DANAS JE TVOJ DAN

Pupo, danas je Tvoj dana, danas je Tvoj rođendan. Gledam fotografije, suze ne mogu zaustaviti. Lagali su kada su govorili da će prestati bol. Lagali su kada su govorili da vrijeme liječi rane i da će vrijeme učiniti svoje. Niti je bol prestala, niti je rana zacijelila. Ovo je zasigurno jedina situacija u kojoj vrijeme nije saveznik. Danas bi slavili Tvoj 83. rođendan. Za nekoga, rođendan je samo još jedan dan u godini, a za nas su rođendani bili posebni dani. Nije bilo važno kome je rođendan, jer smo se svi ponašali kao da je rođendan svakoga od nas. Imali smo svoju priču, svoju notu koja je imala poseban štimung. Imali smo svoju boju. Obavezna rođendanska torta je posljednjih godina često bila zamijenjena zalivenom pitom od višanja jer to si volio. Flaša dobrog bijelog vina ili šampanjca i muzika kao podloga bila su ta naša boja. A onda bih te pozvala da plešemo jer ti si bio moj jedini i pravi partner za ples. U Tvom naručju sam lebdjela kako si znao često da kažeš, «ne osjećam te, ti ne plešeš, ti lebdiš». Ti si bio taj koji me je uputio i poslao na ples, koji je u meni razvio ljubav za muzikom, ti si bio taj koji si me oblikovao tako da sam se u mnogo čemu razlikovala od svojih prijatelja. Tada mi je to pomalo smetalo, a danas sam ti zahvalna na svakoj sugestiji, svakoj kritici, svakom trenutku koji si mi posvetio. O Bože, da znaš samo koliko boli. Govorio si da je došlo neko vrijeme u kome se ne možeš snaći. Gledala sam te čudno i nisam razumjela. Oprosti mi, bio si u pravu, došlo je vrijeme kome ni ja ne pripadam. Nisi razumio moju odluku da odem iz grada, a u stvari nisi bio spremam da se rastanemo. Bila sam u tom trenutku toliko sebična, nisam Tvoju poruku razumjela. Nisam razmišljala da Te moj odlazak boli. A Ti si bio toliko veliki da to nikada nisi ni rekao. Da sam ostala, možda bi danas slavili Tvoj rođendan? Možda ništa ne bi bilo od ovoga što jeste? Kada sam po drugi put krenula na svoj put, razgovarali smo, nisi u potpunosti razumio ali se opet nisi protivio. I opet si bio spremam da mi pomogneš. Uvijek si bio tu za mene, uvijek si me razumio i na svoj način pomagao. Znala sam dok imam Tebe da imam cijeli svijet. U stvari, danas znam da si bio ponosan zbog moje hrabrosti da se borim i da iskoraknem u neizvjesno i nepoznato. Nosila sam više drskosti u sebi od Tebe. To što si bio jedini muškarac u porodici to te je sputavalo u željama, namjerama i htijenjima.  Imao si obavezu prema svojoj mami, prema svojoj sestri, prema Dadi, Saški i meni, a zatim prema Nikoli i Stefani, a onda su došli Mattia i Martina. Toliko nas, a Ti si bio sam. A onda, onda si se razbolio i sve je pošlo krivim putem. Izgubio si volju da se boriš sve do trenutka kada si osjetio da odlaziš.  Onda je već bilo kasno.

Pupo, glupa korona me je omela da dođem k Tebi, stavim cvijeće u vazu i ispričam Ti čaršijske priče. Ali glupa korona me nije spriječila da napravim zalivenu pitu sa višnjama, napravim slavljenički ručak i otvorim bocu dobrog vina. Naravno, Andrea Bocelli je na repertoaru, a na «Besame Mucho» zaplesaću sama, zapravo, plesaćemo nas dvoje. Ovaj ples ja vodim, a Ti ćeš lebdjeti.

Pupo, volim te.

Tvoja platina.

SARAJEVO – TO SAM JA

Sarajevo je multikulti – dišem i živim za multikulti.

         Sarajevo je i Istok i Zapad – u meni je i Istok i Zapad.

