NE MOGU DA SVJEDOČIM PATNJI A DA NE REAGUJEM

Misli koje me vuku da ih pretočim u riječi na nekom požutjelom papiru koji priča svoju historiju bile bi natopljene suzama a papir umazan razlivenim mastilom. Pero bi ostalo otvoreno bez snage da ispiše do kraja osjećaje koji stanuju u mojoj nutrini. Duh sobe bi bio ispunjen bolom, okružen pitanjima i svom težinom nesvjesnosti kojoj se ne mogu načuditi. Slon nam je u dnevnoj sobi[1] a svi se pravimo da ga ne vidimo.

Zvoni mi pitanje posebne, velike, jedne od najvećih diva bh. pozornice Belme Lizde Kurt „Da li zaista mislite da kultura može uticati da ovo društvo ozdravi?“ Kao iz topa ali ne zvučnog nego onog sa Bijele tabije koji ispali i označi početak iftara, odlučno, jako sa tačkom na kraju koja zaista znači nema dalje, stavljena je tačka, moj odgovor je uvijek DA. Da ne bi lamentirali nad kulturom, možda je djelotvornije  prisjetiti se Andrićevih misli „Nesumnjivo da je ona u nama, jer se primećuje od načina kako nekome kažemo „zdravo“ pa do jedne pesme, slike, građevine…“ Isidora Sekulić  u svom eseju „O kulturi“ na pitanje šta je kultura piše „Sve što je atribut života od uma i mašte pa do fizičkog zdravlja, sve je element i medijum kulture ali ona sama je nešto drugo. Oplemenjivanje čoveka – to ima hiljade stepena, oblika, svrha.“

Pozorište ili film? Za mene, uvijek POZORIŠTE. Fascinirana sam škripom dasaka  dok koraci stvaraju neku posebnu simfoniju. Pozorište nije samo ispričana priča, riječi koje plove našim oblacima i dugo ostanu okolo nas, pozorište je scena, to su pokreti, pogledi, boje, muzika, „duh avatara uloga koji igraju uloge“ kako poručuje Shahid Nadeem, pakistanski dramski pisac pišući poruku za Svjetski dan pozorišta.  Nadeem nam još nešto poručuje „Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe.“ Ovo poslušajte (https://youtu.be/qF9bOuQTB8U) i ako vam ne krenu suze, pitam od čega ste satkani?

Ovako veliki uvod za ono što slijedi…

U posljednjih sedam dana u Sarajevu su odigrane dvije maestralne predstave, jedna u režiji Aleša Kurta, „Doviđenja“, a druga u režiji Dine Mustafuća „Sin“. Zajednička nit im je odnos roditelja i djece koju čini nepoznavanje, nerazumijevanje, nespremnost roditelja da se mijenjaju kao i nedostatak snage pružanju otpora ili možda strah od prihvatanja neistraženog, neproživljenog. Strahovi su različiti a u osnovi isti, strah je od povređivanja djeteta prema roditelju i roditelja prema djetetu. A sistem ne postoji.

Nakon smrti Mahira Rakovca profesor Dubravko Lovrenović nas je upozoravao  „Ako društvo ne reaguje,  bit će novih slučajeva“. I društvo nije reagovalo do kraja, društvo nikada ne reaguje do kraja. Ni po jednom problemu bh. društvo ne reaguje do kraja. Ta nedosljednost  je proizvela duboku patnju roditelja koji svoje strahove prenose na svoju djecu a ona to rješavaju na slijedeći način – nanoseći sebi bol, rezanjem/samopovređivanjem, tražeći spas u narkoticima ili jednostavno, okretanjem leđa, pakovanjem kofera i kupljenom kartom samo u jednom pravcu.

Vršnjačko nasilje se širi kao epidemija ali mediji i tome ne govore. U ovom gradu i u mnogim drugim gradovima, nesretnim gradovima, nesretnim, nedovršenim državama, mediji i društvo se probude kada se slučaj desi. A onda, onda je već kasno.

Na predstavama u Pozorištu mladih i Kamernom teatru nisam vidjela one koji kreiraju sistem, one koji donose odluke. Ova mjesta posjećuju mladi, odlučni da napuste ovu zemlju i stariji, uplašeni, uplašeni od napuštanja i budućnosti.

