“MA BOLI ME UVO ZA SVE”

Pjeva Brena , pjevam i ja, i stvarno me boli uvo za sve!

Prođoše godinice u čemu…potrebi za dopadanjem, ugađanjima, ispunjavanju tuđih želja, glumatanju dobre kćerke, majke i supruge. Istina, jezik mi nikada nije bio baš zavezan ali mnogo puta sam prešutjela, a nije trebalo. Šutjela sam iz straha, a strah se odnosio najčešće na vezivanje. Vezivanje za predmete, vezivanje za osobe, vezivanje za imaginaciju. Dopadne nam se ideja pa je guramo u želji da je moguće živjeti ideju. Iluzije, iluzije i opet iluzije.  Pitanja koja sam postavljala sebi bila su važna ali mudrovanje je odnijelo godine, a samo je je trebalo jednostavno, živjeti. Živjeti svoj trenutak. Živjeti svaki trenutak.  Eh, „da su mi one godine a ova pamet“, još jedna glupost u nizu. Često čujemo ovu žalopojku, e baš je trivijalna i glupava.

Ove godine su najljepše godine i svaka godina je najljepša. U njima su urezane i suze i bol i radost i sreća i svi oni dragi ljudi koje sam zadržala u svom životu i oni koji su me naučili pameti i zbog kojih sam to što jesam danas. Ispih hektolitre ibrovače pune fenola…hahahaaaa i ostadoh živa. Ojačah od tog fenola i postadoh cura i po koja ponosno priča o svom kraljevskom gradu, o  odrastanju u obitelji koju ne bih mijenjala ni  za šta na svijetu, o najboljim školama i najstrožim profesorima. Sjećanja i ljubav su ono što me uvijek čini mladom. Svaku godinu prigrlim jako i obećam joj nevjerovatnu avanturu. Uvedem je sa muzikom i plesom pa šta nam bude u toku godine 🙂 snaći ćemo se nas dvije već nekako.

Mudrosti se učimo obično na iskušenjima, a ona su uvijek izazovna, teška i neizvjesna. Put je težak ali njegova ljepota je u spoznaji da je jedinstven, nema istih puteva. Slični jesu ali svaki je drugačiji, svaki je na svoj način  kao kod Tolstoja „sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način“

Nije važno da se dopadamo drugima, važno je da se dopadamo sebi, onom djelu sebe na koji zaboravimo, dubokom i najiskrenijem, suštinskom JA.  Tek onda ćemo se dopasti i drugima, zaslužiti njihovu pažnju, biti ćemo primijećeni. A da li je to baš i važno,  nekome i jeste, to je u redu. Nije potrebno ugađati drugima da bi nas drugi voljeli, cijenili, željeli da budu sa nama. Naučimo da ugađamo drugima, ugađajući sebi. Kada sebi ugodite, vi jednostavno zračite, vaša emisija energije topi i najveće sante leda. Svi žele da budu u društvu sretnih, opuštenih i ostvarenih. Ostvarenost ne traži vile, bazene, daleke tropske mnogima nedostižne destinacije, ostvarenost znači osvijestiti šta vas čini sretnima i takve stvari raditi. Zapamtite, život je jedna velika avantura, ako se ne upustite u nju, biće na kraju kao da niste živjeli jer ništa niste osjetili. Vile, bazeni, luksuzni automobili se ne osjećaju, oni se koriste da nahranimo svoju tugu, nesreću, emocije, sujetu i duboke komplekse. Osjećamo damare zbog nečeg lijepog doživljenog… susreta, dodira, pogleda, poljupca. Čega se zapravo sjećamo kada zatvorimo oči? Dolaze nam slike porodičnih okupljanja, slavlja zbog prvog zuba, prvih koraka, prvih riječi, zajedničkih ljetovanja, druženja sa prijateljima, slike sa zajedničkih putovanja, posjeta nekom muzeju, koncertu, fudbalskoj utakmici, radost praznika koji su posebni…To su slike koje nam dolaze, a one ne govore o materiji, one govore o duhu zajedništva, o ljubavi. Ljubav ne može biti  jednosmjerna, jer onda nije ljubav.  Ljubav je prožimanje osjećanja, daješ ljubav i primaš ljubav, a onda je sve poezija.

