NEDOSTAJEŠ

Nedostajanje je praznina koja se ne može popuniti.

Nedostajanje je tišina u kojoj sve boli.

Nedostajanje je kada pitanja ostanu bez odgovara.

Nedostajanje je izgubljen pogled u daljinu.

Nedostajanje je gledanje požutelih fotografija.

Nedostajanje je čitanje požutelih pisama.

Nedostajanje je seta u očima.

Nedostajanje je žal za nerazumevanjem i neshvatanjem.

Nedostajanje je kada „Besame mucho“ moram da odigram sama.

Nedostajanje je pozivanje na Tebe.

Nedostajanje je oživljavanje Tvog mirisa.

Nedostajanje je organizacija Tvog rođendana.

Nedostajanje to si  Ti, moj voljeni tajko, moj „pupo“.

I danas,

slavićemo Tvoj rođendan.

Nedostajanje se leči negovanjem naših rituala.

Cveće, šampanjac, pita sa višnjma i Besame mucho.

Prepričavaćemo anegdote, smejati se…

Sretna sam jer znam da će i posle mene sve biti isto.

Nedostajanje  je duboko u Tvojim precima.

TO “IZMEĐU”

Ni jučer ni danas,

nešto između.

Ne volim nešto između.

Ne volim „ne znam ni možda“.

Ne volim „vidjet ćemo“.

Ne volim „malo od ovoga pa malo od onoga“

Ne volim život u vakumu privida sreće,

a s druge strane kolaps društva.

Ne volim centre između Istoka i Zapada.

Ne volim kreveljenja i glupiranja,

ljubav na kašičicu,

ljubiti pomalo,

bi i ne bi sexa.

Ne volim marmeladu koja je između voća i džema,

margarin, koji nije ni puter ni kajmak.

Ne volim špricer, ni voda ni vino.

Ne volim bambus, ni cola ni crno vino.

Ne volim sivo i smeđe,

baš je onako nekako između,

ni crno ni bijelo,

ni crveno, ni plavo ni žuto.

Ne volim midi, ono na pola,

između kolena i čuklja,

ne volim polurolke, tri-četvrt rukave,

sve je to opet, između.

Ne volim turbo – folk,

hibridni mutant , ni pop ni folk,

ni za selo ni za grad.

Ne volim turbo-folk,

zlatne kajle i serijske ubice,

šovinizam, nasilje, patrijarhizam i mizoginiju.

Ne volim turbo-folk,

nastao je u međuprostoru,

između starog i „novo normalnog“.

Ne volim TO IZMEĐU, to na pola,

ja sam cijelo.

PRIRODA – TO SI TI, TO SAM JA, TO…

Da li je do mene, okruženja ili vremena u kome  živim? Prilike mjenjaju ljude, njihova razmišljanja, utiču na navike, način života. Otuđenost je naša nova normalnost. Istina je da ne ljubim frazu “nova normalnost” jer ne razumijem narativ o staroj I novoj normalnosti, razumijem samo da se vremena mjenjaju, da neki trendovi ulaze na velika vrata krhke Evrope, razumijem da se mnogi ne snalaze sa tim trendovima, razumijem da se mnogima sve to ne dopada, ali isto tako razumijem da postoje oni koji to svresrdno podržavaju I da zapravo uopšte nije važno da li se meni ili vama nešto dopada ili ne dopada I da moje ili vaše mišljenje sve više gubi na važnosti. Jednostavno, ne želim svoju energiju da gubim na puka dokazivanja šta je bolje. Moj svijet je moj svijet, u njemu važe moja pravila I moja normalnost.

Da li u radu sa mladima ili spašavajući svoj život, shvatila sam da ako želim da sačuvam sebe, jedan od sigurnih puteva je otudjenje, vraćanje majčici Zemlji. Sebično, mnogi će reći ali da li je važno šta će neko reći kada tim nekima nije važno šta ću ja reći? U svijetu u kome sebičnost postaje vodilja nove normalnosti ne vidim da je grijeh sebično čuvati sebe, svoje tijelo I duh. Nekada se nije isticala po tržnicama oznaka “organsko” , takvim “upozorenjima”  nije bilo mjesta jer sve što se iznosilo od voća I povrća, podrazumjevalo se da je bilo zdravo. Zašto “upozerenje” organsko – pa I vrapci na grani znaju  da je riječ o direktnoj kontaminaciji zemlje I biljaka.