Pa kako onda utjecati na ozdravljenje društva?

Bez obzira na svu nesvjesnost, strah od iracionalnog, ja i dalje vjerujem u običnog čovjeka. Vjerujem u buđenje i želju za nekim normalnim životom. Kako bi Krklec rekao „Za jednom kapi čistoga života“.

U nekom od slijedećih redaka nešto više o traumi koju jedemo sa tanjira a koja objašnjava agresiju, samoživost, samoljubivost, oholost i odvojenost od realnog svijeta.

Jako bih voljela da mogu pisati o

„Haljinice boje lila

ti si dušo oblačila

kad si išla da ga ljubiš

da ga ljubiš

a moja si ljubav bila“

ali ne mogu. Ne mogu da svjedočim patnji a da ne reagujem.

---

[1] Will Tuttle „Hrana za mir“, Dvostruka duga, Čakovec, 2011.

PARIZER I BELI HLEB, RECEPT DOK NE SVANE

Nešto kratko ali iz dubine svoje duše…

Reći da je svet zalutao na svom putu to već i vrapci na grani znaju ali ne znaju kako posrnule vratiti i na koju tačku ih postaviti. Zbunjenost je imenitelj prilika i neprilika. Informacije se smjenjuju  brzinom svijetlosti, hvataju se u letu uglavnom one destruktivne koje služe za oblikovanje  senzacije a onda ih medijski prostor plasira na svoj način. Gladni svježeg mesa se množe kao virusi, kada dođe do zaraze ćelija domaćina je primorana da proizvede hiljade identičnih kopija izvornog virusa.

Potreban nam je doktor za komunikaciju.

Kako započeti razgovor, susresti se sa sobom, sa znanima i neznanima, podijeliti informaciju, a onda…kako ćemo se razumjeti, šta znamo o četiri uha ili o čitanju poruka sa lica? Nije problem kada ove ne zna običan neuki svijet, problem je kada ovo ne znaju novinari koji u vrtlogu opšte narodne ostrašćenosti ne vide i ne osjećaju  da se njihova lijepa lica i prepoznatljivost koriste za sticanje moći svojih poslodavaca. Istina, za malo bolje parice. Ne vrijede nikakvi novci unižavanja dostojanstva.

Čini mi se, ustvari, ne čini mi se, stigli smo do tačke presjeka.

Laž je da su narodi podijeljeni  po nacionalnosti. Laž je da su narodi podijeljeni po vjeroispovijesti. Narodi su podijeljeni na statiste i buntovnike.

Statisti statiraju, oni su marionete, odlaze gdje im se kaže, ponašaju se kako im se kaže, hrane se onim što im se pripremi i jako su zadovoljni i sretni jer znaju da će biti za svoj rad nagrađeni. I naravno, sve pod zastavom patriotizma.

Buntovnici nisu marionete, oni „pumpaju“ ka svom cilju. Gledaju u budućnost! Imaju energiju , strast, volju, želju i veliku ljubav, oni su patriote.

A to što statisti ne razumiju buntovnike nije teško objasniti. Statista sluša samo što režiser govori, a kod buntovnika su svi buntovni. Oni stvaraju novi film u kome žele da igraju a ne statiraju.  

Danima me ubjeđuju prijatelji iz Bosne i Hercegovine da sam naivna jer iza ove „mase“ stoji neko. A onda ide moje pitanje, a tko stoji iza vas?

Tko stoji iza organizovanih  prijevoza? Kada je organizator vidljiv to je u redu, mislimo da znamo organizatora a zapravo ne znamo jer i iza poznatog organizatora stoji „vanjski i unutrašnji“ uzurpatori. Nepoznati vanjski i unutrašnji uzurpatori kod buntonika su veliki problem. Strah od nepoznatog i iznenadnog  je iracionalan te medijski savršena potka za manipulaciju.

Zar za posljednjih trideset godina nismo naučili da uvijek neko stoji iza nekoga?! Nisam naivna.

Vizionari imaju podršku u razumijevanju a statisti malo parizera i puno bijelog hljeba koji su u kombinaciji otrov za organizam.

