MOJA ODLUKA DA BUDEM SVOJA JE, SADA ZNAM, PRAVA

Mila moja prijateljice,

u ovom svemiru imamo zajedničku putanju i vjerujem da će nas neka tačka, prije ili kasnije, neumitno spojiti. Pred nama je previše pitanja, a oko nas previše planeta s usnulim vulkanima. Hoće li se oni aktivirati, to ne zavisi od nas. Naša je samo reakcija, ali i ona je uslovljena akcijom o kojoj, zapravo, ne znamo ništa. Sve se osmišljava unaprijed i djeluje globalno, i upravo me ta spoznaja plaši.
Vrijeme neumitno curi, dok mi ostajemo tek marionete kojima profesionalci vješto upravljaju iza kulisa. Čak je i dječja graja, taj jedini preostali čisti smijeh koji čujem, postala refleks; djeca ne razumiju čemu se smiju, već samo reaguju na opštu buku. Smijeh iza kulisa diktira njihov sopstveni.

I jesmo za smijanje.

Dok svjetske turističke agencije uveliko okupljaju prve putnike za let na Mjesec, mi se na lokalnom nivou davimo u banalnostima viralnih pokušaja na Tik-Toku. Trošimo svijest objašnjavajući efemerne fenomene, politički se prepucavamo oko banalnih simbola i vodimo beskrajne rasprave o tome kome treba, a kome ne treba auto-cesta. Gubimo se u nedogledu trivijalnosti bez kraja. Sve to me provocira i mnogo iritira.

Da li si se ikada zapitala šta ili tko nas vodi kroz dane, sate i minute… naš svjesni ili podsvjesni um?
Podsvijest nas, paradoksalno, čuva od svjesnog dijela bića. Ona uvijek teži da nas zaštiti od novog i nepoznatog, a ako je nešto nepoznato njoj, ostaje nepoznato i nama. Ironija! Puna sam usta svijesti, svjesnih odluka, a ne razmišljamo o uloženom naporu da svijest savlada podsvijest.
Podsvijest uči kroz ponavljanja, tako da novu radnju moramo ponoviti desetinu puta da bi svjesni napor postao automatski odgovor. Ta naša dva suprotna pola govore različitim jezicima, ali jedan bez drugog ne mogu. Kao što razum i logika ne mogu bez emocije i intuicije.

Da li si se ikada zaista zapitala ko upravlja našim izborima?
Džojstik drži podsvjesni um!
Dolazimo iz sredina koje nismo birali. Roditelji, mjesto rođenja, okolnosti – sve nam je dato. Ništa od toga nije naš izbor, a mnogo toga nas obilježi za cijeli život. Rekli bi da „sudbina“ podijeli karte, a na nama je da odigramo najbolje što umijemo. A je li baš sve tako?

I jesmo za smijanje.

U prvih sedam godina života usvajamo program po kojem ćemo kasnije funkcionisati. Taj program postaje naš temelj. Završavamo škole, ulazimo u veze, osnivamo porodice, nesvjesno prateći obrasce koje smo ponijeli iz djetinjstva. Naši roditelji su živjeli po programima svojih roditelja, oni po programima svojih… Dugačak lanac usvojenih uvjerenja oblikuje naše mišljenje, ponašanje, pa i čitav život.
Studirajući biologiju, mnogo toga sam prihvatala bez pitanja. Tako je glasio program – uči, položi, napreduj. Važno je bilo imati ocjenu. Rijetko tko je pitao da li nam je zaista jasno ono što učimo.
Diploma je bila ulaznica u siguran život. To se tada tako zvalo – „siguran život“. Posao, porodica, stabilnost. Muške pantalone na tregere, ženska suknja u četiri cvikle ispod koljena, dvoje djece i njena majka. „Pozorište u kući“, kako bi nazvao Novak Novak. Bio je to opšteprihvaćen i mio obrazac. Naizgled sve kako treba. A opet, nitko unutra nikoga nije pitao za osjećaje. U programu nema iznenađenja. U programu je sve već predviđeno. A mi mislimo da biramo. Da odlučujemo.

Jesmo smiješni.

Američki filozof Ralf Valdo Emerson kaže: „Uvek ću dobro razmisliti pre nego donesem odluku, bez obzira na glas srca i vapaj duše.“ Ali izbor i odluka nisu isto.
Izbor dolazi iznutra, iz stomaka, a odluka dolazi iz uma. Nadmetanje podsvijesti i svijesti. Više puta ponovljena radnja.
Izbor je iskra.
Odluka je ono što iz nje nastane.

Kada sam prvi put čula za „Biologiju vjerovanja“ Brusa Liptona, mnoge moje sumnje dobile su smisao. Lipton govori o dva uma – svjesnom i podsvjesnom. Svjesni um je kreativan, otvoren, sposoban da zamišlja budućnost. Podsvjesni um je autopilot – skup programa koje smo usvojili u djetinjstvu. I tu počinje sudar.
Zaljubimo se, sanjamo medeni mjesec i sreću. A onda, gotovo neprimjetno, počinje borba programa. Moj autopilot i autopilot mog partnera. Sudar navika, uvjerenja, očekivanja.

Isto je i sa zdravljem. Kada nas nešto zaboli, tražimo spoljašnje rješenje. Rijetko se pitamo šta u našem načinu života traži promjenu? Stres je postao normalno stanje.
A nije.
Sve češće sam birala da preispitujem. Da ne prihvatam uvijek fino posloženo voće na pladnju. Da oslušnem sebe prije nego program.

I danas znam, moj svjesni izbor da budem svoja bio je ispravan. Ali, ozbiljan je to sudar svjetova. Troši. Iscrpljuje i sužava krug prijatelja.
Prestala sam odavno da vjerujem na riječ. Moj izbor su: istraživanje, čitanje, učenje…
Vjerovati bez promišljanja postalo je luksuz, a vremena ima sve manje.

I zato, mila moja, sada već znana prijateljice, okreni se sebi. Upoznaj svoj svjesni i podsvjesni um, uđi unutra, ne da bi ratovala sa sobom, već da bi razumjela tko upravlja tvojim životom.
Ti nisi program. Mnogo si više od toga.
Poslije toliko godina, sa ove distance, zahvalna na ovom putu, mogu reći –
moja odluka da budem svoja je, sada znam, prava.