Bez obzira na obzir, majčica Zemlja daje energiju za preživeti. Vraćanje prirodi, zemlji, vodi, vazduhu znači put ka vraćanju sebi. Iz zemlje crpimo energiju. Zatvorite oči I zamislite da se valjate po zemlji na nekom proplanku, udišete vazduh I bez ikakvih misli prepustite se trenutku. Vizulizujte sliku gdje ispuštate svoje boli, tugu I probleme I duboko udahnite. Majčica Zemlja će vas bogato nagraditi, obnovili ste energiju I opet dišete punim plućama. Šetnja šumom, boravak na planini spojiće vas sa zelenom bojom koja je simbol rasta, svežine, sklada I plodnosti. Setite se samo kada ste neraspoloženi koliko vas cvijeće obraduje, kada nekom idete u posetu često ponesete cvijeće, u wellness centrima dominira zelena boja koja ima opuštajući efekat…I sada recite da priča o bojama nije važna?! Da se podsetimo, u drevnom Egiptu zelena boja (egipatski – wahdj) je bila simbol vegetacije, uskrsnuća I besmrtnosti. Slijedeći korak u prirodi je da zagrlite drvo I krenete sa “kupanjem šumom” o čijim blagodetima sigurna sam da sanjate.

Na putu kroz šumu, naići ćete sigurno na rijeku Ili potok kome ćete se obradovati da bi utolili žeđ ali voda znači mnogo  više – odnosi sve boli I patnju, spira loše emocije. Koncentrišite se I čujte kako rijeka huči iz dubokog kamenog procijepa, to je jedan novi zvuk prirode. Setite se samo koliko puta su vam rekli da bacite neki predmet niz reku, ona će odneti sve loše sa sobom. Kada ste loše volje duga tuširanja su siguran lijek , voda će sprati brige I loše misli.  Ako žudite  za morem, obavezno zaronite u dubine modrih boja, tamo vas čeka neki novi svijet, Posejdonovo carstvo . A oko svih mora teče sedi Okean koji ima tri hiljade sinova – rečnih bogova I tri hiljade kćeri – Okeanida, boginja potoka I izvora. Svi oni napajaju Zemlju I sve što je na njoj.

Vraćanje  vodi je zatvaranje životnog kruga – od samog začeća I slijedećih devet mjeseci voda je bila naše okruženje. Sve informacije I veza između majke I djeteta ostavera je u vodi.

A onda na red dolazi vazduh za kojim toliko žudimo. U kontaminiranom svijetu sve češće imamo potrebu da udahnemo duboko. Odlazak u planine je sigurno rješenje za tako željeni reset. Mnogo je blagodeti koje planinski vazduh nosi sa sobom ali jedno je sigurno, nakon nekoliko dana provedenih na planini možete se “očistiti”  od mobilnih telefona koji ozbiljno zagađuju naš mozak i dušu. Na planini nema signala , nedostupni ste J .

Bavljenje sobom je ozbiljan posao ali svi mi to zaslužujemo.

MOJA SRNA U HUMANISTIČKOJ PRIČI

Toliko divnih priča u ovoj prelijepoj zemlji koja trapavo hodi nekim putem bez cilja. Umjesto priča o miru, sretnom djetinjstvu, punim školama đaka, posjećenim pozorištima , galerijama, punim sportskim dvoranama, umjesto da slavimo mladost i tako pokažemo svu ljubav koja stanuje u nama, trujemo se petparačkim pričama. Ali…ja ne bih bila ja da ne vjerujem u ljude, da ne vjerujem u čovjeka, u energiju i da ne vjerujem da lijepe priče mogu pokrenuti društvene procese.