Nema dijaloga u odvojenim svjetovima. Ova partija šaha će trajati dok ne ostanu na ploči goli kraljevi, samo… kada crne figure preuzmu igru teško se bijeli izvlači.

I zaista, „Marš na Drinu“ Stanislava Biničkog je pjesma ovih mladih ljudi, buntovnika, oni su pobijedili autoritarnog vođu.

Tako mladost i pamet Srbije svakoga dana dijeli lekcije svijetu i svima koji se guraju u redovima za  statiste.

Već sutra…vidjet ćemo, možda virus započne svoj ciklus?!

TAMO GDJE PUTUJEM

Da se jutrom budim u Dubrovniku, moje mjesto za ispijanje kave bila bi Gradska kavana. Mjesto, ambijent, šalice za kavu  otmjene,  čista i suva elegancija , duh koji osjećaš u zraku, poslužen svjež kroasan i guštaj. Dok plovite mislima, trgne vas pozdrav „sinjorina“ i u momentu se pojavi  slika povijenog Dubrovnika i osjećaj kao iz Šenoine „Pozdrav Dubrovniku“;

„ Uz čudnu bojaz  noga amo stupa,

I plahim krokom tvrdo tlo si ište.

A oko gleda širom sjajnog skupa,

Ko da je našlo drevno svetilište.

Sve pita duša „Kamo l’ zadoh živa?

Međ kalov puk? U kakov čudan kraj?“

Al’ burno joj se srce odaziva

Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!

Nije mi spočetka bila namjera da pišem o Dubrovniku već o kafeima i šta je čovjek bez svog kafea ali ne, ne ide to baš tako. Samo pomisao na Dubrovnik je već početak priče…je l’ o neispričanoj ljubavi, filmu „Okupacija u 26 slika“ maestralnog Lordana Zafranovića koji je nominiran za Zlatnu palmu u Kanu a osvojio je Veliku zlatnu arenu u Puli, film koji tek 2014.prvi put emitovan u modernoj Hrvatskoj i to u noćnom terminu zbog svoje kontraverze. Teško je razumjeti čist um kakav je Zafranovićev. Razularena masa doušnika nije razumjela poruku da „čovjek kritizira samo iz ljubavi“. I nikada taj polusvijet, niže i srednje intelektualan ne može ovo razumjeti.

Široka ulica Straduna, bijeli kamen i sjajni pod, plodove narandže nemoguće je ne primijetiti. Čitav stari grad je kao filmska kulisa. Hičkok je bio fasciniran njegovim duhom i ljepotom te je govorio „Ljepotu Grada nemoguće je prenijeti na filmsko platno“

Dok kuckam, čujem zvona sa crkve sv.Vlaha i priznajem, ljubomorna sam, Sv.Vlaho ima svoj grad. Jedini je svetac koji ima svoj grad.

Ako kao ni ja nisi sretnik da se budiš u jezgri ovog Grada, potraži svoje mjesto, svoj kafe u kome ćeš imati svoj stol, ispijati najbolju kafu ali samo do podne 🙂 (moja preporuka kafi  umjesto šećera pridodate prazan kroasan koji miriše na maslac) jer popodnevni sati su rezervirani za čašu dobrog vina.

Važno je imati svoje mjesto u kome dolaze neki vaši ljudi, u kome se vi radujete njima i oni vama. Mjesto na kome vas svaki konobar poznaje i već s vrata  pita „cappuccino ili produžena s mlijekom“ Tu je i muzika koju slušate i nekako sve liči na vas. Važno je imati mjesto u kome ste kao kod kuće.

Žao mi je što su kafići kao mjesta  okupljana nestali jer oni su imali to nešto više od kafea. Stajalo se uz šank ili uz neki pult i slušao se stari dobar rock. Na takvim mjestima ste mogli popiti dobru lozu, travaricu, onu pravu rakiju koja je odležala u buretu. Uz dobru cugu uvijek je išla i dobra spika i dobar frajer. Takvih frajera više nema, nažalost današnjih cura.

Ne želim lamentirati nad prošlim vremenima ali je  istina da su mjesta ozbiljne kulture  bile kafane koje su posećivali oni koji su puno knjiga pročitali, mnogo stihova znali napamet i koji su uživali u pjesmi. U kafanu se odlazilo zbog društva, dobrog pića a o hrani se nije razmišljalo, ona je išla onako usput.