NASLEĐE DUHA

Karl Uve je ogolio svoju obitelj, svoje namjere, htenja, bol i patnju u knjizi „Moja borba“, potpuno svjesno rizikujući da će zbog toga biti odbačen. Istu stvar je radila pišući svoje tekstove, ne razmišljajući hoće li se najbliži prepoznati i naljutiti ili je odbaciti zbog izrečenog i reflektiranog. Spuštala je lakmus u mutne vode porodičnih odnosa. Nije bila odbačena , bila je ignorisana. A ponekad je to isto ili možda nije? Ignorisanjem se odbacuju dobro priče. Pa da, isto je ili možda i nije isto? Ili rečenica “pa majku da čitam, daj molim te… neka čitaju drugi”. A šta je to? Neki bi rekli izdaja, a možda i nije? Možda je riječ o nespremnosti sa suočavanjem boli jedne krhke duše koja je u očima djeteta ostala stena bez suza, naučena da trpi bol.

Pisala je onako kako je živjela. Bez rezervnog života, bez rezervnih emocija. Ljutila se na sebe. Često je sebe prekoravala, želeći od života još. Samoća je bila njena oaza mira, sreće, onog božanskog spokoja koji pod plamenom kandila osvetli put duši. Pisala je o borbi onoj najtežoj, borbi sa samom sobom. Liječila svoje rane ožiljcima koji su zaceljivali sitnim radostima. Smijehom, pjesmom i upaljenom svijećom. Sjećam se da je voljela Prevera i često je govorila “Takva sam kakva sam”.

Nije se bojala da iskaže ljubav. Dok su drugi tragali za motivom ljubavi, izricanjem osjećanja, ona bi tako jednostavno rekla “Volim te”. Volela je bez razloga i bez motiva. Pamtim njene riječe “za ljubav nije potreban razlog”. Upadala sam u zamku zašto me neko voli ili zašto nekoga volim a onda…njene riječi “ako tražiš razlog za ljubav, onda to nije ljubav” – Petranka. Sjećam se slike koju bi danas opisali kao neracionalnu ljubavi , a meni je Ona ostavila sliku kao najljepšu uspomenu – susret Petranke sa Laurom 1327.godine u crkvi sv.Klare u Avinjonu. Trenutak opčinjenosti je trajao i nakon njene smrti. Petranka je gotovo nije ni poznavao, tako da nije mogao postojati razlog. Bila je dovoljna opčinjenost.

Prava ljubav najviše i sliči opčinjenosti. Bez unutrašnjeg i spoljašnjeg je razloga. Jednostavna je, kao oreol Marije Magdalene . Čista, neupita datos koja se ne dokazuje.

Roditelje su nama opčinjeni na rođenju, zavolimo ih bez razloga. Dati su nam i dati smo im i to je za početak dovoljno. Razmjenjujemo zagrljaje, poljupce, smijeh, nježne riječi bez posebnog povoda. Uče nas kroz ljubav. Učimo se i uzvraćanju ljubavi koja je sama po sebi i sreća i patnja.

Mnogo, mnogo kasnije shvatila sam da nisam umjela da joj iskažem ljubav. Gledala sam je neshvatajući a onda sam prikrivala nerazumjevanje dječijim riječima “to je bilo neko tvoje vrijeme”. Mislila sam da je to bilo neko njeno vrijeme. Danas vidim da je ovo isto vrijeme. Vrijeme koje vrišti tražeći Petranku. Tražeći smisao ljubavi.
Obaveze, nezadovoljstvo, patnja, otuđenost odvlače nas nekuda, a ni sami ne znamo kuda. Stvaramo paralelne svijetove, svoj mikrokosmos tragajući za izgubljenim djelićima sebe. Na drugoj strani, udaljavamo se od svojih partnera i vremenom postajemo stranci. Život često pretvaramo u kafkijanski proces.
U tom ludom svijetu, racio postaje vodilja a Makis Citas, često citiran:
„Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija.“

Fantastična misao.

Uplitanje u tuđe živote, suočeni sa vlastitim slabostima, porocima i gresima ozbiljna je i teška stvar. Kvari priču o ljubavi, o čistim i ogoljenim emocijama jer kada utihne i poslednja ulična vreva, u tišini svoje ogoljenosti shvatamo da nismo prolazni. Kao crkva sv.Klare koja iz ruševina postala Théâtre des Halles. Ljubav koja preživljava sopstvenu ruševinu, jer na kraju ostaje emocija. Monumentalna arhitektura možda će opet jednoga dana biti ruševina ali skulpure poput isklesane glave redovnice biće iznova ugrađene u neko novo zdanje. Jer ljubav je konstanta.

Nažalost, nisam imala priliku da se ispričam zbog nerazumjevanja i negododovanja ali zato imam priliku Nju ispričati.

Prkos nam je u kodu.

STVARI DOLAZE ONDA KADA SU NAM NAMIJENJE

Priče se pišu da bi se ispričale. One su svjedoci ljubavi i duha koji se prenose kroz generacije, a čekaju svoj trenutak da ponovo budu proživljene.

Nije znala da svira balalajku, ali kad god bi čula muziku iz filma Doktor Živago, suze su same pronalazile svoj put. Taj damar imala je tako filigranski istančan, izbrušen – kao da je čitava vječnost, sa svim ljubavima i tugama njenih predaka, živjela skrivena u njoj. Ostavila mi je svoje rukopise, ali ne i završenu knjigu za koju su mi rekli da ju je namijenila svojoj unuci. Nisam stigla da je upoznam. Ili možda jesam, ali davno, kao i Tanja… ne sjećam se više. Ipak, u njenim sačuvanim spisima pronašla sam rečenice koje je često zapisivala, kao kakve lične amandmane na večnost.