Vjerujem u svoje prijatelje sa Fb sa kojima dijelim neke slične vrijednosti koji  će ovu priču podijeliti i svojim malo omogućiti da svako dijete koje želi da pjeva, svira dobije priliku. Vjerujem da moji prijatelji nisu zaboravi da su „DJECA UKRAS SVIJETA“

Da li znate da je Bosna i Hercegovina među sedam evropskih zemalja (Austrija, Mađarska, Švicarska, Slovačka , Rumunija i Lihteštajn – lijepo društvo, zar ne?!) u priči SUPERARA. Šta je to SUPERAR? Predivna priča o muzici koja u djeci budi radost, ushićenost, ljubav. Muzika ne zna za boju kože, nacionalnu i vjersku pripadnost, govori  jezikom koji svi razumiju. Svaka nota je priča za sebe, a iza svake note su dijete i njegov učenik i sati i sati, mjeseci i godine vježbe, truda, radosti i suza.  Ovo je priča o BESPLATNOM poticanju muzičkog stvaralaštva za svako dijete. Koliko je to velika i humanistička priča znaju samo nastavnici i roditelji djece koja su bila ili ostala u muzičkom svijetu. Novac za instrument, odricanja za putovanja, dodatne časove, master klasove…to su priče koju vam mogu ispričati samo oni koji su taj hljeb okusili.

Priča o Superaru je započela 2009. u prestonici muzike, u Beču. Osnovan je od strane Wiener Konzerthaus (Bečka koncertna dvorana), Hora/Zbora bečkih dječaka i Caritas-a Bečke nadbiskupije. Pod tadašnjim programskim nazivom “Vorlaut. Superar je podržavao 350 djece u horskom pjevanju u tri bečke osnovne škole. Od 2012. projekat počinje svoj život  van granica Austrije. U BiH Superar započinje svoju/našu priču 2016.godine. Na početku su ushićenost, strepnja, želja, nada i puno snova. A onda godine truda, zalaganja, vjerovanja i istrajnosti otvore put  ljubavi koja učini da snovi postanu stvarnost . Preko 200 djece i mladih iz Superar programa, uz svesrdnu podršku vrhunskih umjetnika „Hora bečkih dječaka“ Wiener Sängerknaben / The Vienna Boys Choir i Sarajevske filharmonije  će 17. juna biti zvezde o čemu sanjaju. Izuzetno sam sretna što je projekat podržan i od Ministarstva obrazovanja  KS i ministrice Naide Hota Muminović. Prepoznati i podržati ovako važan projekat može samo neko ko istinski voli djecu. Bravo za ministricu!

Među ovim sjajnim ljudima koji žele svakom djetetu da omoguće pjevanje i sviranje je moja/naša Srna Šain Dulaš. Nekada devojčurak krupnih plavih očiju, raspletene kose, a danas ozbiljna pedagoginja koja svoj posao radi sa puno ljubavi. U učionici i na sceni uvijek sa svojim učenicama. Tako i ovoga puta slušat ćemo i gledati našu Srnu.

Divno je ovih dana biti deo konjičke čaršije, Konjic baš ima čime da se ponosi.    

NE ZAMJERAM

Govorio si,

lijepo si govorio,

svašta si govorio.

Širom otvorenih očiju

željna radosti života,

upijala sam tvoje riječi,

vjerovala sam ti.

A onda…

kako to život obično i uredi,

uvijek se nešto ispriječi,

neko drugi se uvijek ispriječi,

nešto treba sačekati,

još samo ovo i ovo i još ovo

treba završiti.

U čekanju svih tih  završetaka

prošle su godine,

sa godinama moje želje,

sa željama nestao si i ti.

Žalim samo za vremenom koje ne mogu vratiti.

U ISTINI STANUJE LJUBAV

Volela sam da te slušam,

da prolazim rukom kroz tvoju kosu.

Volela sam kada bi mi rekao ili napisao „takođe“,

to „takođe“ je imalo svoje značenje,

to također je bilo tvoje „Volim te“.

Bio si težak na emocijama,

težak na rečima,

a tako ranjiv i željan ljubavi.