Želje roditelja, djece, partnera su njihove želje, nisu naše. Roditeljske želje su uglavnom sebične, važno je da svi okolo njih vide da su baš oni uspjeli kao roditelji. Dječje želje su uvijek sebične jer djeca misle uvijek na sebe i polaze od sebe „meni treba“, „to hoću“. Želje naših partnera su također sebične, važno im je pokazati javnosti  to u šta oni ulažu (uh…kako je ovo grubo skenirano, ali je i istinito). Pravim muškarcima je važno da njihove žene budu ostvarene, samosvjesne lijepe, dotjerane, jer to su njihove žene. I to je u redu jer i mi želimo da su naši muškarci i uspješni i lijepi i dotjerani a pri tome da su samo naši 🙂 . To sa željama je sve razumljivo samo bi ih trebalo malo drugačije izraziti kako bi želje postale zajedničke. Kao što priznajemo taj „posedovni“ partnerski odnos, tako samo djeci treba objasniti da i mama i tata žele nešto za sebe i da je to u redu, kao i da se želje svima trebaju ispunjavati. Sa roditeljima je možda i  najteže, njihovi smo vječiti dužnici. Život koji su nam dali je poklon koji nema cijenu. Ne smijemo biti grubi i ljutiti se na njih zbog nerazumijevanja, roditeljima se sve prašta. Trebamo biti zahvalni za ŽIVOT.

Šutjeti…hm, treba naučiti slušati, a ne govoriti kako bi nešto rekli. Riječima povređujemo druge, a i drugi riječima povređuju nas pa otuda šutnja i strahovi. Strah od rušenja iluzija može biti baš traumatična. Zato treba živjeti trenutke, oni jedini ostaju u memoriji.

Dođu godine za postavljanje pitanja, to je znak da ulazimo u fazu zrelosti i posebne vrste odgovornosti. Odgovornosti prema sebi. Radujte se tim godinama, one su sada samo vaše.  Naučili ste, osvijestili i shvatili…

“Svi se nešto foliraju,

svoj fazon mi serviraju.

A ja nisam njihov broj,

furam fazon svoj…“

ŽIVOT IZMEĐU KULTURE SJEĆANJA I KULTURE PRIKRIVANJA

„Šefika, šta bi? Pusti Fiko, nemam sada vremena“ Scena koja se prepričava generacijama, koja budi divne emocije, sjećanje na divne ljude, njihove zgode i nezgode, njihove dileme i trileme, povlačenje pred izazovima i sprdanje na tvrdoglavost bez razloga.

Sigurna sam da svaka obitelj ima svoju storiju koja se prepričava i živi kroz generacije. Ona okuplja obitelj,  dnevni boravci postaju tijesni ali to nikome ne smeta, ne primjećuje se, ori se gromoglasni smjeh i nerijetko čujemo onu tako poznatu „prestanite, upiškiti ću se od smijeha“. Za mene nije bilo ljepših trenutaka, oni se ne zaboravljaju. Kako vrijeme prolazi, akteri događaja uglavnom nisu više sa nama, ali na nama je da svojim potomcima prepričavamo storije koje će nastaviti svoj život a tako i sami akteri žive i dalje sa nama i u nama. Tako se njeguje kultura sjećanja.

Opasan je ovaj narativ koji se koristi sa ciljem priznavanja zločina. Opasne su poruke koje se odašilju, izgradnja suprotstavljenog svijeta kako bi se svjesno upravljalo kolektivnom sviješću. Opasan je inat u dokazivanju. Opasna je netrpeljivost i neiskrenost. Opasno je  prikrivanje istina. Sve je opasno. Pritisak ne dozvoljava ranama da zacijele koliko mogu.