Pisala je: „Emociju mogu prenjeti rijetki. Ruska duša zna za patnju i one mrvice ljubavi rasute po surovim uralskim smetovima. Obično u tim hladnim zimama, zvuk vjetra koji briše svaki trag života, miriše na smrt. Ali ona je trenutna, baš kao i zima. I sama ceremonija nestajanja je trenutna. A onda, kao na filmskom platnu u režiji onih posebno velikih i osjećajnih, nastavlja se život. Ne onaj isti; život je sada novi, jedan novi početak. I opet jedna nova priča. I opet kraj. I tako u krug.“

Čitajući njene reči, shvatam da možda još uvek nisam zrela onoliko koliko je ona bila, ali sada jasno znam da iz te uralske pustoši, ispod teških i hladnih snegova, proleće uvijek donese novi život. Baš onako kako je i Tanja, Larina kći, u tačno suđenom trenutku kada su nam stvari namijenjene, počela da sklapa kockice sopstvene sudbine i prepoznala pesmu svoje majke, tako su i Njene priče, kroz mene, dočekale trenutak da ponovo ožive.

Nismo ni svjesni koliko je sam početak važan, kada ugledamo svijet očima koji nije ni nalik onome u kome se vrlo brzo nađemo. Naše storije kreiraju i uređuju i oni bliži i oni dalji, a mi sami ponajmanje. Ljubav, pažnju i toplinu ognjšta  ponesemo sa sobom, ako imamo sreće. Obično je nismo je svjesni, mislimo da nam pripada, a zapravo nam ništa ne pripada. Jednoga dana sve ono što smo grčevito čuvali bit će razdano, kao što je i Njen rukopis mogao otići da nisam sjedela i stiskala papire da ne završe u škrinji koju nitko neće otvoriti. Nisam znala šta se krije među tim požutjelim listovima, ali njihov miris me je uvijek zaustavljao. Bio je to miris irisa I blagog tamjana, starog papira i nečega što tada nisam umjela imenovati. Godinama kasnije, otvorila sam bakin ormar. Sve je bilo složeno, gotovo vojnički sem marama koje su bile nekako razbacane a opet, imale su svoje mjesto. I tada sam ga ponovo osjetila. Isti miris. Tek mnogo kasnije saznala sam da se zove Bois d’Argent.”

Živjela je daleko od nas u nekom svom filmu koji moja mama nikada nije razumjela. Ona je imala manir da sve što pravi lom i što njoj ne treba da baca. A ja…skupljala sam ih gotovo potajno, kao da spašavam nešto što još nije stiglo da mi se objasni. Uvijek sam bila u sukobu sa mamom. Nismo se nikako razumjele. Kada je bila ljuta, samo je mahala rukom i govorila da sam naporna kao baka. Iako je nisam razumjela, volela sam tu njenu grdnju i na neviđeno volela da ličim na nju.

“Kada će zatrebatiti papiri? Pogledaj prašinu koju skupljaju? Sutra? Zabluda. Skupljaš krhotine prošlosti, potpuno si nesvjesna boli koju zadaješ sebi. Čitaš Prevera, pa to su Preverovi teški okovi sa trga željeza. To tvoje „sutra“ je obična imaginacija. Sutra ti više mnogo toga ne treba. Sutra je novi dan. Nešto novo ti je namijenjeno.  Stvari dolaze onda kada su nam namijenjene, a ne kada mi to želimo i mislimo  da treba.”

Tek danas razumijem da mama nije govorila protiv papira. Branila je sebe od uspomena. Sigurno su je bole, ali to ne ide tako. Trenuci se ne mogu izbrisati.

Na svom putu pokupila surovost, nepravdu, strahove i nadu. Živjela sam na klackalici između stvarnosti i mašte, a samo sam željela život. Nerazumjevanje  je  u meni budilo bunt i toliko puta sam željela da odem, ali…plašila sam se samoće. Dok nisam zaronula u nezavršene rukopise nisam razmišljala o samoći kao velikom poklonu. Ona budi uspavana čula, potisnute talente i kreativnost. Vodi ka izvoru mudrosti koji ruši naše zablude i predrasude. Odlutala u mislima pred tekstom koji “vrišti” ljubav, ugledah  “Tišina otvara srce i um.”

Pogledala sam rukopise, a onda svoje ruke. Prvi put mi je palo na pamet da možda ništa od ovoga nije slučajno. Možda se mudrost zaista nasleđuje?! Ne knjigama, nego ženama.

Zatvorila sam posljednju fasciklu. U sobi je bilo tiho, na stolu su ostali njeni rukopisi.  A meni se čini da ih uopšte nisam ja pronašla, oni su pronašli mene. Možda svaka žena u jednom trenutku postane nečija Tanja. Kći koja pokušava razumjeti majku. Majka koju vlastita kći još uvijek ne razumije.

I tek kada vrijeme zatvori puni krug, pjesma koju smo cijelog života slušali negdje izdaleka odjednom postane naša. Možda je baš zato Boris Pasternak Tanji dao da pronađe Laru. Ne da bi saznala ko joj je majka, nego da bi saznala ko je ona sama.

Danas razumijem i svoju baku. Njene fascikle nisu čekale mene., Čekale su vrijeme u kojem ću ih moći pročitati.

A rukopisi… oni uvijek pronađu onoga kome su namijenjeni.

CIPELE KOJE SU ZNALE SVOJ PUT

Dobro je što postoji Netflix inače bi verovatno u svoj životnoj zbrkanosti zaboravili šta je bilo juče. Kao da veš mašina neprestano radi. Okreće od eco programa do bijelog pranja na kuvanje i nikako da završi. Razlika je samo u dužini trajanja procesa. I tako u krug. Postoji početak, a kraj, pa kao i svaki kraj. Dolazi iznenada a onda obično ne znamo šta dalje. Dok veš mašina obećava oprani, osveženi i čist veš… šta obećava ispiranje u našem slučaju? Ako jednog dana uspijemo oprati baš sve fleke koje smo godinama skupljali, šta će od nas ostati? Hoćemo li biti čisti ili samo isprani?

Neverovatna brzina obrta preti nestajanju i spranju fleka, a koje zapravo nisu nikakve fleke. Samo fikcija “čistunaca” opsednutih jednostavnošću i spajanju nespojivog. Kožne patike, najlon čarape i svilena haljina. Trenerka i torba sa lažnim potpisom svjetskog brenda. Na kafi se raspravlja o ekologiji, a garderoba stiže iz masovne proizvodnje preko kineskih aplikacija. Gramofon se vraća u modu, ali umjesto muzike skrolaju se telefoni. Piju se skupi smutiji za zdravlje, dok se u isto vrijeme sa društvenih mreža gutaju otrovi koji polako ispiraju mozak. Primjera je bezbroj. Ružno više nije izuzetak. Postalo je stil. To boli.