Podizanje zidova ti je išlo od ruke,

a zapravo žudnja i vapaj za nežnošću su bili mnogo jači.

I opet si pogriješio kao toliko puta do sada.

Nema tu emocija, tu stanuje zima,

ona duga i hladna zima.

Plamen  vatre koja te vraća mladosti

zamenjena je običnom svakodnevicom,

komfor je riječ koja te ostavlja u životu.

Molim te, budi jedanput, samo jedanput iskren,

reci joj da je zamena za ljubav.

Ne boj se, razume će.

Istina boli, ali je istina i u njoj stanuje ljubav.

Ljubav o kojoj sanjaš,

dodiri koje sanjaš,

reči koje sanjaš,

tišina koju razumemo samo nas dvoje…

U oblaku tišine su reči ljubavi

rezervirane samo za nas.

Neka te anđeli čuvaju u još jednoj prevari

koja se zove Tvojim životom.

SAGA O NAJBOLJIM NAMERAMA

«Kada ja umrem i kada umru svi koji su mene poznavali,

biće kao da nisam ni živeo»

                                             Džek Niklson

Kako su godine prolazile ili preciznije ali i mnogo tužnije, kako su godine pristizale, a nisu pitale za dopuštenje,  strah od onoga što neupitno dolazi bivao je sve realniji. Sve više je bila obuzeta porodičnom sagom i porukama koje su se prenosile, a da zapravo nisu ni bile izrečene. Sve više se zatvarala u sebe. Da li se to Marijanca sudarila sa sobom ili je samo sve «tesnija koža» tražila svoje odgovore? Odrastanje u neverovatno spojivom i neverovatno održivom, a ipak spojivom i do kraja održivom okruženju podrazumevao je život po nepisanim pravilima i po «najboljem» modelu, a sve iz «najboljih namera». Neko ti sjebe život iz «najboljih namera» i to je OK? Sve što je trebalo biti jednostavno, sa nekim laganim sledom stvari, moralo se začiniti sa malo životne gorčine kako bi postalo komplikovano, jer samo ono što je komplikovano bilo je ozbiljno i važno. Sa tako komplikovano postavljenim stvarima mogli su se nositi samo odrasli za koje je bila rezervisana ozbiljnost i precenjena važnost. Svaki nedeljni ručak bio je pikantno začinjen svojom težinom. To nešto važno i teško bio bi «neko» ili «nešto» kao  tema nedeljnog ručka, inače bi bilo dosadno. Epilog ručka je unapred bio poznat, nakon deserta koji je pravljen specijalno za «mamu» jer «mama baš to voli», svako se vraćao sebi odlazeći u svoje carstvo snova. Bilo je to vreme kada je  iznad svega bio važan društveni status. Na lestvici prioriteta bilo je svega onoga što čini nobl – plemićke krvi, naobrazbe, otmenog ponašanja, odabranog kruga ljudi i zatvorene zajednice. Osećanja na društvenoj lestvici nisu imala šta da traže. Pitate se žašto, vrlo je jednostavno, osećanjima diriguju emocije koje je teško kontrolisati, najčešće nisu u harmoniji sa razumom te predstavljaju ozbiljnu pretnju da naruše  godinama stican ugled i tako željeno mesto na lestvici uglednih obitelji.  Biti tuđin, a popeti se «visoko» značilo je pažljivo slagati životni pazzle, komad po komad, detalj po detalj.  Nije bilo jednostavno, sudarale su se želje sa mogućnostima, prilike sa neprilikama, sudarale su se kulture, sudarali su se svetovi.  I mnogo godina nakon Olge i dalje odzvanjaju njene reči, odnosna njena jasna poruka, ostavljena unukama i praunucima u amanet: «vi nikada ne smete zaboraviti ko ste». Baš to «ko ste» Marijanci pravi problem i čini njenu kožu tesnom.