Strahote 90.ih su naša zbilja i kako reče profesor Latić na jednoj od bh. televizija povodom  28 godina od genocida u Srebrenici, „stvar je neupitna“. Srce mi je bilo kao kuća kada sam čula izgovorene riječi cijenjenog profesora koji je samo potvrdio misli Hane Arent o neupitnosti, „činjenična istina ne dozvoljava debatu“. Zbog čega onda toliko medijskog podgrijevanja za neupitne stvari, toliko tenzije i izazivanje unutrašnjih krvarenja? Ovakav način nije sigurno put za gradnju kulture sjećanja. Pod pritiskom, ljudi odavde odlaze. Sjećajmo se žrtava sa posebnim pijetetom, znamo da je rat najveće zlo koje se može desiti čovječanstvu. Svakom narodu su svoje žrtve najveće ali ne zaboravite, bol na svim jezicima ima ista značenja. Sinoć sam naučila, posle pedeset i pet godina života od Oca Predraga Popovića da se ne izjavljuje ožalošćenima saučešće sa „primite moje saučešće“ nego sa „Hristos vaskrse“. Vjerujući hrišćani se raduju Vaskrsu/Uskrsu, Hrist je vaskrso/uskrso. Otuda poruka ožalošćenima, ako ste vjernici, vjerujte da će i vaši preminuli vaskrsnuti/uskrsnuti. Podijelite radosnu vijest u trenucima boli, vjernik će vjerovati. I papa Franjo nam govori da je radost osobna iskaznica kršćanina, osobna iskaznica Evanđelja, radost koja se u životnim patnjama očituje kao mir jer smo sigurni da je Isus s nama. U Kur’anu , u suri XXXIV Saba kaže:

1.„Neka je hvaljen Allah, čije je sve na nebesima i sve ono na Zemlji!…“

…

2. „On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s

Neba spušta, a šta se na nj uspinje;

On je samilostan i On prašta grijehe.“

Vjernicima svijete knjige donose vjeru, nadu i radost, pa se pitam zašto se ne bira neki drugi način za građenje i njegovanje kulture sjećanja?

Ne treba se bojati, dijela ne mogu biti  izbrisana kao ni sjećanja ali…kultura sjećanja kroz muzeje, dokumentarne filmove, rukopise, odjeće, obuće, igračke, dopustiti da se predmeti opipaju i osjete. I danas znam cijelu „Krvavu bajku“(Desanka Maksimović) kao kada sam je recitirala pred učiteljicom, a posvećena je strijeljanim đacima u Kragujevcu. Prošlo je i 80 godina od nastanka poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koja je svjedočenje o zločinama ustaške NDH nad srpskim življem. Poema je izbačena iz školskih udžbenika ali neke škole u Srbiji još uvijek nose ime Ivan Goran Kovačić.

Srebreničkim žrtvama nedostaje umjetničko oblikovanje, a možda je već i napravljeno predstavom Zlatka Pakovića, „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Njegujmo  umjetnost, kulturu sjećanja kroz umjetnost, to je jedino sigurno i čisto polje. Povedite svoju djecu u pozorište i ne brinite, doživjet će  to nešto duboko i istinito, glumci će se za sve pobrinuti.

Ne bi život na ovim prostorima bio toliko težak da nije kao što kaže Kokan Mladenović „živimo neke falsifikovane istorije“ a ne ono što se zaista i dogodilo. Otvaramo jedno novo poglavlje, „KULTURU PRIKRIVANJA“.

Kultura prikrivanja – „To ti je ono – nitko nije video“ datira iz komunističkog režima a njeguje se u akademijama nauka. Vješto prikrivanje, saopštavanje u rukavicama, licemjerstvo i najtvrđi oblik nacionalizma vezan je za one koji pišu nacionalne historije. Na žalost, na ovom brdovitom Balkanu natopljenom krvlju mnogo je bola a malo radosti, mnogo je bolesnih a malo zdravih, mnogo je zla, ružnog i devijantnog, a tako malo istine.  Laž prijeti da proguta istinu, puno puta ponovljena laž postaje istina. Nije bez osnove roman Dostojevskog „Zločin i Kazna“ bila obavezna literatura u srednjim školama.

Eh da se samo malo više čita nešto bi se i naučilo.

Preporučujem našim tlačiteljima (mnogo ih je pa ostaje nada da će valjda negdje i primiti),  čitajte Vladiku Nikolaja Velimirovića. Nemojte biti gadljivi prema drugima, lijepa riječ ne poznaje naciju i vjeru, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a vladika je mudro zborio :

„Znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke.“

BALKAN NA SARAJEVSKI NAČIN

Istinu je zborio Crnjanski „Jauk i groblje je narod moj. A slavna prošlost je laž.” Istorija se ponavlja, i danas nove generacije govore buntom. Mi genijalci, nismo se usaglasili oko početka I sv.rata, iz 1943. nismo izašli, još uvijek se palimo na četnike i partizane, u međuvremenu, tešku traumu nastalu raspadom velike zajednice nikako da zalečimo, a pred vratima su nam novi sukobi još strašniji i opasniji – klinci ubijaju klince i sve živo što im stane na put. Oružije nekada, oružuje danas. Maloletnici onda, maloletnici sada. Mi te “klince” ne čujemo i ne vidimo jer šta će tamo neki klinci nama govoriti. Sujeta nas jede, a egoizamom se raspadamo. Omalovažavanje je naša svakodnevica, obrazac ponašanja, nastalo iz samoljublja – najljepši, najpametniji, udvorice nam kliču i čine nas važnim… baš kao što From opisuje “zaljubljeni u svoju idealizovanu sliku”. Sve me to podsjeća na lik Dorijana Greja koji ima svog đavola i anđela, savetnike, prijatelje koji izgrađuju njegovo ponašanje i njegovo mišljenje umjesto njega samog. Znamo šta želimo ali ne razmišljamo o posljedicama sve dok se zlo ne desi. A onda se čudimo, u šoku smo, tražimo krivce, zovemo vatrogasce u pomoć, a zapravo tada više ništa nije važno osim činjenica da se desilo i da je Crnjanski na žalost bio u pravu “jauk i groblje je narod moj” Odzvanjaju mi riječi sarajevskih atentatora “zemlja je naša a država je vaša”.

Šta se promjenilo za nešto više od sto godina – nestao je seljak, pošteni domaćin, učitelj, uzvišena moralna i časna figura više ne postoji, data riječ i pružena ruka su nestali,  ideje su pretočene u ideologije, a od udvorišta postala je čitava industrija. Da, industrija udvorišta. Na talonu su i dalje za mog vakta nikada retorički oštrije nacionalne i vjerske podjele, samožigosanje je trend koji je postao IN posljednjih trideset godina, ukorenjena mržnja širi svoj korov kao najstrašniju epidemiju, u isto vrijeme, alavost Evrope da prevaspita Balkan a onda iščuđavanje i kvazi liječenje. Svi ti uvezeni eksperti masno plaćeni od drage nam gospođe Evrope treba da nas izleče od pošasti od kojih se ni sami nisu izlečili. Oni iz industrije udvorišta slabo čitaju pa samim tim i malo znaju, te eto prilike da 7.jula dođu na predavanje  Marije Todorove na Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vjerujem da će se na nešto primiti. U Imaginarnom Balkanu podsjeća nas na nepobitnu činjenicu “Evropa je na Balkan rado izvozila svoje izume poput nacionalzma ili antisemitizma, da bi se kasnije iščuđavala nad čudovišnim hibridima koji su s velikim zakašnjenjem uspijevali na balkanskom tlu.”

Nedavno protivljenje roditelja da njihova djeca posete sinagogu je ogolilo sliku multikuturalizma na sarajevski način. Normalno za samožigosane, a kod neposlušnih i neprilagođenih izaziva zgražavanje i prezir. U intervju iz 2016. koji je radio Mads Jacobson istražujuči jevrejska iskustva u Bosni i Hercegovini, postavio je jedno vrlo interesantno pitanje rabinu Eliezeru Papoi – Da li bi Bosna mogla bez Jevreja ? Usledio je izvanredno skeniran odgovor “Da. Da li bi to i dalje bila ista Bosna? Apsolutno ne”. Pošto su čitanje i učenje odavno izašli iz mode, predlažem samožigosanima da pogledaju film “Miris kiše na Balkanu”, možda se na nešto i prime, npr. na ljubav između Marka i Blanki.

Do nekog novog sutra, plakaću kad god čujem ili u sebi pjevam

“Tu madre cuando te pario

Y te quito al mundo

Coracon ella no te dio

Para amar segundo

Adio,

Adio Querida…”

A Vi samožigosani ne bojte se drugoga, kultura različitosti je naše najveće bogatsvo. Sreća je da Bosnu i Hercegovinu pored Bošnjaka vole i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i Austrijanci i svi ostali narodi koji u njoj žive i koji u nju dolaze.

Zaboravilo je Sarajevo i Rudolfa Cistlera koji je branio Principa i drugove.  Dokazao da se mladobosancima može suditi samo za ubistvo, a ne za ubistvo prijestolonasljednika jer tadašnji Zakon u Bosni nije poznavao posebnu zaštitu prijestolonasljednika. Zbog  visoke profesionalnosti i etičnosti u odbrani Principa i drugova proteran je iz Sarajeva  u koje se posle II sv.rata i vratio.