A toliko je mjesta odakle se može naučiti.

U stvari, mnogo je takvih mjesta nestalo, sada sam gotovo sigurna da su takva mjesta namjerno ugušena. Nisu nas odgajali algoritmi. Odgajali su nas urednici, knjige, filmovi, pozorišta, razgovori za stolom. Modni časopisi nisu prodavali samo odjeću; prodavali su ideju stila. Televizijske serije nisu bile samo razonoda, govorile su kako izgleda prijateljstvo, ljubav, hrabrost i dostojanstvo. A danas, trendovi nastaju preko noći na društvenim mrežama. Djevojke prate influenserke, a algoritmi na TikToku odlučuju šta će postati hit. Umjesto likova sa malih ekrana, stil diktiraju djevojke iz stvarnog života koje svakoga dana snimaju drugu odevnu kombinacju. Samo, ne bi bio tako veliki problem kada bi garderoba bila jedina stvar za kritiku. Životni stil, u njega je sve spakovano, on je lični pečat osobe.

Životni stil koji se kroz obitelj njegovao, pažljivo gradio i sa modernošću selektivno nadograđivao, nestao je. Ostali su još po neki tragovi kao i obaveza za ispričati priču. A zbog čega se pričaju priče? Zbog ljudi koji su bili kreatori nekog vremena i njihovih dijela. Ljudi odlaze ali ostaju zapisi kao svjedoci vremena.

Tako, prije nego su algoritmi postali nešto “važni”, gledao se Sex i grad. Netflix prije Netflixa na Balkanu. Bio je više od hita, bio je prozor u slobodoumni svijet. Svjetionik za cure koje su mislile da čvrsto stoje na zemlji ili su u svom naivom prkosu mislile da zaista stoje. Tako prkosne sa izvajanim člankom u visokoj potpeci kojom smo zakoračile u eru modernosti nismo razmišljale koliko je i sama zemlja pod našim nogama krhka. I kako lako kada ne očekujemo, ona puca. Bila je to jedna u nizu zabluda sa kojom se živjelo.
Mnoga jutra sam dočekala neispavana ali zadovoljna i nekako poletna, uživala sam u pričama tih njujorških super cura. Upijale smo njihov stil, fore, njihovu smjelost.
Iako sam sebe doživljavala kao ženu koja zna šta želi i vjerovala da sam modernih shvatanja, Samanta mi je ipak bila previše slobodna. Onako — „too much“.

Moja modernost je pala na prvom ispitu.

Glamur koji su one živjele bio je samo lijepa ljuštura koja štiti krhkost, želju za pravom ljubavlju, toplim domom i porodicom. Maestralno upakovana priča za Balkan, u kome još uvijek dominirao mit o patrijarhatu. Tako je bilo jasno gdje je kome mjesto.

U jednom trenutku sam vjerovala da sve mogu sama. I zaista sam mogla. Taj „paketić“ dvoje djece nosila sam u svom džepu i ponosno se šepurila svojom hrabrošću i odlučnošću. Sve je to išlo nekako dobro. Bili smo trojac bez kormilara. Danas znam da smo imali sreću. Pratilo nas je mirno more.

A onda…

Želja za posebnim cipelama.
To nisu one koje se skidaju zbog žulja. To su one u kojima se lebdi po oblacima.
I naravno, kada nešto jako poželite, svemir se potrudi oko vas ali na svoj način. To treba prepoznati. U naše živote se ušetao potencijalni kormilar, ali i on je poželio posebne cipele. Ni jednog trenutka zajednička želja nije bila upitna, ali nije bilo jednostavno odbaciti stare cipele, dobro razgažene navikama, običajima, očekivanjima, iskustvima, tajnama, bolima i izdajama. Razgažena cipela je kao najudobnija fotelja.

Cipele koje su znale svoj put (privatna arhiva) 

Ali dođe trenutak u životu kada i fotelju, baš kao i cipelu, treba zamijeniti. Kada vratim film, bez imalo pretencioznosti mogu reći, pobijedila sam sebe.

Ona nestrpljiva cura izborila se sa tajnama, izdajama, nezavršenim i neispričanim pričama, sa strahom od straha.

Kako?
Vjerom u ljubav.

Ljubav ne može biti  jednostrana. Ako ljubav stanuje u nama, ona je u zraku i svatko je osjeća. Jedini odgovor na ljubav je ljubav.  Kao što Pasternak kaže:

«No redosled ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbeći.
Sam sam — greh sve jeste i neverstvo, Nije život što i polje preći.»

Vremenom smo postali četverac. „Paketić“ je krenuo svojim putem, a ja ujutro imam sa kim kafu popiti, imam koga zagrliti i poljubiti, imam sa kim se i posvađati.

Svađa u mom slučaju ide teže, jer naš kormilar ne umije da se svađa. Ali to nije problem. Postoji neko ko me čuje. Ne razgovaram sa zidovima.

Prijateljice sam zadržala. One su moje, ma gdje bila. Samo što naši razgovori više ne liče na one razgovore kada smo imale trideset pet. Danas znam da posebnost cipela nikada nije bila u potpisu. Posebnim ih čini čovjek koji u njima hoda.

Možda je zato Keri bila u pravu:

„Teško je hodati u cipelama singl devojke. Zato je najmanje što možemo učiniti za sebe — da nabavimo neke zaista posebne cipele.“

KAKO MIRIŠE SAVRŠENI MUŠKARAC

Književni esej – nastao iz istoimene kolumne

Postoje muškarci koji nikada ne odlaze. Vrijeme prođe, život se promijeni, a lica izblijede — ali miris ostaje.

Ponekad, bez ikakvog razloga, u prolazu, u snu ili u nekoj tišini između dva daha — vrati se.

Ne traži ništa, ne remeti ništa, samo podsjeti na ono što smo bili, na ono što smo osjećali i na ono što smo jednom, bez straha, živjeli.

Postoje muškarci koji nikada ne odlaze.
Oni ostaju tamo gdje ih nitko ne vidi — u koži, u sjećanju, u duši.
I zato savršeni muškarac nikada ne miriše na parfem.

On miriše na sebe.

Istinske priče nikada ne biraju vreme i mesto; one nas pronalaze u trenucima najveće banalnosti.