Sintagma «najbolje namere» to «prekomplicirano» vremenom smekša, damu neki patinasti, vragolasti davno zaboravljeni šarm, učini ga jednostavnim i vrlo simpatičnim.  Taj vragolasti šarm još se samo može naći u sve bleđim sećanjima, starim filmovima Henfri Bogarta, muzici sa već davno zaboravljenih gramofonskih ploča u kućama starih gradskih porodicama u kojima se za rođendane i novogodišnje praznike i dalje ispija šampanjca iz isto tako zaboravljenih kristalnih šampanj čaša uz londonske štangle čiji se originalni recept može još samo pronaći na  požutelim stranicama nasleđene kuvarice od prabake. To «prekomplicirano» u trenutku  kada se  ogoli postane tako jednostavno i banalno, a mnogi su patili i nesretni bili zbog «najboljih namera». Da, patili su i patnju su prenosili u nasleđe svojim još nerođenim potomcima baš kao zapisan genetski kod od koga se ne može pobeći. 

Nekada joj se činilo kao da je pokupila svu težinu svojih predaka i onih sa zapada i onih sa istoka koji su se sreli u zemlji o kojoj nisu sigurno ni sanjali ni razmišljali kao obećanoj zemlji. Jednostavno, desilo se. On lep kao Apolon, plavih dubokih očiju , a ona, vitkog stasa, bele puti sa plavim očima ali izrazito strogog  pogleda kakva samo može biti ćerka jednog kozaka. On ni sam nije znao da li je Italijan ili Slovenac jer Šturje je pripadalo Italiji, a kasnije Sloveniji. Ona je jasno znala odakle je, stigla je iz Jelizavetpolj u Azerbejdžanu , ali ko je, to je već bila teža odrednica. Otac vojnik, kozak, služio caru Nikolaju, a majka poljakinja, plemićke krvi. Sudar svetova između Nikolaja i Janjine, a u Olgi…samo je ona znala šta je unutra. Ali jedno je sigurno, od Janjine počinje saga o «najboljim namerama».

To  “unutra” je unelo pometnju sa kojom se treba izboriti, kao da joj je u nasleđe ostavljen zadatak da završi priču sa «najboljim namerama» kako bi svoje naslednike oslobodila tereta i stege koje su obežile sve njihove živote.  A da je bilo samo malo više mudrosti, hrabrosti, želje… da ih lični komfor kao zajednički imenitelj nije zaveo, verovatno bi sve bilo drugačije.

MOJA TI…

SEKS JE LIJEK ZA SVE FRUSTRACIJE

Svet je baš nekako okrenut naglavačke. Ono što bi trebalo da bude gore je dole, a ono što bi trebalo da bude dole je gore. I ti se sada snađi i reci šta je valjano i ispravno. Ne  smijem se više pričama kojima se drugi grohotom smiju. A i ne čudim se više njihovom grohotu, samo konstatujem da smo različiti svjetovi. Jesam li to izgubila smisao za humor ili sam samo ostarila? Ne gledam ni seriju koja je proglašena za hit zato što mi se nešto posebno dopada već je gledam jer ne mogu da shvatim da se sa oduševljenjem prihvaćaju narativi spletkarenja, preljube, laži i obmane. Seks bez ljubavi, muška sirovost i ženska napaljenost, požuda, požuda i samo požuda… i to je hit serija?! Gledam tako,  zanima me  dokle može da traje radnja bez sadržaja kao što me zanima taj svet koji sa velikom strašću prepričava svaku pogledanu i doživljenu epizodu, a sa ništa manje strasti ne iščekuje svaku narednu. Gdje je u tom metežu ljepota koju ne vidim?

Kriza srednjih godina je OK ali…poruke tipa muškarac srednjih godina, šarmantan, obavezno poslovno uspješan osvaja curu koja ima godina koliko i njegova kćer ili pak žena koja odlazi u krevet sa poslovnim partnerom svog supruga, da li je to nova normalnost koju treba prihvatiti? Moja Ti…nešto mi tu baš nema ljepote.