 Umjesto suza neka nama smijeha za kraj: “Jebeš zemlju koja Bosne nema”  

RECIKLAŽA GLUPOSTI – SMRDLJIVA SMO ROBA

U nedoumici, pisati ili ne, ne znam na šta će izaći ali moram reći jer gubim vjeru da se uopće nešto može promijeniti. Nisam iznenađena ni sada baš kao što nisam bila iznenađena ni 3.maja, na žalost. Toliko je  tmurnih oblaka na nebu, kiša neprestano pada, ljudska ruka je uspjela i klimu da promjeni. Čovjek, izborivši se za kapitalizam postaje monstrum (izobličena osoba, nakaza, rugoba, čudovište , neman, okrutan čovjek, nečovjek…)  koji se krije iza parola nacionalizma, jezik koji razumiju i na koji se pale odgojitelji monstruma.

Svjesna sam teške kvalifikacije ali kako drugačije?

Godinama se ukazuje da je prva žrtva Dejtonskog mirovnog sporazuma upravo obrazovanje u BiH, i …nitko ne reagira. A žrtve ne reagiranja su naša DJECA, i…nikome ništa.

Skupa je reforma, sami je trebamo platiti.

Skupa je reforma jer mnogo je onih koji će ostati bez posla, a to je nepopularno.

Skupa je reforma jer oni koji treba da je sprovedu nemaju dovoljno znanja, plaše se.

Skupa je reforma jer prekida politizaciju sistema.

Skupa je reforma jer vremenski nije ograničena, reforma je proces.

Skupa je reforma jer zahtjeva demokratizaciju sistema.

Skupa je reforma jer zahtjeva RUŠENJE DEJTONSKOG SPORAZUMA!

Udžbenička politika na državnom nivo ne postoji, a mogu li kantonalni ministri odlučivati o sadržaju udžbenika? Ne mogu.

Ne postoji kvalifikacioni okvir koji regulira stepene obrazovanja i profesionalne kvalifikacije, što automatski znači da je nemoguće uraditi ozbiljnu reformu stručnog obrazovanja.

Ne postoje zakoni na državnom nivou.

Ne postoji visoko strukovno obrazovanje što znači – svjesna politička odluka, punjenje džepova političara koji stoje iza privatnih fakulteta.

Za sve ovo SKUPO odgovorni su isključivo političari u BiH.

Za „nitko ne reagira“ odgovorni su GRAĐANI.

Za „nikome ništa“ odgovorni su GRAĐANI.

I…tko je napravio monstrume ? GRAĐANI i to uglavnom vjernici ( prema  nezvaničnim podacima popisa 97% građana izjasnili su se kao vjernici u BiH).

Vjernici političari, vjernici građani, a nikada lošije i neizvesnije. Ateisti su preko noći postali vjernici, došlo je vrijeme gdje se pod plaštom vjere može profitirati. Gdje se u toj aporiji izgubila ljudskost? Moralnost je izbačena iz našeg društva, a sa slobodom imamo veliki problem. Kako to Dostojevski u Inkvizitoru piše „Nema veće muke za čovjeka nego čim se domogne slobodne, odmah traži kome će je dati.“ Za odgovornost, mišljenje idemo k drugome, što implicira da mi zapravo ne želimo slobodu?! Ne želimo da prihvatimo odgovornost za svoje  izbore, a isključiva je odgovornost u nama! Biramo lažnjake jer nemamo iskustvo sa pravim dijamantima.

Opisao nas je Meša Selimović, o duhu življenja pisao je Konstatinović, često ih citiramo. Ne čita se Đura Šušnjić na žalost, a ima se puno toga naučiti.

Za Beograd, za Lukavac, krivi smo jedino MI, građani ovih prostora – smrdljiva smo roba. Fra Ivan Šarčević daje izvrsnu dijagnozu „Ima jako zabluda i manjkavosti u  našim društvima. Veliku štetu nanose ljudi koji sebe smatraju slobodnim. Koji sebe smatraju revolucionarima, koji sebe smatraju neupitnim veličinama, čistim moralnim veličinama. Veliki ljudi sebe nikada nisu smatrali takvim.“

“VALJA ŽIVJETI U SEBI”

Inspiraciju za očuvanje duha crpim iz svijeta koji je u meni. U tišini najbolje čujem, a u mraku najbolje vidim. Čujem što želim, vidim što mi oku prija. Inspirišu me mudre, lijepe i pametne žene – umjetnice, znanstvenice, misionarke. Čudne, neprilagođene, buntovne, koje sa svojim bolima oslobođene želja i interesa u gromoglasnoj tišini stvaraju prava remek djela.