         Sarajevo ima okus amareta i oči boje meda – taj gorko-slatki okus predstavlja  esenciju mog životnog stila.

         Sarajevo miriše na dunje – mamino slatko od rendanih dunja živjet će zauvijek u meni.

         Sarajevo je grad ljubavi – pišem i pjevam o ljubavi.

         Sarajevo ljubi i grli svakog putnika namjernika – želim da cijeli svijet zna samo za ljubav.

         Sarajevo je nepredvidljivo – sa mnom je uvijek neizvjesno.

         Sarajevo živi svoj život – ne zanima me šta drugi misle o meni.

         Sarajevo je gordo, stameno i kad mnogo boli – naučila sam da nosim i živim svoju bol.

         Sarajevo je Valter – neukrotiva sam.

         Sarajevo se nosi u srcu – ljubav se piše Tvojim imenom.

PRIČAJ MI O LJUBAVI

Toliko se stvari dogodilo u posljednjih petnaest dana o kojima bih mogla pisati ne tekstove već romane, ali ja ću nastaviti priču o ljubavi. Možda je razlog mog izbora dolazak ljeta, ili neka seta duboko u meni, a možda je samo riječ o nostalgiji… no, nije to toliko ni važno, priče o ljubavi su najljepše priče. One o velikim ljubavima imaju obično tužan kraj.

Historija i književnost su  pune priča o velikim ljubavima. Čitajući i učeći o njima potajno smo željeli baš takve ljubavi, samo smo vjerovali da će naše ljubavi imati sretan kraj. Slušajući Ivu Robić, Đorđa Marjanović, Dragana Stojnića, Oliveru Katarinu, Stjepana Džimija Stanića, Leo Martina, Bobu Stefanovića vjerovali smo da su uvjeti za ljubav, duboka i nježna osjećanja. Na televiziji gledali smo «Šlager sezone», «Obraz uz obraz», prikazivao se jedan od najljepših ali i najtužnijih ljubavnih filmova «Sjaj u travi» i sve je bilo nekako kao u bajci u odnosu na ovo što danas živimo, a zove se ljubav.  Beskrajno sam tužna. Izgubilo se udvaranje koje je znalo da traje i po koji mjesec, sakrivanje radi poljupca, strepnja hoće li prići onaj koga želiš. Imam utisak da ni leptirići u stomaku više nisu kao što su nekada bili?! Vraćanje kući između 22.00 i 23.00 su danas zamijenili izlasci iz kuće u to vrijeme. Nisam «staromodna» ma šta to značilo, ali mnogo toga ne razumijem. Ničeg toplog, lijepog, a ponajmanje ljubavnog nema u muzici koja oblikuje današnju mladež. Mnogo je onih koji nisu nikada čuli, a ni slušali «Zvižduk u osam», «Samo jednom se ljubi», «Bila je tako lijepa», «Pričaj mi o ljubavi» , «Kaži zašto me ostavi», «Kažu mi da još si uvijek sama», «Odiseja», itd.  Sigurna sam da mnogi od njih ne znaju ni za priču o velikoj ljubavi Orfeja i Euridike ili priču o Šah Džahanu i njegovoj supruzi  Mumtaz Mahal i kako je nastala jedna od najljepših građevina na svijetu – Tadž Mahal. Na televiziji se prikazuju serije čija je glavna tema preljuba i osveta.

Ni udvaranje nije kao što je nekada bilo, tim lijepim pričama se današnja mladež smije. Ne skrivaju se radi poljupca, nisam sigurna znaju li za strepnju ili oni to možda nekako drugačije zovu?! Sve u svemu, za ovako unakažene mlade ljude svi smo kolektivno krivi, a nekako mi se čini da su roditelji izgubili svaki kompas.

Sigurna sam u još jednu stvar, mnoge pedesetogodišnjakinje žive puniji život od mnogo mlađih cura. Reći ćete da je u pitanju iskustvo, da sigurno je iskustvo važan faktor ali ono mnogo dublje je ljubav koju nosimo u sebi od davnina. Naučeni smo da volimo, da ljubav dajemo i da se za nju borimo. I sa pedeset žudimo za leptirićima, držanjem za ruke, sakrivenim poljupcima…u tajanstvenosti je sva draž ljubavi i zavođenja.