Nekada smo bili normalan i kulturan svijet.

Danas kafane nema, podigli smo se na „viši nivo“, idemo u restorane iz kojih se obično vratimo gladni kući i praznog novčanika 🙂 Rock se više ne sluša, ne znamo kako se to danas zove a nije ni važno. Zato odlutam ponekad u neki grad,  nahranim sva čula i dušu i pustim misli da lutaju i traže mjesto u kome je lijepo stariti dok si još uvijek mlad.

„…i uvijek dođe D moll

spusti se ko lopov po žicama

ruke mi napuni tvojim sitnicama

i teško prodje sve to.“

“NAJVEĆI JE POROK POVRŠNOST”

Ne bojim se vještačke inteligencije kao prijetnje da će zamijeniti  čovjeka, bojim se vještačke inteligencije jer će prestati knjige da se čitaju. Za sve što nas zanima pitat ćemo vještačku inteligenciju i  slijepo ćemo vjerovati njenim informacijama. Ludilo zvano „vjerovanje“ svemu što je na internetu odavno  je izronilo  iz mračnih dubina. 

Plašim se da prelazimo i prihvaćamo instant rješenja a nismo savladali ni osnove minimuma općeg znanja. 

Plašim se filtera  na društvenim mrežama koji služe da uljepšamo svoja lica a pri tome ne vidimo da gubimo svoj identitet. Ono što želimo biti i onako kako želimo izgledati je naša želja a ne naša zbilja. Želje su unutar nas. One traže rad i istrajavanje do ispunjenja a ne instant rješenja. Ne treba da postoji bojaznost hoćete li uspjeti, cijelog života se naše Ja mijenja, nadograđuje, rastemo zajedno. Sve prestaje  tek smrću, a o njoj tek ne znamo ništa.  Svoj rast možete pratiti ako počnete da zapisujete, vodite svoje bilješke, svoj dnevnik. 

Pokušajte, vjerujem da ćete uživati u upoznavanju sebe.  

Plašim se gubljenja vremena na društvenim mrežama i ovisnosti od lajkova, komentara , dijeljenja…od potrebe da se drugome dopadamo. 

Znam da je teško izaći iz kruga u koje su nas uveli roditelji u ranom djetinjstvu. Učeni smo da vodimo računa šta ćemo reći, kako ćemo se obući, kako ćemo se ponašati za stolom, u školi, tokom igre, u gostima. Ograde su bile sastavni dio našeg odrastanja i tako ukorijenjene ostale su u nama. Svemu su nas učili samo jednom nisu – dok se budemo brinuli o drugima sigurno je da ćemo prestati da se dopadamo sebi. Naši vjerni pratioci postat će nezadovoljstvo i frustracije, izgubit ćemo svoj identitet. 

Plašim se govora mržnje, organiziranih akcija političara i njihovih botova na društvenim mrežama koji koriste neobrazovanu, zaludnu i nacionalno ostrašćenu javnost da probude na trenutak uspavanu ostrašćenost zarad vraćanja moći. Javnost treba držati budnu i plaćati botove za raspršavanje mržnje. 

Veliki umovi su se bavili fenomenom mržnje. Puno toga sam pročitala a toliko je toga što još treba pročitati. Do sada mi je najbliža jedna od Frojdovif formulacija po kome je mržnja stanje ega koje želi da uništi izvor svoje nesreće. Ta destruktivna energija usmjereno je samo na jedno – uništavanje ljudi i njihovih veza. Oduzimanje nekome njegovu konstruktivnu energiju je također destruktivno djelovanje o čemu piše švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fisher u svojoj knjizi „Mržnja“.  

Opasnim se igrama igramo. 

 „Nemanje vremena“  i potreba za instant rješenjima u svakom segmentu društva (škola, posao, obitelj, međuljudski odnosi, partnerski odnosi, ishrana) su samo izgovori za izgubljeni kompas. 