Zatrpana mejlovima i pretnjom da Google više neće primati poruke, histerično je počela da briše poštu, čisteći prostor od nevažnih reči. U tom mehaničkom ritmu kliktanja po tastaturi, rasejano je zastala pred jednim prozorom. Ekran je osvetlila velelepna jahta, a pažnju joj privuče LuxLife Newsletter sa naslovom koji je u sekundi obesmislio svu tu digitalnu žurbu: “Kako miriše savršeni muškarac”.

 Zamislila se… da li je zaboravila miris savršenog muškarca i da li uopće zna kako on miriše? Da li je ona imala tog “savršenog” muškarca? Kako izgleda, čime se bavi, kuda putuje, šta voli, gdje živi, da li je jahta sa naslovnice jahta mister savršenog, usidrena u tirkizno čistim vodama Sejšla…pitanja sustižu pitanja, a mašta pokreće film. Zavaljena u svoju fotelju zaboravlja na prijetnje Googla. Kakva banalnost i trivijalnost pred savršenim.

A šta je savršeno?

Njegovo vlažno tijelo dok izlazi između koraljnih grebena, svjestan svoje ljepote, koračajući mekanim, svijetlo bijelim pijeskom. Pod njegovim nogama, pijesak u dodiru sa talasima dobija nježno ružičastu boju od onih koralja kroz koje se ukazao. Da li je savršen stas ili pokreti ruke kojom prolazi kroz mokru kosu, uredan manikir ili niska bijelih zuba koje se diskretno ukažu pri blagom osmjehu? Možda su savršena njegova preplanula leđa koja čekaju Armanijevu bijelu majicu (Black Label), napravljenu od najfinijeg italijanskog pamuka, svile ili kašmira. Ona je autentični sinonim za luksuz, a opet… tako jednostavna. Svedena.

“A da sačekam veče? Sa takvim urođenim stilom, verovatno je savršen i na partiju?

Hm…možda je dovoljno samo zamisliti prostor, otploviti u mislima  i zadovoljiti potrebu za odmorom? Da sam negdje otišla, savršenog ne bih pronašla. Ne bih ga stvorila? Šetnja dokovima nije ista kao tišina koja otvara priču. Sipaću sebi čašu Frappata, samo moram biti štedljiva…kada ću opet na Siciliju? A možda i ne moram? Zašto ne bih uživala u svojim slikama koje, mijenjajući ritam, vode me na najljepše putovanje. Moje tijelo nije ovog lijeta potamnelo da bih ušetala u bijelu haljinu od muslina, ali ne mari. Sve će riješti mala crna haljina, crvene minđuše od korala i karmin rubin-crveni sa ljubičastim odsjajem boje vina. Bez visokih potpetica, golih nježnih stopala savršeno ću se uklopiti sa gospodinom savršenim. Divnooo, jedan divno neplanirani dan. Izaći ću na svoj balkon pod prigušenim lampicama, sa gramofona se već čuje Nicola Conte “Do you feel like I fell” a za veče, dok zvjezde budu plesale u svom ritmu ja ću plesati uz Pink Martini. Bože, već svašta laprdam, vrijeme prolazi a ja nisam još uvijek spremna.”

Balkon je predivan, sicilijanski u srcu Sarajeva. Bugenvilija sa intezivno ljubičastim cvjetovima i veliki jastuci sa motivima limuna. Stol od kovanog gvožđa je aranžiran svježim prirodnim limunima i saksijom lavande, Ima dovoljno prostora za posudu sa ledom u kojoj će se održavati temperatura za Frappato.  Na svaki detalj misli i sve je oko nje tako otmeno. Već je veče. i temperatura je pala. Koracima rumbe uz “Amado mio” izlazi na balkon svjesna ljepote koja se u zraku osjeća, sjeda na svoju stolicu, drži čašu za nožicu da vino ne bi grejala u ruci I odlazi … Muzika I atmosfera na jahti su samo produžetak prirode Sejšla. Sunce je zašlo a tirkizno more je postalo tamno plavo I presijava se pod svijetlima palube.  Ona su prigušena kako bi zvijezde iznad Indijskog okena zasijale u svojoj punoći. Savršeni je bijelu majcu zamenio raskopčanom bijelom košuljom od muslina, teget lanenim pantalonama i bosim nogama, izvajanim stopalima. Sa vrhunskog Sonos zvučenja čuje se Christian Loffer, Ronda. I tako savršeni savršno odeven u svojoj svedenosti i jednostavnosti sedi na krmi jahte zavaljen u kožnu garnituru sa vinskom čašom u ruci iz koje pijucka Don Julio 1942 ultra-preium odležanu tekilu sobne temperature kako bi se osetile note karamele, vanile i hrasta. Zamišljen, njegov pogled se gubi u daljini. Miriše li? O da…miriše na čistoću. Na notu koja se nama dopada, koju osjećamo. A njen savršeni, vjeran Armaniju sigurno miriše na Armani Privé Bois d’Encens. Gospodin savršeni u ovoj ljetnjoj noći miriše na morsku so, suncem zagrejanu kožu, vrhunski citrus i diskretno, kedrovinu.

Njeno putovanje je dugo trajalo, let od Sicilije do Sejšla ali bilo je divno.

Pitate se da li je normalna sa pričom o mirisu savršenog muškarca? O da…itekako je normalna. Svijet živi dok se mi valjamo u zaraženoj truleži niskobudžetnih serija, folk prostakluka, nekulturnog svijeta koji ne odlazi u pozorišta, ne čita knjige, svijeta koji je bezidejan.

Ona je spremna na pružanje otpora. Mijenja uloga na dnevnom nivou što je baš ni malo ne uveseljava ali naučila je na hendlovanje iako strane riječi ne želi u domaćim jezicima. Na ulici se okrene za muškarcem od stila ali sve ređe. Nema ih. Nestali su. Dobro je da pamti, da osjeća i da ima želju da ispriča. Jer kada sve ovo prođe, možda se nešto i vrati. Neki mirisi ostavljaju tragove koje je nemoguće izbrisati.

A njen, moj, vaš muškarac, on miriše na sebe. Na trag koji je neizbrisiv.

Počnimo i mi misliti kao sav normalan svijet.

