogo više neprilika, taj okrutni neuki svijet bi da sve banalizira… Ne dam, pružam otpor površnosti, volim cijeli svijet i kao što sam mislila dok sam bila mala da je normalno da se neko zove Rasim, Arif, Alija, Ajša, to isto mislim i danas.

Zbog poštovanja tradicije, odlazaka na mise i liturgije, druženja sa divnim duboko mislećim učiteljima svih konfesija, svog interesa prema svetim knjigama, ne može me nitko svrstati u ove ili one. Nisam ništa manji antifašista od onih koji beže od  krsta/križa.  Jedan od predaka sa mamine strane je bio sveštenik a rođena sestra tog sveštenika moja baka je bila partizanka koja je preživjela Banjicu, braća su joj narodni heroji po kojima osnovna škola u Kraljevu nosi njihovo ime „Braća Vilotijević“. Znate li vi za Vladu Zečevića, pravoslavnog sveštenika, učesnika NOB-a i društveno-političkog radnika FNRJ i NR Srbije koji je obnašao funkciju prvog ministra unutrašnjih poslova od 1945 – 1946. FNRJ? Tito ga je voleo i cijenio. Na kapi Vlade Zečevića stajali su i krst i petokraka. Prema riječima Vladimira Dedijera, pop Zečević je u predasima od borbi u srpskim selima krštavao djecu. Vladimir Dedijer u I knjizi Dnevnik 1941 – 1944. govori i o pop Vladinim uspomenama iz trećeg ustanka, pa na jednom mjestu kaže „Dadoh mu moj dnevnik u ruke da on svojom rukom piše  svoje uspomene i osokolih ga „ A sada guraj, pope, i ne preskači redove u ovom mom dnevniku, hartije je malo, i skupa je u ovom našem ratu.“ Sahranjen je pop Vlada Zečević u Beogradu u Aleji velikana na Novom groblju 1970.  

Sve nam ukazuje da jedno drugo ne potire i da možemo biti i vjernici i ljevičari i antifašisti. Ni mahrama, ni križ, ni krst, ni antifašizam nisu suprotstavljeni. Imamo zajednički imenitelj koji se zove LJUBAV.

Otuda, želim da se  vrati uskršnji zeka u Sarajevo!

• 

IŠČAŠEN BRAČNI PAR

Za moje roditelje je moje obrazovanje bilo trošak, a za mene je obrazovanje moje djece i sve djece svijeta, najozbiljnija i najveća investicija. A samo obrazovanje, najozbiljnija stvar na svijetu.  Zbog investicije u obrazovanje, u sportske aktivnosti, časove pjevanja, časove violine, razne master klasove po Evropi, violine od 1/8 do cijele, živim kao podstanar i molim dragog Boga da nam se ne poveća kirija.

Kada sam magistrirala, rekao mi je pokojni otac “šta će ti to, nećeš valjda ići dalje”, a najbolje prijateljice su me „mamile“ ljetovanjima, putovanjima, žurkama  i pitanjem „ pa nećeš valjda ostati kod kuće i pisati?“ Malo je onih koji su me razumjeli. Pamtim samo podršku tadašnjeg prijatelja, a sada životnog partnera– spojila nas je ljubav prema istoj stvari, ljubav prema obrazovanju. Izazov je opisati šumu u kojoj se lako možete izgubiti. Puna puteljaka, puteva, guste borovine. Mirisi na sve strane, ako se uvuku u vas, ne možete ih se osloboditi. Zaraza koja nema lijeka.

Budim se u ranim jutarnjim satima tražeći ga po krevetu, a on od 4:30  sjedi za kuhinjskim stolom (nema svoj radni stol) i istražuje. Istražuje moj Refik najbolje politike u obrazovanju, puteve za prijenos znanja, načine stjecanja znanja, inovacije u obrazovanju, itd, itd. Decenijama ne spava jer sanja neki bolji i ljepši svijet kome je obrazovanje prioritet. 