 A za kraj ostavljam vas sa refrenom pjesme «Pričaj mi o ljubavi» u izvedbi izvanredne Olivere Katarine:

«Pričaj mi o ljubavi

davno želim šapat tvoj.

Kad si pored mene ti,

čitav svet je samo tvoj."

“24 SATA DESANKINE POEZIJE” – OPOMENA ZA BUDNOST

Od toliko događaja u posljednjih sedam dana, pomiješanih osjećanja, ispražnjenosti…toliko toga za reći, a opet, pitanja, pitanja, pitanja i sva se vrte oko samo jednog – ima li šta više smisla? A onda kao grob iz vedrog neba, neko «mudar»,  samoljubiv odluči da je Desanka Maksimović «višak» u nastavnom planu i programu srpskog jezika za III i IV razred Gimnazije, društvenog smjera u zemlji Srbiji. Stao mi je dah i sav repertoar psovki koji sam naučila za pola vijeka kao bujica počeše da izlaze iz mene. Moj profesor Buda Tatić nas je naučio ne samo višim biljkama nego i sočnim psovkama koje su odlično opisivale karakterne ličnosti pojedinaca. Tada sa dvadeset godina nisam puno toga razumjela, sada znam i čvrsto držim do riječi, svaka Budina bila je od zlata. Malo je profesora koji se spominju mnogo godina nakon završenog fakulteta, ali Buda Tatić i Mladen Karaman su sigurno profesori koji će živjeti dok žive njihovi studenti. Ali da se mi vratimo najvećoj srpskoj pjesnikinji, Desanki Maksimović. Da vas pitam, koja je Vama omiljena Desankina pjesma, meni je teško odlučiti se?! Kada smo zaljubljeni, recitujemo «…ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira…» , kada se suočavamo sa prolaznošću života vraćamo se «Molbi mladosti», »…O , teške, sumorne radosti, o, slatki, ludi bolovi moje mladosti, nemojte otići od mene!...»…ili ona kada govori sama o sebi «Ja i ja», «O kad bih mogla samo jednom ja nekuda iza bregova pobjeći od sebe…» I mogla bih tako do duboko u noć da nastavim sa poezijom najveće srpske pjesnikinje, ali…ima li smisla, kome, kada će ovo i onako čitati vjerovatno moji istomišljenici. Nego, pokušaj koji nas je sve podigao na noge je samo slika posrnulog društva koje bi da bude nešto, a to za to nešto, odnosno "za pitu je potrebno materijala" što bi rekao pokojni ministar prosvete i sporta Vlade Republike Srbije, prof.dr Gaša Knežević. Tako je moj ministre, za pitu je potrebno materijala, ovi to nemaju, nema tu ni malo šlifa, o kulturi znaju onoliko koliko im je dao beogradski asfalt, ali to nije dovoljno. Društvene mreže su zapaljene  glupošću, odlukom Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja da se zbirka «Tražim pomilovanje» izbaci iz trećeg i četvrtog razreda srednje škole. Pitam se zašto i do kada će se stvari ponavljati u zemlji Srbiji, hoće li Predsjednik Aleksandar Vučić imati snagu Vojislava Koštunice koju je smijenio Ljiljanu Čolić zbog «Darvina»? Da se razumijemo, ne bi se Koštunica odlučio na takav potez da se SPC nije ogradila od ministarkine izjave, nije imao izbora. Kao da je juče bila ta 2004.godina, svinjarija je krenula kada je oboren Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Čudim se dragoj koleginici Dejani Milić Subić (koordinatorka u Zavodu za unapređenje obrazovanaj i vaspitanja) koja pokušava da pravda donijetu odluku kao da je zaboravila našu zajedničku borbu 2003.kada smo obilazili cijelu Srbiju želeći da se izborimo sa retrogradnim nacionalistima i omogućimo djeci u Srbiji bolje obrazovanje. Jako sam sretna što sam napravila taj omaž (knjiga «Odnos štampanih medija prema reformi obrazovanja 2001/2007.») svega što smo manijakalno radili vjerujući pokojnom premijeru Dr. Zoranu Đinđiću koju je imao viziju moderne Srbije. Listajući knjigu  da se podsjetim detalja, tuga me obuzima zbog izgubljenog vremena, loših politika, nemuštih političara i njihovih poltrona koji imaju samo jedno u glavi – uvući se u zadnji trap ministru kako bi se lagadno živjelo, ma šta to «lagodno» značilo.  Kako mi je samo žao tih praznih glava koji žive palanačku filozofiju «bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu». Sve bi to bilo u redu, da prazna glava nije opasna, jer kako su govorili naši stari «glava što praznija, to bezobraznija».