Razumijem da muškarci ne vole plačljivu, zapuštenu, dosadnu, džangrizavu i depresivnu ženu ali ona nije kriva za utjecaj hormona u obaveznoj menopauzi i osjećaja zapostavljenosti. To su osjećaji o kojima se ne govori, a Ona baš to želi. Samo želi da bude primećena.  Razumijem i ženu koja  ne voli da joj muž izlazi sa svojim društvom dok ona sedi kod kuće, čuva djecu i zabavlja njegove roditelje ili ne voli njegovu opsesiju fudbalom opet zbog zapostavljenosti ili joj možda smeta njegovo naprsno dotjerivanje, miris novog parfema i malo izmijenjeno ponašanje.

Sve razumijem, prava ljubav se desi ili ne desi, a svi žudimo za njom. Mislimo da nam se desila kada smo pristali da dijelimo zajednički život , a zaboravljamo da u toj mladosti zapravo i ne znamo šta je prava ljubav. To nešto što nam se desilo nekada je bila zaljubljenost, zgodna prilika da se ostvarimo kao roditelji, da postanemo odrasli i važni jer odrasli su važni, pitaju se.  A onda, ako se desi ljubav, onda tek shvatimo šta je to bilo nekada i tada nastaju problemi. Hemijsku reakciju je teško zaustaviti kada započne, a biologija je ozbiljna nauka. 

Samo ne razumijem zašto su turske sapunice trebale biti zamijenjene domaćim sapunicama? Toliko utrošenog novca za nametanje novo normalnog obrasca muško-ženskih odnosa? Na žalost, medijska rehabilitacija nemorala je zajednički imenitelj društvima koja ne znaju ni gdje su pošla ni gdje su došla.

Komplicirani su muško – ženski odnosi. Traže razgovor, razumijevanje i poštovanje. Na žalost, razgovori se sve češće pretvaraju u monolog ili pri pokušaju uspostavljanja dijaloga utrkujemo se da ispričamo svoju priču. Ne čujemo, ne slušamo, više smo zainteresirani za svoju priču nego za svog sugovornika ali ne zbog toga što nas drugi ne zanima već zato što želimo biti saslušani a potpuno zanemarujemo da i drugi isto žele. U želji za ljubavlju postali smo sebični a nije nam to bila namjera.  Ne snalazimo se u artikulisanju osjećanja.  

Moja Ti, zašto je tako teško biti iskren? Seks je lijek za sve frustracije.

INSTANT SEX I NEDOŽIVLJENI ORGAZAM

Koliko još prošlog mjeseca prisustvovala sam pravom verbalnom boks meču između milenijumske generacije i generacije  ranih 70 -ih. Oni se ne razumeju a govore istim jezikom. Mnogo ružnih reči i poruka je razmjenjeno, a pri tome niko se tu ne ispričava niti pokazuje  žaljenje za ružno izrečeno. Na žalost, ne vidim da će se išta i promjeniti sve dok jedni ne izumru a drugi ne zauzmu njihove položaje. To je matrica od koje se ne odustaje. Danima sam se osjećala loše jer u mom poimanju svijeta, autoriteti još uvijek postoje i  treba da postoje.

Koliko juče, suočila sam se sa instant obrazovanjem neformalnih zvučnih škola u kojima se savršeno prodaje magla za velike novce. Naslućivala sam to negdje ali nisam željela da prihvatim baš zbog postojanja autoriteta, oni bi trebali biti čuvari integriteta. Međutim, proizvod je fenomenalno upakovan i svi su sretni i zadovoljni, i oni koji zarađuju i oni koji plaćaju. Školski primjer mekdonalizacije društva, radost bez žrtve. Kreatori ponude imaju isključivo finansijski interes kojim se stiče moć a njime  gradi imidž na tržištu. Prodavci magle par excellence. A ovi drugi, korisnici proizvoda, sanjaju novac i moć koji treba da im omogući stječeni certifikat ili diploma. Zainteresovani su za proizvod ne zbog sadržaja već zbog stvaranja svoje nove slike u javnost. Važno je biti u javnosti, važno je biti slavan. 

Ovo je vrijeme u kome svi igraju neku igru, u kome svi žele nešto postići, izvući korist samo za sebe.