Tajni život biljaka

Voljela je cvijeće, knjige, slike, Baha, Mocarta i Njega.

Voljela je jutro okupano suncem.

Voljela je putovanja na koja nikada nije otišla.

Voljela je vina koja nije probala, čokolade koje nije pojela i svježe smokve koje nije omirisala.

Voljela je svijet koji postoji, a zapravo ne postoji.

Sve je pretvoreno u prah i pepeo.

Samo je njena ljubav ostala.

OSTRVO S BLAGOM

Neke se životne karte ne čitaju očima, nego godinama.

Nigdje nije pogriješila osim što nije na vrijeme vjerovala u iskustvo i godine. Sve one gluposti koje su joj servirane na pozlaćenim i srebrnim pladnjima o slobodi, super moćima jedne žene, željama duboko potisnutim i uvjerenjima da je dovoljna ljubav za promijeniti drugoga su nestale godinama. Ne kroz priče sa prijateljicama, niti gledanjem sapunica, već ozbiljnim traganjem putevima gusara koji su vjerovali da ih tamo negdje čeka zakopano blago. Tragala je za putevima a onda je pronašla kartu. Pohabanu, umazanu od pređašnjih korištenja. Po njoj su ostali tragovi prolivenog crnog vina i ruma. Govorili su o noćima u kojima se tuga liječila alkoholom, a glad za zlatom bila jača od razuma. Tragovi voska svjedočili su o mraku kroz koji se tumaralo tražeći izlaz. Masne mrlje svjedočile su o gozbama koje su trajale do duboko u noć. A svaka gozba budila je strast, ludilo i osjećaj nepobjedivosti. Do jutra bi ostajali samo mamurluk, prazne boce i još jedna izgubljena iluzija. Mnogi bi je najradije zaboravili.

Oni najjači nastave svoj put uvjereni da ih blago negdje čeka.

Ožiljaka je na pretek. Liječenja od fatamorgane su kao cunami koji opustoši sve za sobom. Međutim, zapis ostavljen u amanet ostao je duboko urezan u pamćenju, pa su vjera, nada i želja na kraju ipak vodile prema otoku s blagom.

Naviknuta na kavu bez šećera, gorčina je vremenom zaprimila primat među čulima. Nije joj smetalo. Zapravo, nije se ni pitala zašto nešto ima tako gorak okus, a nije grejp.

Istrošena vremenom i iskustvom gusara, karta je sve manje ličila na kartu, a sve više na savršeno montiran dugometražni film. To se tada nije vidjelo. Ona, zapravo, nije vidjela ništa osim obaveza za koje su joj govorili da ih je sama birala. Godine ovdje nisu važne. Ni one, ni ove. Važno je da je matrica uvijek ista:“Sama si birala.” Kao da je to sladoled koji biraš. Ako ti se dopadne, poližeš ga. Ako ne, baciš ga i ne okrećeš se. Kako bi to bilo dobro. Malo lizneš ovdje, malo ondje… pa ispočetka.

A onda se pojavi ono staro pitanje: šta bi bilo kad bi bilo?

Iz ideje koja se matrično prenosi rađa se nova, naizgled originalna ideja. Ona svoje mjesto ne pronalazi na papiru, nego u srcima stvaralaca. Scenarij polako otkriva likove. Dolaze razumijevanje i prihvaćanje. Zatim nerazumijevanje, odbacivanje, lutanja, bol, strasti i ludila. Radnja je obojena vlastitim bojama. Kostimi se smjenjuju kao na filmskoj traci, mijenjajući epohe i stilove, uz pažljivo odabrane zvukove u pozadini. Bez obzira na spoljašnji svijet, muzika ostaje uvijek ista. Sve drugo se mijenja. Kasting prođu i neželjeni, jer u mutnim vremenima sve su vode mutne. I tako se kadrovi slažu, danas često uprošćenim tehnikama. Montaža, međutim, nerijetko krene pogrešnim smjerom pa se izgubi smislena cjelina.

Svjedoci onih vremena rado bi podesili ton i dodali malo boje atmosferi. Ne ide. Ne prima se. U trendu je sveznanje. Pozlaćeni pladanj još nije pun. Kavu je zamenio čaj. Gusarske karte su iz nekih prošlih vremena, a ostrvo s blagom se danas mjeri kvadratima i istrošenim automobilima, jer sirotinja rijetko ima privilegiju da bira.

Od specijalnih efekata i novca zavisi hoće li se vaš film prikazivati na Kanskom festivalu ili u dobro ozvučenom podrumu, napravljenom za projekcije kada treba okupiti porodicu. Poslije toga traka se pažljivo pakuje u arhivu. Jednoga dana pronađe svoj put do smeća. Ne zbog filma, nego zbog nevjerovanja u iskustvo i godine.

One godine obilježili su nesvjesnost i „sveznanje“. Ova pamet danas često, gotovo stidljivo, ponavlja: „Gdje su mi one godine?“

Dok vi paničete zbog AI-ja, miševi vam prazne džepove!

Kolektivni nikab, Carevo novo odelo i Balkan: Ko je pustio glodare u skladište?

Ne može nam AI naškoditi kao ni Ilon Mask koga detektujemo, pogledajmo se u ogledalo i priznajmo istinu… uništavamo sami sebe, uništavamo zajednicu, međuljudske odnose i sve ono što nas čini živim.

Činjenica koja ide u prilog ovakvoj tvrdnji je neuspjeli neoliberalni koncept koji je stavio omču oko vrata onima koji su pokušali sa neprofitnim privatnim poslovima. U glavama moćnika ne postoji koncept neprofitnog posla. Iz ovog koncepta slijedi otuđenost koja vodi tišini. Ta tišina prija jedno vrijeme, ali čovjek je socijalno biće i treba razmjenu. Onu ljudsku, emotivnu. Empatiju, prijatelja koji će ga slušati. Prijatelj je nestao jer nitko nema vremena ni za koga i onda je ušao alat koji „sluša“ na način da čita i odgovara. Dolazi do naših osjećaja i daje nam upravo ono što trebamo, daje nam pažnju.

Gdje smo to pogriješili?