Mnogo je pitanja, tema i dilema, npr. Dostojevski, mogu li ga razumjeti sa 18 godina u vremenu kada je papir zamijenio tablet, ili kako djeca u Srbiji da razumiju Mešu Selimovića kada znaju samo za Republiku Srpsku kao entitet Bosne i Hercegovine, ili kako to da za Cecu ima mjesta u udžbenicima, a Desanka je «višak».

Opet se vraćam 2003.godini i ishodima, ishodi obrazovanja su važni! Važno je ono što učenik usvoji i pamti, a sigurno je da velika većina neće razumjeti «Derviš i smrt» jer nema pojma tko su derviši, šta su «ajeti», a šta tekija. Predlažem da ovo djelo i sva njegova dijela tumače bošnjački mislioci kako bi otvorili prostor za kritičku misao. Ako hoćemo najbolje za našu djecu, treba i da im ponudimo najbolje, treba da im ponudimo istinu pa da shvatimo da u zemlji Srbiji ne žive samo umni Srbi, već itekako ima umnih Bošnjaka.

A neka nam Bog bude u pomoći sa stručnjacima iz obrazovnog sistema/obrazovnog sustava u čitavoj regiji. Desanka Maksimović je samo opomena za budnost. Ne bi bilo zgoreg da organiziramo performans «24 sata Desankine poezije» gdje bi čitali objavljene i neobjavljane tekstove, možda tako nešto naučimo i razumijemo.

Za kraj ili neki novi početak neka ipak ide  Meša Selimović :

«Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak Svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

PS. Ovo što je navedeno u "Dervišu" je zapravo zbir ajeta iz različitih sura. Prva rečenica je interpretacija 1. ajeta iz sure "El-Kalem, druga 16. i 17. ajeta sure "El-Inšiqaq", treća je interpretacija 1. i 2. ajeta sure "El-Qijameh", a četvrta 1. i 2. ajeta sure "El-'Asr". U svakom slučaju, tu se ne radi o doslovnom prijevodu, već o nekoj vrsti intepretacije. (https://static.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=4971)

DILEMA&NADA

Kemo je pjevao «Vratio sam se, živote otjer'o sam dane sive…» a u meni tinja strah. Vrati ti se čemu, gdje je život u kome «opet kuca strana lijeva»? Ovdje ili tamo? Gdje je to tamo? Gdje je to mjesto? Nekome je dosta to što ima, neko mjeri po kvantitetu, a neko po kvalitetu. Ima li kvaliteta bez kvantiteta? Ima li duha bez materije? Tamo gdje on želi ići ima svega što moj duh traži, a ja…očito je da sam se napila vode sa Sebilja pa mi je teško krenuti na put. Znam da je tamo sigurnije, znam da su tamo bolji ljekari, da je život sigurniji, da me nitko neće gledati poprijeko zbog ekavice, znam da je Skadarlija mjesto za mene, znam da su tamo moji prijatelji, na očigled, tamo mi ne bi trebalo ništa nedostajati. Tamo je sve, naizgled, tamo mogu «budna sanjat». Kakva je to varka, kako su samo uspjeli da nas postave u situaciju da vagamo svoj život. Baščaršija, Skadarlija ili Gardoš, Dva jelena, Reka ili Topić vinarija, Narodno pozorište, Scena Stupica, Atelje 212, Pozorište na Terazijama ili Narodno pozorište, Sarajevski ratni teatar SARTR, Kamerni teatar, Baščaršijske noći, tamo su knjižare, velika je ponuda, tamo se organiziraju svjetski spektakli. Mnogi bi rekli da se mjesta ne mogu porediti … da, sa jedne strane i ne mogu se porediti ali se zasigurno mogu vagati. Oni koji žele od života nešto više, onu punoću koju život nosi, mogu da imaju dilemu. Tu punoću ovdje nam tamo neki neuki i primitivni uskraćuju jer su konzervativni, ne znaju za više od onoga što su njihove potrebe, oni vrijednosti mjere kvantitetom. Njihovo poimanje kvaliteta je vrlo upitno.