“…Prava je budala, koju bogovi ismejavaju ili nagrdjuju, ona koja ne poznaje samu sebe. Ja sam predugo bio takva budala. I ti si predugo bio takva budala. Nemoj to više biti. Ne boj se. Najveći je porok površnost. Dobro je sve što se pojmi.” Oskar Vajld (De profundis)

PRIČA O BOŽIJEM ČOVJEKU

Po tko zna koji put gledam film „Božiji čovjek“ i opet bih ga gledala, iznova, iznova… Ugradila bih ga u obrazovni sistem i pod obavezu natjerala prosvjetne radnike da ga gledaju i svaku scenu nauče kao i poruke kojima nas uči Sveti Nektarije  Eginski. Uopšte nije važno da li je riječ o pravoslavcima, katolicima ili muslimanima, mitropolit Nektarije je bio jedinstven.

Kada zamišljam monaha, svećenika ili hodžu, zamišljam ga baš kao Svetog Nektarija, poniznog koji govori jezikom ljubavi i živi ljubav, i prema onima koji ga vole i prema onima koji ga ne vole. Koji se gnuša moći, On zna da moć okuje čovjeka. Moć čovjeka ne čini slobodnim.

Istina koju je teško ovom društvu objasniti. 

Svako gledanje je kao prvo gledanje jer prolazim tu njegovu sudbinu progonstva. Sveti Nektarije se brinuo o siromašnima a ja o obespravljenima. I to drugome smeta. Pisao je propovedi koje su pomagale ljudima da se približe vjeri. Pišem blog o ženi, otvoreno govorim o sebi jer moja  priča je priča  svake  druge žene samo što one nemaju hrabrosti da se suoče sa sobom.  Preko dvadeset tri hiljade žena i muškaraca čita moje priče. Znam jer imam brojčanik na blogu koji daje podatke. A nikada me nitko nije pozvao da razgovaramo na tu temu. Paradoks. 

Tražim način, mjesto za smirajem ali se bojim da takvog mjesta nema. Trenutan smiraj je privid, zli dusi ne miruju.  Od kako sam došla u Bosnu i Hercegovinu doživljavam progonstvo. Gdje god sam se pojavila iz petnih žila su se trudili da me otjeraju i u tome su uspijevali. Uspijevali jer sam se sklanjala od poganog jezika, loših misli, mržnje, otvorene mržnje. I kada se sklonite, progon ne prestaje. Pitam se zašto? 

Ne znam da sam bilo šta loše kome uradila ili ga poprijeko pogledala?! Da sam nekoga uvrijedila? Krali su, plagirali, lagali, podmetali, optuživali, reketirali, prijetili i sve što su radili, radili su uvijek pred praznike, Božić ili Uskrs. 

Ne pogađa me njihova kleveta, oguglala sam. Pogađa me vrijeme njihove prljavštine jer  u njihovim umovima, srcima nema trunke svetog a prikazuju se svijetu kao vjernici. Borim se sa sobom, sa onim što sam unutra i žalom za izgubljenima koji kada tonu vuku sve sa sobom. Počelo je tijelo da reaguje, često je moj odgovor na zlo bol u lijevoj ruci. Bojim se smrti jer sam samo obična žena. 

Na moju žalost, zalutale ovce, vjeruju masi, ona je brojnija i ima moć. 

Sveti Nektarije se branio šutnjom čekajući glas od Oca, vjerujući da On  zna najbolje. Oduvijek su postojali loši ljudi ali za njih treba moliti jer ne znaju šta čine. Tome nas uči vjera. 

Ni posle dva vijeka ne postoji razlika  u netrpeljivosti prema dobrom, iskrenom, čistom. Kada odabrani rade loše, šta očekivati od čovjeka koji nema mira i bori se sa  ljubomorom, zavišću, zlobom?  Šta očekivati od čovjeka koga materija proždire? 

Nemojte da vas naslov filma odvuče te film ne pogledate. Ovo nije samo religijska priča, ovo je priča o nadi, vjeri , dobročinstvu i beskrajnom strpljenju i poniznosti. 