Do prije neki dan, sin me je blokirao na svim kanalima komunikacije. Ljut na majku jer je njegova majka nesposobna, ima privatan fakultet a u novčaniku nema 100 Eura, a tek u šteku, nema ništa. Radi za minimalnih 800,00 KM kao dekanica, vanredna profesorica i vlasnica svog fakulteta. Najprije salva pogrdnih riječi , a zatim blok. Naravno, nije to odjedanput. To je priča koja traje godinama jer djeca bez obzira na godine uvijek nešto trebaju, a roditelji poprime ulogu bankomata ako to dozvole. Vidjeli smo jučer da roditelji dozvole još puno, puno toga, nažalost. Istina je, roditelj mora da ima ma koliko godina imao. To je matrica koju smo mi roditelji transkriptovali, to je naše nasljeđe.  I sada pitam ja vas,  šta onda očekivati od generacija koje uopće ne liče na nas iako su naša djeca. To je jedan potpuno drugi svijet od koga smo digli ruke i ne boreći se za njih, uvijek uz ispriku „svi su oni isti“. Nisu svi isti, jer mi kao roditelji nismo svi isti. Naši roditelji su se bavili nama, našim školama, našim ocjenama, na ekskurziju niste išli ako nemate dobre ocjene, a o novim patikama da i ne govorim. A danas, novac vrti gdje burgija neće. Nisam čula da je neko ostao kod kuće zbog loših ocjena ili da nisu kupljene patike ili novi mobilni telefon. Do nas je, nije do djece. Do nas, kvarljivih, samoživih, sebičnih. Djeca su nam ukras za pokazati a ako možemo na njima još i zaraditi, pa to je više nego fantastično. Gadi mi se ovako ogoljena zbilja.

A onda… bez problema damo novac i podržimo kupovinu diploma. Nisu političari korumpirani, roditelji ih prave takvima. Političari manipuliraju radnim mjestima a roditelji kupuju i radna mjesta i političare i profesore. Prst upiremo u pogrešnom pravcu. Napravili smo društvo u kome svi sve znaju, svako može svakom da dijeli lekcije. Jeste, pomogle su nam u tome tehnologije koje su unijele poseban kaos u našim glavama. Knjige su zamijenjene prezentacijama, nastavnici su dosadni, a čas je predugačak. Google je postao referentno mjesto za rješavanje svih problema. Na internetu sve možeš naučiti – šta jesti i kako jesti, šta pripremati, koliko kalorija gdje ima, kako vježbati, ako nas šta boli odmah ćemo naći uzrok boli, naučiti ćemo da sviramo, crtamo, govorimo strane jezike. Sve što mislite da trebate možete naći na samo jednom mjestu  koje se zove Google.

Znanje se sije na sve strane samo treba pružiti ruku i ubrati jabuku ali ne…lakše je kupiti diplomu nego potražiti znanje. Očajna sam, jučer je za mene visoko obrazovanje sahranjeno.

Jesam li bacala novce kako je govorio moj pokojni tata? Da li je moj Refik zaluđeni matorac koji piše, istražuje i govori o obrazovanju koje se nikoga ne tiče? Da li smo nesposobni jer živimo kao podstanari? Da li je stan odrednica sposobnosti? Da li je novac odrednica uspjeha i ljubavi? Da li je pokvarenost uvjet za uspješnost? Da li je grlatost uvjet za slušanje?

Očajna sam, miješaju se osjećanja. Svjesna svojih/naših postupaka, svjesna težine života koji vodim/vodimo, u prkos svemu, ja/mi bili smo sretni do sada. Kada smo trpjeli najveće udarce, nismo ustukli. Tako gordi i odlučni nastavljamo dalje put naše šume istim žarom kao na početku puta. Tužna sam što ne ispunjavam očekivanja okoline. Tužna smo zbog nerazumijevanja.

Ne želim prezir svog djeteta.

POD KROVOM

Pod krovom stanuju i sreća i tuga.
Stanuju oni tako,
smenjuju se na tronu ,
dok godine prolaze i odlaze.
Odlaze gorde i ponosne
u nadi da će sačuvati ljude od zaborava.
Krovovi su svedoci vremena,
ljubavi i patnje,
našega duha.