Kada se udaljim i pokušam da posmatram sa strane i bez emocije, sve što vam mogu reći da i jedni i drugi imaju toliko smeća koje prijeti da nas sve skupa uguši. Koronavirus je izvrsno ogolila naša društva, naše prilike, lopove, paralizirala privrede, otjerala turiste i prepustila da se sami snalazimo. Glupost naših političara je dovela do prestanka dugogodišnje muže Istoka ili Zapada, svi smo sada u istom čabru. Zajednički nam je kriminal, neko će reći ovdje je puta tri, reći ću vam, tamo je puta tri, četiri ili pet. Što je bara veća, više je krokodila. Razlika je u podmetanju, ovdje vam se podmeće ispod žita, tamo vam rade otvoreno o glavi, ovdje ne znaš s kog boka će ti prići, tamo idu pravo u prsa. I jedni i drugi imaju akademsku mafiju, s tim da je ona tamo puno sofisticiranija. I jedni i drugi ne mare za nauku, projekti /novac su samo kod podobnih. I jedni i drugi imaju Službe koje savršeno sarađuju kada imaju zajednički interes, glave padaju jer para/interes vrti gdje burgija neće. A interes je odstraniti sve što misli drugačije, sve što zna, što ima viziju…to je opasno za konzervativce. Da, ima jedna velika razlika – ovdje čovjek ne znači ništa, ovdje čovjek nema svoju vrijednost, ovdje je svejedno hoćete li ostati ili otići, čak je bolje da sami odete, neće  se ruke na vama uprljati. Tamo, nema ni tamo čovjek slobodno misleći neku vrijednost, ali tamo je važan svaki čovjek jer svaki je glasač, a sve dokle se pita moguće ga je kupiti i tako svoje glasove uvećati. Nikada se tamo ne bi desilo da nemar političara dovede u pitanje konstitutivnost naroda, tamo se vodi ozbiljna politika ma šta ona podrazumijevala što ovdje baš nije slučaj. Tamo iako niste njihov, a nešto znate, pozvat će vas jer im trebate, a onda je na vama da pristanete ili ne, a ovdje, ovdje vas nikada neće pozvati ako znate, a niste njihov, ovdje se znanje ne cijeni.

 Tamo puše košava, a ovdje bura. Masline, vino, smokve, trešnje i more su moje opredjeljenje. Idem na put, ali se vraćam…»sve dok u meni živi nada, život je lijep, život je sada.»

ZALUTALO STADO

Od početka ramazanskog posta se suzdržavam u svojim procjenama sve u strahu da se ne ogriješim. Pitate se kakve veze ima ramazanski post sa mnom, naizgled nikakve, ali kada pođete od osnovnog načela da je Bog samo jedan, onda ima itekakve veze. A onda da paradoks bude veći, oni koji najviše govore o Islamu, koji su do ramena involvirani u zajednici baš u vrijeme Ramazana upadaju u najveće državne afere i …ni jedan mediji  da upravo ovu priču otvori, priču odnosa vlasti i njihovih vjerskih zajednica, njihove uzajamne iskrenosti i odnosa prema narodu. Pisala sam svojevremeno o odnosu politike prema obrazovanju, očito da je došlo vrijeme za novu temu  - Odnos politike i vjerskih zajednica prema svom stadu. Jesmo, stado smo u pravom smislu te riječi, ponašamo se isto ili slično i pod utjecajem smo čovjeka koji nam pokazuje put. Na tom putu nas prevaspitava, poji nas kada on misli da to treba, daje nam hrane koliko on procijeni da je dovoljno, a mi smo zadovoljni što imamo koliko imamo  jer uvijek može biti gore i pristajemo da svjedočimo laž, ingorišući potpuno znanje onih odbjeglih iz stada. Tako se  podijelismo na ukroćeno i neukroćeno stado. Ovo neukroćeno nikako da se uredi pa umjesto individualnih istupa da djeluje zajedno, ali …sujeta je vražja rabota. Nikako da se shvati trenutak slave koji je samo jedan trenutak, a kada se probudimo, ostaje ispunjeno srce i sjećanje jer  to lijepo, to nešto posebno veliko i važno nama, bilo je još jučer, a jučer je prošlost. Da paradoks bude veći, osjećaj lijepog vrlo brzo zamjeni praznina i žal za nekim propuštenim prilikama. I kada se sve tako sagleda, šta uopće znači trenutak «slave» koji se brzo uprlja od onih koji predvode ukroćeno stado jer oni pošalju svoje lešinare  koji raskomadaju dobru ideju, a dobrog čovjeka izlože stubu srama zbog neposlušnosti, pokušao je da se drzne na po njima «svetu» priču.