Kako je IN instant obrazovanje , tako je IN i instant hrana. Mangu i avokadu, dodate rizi – bizi  (ne misli se na grašak i rižu , već prazno, prazno 🙂 ) i gotov obrok. Smuti za doručak, poke za ručak, nema večere, čaša vina i u krevet. Instant hrana se naručuje preko mobilnih aplikacija. Naši milenijalci su opsednuti internetom i njegovim mogućnostima. Blogovi, vlogovi, influenseri, to je ono što privlači njihovu pažnju, oni vole zabavu i smijeh. Život doživljavaju na potpuno suprotan način od starijih generacija, ne doživljavaju ga ozbiljno. Teško im je da se u realnom svijetu dokažu i iskažu, oni govore nekim drugim jezikom.  Rođeni su u vrijeme kada su se djeca još uvijek uspavljivala uz bajke, tako su nametnuti snovi i mašta iskorišćeni kao saveznici na društvenim mrežama. Slušati dobru priču, ispričati dobru priču, prikazati dobru priču je ono što privlači pažnju.

Kod djevojaka je ozbiljno prisutna opsednutost lažnim sjajem, lažnim glamurom, “životom na izvolte”, instant sexom, snovima o instant zaradi, moći, ljubavi i imidžu. Sestre Kardašijan su uvele selfi na društvene mreže, diktiraju modne trendove i uz put skupljaju milione neradeći ništa zahvaljujući pratnjama i lajkovima.  Dobro su se primile na našim meridijanima te tako i mi postadosmo bogatiji za influenserice, kakva sreća 🙁 Nema mjesta odakle nam ne šalju fotke ovakve i onakve, nisu gadljive ni na klozetske šolje. U njihovim glavama samo jedno je  bitno –  biti slavna. Kakav moždani hendikep.

Na Netflixu se prikazuje odlična serija “Projekat Ana”. Istinita priča o predstavnici milenijalaca koja sanja  tipičan američki san – postati slavna i bogata. Poreklom od ruskih emigranata koji žive u Njemačkoj, “naslednica” Ana Sorokin je prevarila najuticajne ljude iz svijeta bankarstva i umetnosti. Život bogatašice je prikazivala na Instagramu sa putovanja, boraveći u skupim hotelima i posetama najskupljim restoranima.  Njen san je bio stvaranje umetničke fondacija . Strast koja je Anu vodila kroz projekat govori o upornosti i sugestivnosti koju imaš kada nešto jako želiš. A onda se namesti da upoznaš prave ljude na pravom mjestu koji su spremni da pomognu jer vide svoj interes. Interesantno je da u prevarama koje je činila nije bilo manipulacije, Ana nikoga nije primoravala na nešto što ne žele, niti je bilo koga ucenjivala. Tipična predstavnica generacije, hladna, otresita, brzo misli, brzo donosi odluke, bez mnogo emocija. Međutim, postoji i ona druga ranjiva, dečija strana kojoj suze ni vriska nisu strane.

I ovdje je prikazan taj interes za dobrom idejom jer svi žele izvući korist. Na kraju kako to obično i biva, miševi pobegnu u rupu a glavu gube naivni. Obavezno pogledajte ovu priču, Ana Sorokin je ozbiljno uzdrmala najmoćnije ljude Amerike.

Na žalost, ovi novi klinci, ne znaju za Đoletovog dedu koji ore nebeske njive, a ni za baku koja čuva sve stvari i sliku njihovog sveca. Kroz maglu se sjećaju, ne mare za prošlost, cilj im je budućnost.

Plašim se budućnosti bez duha i emocije. Kada bi samo na trenutak ove generacije stale i  porazmislile o stihovima…

“Niko ne zna šta ga čeka, dan šta nosi

svako juče ostavlja nam trag u kosi

doba prošlo i buduće, priča ista

sve što sija i ne mora da zablista.

Odiseja, odiseja,

staza trnja ili staza orhideja

odiseja, odiseja,život, to je samo nova odiseja.”