Neka bude kako je Patrijarh Pavle rekao:

Proći će sve,

ali duša, obraz i ono što je dobro,

ostaje zauvek.“

LJUBAV SPAJA A MRŽNJA RAZDVAJA

Nekako u vreme blagdana/praznika dobijem posebnu želju da se obratim cijelom svijetu sa svojim mislima koje nose ozbiljne poruke. Svjesna ignorisanja medija koristim mediji koji mi je dostupan, a to su u ovom trenutku  Instagram, Linkedin i moj blog. Nije malo 🙂

 Pitat ćete se tko sam ja pa da me mediji zovu, pa recimo neka odgovor bude ovakav – U ovoj maloj zemlji Bosni i Hercegovini (živim još na manjem području koje se zove Federacija BiH) univerzitetska sam profesorica i imam šta za reći, ukazati na devijacije i ponuditi neka rješenja, najdobronamjernije, volim ljude. Ne zanimaju me imena, poreklo, kako se tko moli, jedino što u svakom tražim je ČOVJEK. Tražim čovjeka sa svim velikim slovima. Njih je u tragovima, a ja želim da vjerujem da ih ima još. Nije me strah riječi, moje riječi su prožete ljubavlju. I kada sam ljuta, iz mene govori emocija, srce koje krvari. 

Zatvoreno Sarajevo, zatvoreni mali gradovi, zatvoreni mediji, zatvorene institucije, jedino su otvoreni zatvori a i oni će brzo postati zatvorena mjesta. Odatle informacije ne cure ne zato što tako treba već zato što su unutra oni koji su do maloprije bili na vlasti i ovu zemlju svojski ispraznili i upropastili. Njima se fingiraju suđenja, njima se fingiraju “ležanja” unutra, sve je to EPP (ekonomsko-propagandni program, televizijska reklama) za običan svijet kome se treba plasirati priča da se dešavaju promjene u zemlji. Prikrivanje istine je zajednički imenitelj i onih iz centra i onih sa periferije i onih koji su sebi važni misleći da su važni i nama. Prikrivanje istine je cenzura koja datira još iz starog Rima, naziv od rimskog časnika cenzora  koji je bio zadužen za popisivanje imovine građana radi razreza poreza u starom Rimu. Prvi put se javlja u ediktu protiv  kršćana  (303) cara Dioklecijana. Ima svoj put u srednjem vijeku, a vrhunac slavi Hitlerovim dolaskom na vlast i razvojem medija. 

Nekako smo baš narodi koji nikako da iskoraknu naprijed. Dubravka Stojanović (profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu) analizom udžbenika istorije/historije/povijesti postavila je sjajnu dijagnozu naslovom njene posljednje knjige „Prošlost dolazi“.

Ubit će nas neznanje!

Godinama za prvi nadolazeći Božić objašnjavam svijetu da je Božić svima, ovako ja to vidim…

Sretan Božić svima! 

Mir u svijetu neka bar danas zavlada.

Božić je svima ma kako vi opirali i čime vas sve indoktrinirali. Niko vam neće oduzeti vaš identitet, ne bojte se. Ljubav nas spaja a mržnja razdvaja, pa zato i postoje praznici da ljude spajaju u ljubavi. 

Moj Bog je  i Tvoj Bog i On je samo jedan. 

Za dvanaest dana stiže pravoslavni Božić, pa posle stiže Bajram i svi praznici slave Ljubav, okupljaju oko stola obitelj, svakog namjernika žele da nahrane ljubavlju i mole za mir. 

Da li i dalje mislite da ne treba ovaj dan da slavite  ako niste katolici? 

Na ponoćci u samostanu sv.Ante na Bistriku u Sarajevu bilo je više muslimana i pravoslavaca nego katolika i svi su zajedno pjevali i molili, svako na svoj način. Jesu li oni izdajice?

Dajte, urazumite se, Bog je jedan i Ljubav je samo jedna. 

Želim da vaše domove obasja najljepša svijetlost kao što je ovog Božića obasjala naš dom. Jakov je stigao, Jakov/Jakub, ima isto poreklo i kod muslimana i kod katolika i kod pravoslavaca.

Svjetlost nam osvetli put i sve se bolje vidi.  

Pružite ovom svijetu malo od svojih darova i ne bojte se. Dobro se uvijek dobrim vraća. 

Budimo dobri ljudi! 