Dok vani rulja kliče smješnim pajacima vjerujući da takvi donose bolji život ili vjerujući da će izvojevanom pobjedom svima biti bolje što je čista utopija, u nekom paralelnom univerzumu nastaju priče koje hrane dušu i čula. Boje, riječi, pokreti, dijela, rađaju iznova neki novi svijet za one hrabre i odvažne koji su spremni da se suprotstave banalnosti. Kako kaže Duško Radović “Tako ste lako došli do života, a toliko ste mu pronašli mana”. Baš nam je  dobro krenulo sa kolektivnim kukanjem i kukumakanje. Da se podsetimo, kuka ptica kukavica, a čovjek koji kuka zove se kukavica. Za svoje neuspjehe krivce traži u drugima, ne vjeruje u snagu svojih misli i moguće promjene, žali se da teško komunicira sa drugima, kupuje stvari koje ne treba, na uspješne (nije važno da li je zaista drugi uspješan, u očima kukavice on je uspješan) gleda sa prezirom i ljuborom, ne prihvata savjete drugih. Već vas vidim (moram priznati, trijumfalno se smješkam jer sam jedna od vas) kako prepoznajte ljude iz svog neposrednog okruženja, a zapravo mnogo je nas koji poznajemo, volimo i živimo sa  kukavicom. Istina je da u svakom od nas stanuje deo kukavice samo je pitanje spremnosti da priznamo sebi i suočimo se sa sobom. Najteže je samopropitivanje i suočavanje, a onda prihvatanje promjene i upoznavanje novog u sebi. Novih pogleda sa nekim drugim prioritetima i svijetom koji želimo.

Interesantna je ta “sila”, volja u nama koja nas gura negdje, a gdje…ko bi to znao, čudni su punjevi Gospodnji. Podjela na vjerujuće i nevjerujuće je opet jedna fascinantna priča u nama i oko nas. Tako lagano dijelimo ljude, tako lagano prihvatamo podjelu I svrstavamo se u torove, kao da postavljamo pitanje hoću li piškiti sada ili mogu sačekati?  Mnogo zajedničkog imaju “ljuti protivnici”, ostrašćenost prema onom drugom je sigurno najizraženija osobina. Plima tehnološkog razvoja je dodatno izbacile na površinu sve ono loše što smo godinama skrivali i čega smo se najviše bojali, životinje u sebi. Kada se odbaci talas ljutine ogolimo suštinu koja nas dovodi do paradoksa, kako objasniti šizofreniju oba pola recimo samo na pitanju nasilja  – o nasilju i zlostavljanju su progovorile vjerske zajednice pod pritiskom sekularnog društva, a pak svakodnevno živimo nasilje od sekularnog društva recimo kroz medijsko, kolektivno kukanje. Više uopšte nije pitanje medijskih kuća, sve informativne emisije su iste samo je pitanje sa kog pola dolaze gosti, uvijek je onaj drugi kriv. Žao mi je, ali se zaista ne sjećam a dobro pamtim, da sam ikada čula iz sekularnog tabora priznanje za počinjene greške. Traženje krivca i optuživanje je svojstveno kukavicama, mali podsjetnik.   

Veliki Miloš N.Đurić je 1941.sa Isidorom Sekulić i Ivom Andrićem odbio da potpiše Apel srpskom narodu koji je pozivao na poslušnost okupatoru. Apel je tada prema nekim izvorima potpisalo 553 osobe iz političkog, naučnog i vjerskog života (svi zajedno) države. Upozorio ga je prijatelj, kompozitor i profesor Miloje Milivojević rekavši da mu to Njemci neće oprostiti, na šta je profesor Đurić odgovorio:

“lako je tebi, ti u diple

sviraš, a ja svojim studentima etiku

predajem.”

Briljantnu recenziju je akademik Miloš N Đurić napisao i za razmatranja o Samom sebi Marka Aurelija ukazujući na sumnju koja izbija iz njegovog vjerovanja i na bol koji koji je bolovao u časovima sumnje.

Sumnja je moj vjerni pratilac, stpljenju se učim a ljubav živim. A bol, ona stanuje u sumnji, strpljenju i ljubavi. I…možete li reći da bol nije i lijekovita?