Možda nismo pogriješili u tehnologiji?  Pogriješili smo u vrijednostima. Sve što slijedi od prljavog novca i privida luksuza do filtera i umjetne inteligencije, samo su različita lica iste priče o gubitku autentičnih ljudskih odnosa. Greška je u posrnuću za materijalnim. Za svim onim mjestima koja su preko noći postala dostupna jer ušao je prljavi novac koji nedostupno pretvara u dostupno. Ibica, Sejšeli, Maldivi su za Balkan bili nedostupni za običnog čovjeka. Neobičnom je i sa Balkana bilo nedostupno dostupno. Ipak je to uvijek bila manjina.

Sjećam se svoje profesorice biologije koja se 80 ih godina prošlog vijeka vratila sa Sejšela. Uplovivši u kabinet u plastičnim čizmama svi smo je gledali u šoku jer ona je uvijek bila nekako posebna. Uočila sam tada na njenoj ruci diskretan, jako diskretan prsten koji sada znam da je od nebrušenog koralja. A šta sam tada znala kao klinka o nakitu? Znala sam samo da jednoga dana želim biti Dana Lovrić.

Kada je miš osvojio Sejšele shvatio je da nije otkrio Ameriku jer Sejšeli su za njega bili pojam ispijanja kokosovog mlijeka, iskorištavanja žena zaposlenih u turističkom sektoru, koje su u očima pojedinih bogatih gostiju postajale tek dijelom luksuznog aranžmana i sredstvom za ispunjavanje seksualnih fantazija jadnog miša koji nije razlikovao ni plimu od oseke. Miš je imao prljavi novac kojim se sve kupuje.

A onda fotografije, taj viralni svijet koji je curama snove pretočio u moguću javu. Filteri su korak po korak činili da sumnja u tko je tko postane još veća i dublja. Lik na mreži i lik pred ogledalom jesu ista osoba, ali vizualno potpuno različita. Estetska medicina s druge strane je opet otvorila put prljavom novcu i od mnogih napravila nakaze.

Tako lagano, ali vrlo bolno, dolazimo do narativa o samoći. Postavljanje viralnog traje satima a prijatelji ne mogu uvijek čekati satima.

I… dok oni koji više ne znaju zapravo tko su troše sate na pokušaje ubiranja velikih novaca, dotle prijatelji se okreću AI-u tražeći nekoga sa kim mogu ostvariti komunikaciju.

Viralni svijet, sumnjivi preduzetnici, političari svi oni su u porodici Muradea (porodica miševa i štakora). Kada se desi najezda glodara, tek nekoliko njih strada u mišolovkama ili od otrova. To je kolateralna šteta na koju porodica Muridae računa. A u našem svijetu, javnost se s vremena na vrijeme umiri nekim televizijskim hapšenjem ili propašću jednog sumnjivog preduzetnika, dok velika većina njih ostaje netaknuta. Oni se povuku u raskošne jazbine s plijenom, čekajući da prođe bura, dok društvo ostaje da sanira štetu. Samo mišolovka u našem “modernom društvu” nije od drveta i metala, ona je napravljena od kredita, lažnih investicija i obećanja o brzom uspjehu. Narod, vođen željom da pobjegne iz sopstvene oskudice, dobrovoljno ulazi u dužničko ropstvo.

Dok ti prodavci magle i „stručnjaci za budućnost“ drže dramatična predavanja o tome kako će vještačka inteligencija sutra zamijeniti ljude, oteti nam poslove i uništiti civilizaciju, oni zapravo rade dvije stvari: skreću pažnju sa stvarnih parazita, a i sami pripadaju toj istoj porodici.

Želim, iznad svega, da dođe do kolektivnog skidanja nikaba s naših očiju. Ne onog koji pripada vjeri, nego onog koji nam ne dopušta da vidimo istinu.  AI nas ne mijenja, mi smo ti koji smo se povukli i prepustili teren glodarima. Ni Allah ni Isus nisu tražili da čovjek živi s povezom preko očiju. Taj povez nisu stvorile vjere, nego ljudi. A danas ga nose milioni, a da nisu ni svjesni da ga imaju. Baš kao ni car koji nije vidio da je go.

Kriviti tehnologiju za propast društva je ultimativni ljudski kukavičluk. Lakše je kriviti neopipljivi kod i algoritam na ekranu nego preduzetnika ili političara koji ti upravo sada prazni džep i uništava zdravstvo ili školstvo. Lakše je vjerovati u viralne šarene laže i bitcoin-maglu nego priznati da sami sebe uvlačimo u dužničko ropstvo.

Pišem, palim crvene lampice, galamim, kako kaže jedna moja studentica, ali ne vrijedi. A možda i vrijedi? Možda će se dijeliti, pa će mnogi iščitati i razumjeti veliku ljubav koja stanuje u meni.

I samo da znate, ljubav je jedina stvar na svijetu koja može pobijediti zlo.

ILUZIJA

Najteže je sačuvati mir onda kada znanje više ne može da umiri sumnju.

Prošlost – i prijatelj i neprijatelj. Na istoj stolici sjede i sreća i tuga i briga i razbibriga i djela i nedjela. Dva suprotna pola koja se nadopunjuju, hrane jedan drugoga, i ne idu jedno bez drugog. A opet, narušavaju mir, sklad, harmoniju, taj tok obučen u najfiniji kaftan. S početka je štitio od zime ali ne one Božićne, okupane zlatom, srebrom i svjetlom Siona sa okusima pečenice i cimeta, već one nastale od bolno i predano godinama nakupljenih ožiljaka odrastanja i sazrijevanja. A onda je došlo vrijeme da se šal zamjeni najfinijom satenskom haljinom sa kristalima i perlama koje su dodatno isticale njen izvajan vrat na kome su se čitale godine.

Bila je nekako posebna. Savršeno nesavršena. Svjesna nesavršenosti, željela je da sačuva trenutak ljepote. Taj „kaftan“ koji se prenosio u naslijeđe ostao je kao svjedok vremena, a svjedočit će i generacijama koje dolaze. Jer neke priče se jednostavno ne mogu do kraja ispričati. Kraj ne postoji. Baš kao ni smrt, tako kažu mnogi znanstvenici u posljednje vrijeme. Tražila je, kopala, iskopavala najnovija znanstvena otkrića u želji da se odbrani od straha da je smrt blizu. Da li je strah od puta ili od tuge koja neminovno narušava ljepotu postojanja?