OGORČENOST U BURETU BARUTA

Sa godinama trebate smirenje a ne bure baruta za koje ne znate kada će eksplodirati i kakve će posljedice izazvati. Sve činite da život učinite ljepšim, crpite kreativnost iz sebe upoznajući one skrivene dijelove sebe, idete u susret ljudima raširenih ruku, grlite i ljubite i znanca i neznanca jer znate da iskrena ljubav topi i najveću santu leda. I tako prolaze godine u naizgled nekom miru a onda je dovoljan samo jedan klik da vas vrati u stvarnost koja je teška jer ne možemo živjeti samo u svom vješto kreiranom mikro okruženju sa finim, satenskim povezom preko očiju.

Bes, nezadovoljstvo, rezigniranost, patnja, tuga, bol stanuju duboko u svakom od nas. Razmnožili smo se, sve smo učinili da nešto dobro ostavimo iza nas ali nismo uspeli da ostavimo bolji svet kao mjesto za život našim potomcima. Upravo  to priznanje i svijest podgrijeva bure baruta. Mučenje na  mentalnom i fizičkom nivou vodi nas put zombija. Kao u pozorištu lutaka, pažljivo i vrlo viješto povlačenje konaca. Prisluškivanje, kontrolisanje društvenih mreža, Sky aplikacije, kriptovani telefoni koji vas prisluškuju i prate, mračno doba. Kako to divno Goran Paskaljević  kaže „samo još kandila gore u crkvama“.  Granice moralnog i etičnog su nestale, odnosno, zavladalo je neznanje pa se više ne razlikuju moral i etika. Širenja „botoks mikrokosmosa“ (izraz sjajnog Siniše  Kovačevića) kao jedne od najgorih pošasti današnjice potvrđuju nestanak morala i odsustvo etike kod onih koji su se zavjetovali Hipokratu. Šepure se u svojim bijelim mantilima ili onako ležerno obučeni sa zavrnutim rukavima, uredno podšišani i mirišljavi, vrlo aktivni na društvenim mrežama (način da se približe, dopadnu i privuku plen) po američkom modelu serije Urgentni centar iz 1994.godine, postaju heroji spašavajući ljudske duše. U našem slučaju,  spašavajući ljudske duše koje su sklopile pakt sa đavolom, a da toga nisu ni svjesni. Želja za bogatstvom, moći i statusom bez osnove je najopasnija. Milan St. Protić postavlja sjajno pitanje „ da li mi kao narod verujemo da se životni uspeh isključivo meri zgrtanjem bogatstava svim raspoloživim sredstvima?“ Samo jedan jezik se cijeni, za koliko nula ste teži.

Duboko potisnuta osjećanja,  taj vremenom omraženi, imaginarni Balkan i bure baruta ne mare za narušavanje željenog mira koje ste godinama mukotrpno gradili. Pre samo jednu deceniju (deset godina prođe u trenu) mom Refiku je rekla socijalna radnica da je ogorčen. Duboko me je potresla njena izjava jer tko je ona da kopa po tuđim osjećanjima. Danas sam ja u njegovim godinama i osjećam tu ogorčenost i bez socijalne radnice.  Ogorčena sam. 

Ogorčena sam jer nismo ništa naučili iz 90.tih. I tada i sada ista je mantra, „para vrti gde burgija neće“. Bes je pustio duboku klicu koju je nemoguće iskoreniti, a teško je i kontrolisati. I upravo je to najuspješniji projekat mračnih sila koje vladaju, proglasiti ljude ludima, zatvoriti ih u ludnice, otvoriti i utabati put za vladanje.

Postati zombi nije ono što želim za svoje potomke, jebem li vam seme i pleme (naučio me moj profesor Buda Tatić da psujem :)).

Ljudi, probudite se!  

RAZGOVARAJMO

Iz faze „Zemlja krvi i meda” prešli smo u fazu „Zemlja šibicarenja“ .  Dok mi se po glavi ova misao motala, sve vreme sam mislila na Džeja koji se bavio šibicarenjem. Malo je onih koji  pamte takvog Džeja. On je legenda koja će živjeti kroz svoje pjesme a koje danas  pjevaju i  Bošnjaci i Hrvati i Srbi i „ostali“ , a pevaće i sutra i uvijek kada se nađu na bilo kakvom derneku. A ovi naši šibicari koji iznose u javnost pompezne i populističke izjave tipa  Džafera Alića: „Ja mislim da smo mi vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare iza kojih uvijek moramo uvijek čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati…“, njih se ama baš nitko neće sjetiti sutra. Oni trenutno izazovu buru, ne cunami jer samo su reakcije došle od HDZ-a  i hrvatskog puka kada je Indeks.hr prenio tekst.