A onda uoči Bajrama šalju svoje najbolje sinove u medije da operu zajednicu, da fasciniraju javnost spojem mladosti i znanja misleći i dalje da smo mi ovce koje će ošišati ili pripitomiti. Stvarno su sve lijepi momci, naočiti, milina ih je slušati ali onda vas obuzme tuga jer se djeca koriste kao štitovi od zlata za počinjena nedjela. Sve mi se to najedanput posložilo nakon odgledanog filma «Crno zlato».

Ostaje da vjerujem da će dobro, znanje i ljubav na kraju pobijediti. Izvor nije na površini, izvor je u dubini.

SVE SMO POBRKALI

Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo…učite, učite i u želji da se pokažete učiteljici ili učitelju, sve pomiješate jer ne znate kako da učite, već napamet da izdeklamujete. I naravno, onda je slijedilo ono toplo divnim majčinskim glasom«zlato, sve si pomiješao/la». Da  zlo ne bude veće, vremenom nismo puno radili na svojim navikama jer oni koji su trebali da nas usmjere, nisu bili tako vični toj vrsti usmjerenja. Mnogi nisu ni znali šta to treba raditi,  važno je bilo uraditi zadaću, slušati učitelja/učiteljicu, vladati se lijepo na času, biti pristojan /a, a ulaziti u neku dubinu postizanja rezultata, to u naše vrijeme nije bilo.  A opet, danas smo to što jesmo, što ni najmanje nije za potcjenjivanje  i zanemarivanje. U školi su nam postavljani jasni zahtjevi, nije bilo sramota dobiti ni lošiju ocjenu jer svaka ocjena je za đaka, a djelovala je odgojno . Sa druge strane, bilo je puno toplih riječi. Malo je onih koji se i danas ne sjećaju svojih učitelja.
Mnogo uloga smo odigrali dok nismo dobili ulogu roditelja. Sada smo u cipelama svojih roditelja i …sa nekih 50+ šta smo napravili u tim cipelama? Reći ću Vam šta smo napravili, napravili smo armiju sebične djece. Kako to? Prvo, sve vrijeme smo činili nemoguće, koristili čarobne štapiće uz stalne izgovore «ako nismo imali mi, zašto da moje dijete nema» Odlična je to logika, samo šta to mi nismo imali u naše vrijeme?! Imali smo besplatne knjige u školi, imali smo ljetovanja, zimovanja, vozili bicikle i rošule, išli u bioskope, diskoteke u kojima se puštala odabrana muzika, sjedili sa društvom navečer i slušali ploče, držali se za ruke , šetali parkovima, krili se da nitko ne vidi naše prve poljupce, dolazili kući do 23.00 i ujutru ustajali odmorni. Nosili smo šta je ko imao, Levi's, Wrangler ili Rifle, Puma ili Adidas patike i nitko se ni sa kim nije utrkivao oko prestižne marke.  A pri tome, u svojim sredinama svi smo se poznavali i čuvali smo jedni druge . Išli smo na radne akcije , zaljubljivali se  u momke  iz Bosne, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i nije nam uopšte bilo važno kako se ko zove. Bili smo i u sportu aktivni  …sjetite se tih vrhunskih igračica i igrača iz različitih disciplina, stvarno smo bili generacija. Sjećam se  da sam se prvi put  zaljubila na jednom šahovskom turniru u Sulejmana iz Skoplja. Koga je bilo briga što se momak zove Sulejman, bio je sladak, lijepo odgojen, kulturan, to je bilo dovoljno.