Kako je neizvjesnost ispunjavale sate i dane tako su se pomjerale granice. Nekada se sve veliko činilo nedostižno, a sada je sve kao na dlanu. Najlakše je doći do najvećih znanstvenika, Nobelovaca. Njima vjeruje. Zna da nemaju čarobni štapić, nemaju lijek ali imaju istraživanje. Imaju iskustvo i želju. Imaju informaciju. A njoj je trebala samo informacija koja održava nadu. Nada budi vjeru s kojom i nemoguće postaje moguće.

Ali uvijek postoji taj crv sumnje, svojstven znanstvenicima. Podstiče preispitivanje postojećih spoznaja, mentalno stanje u kome je um nesiguran između dvije tvrdnje… Sumnja nagriza i želju i nadu i vjeru. A ako se još prisjetimo Ajnštajna koji je shvatao da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo jedna „tvrdoglavo uporna iluzija“, šta nam ostaje sem one Cesarićeve „krhko je znanje“.

Da li je znanje krhko ili je sloboda saznanja bila upitna?

Na tom relativno dugom, a zapravo izuzetno kratkom putu koji se zove život, koji se živi (bar joj se tako činilo) okovani teškim okovima servirano je znanje. A onda se po već provjerenom receptu, zablude rasprše i ostaje jedno veliko ništa.

Možda je u svemu tome i bila njena veličina, spremna je iznova da uči jer znanje je kao i besmrtnost koja po Lanzu ne znači stalno postojanje u svijetu bez kraja, već ona živi izvan vremena.

Možda je znanost umiruje. Ili… možda je prihvatila vrijeme kao četvrtu dimenziju koje formira blok koji sadrži događaje koji su se dogodili, koji se dešavaju i koji će se tek desiti. Pa tako svi oni neprijatelji i brige i tuge koji idu pod ruku sa prijateljima, srećom i razbibrigom su „tvrdoglavo uporna iluzija“.

Znanstvenica mora biti zdrava. Kliče iluzija!

ŽIVOT NA SREĆU

Neki životi izgledaju kao sreća. Tek kasnije shvatimo da su bili neprestana borba za život.

O čemu je trebala pisati u vremenu u kojem se činilo da zlo govori glasnije od dobrote, a nada polako gubi put do čovjeka? Nemoćna je u trenutku palacanja zmijskog jezika – taj „mali ud a hvali se da je veliki“ ( Poslanica sv. apostola Jakova 3:3). Opasan je. Opasno je oružje u svijetu „demokracije“. Vratimo li se Platonu, on objašnjava kako jezik kada ga koriste političari postaje opasan instrument manipulacije. Tim „malim“ hvalisavcem započinju i  život i ljubav i molitva i ispovijed  i  laž i presuda i osuda. Čudnovata snaga o kojoj se ne govori. Da li iz straha ili neznanja ali je prisutna gromoglasna tišina?!

Još jedna od dubokih devijacija društva koje nestaje.

Dugo je na zidu njenog Facebook profila pisalo „Riječ je farmakon“.

To nije samo lijepa metafora.  To je ozbiljno upozorenje (gr. riječ φαρμακόν (pharmakon) – lijek i otrov) jer riječ u isto vrijeme može i lečiti i ubiti. Ovisi iz čijeg srca izlazi.  Ne određuje riječ svoju snagu. Snagu joj daje čovjek i srce iz kojeg je izgovorena. Poslanica sv. apostola Jakova upozorava da jezik može zapaliti cijeli život. Ne zato što su riječi opasne već zato što riječ kada ode više se ne možete vratiti i gotovo uvijek nosi posljedicu.

„I jezik je vatra, svijet nepravde. Tako se i jezik

nalazi među našim udima,

prljajući sve tijelo, i paleći tok života našeg, i

zapaljujući se od pakla.“

(Poslanica sv. apostola Jakova 3:6)

Između ponora i zemlje je samo korak. Zamislite iskorak koji nas ostavlja u životu ili kojim skliznemo i kraj. Nema više.  Nekako slično onom „malom“ hvalisavcu koji za sebe smatra da je veliki. I korak se čini tako malim a zapravo je jako veliki.

Čitav život stane u par koraka.

Hrabrost je iskoračiti. Zato njena autorefleksija ostavlja traga. Ispričane priče nisu izmišljene lijepo obojene šarene bajke, one su otvorena duša koja svjedočenjem istine budi uspavani svijet. Njen život na sreću je upakovan u  dvadeset i dve godine odricanja, osude, tuge, lutanja, razumijevanja, nerazumijevanja, progona, molitve i ljubavi. Uvijek nekako korak naprijed, korak nazad i tako naizmjenično. Dok su je jedni osuđivali, drugi su se divili, treći su zavidjeli, a ona je samo željela parče slobode i malo istinskog života. Svježeg zraka da udahne. Suočena sa istinom ne žali godine, žali ljude koji su cijeli život hodali samo jednom stazom. A opet, razume – nije to ni lako, ni jednostavno.  Za taj mali korak potrebno je puno hrabrosti. Samo o hrabrosti i o sutra se ne razmišlja kad se iskorakne, važan je samo trenutak istine. Oslobađanja. A o sutra kao kod Skarlet O ‘ Hare „O tome ću misliti sutra“. Za nekog ruski rulet a za nju prilika do izvora života. Izvor vodi dalje u mora, okeane, nepregledne dubine po kojima tražimo djeliće svoje  istine.

Ona svoj život  ne bi mijenjala za drugi.

Sada kada sve postaje neizvjesno, kada su oko nje svi uplašeni u nju se uselila neopisiva radost, strah je nestao. Pred njom je otvoren put  one narodne mudrosti: „strpljen-spašen“.

Vjera, nada i ljubav prema životu su je spasili.

Njene riječi su za mnoge iritantne.  Svijet je postao nestrpljiv u svojoj bahatosti, u svom zlu. Đavo se uselio u duše. Toliko nedostaje životne mudrosti i vraćanja knjizi – samo otvoreno srce i iskrena ljubav mogu otjerati zlo. Spasiti dušu. Očistiti jezik. Otvoriti put istini.

Možda nam upravo zato nije darovan jezik da bismo njime pobjeđivali druge, nego da bismo njime sačuvali čovjeka.

Vrijedi se za život boriti!