DEKADENCIJOM PROTIV UČENJA

Život u vremenu kakofonije i nije neki život. Jako retko čuješ nešto pametno jer zapravo i nemaš od koga da čuješ. Oni što buče i uče ni sami sebe ne čuju jer da čuju sakrili bi se u mišiju rupu. Oni koji bi imali šta da kažu su zaćutali. A kome bi trebalo šta i da kažu, kada se u  kakofoniji  i tako  ništa nečuje.

Ne čuju se glasovi ozbiljnih profesora univerziteta koji govore o vraćanju svojih diploma, ne vide se redovi za vakcinaciju u kojima su mladi i stari, srednje kategorije gotovo i da nema. Oni koji vraćaju diplome su poniženi. Mladi čekaju u redovima za vakcinaciju da bi zbrisali iz zemlje, a stari, uplašeni za svoje živote u želji da još koju godinu prožive. Danas dekica pita doktorku na vakcinaciji “da li Vi nama stvarno dajete vakcinu?” Nepovjerenje i strah obelježavaju 21.vijek. Pretužno.

A koga je briga za jedne, druge i treće??? Nikoga. Kako bi Juvenal rekao “PANEM ET CIRCENSES” (hljeba i cirkusa) dajte narodu i to je dosta.

Doduše, hljeba je sve manje, ali zato cirkusa nikada više. Društvene mreže su preplavljene fotografijama i riječima podrške Novaku Đokoviću. Uspeo je Novak i Vučićev referendum da stavi u drugi plan, a Bosanci i Hercegovci su zaboravili na sankcije i huškačke politike. Ipak je Novak reket broj 1. u svijetu, a narod to voli, voli pobjednike.

I sve bi to bilo OK da i ovoga puta nije poražena nauka. Postovi sa društvenih mreža i teorije zavjere su iznad nauke. Vrlo interesantno istraživanje u Crnoj Gori 2019.godine je uradila agencija IPSOS za UNICEF na uzorku od 1030 ispitanika[1]. I…rezultati su poražavajući “Svaki peti građanin/građanka vjeruju da su tekstovi o štetnim efektima vakcina na internetu tačni.” Medijski smo nepismeni, a medicina je ozbiljna nauka!

Kako ostati normalan? Da Vas pitam, koliko u toku dana života odživite, a koliko uloga odigrate? Uloge više nisu rezervisane za umjetnice i umjetnike, svako od nas je savršeni glumac/ica, uspjevamo da od nikakvog života napravimo nekakav život.

Ujutru se probudim kao supruga, do večeri  sam mama psiholog, kuvarica, spremačica, blogerka, profesorica, medicinska sestra (hvala tati što je insistirao da završim dve godine med.škole, ono famozno usmereno obrazovanje) i navečer opet završavam sa ulogom supruge. Odživim život svoje čukunbake, prabake, bake, tetke i mame…zajedničko za njih je ljubav, požrtvovanost, pravednost i duboka tuga.

Prihvatanje i “šaltanje” iz uloge u ulogu i nije neki život. Velika je to zbrka. Ne ide to tako sa emocijama. Emocije su znate one niti protkane unutar nas, emocije su ono kada Vam se koža naježi ili Vas prođu žmarci zbog nekih riječi, nečijeg pogleda  ili dodira, kada plačete i kada se smejete, kada galamite i kada ćutati.  Emocije ne pitaju za vjeru, naciju, boju i jezik, dokaz je Novak Đoković.

Istina je da emocije zamagle puno toga na svom putu. Šopenhauer svijet razumije kao predstavu i kao volju. Svako od nas igra u nekoj svojoj predstavi, a volja je u nama, ona je sama za sebe.

Tekst završavama citatom sjajnog profesora Mihaila Đurića “Grčka tragedija je odigrala važnu ulogu u procesu samoosvešćenja grčkog čoveka, da je upravo on kroz nju i zahvaljujući njoj došao o svesti o sebi i svojim najvišim mogućnostima.”[2] i postavljam svima nama pitanje:

“Hoćemo li mi na nekom od krajeva ipak nešto naučiti?”

---

[1] https://www.unicef.org/montenegro/price/medicina-ne-donosi-zaklju%C4%8Dke-na-osnovu-fejsbuk-postova

[2] Niče i metafizika, str.293