Ako sumjate ili meni ne vjerujete, sjetite se Fride Kahlo:

“Šta će mi noga, ja imam krila.”

BOGOVI DANAŠNJICE

Kako bih voljela da pišem o krpicama, tufnicama, susretu sa ljetnim ludorijama, „Frajlama“ u Sarajevu i atmosferi koju su napravile. A kako pisati o sadržaju života protkanom radošću u moru teških tema? Što bi rekao Niče „Sačuvati vedrinu u sumornoj i prekomerno odgovornoj stvari nije mala veština…“ Nemam želudac za ljigavost i poltronstvo ili što bi mi stariji koji pamtimo rekli „pica sa dva lica“. Sjećate li se tog izraza? Izraz za licemjerstvo ali ne licemjerstvo kao danas, ovo danas bi bilo „pica sa više lica“. Nepodnošljiva zbilja sa svom težinom bitka.  

Živimo u vremenu u kome čovjek ne znači ništa, ubistva su postala uobičajena stvar koja sve manje iznenađuju. Svjedočimo nasilno prekinutom djetinjstvu, odsustvu emocija, izgubljenoj mladosti, nerazumijevanju, ostrašćenosti, borbi protiv nasilja, borbi za vladavinu prava, borbi za humano društvo, za vraćanje dostojanstva, za kapi čistoga života. Naša zbilja je beščasno manipuliranje tuđim emocijama sa namjerom vraćanje prošlosti pod okriljem „ne smijemo zaboraviti“. U čiju istinu trebamo vjerovati? Trideset godina je „potrošeno“ u čuvanje istine od zaborava i to i dalje nije dovoljno. Kako bih voljela da čuvari istine osvijeste činjenicu – nove generacije ne zanima njihova istina, nove generacije nemaju vremena za dokazivanje istine. Zbog silovanja vremena, obrazovnog i medijskog prostora, naša kuća je iz dana u dan sve praznija. Trebalo bi Kunderu uvesti u lektiru. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja piše „ Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti.“

I opet pitanje, o čemu ima smisla govoriti kada se misleći ne čuju? Zatvoriti oči i čekati da prođe…ništa proći samo od sebe neće, ništa se neće desiti ako se svako od nas ne desi prvo sebi pa onda ostalima. Laž se uvukla u svaku poru društva, postala je lice istine. Lažu nas o broju đaka u školama, o broju studenata, o broju stanovnika, lažu nas da nisu krali a sve pokradoše, lažu nas da živimo, a ne živimo, ovo nije život. Život su radost, igra i ljubav, mi to nemamo. To ne stanuje u našim srcima. Radost je zamijenila seta, igru – virtualni svijet, a ljubav – otuđenost i sebičnost.

Bogovi današnjice nisu ni nalik grčkom Apolonu. Odavno, odavno, ne čuh „lijep je kao Apolon“. Nedostaju mi takva poređenja. Bogovi današnjice su ružni, to je ona ružnoća koja izbija iznutra. Bahati, smrde na jeftine parfeme, furaju se na moć, ne znaju gdje su šuplji, odakle curi. Prazni idoli. Stari Latini su imali pravo kada su govorili da se po nečijem licu poznaje čovjek, a Niče je to divno sročio „monstrum in animo, monstrum in fronte“. Na prestižnim univerzitetima kao što su Univerzitet Kalifornije u Berkliju, Univerzitet u Njujorku, na Stanfordu i Prinstonu studenti izučavaju čitanje lica. A mi, mi se rugamo na spomen učenju komunikacije.

Zavladala je prava pandemija poluznanja. Opasna pošast.  

Ne bih imala problem sa umišljenim bogovima da ne proizvode zlo, da nisu zamijenili uzrok i posljedicu i da svih trideset godina ne šire zabludu zamijene uzroka i posljedice. Oni su idoli one mračne strane života, što nije teško u bolesnom društvu. Plaši njihovo znanje sa učenjem imanja a ne bivanja.  Pozivaju se na knjige a žive mimo knjiga. Bogovi današnjice.

Za sve nas okrenute bivanju, neka malo Goethea :

VLASNIŠTVO

Znam da mi ništa ne pripada

Do misli koja nesmetana iz duše

mi ističe, I svakog povoljnog

trena, Koji me usudom ljubavi

Pušta dubokom uživanju.