A mi, u stanju smo da gladujemo , da se zadužujemo, dižemo kredite  da bi djecu poslali na školovanje u inostranstvo jer to je stvar prestiža! Glupost. Glupost. Glupost. Na sport gledamo kao sjajnu priliku da unovčimo svoju djecu i izliječimo svoje komplekse. Glupost. Glupost. Glupost. Modne piste su nam se dopale kao i ideja da naše kćerke šetaju stazama «slavnih». Ne razmišljamo o anoreksiji, bulimiji, o patnji za tim nekim imaginarnim trenucima. Opet, naša glupost. Ako ne idemo u ovu krajnost idemo u drugu krajnost, pravimo od njih «kupoholičarke», čak su napisane i knjige na tu temu «Kupohiličarka spasava svet», «Tajni svet snova jedne kupoholičarke», «Kupoholičarka staje na ludi kamen» (ima još naslova), a nismo ih naučili da se krpicama ne kupuje sreća. Mi smo pokušavali da razumijemo Dostojevskog i hvalili smo se pročitanim knjigama, a njihov domet je gledanje filmova.  Mi o klasicima, oni o materiji, mi o pisanoj riječi, oni o tehnologijama. Tužno. U modi su neki splavovi, folkoteke, budi Bog sa nama, dno kulture. Mi smo se stidjeli «folka»  koga je u naše vrijeme bilo u naznakama, a naša djeca otkidaju na Cecu, Karleušu i još mnoge «Cece i Karleuše» (izvinjavam se onima koje ne znam te ih ne spominjem). Nije dovoljno što «otkidaju» na njihovu muziku, već «otkidaju» na stil njihovog odijevanja. Svi atributi su na izvolite sa napućenim usnama , a obrve…ne znam više koje su prave, a koje su iscrtane. Tužno, ružno, pomalo i vulgarno. A onda na red dolazi automobil…sin, «Bog koji hoda zemljom» sa 18.godina treba da vozi svoj auto ili motor pošto je to je statusni simbol. Bijes, glupost i primitivizam.
Zatim, i mi i naša djeca kao pelceri, primili smo se na  priče o bavljenju sobom. Sve bi to bilo u redu, da i tu nismo nešto pobrkali – baviti se sobom ne znači okrenuti leđa drugome, zaboraviti na onog do sebe, biti sebičan, raditi drugome zlo. Baviti se sobom, znači doprijeti do sebe, pronaći sebe u sebi, doći do svog pravog ja. Urediti svoje misli, napraviti zaključke, izvući pouke  iz događaja koji su se desili. Baviti se sobom, znači duhovni rast.
Istina je da uloga roditelja nije ni malo jednostavna, ali čini mi se da smo kao društvo pali na tom ispitu. Kako to Rob Vederil lijepo kaže: «Sada postoji samo «disciplina» koju nameće tržište» Apsolutne vrijednosti više ne postoje, sve se svodi na svrsishodno. Pojmovima moralnosti, uzvišenosti, idealima istekao je «rok trajanja». U želji za sticanjem i osvajanjem slobode, uklonili smo očinski superego sa kulturne scene. Autoritet koji je generacijama čuvan i njegovan, uglavnom je uništen. A zaboravili smo da je baš taj superego unosio red u život pojedinca i regulisao međuljudske odnose. Uspjeli smo da urušimo to kulturno naslijeđe. Urušen je autoritet roditelja, a sa tim i autoritet uopće. Svu tu zbrku nam je donijela «demokratska porodica». Kličući slobodi i demokratiji, izgubili smo slobodu. U vrtlogu neobuzdanih želja svoje djece zaduženi smo do guše.  Nismo baš svoji, zar ne?
Sve, ama baš sve smo pobrkali.