Interesantno i za mene lično vrlo neprijatno saznanje da socijaldemokrate nisu reagovale, mada kada pogledam u nazad, ne znam ni tko bi reagovao sem Igora Stojanovića. Tužna je postala ova zemlja, a kako i ne bi kada u njoj žive nesretni ljudi.

Nije mi namjera da govorim o Dejtonskom sporazumu, o procentu zastupljenosti naroda u BiH, o posljednjih dvije godine neverovatnog egzodusa ljudi sa ovih prostora svih vjera i nacionalnosti koji beže glavom bez obzira tražeći bolje mjesto za život. Ova izjava me je samo potakla da razmišljam o ljubavi i veri koje su tako krhke a puna su nam usta riječi te krhke ljubavi i još krhkije vere.

Desanka Maksimović je 1964.godine objavila zbirku pjesama „Tražim pomilovanje“ u kojoj vodi diskusiju sa Dušanovim zakonikom koji je bio izuzetno surov. U pjesmi „Tražim pomilovanje“ pjesnikinja pokazuje odnos malog čovjeka i vremena u kome živi kao i odnos pojedinca prema istoriji/historiji/povijesti. Nekada „Dušan Silni“ a  danas, ne znam u koju kategoriju bi svrstala ovaj jad i čemer od neukih, neobrazovanih i nevaspitanih koji manipulišu svojim jadnim stadom koje samo za patnju zna i živi u strahu da se 90.te ne ponove. Izbori su uvjek dobra prilika za buđenje nacionalnih strasti ali jezik mržnje g.Alića traži pomilovanje od Gospoda Boga kome se klanja.

Lijepo je pisati kada sačekaš da se emocija slegne pa hladne glave o svemu razmisliš. Prijatelji su mi savjetovali da ne pišem, da pustim da se između sebe počaraju, ali kako…?  U svakoj njihovoj čorbi mali čovjek je kolateralna šteta baš kao što Ozren Kebo kaže „U politici nema ništa gore nego postati kolateralna šteta“. Kakav otrcan izraz iz 90.tih ali ne naših 90.tih već ratnih u Iraku. Sve što nam dođe izvana se primi i odomaći a onda mi to isprljamo, zgužvamo i bacimo na smetlište. Lično mi smeta izraz ali trenutno ne znam za bolji. Namjerno izazivanje konflikta se prelomi preko mene, vas koji nismo rođeni kao Bošnjaci . Međutim, moje srce te ne pita kako se zoveš, koje si vere, moje srce u tebi traži čovjeka, ono iskonsko dobro u svakome  i to je razlog ovom tekstu. U Poslanici Rimljanima 12, 19-21 piše: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni nego podajte mjesto gnjevu, jer je pisano: Moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospodin…Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim.“ U teškim vremenima za vreme Petog krstaškog rata (1217. – 1221.) Sv.Franjo je došao pred muslimanskog vladara sultana Malika al – Kamila. Razlozi koji su ponukli Sv.Franju da krene na taj put uopšte nisu važni, važno je istaći da se ostvario, uspostavio dijalog između različitih i da nitko u dijalogu nije stradao. Prevazišle su se kulturne i religijske razlike  te ostaje samo da pretpostavljamo da su Sv.Franju i sultana Malika al-Kamila spajale ideje. Susret je pokazao kako različitost u dijalogu obogaćuje. Divna poruka za g.Alića, „Život sa različitima i vas Bošnjake i nas sve ostale obogaćuje i ništa nije ni vaše ni naše, sve je od Stvoritelja“.  A moje skromno poznavanje Islama me podsjeća na suru Al-Ma’ida, redak 69 koji bi Vi g.Aliću trebalo da znate „Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“

I pošto nisam sociologinja religije, ne pretendujem na religijske pouke već tražim način da one zalutale koji sebe vide kao vjernike, vratim ljubavlju na tlo ljubavi.

Završit ću stihom iz pjesme „Tražim pomilovanje“:

„Tražim pomilovanje za zgužvane misli

Za one koji su se izgubili

I svoje srce stisli…“