Sjećanja i uspomene su znak da ste živi i da imate godina. A ako su godine ispunjene sadržajem onda je to najljepša simfonija. Ne mislim na sadržaj koji daje prosta reprodukcija, mislim na „meso“ koje sadržaju daje sok od koga curi voda niz usta. Nema bojaznosti da će se sadržaj izliti, on je vremenom sve bogatiji. Izmiješani su ukusi i oni slatki i oni gorki, baš kao izmiješane boje. Umjesto traganja za esencijom boja tragam za esencijom ukusa u kome su poštovanje i zahvalnost prema precima koji žive u meni. Svi narativi o žalu za neki prošlim vremenima su plod našeg neiskustva i neznanja, prošlost ne postoji, postoji samo sadašnjost. Zarobljenici svog ega, ne osluškujemo dušu i ne vjerujemo svojim emocijama a samo se srcem dobro vidi, kao što kaže Suzana Tamaro.

Kneginjica Olga i ja smo rođene na isti datum. Mojoj kćeri ta informacija ne znači ništa, a Refik mi se podsmijeva „hoćeš da kažeš da je neka koincidencija“? A mene je takvo saznanje jako obradovalo jer moj životni sadržaj sada poprima neki poseban ukus, gorko-slatko-kiseli. Radost i patnja su osjećaji koji su se naizmjenično mijenjali tokom vremena, odnosno u svijesti kako su slike nailazile. Radost pri rođenju, patnja pri odrastanju, pa opet radost, pa opet patnja i tako redom…Sve miriše na krempitu, red krema, red hrskavog testa. Kneginjicu Olgu i mene razlikuje porijeklo, geografska udaljenost i godine, „samo“ sedamdeset i dvije ( i opet broj tri u konačnici). Činjenice koje se ne dovode u pitanje, ali… moj pradjed Nikolaj je odano služio i čuvao cara Nikolaja i cijelu obitelj Romanovih, bio je pukovnik kozačkog puka, a car je samo svojim kozacima vjerovao. Carska porodica je ostavila dubok trag na svoje odane vojnike. Ideja carske Rusije, odanost svom baćuški – caru i svi su živjeli sa idejom da će Rusija opet biti jedna velika država sa velikim carem na čelu. Ta duboka veza naroda – cara i vjere duboko je utkana u korijenu tadašnjeg ruskog naroda.

„Rusu religija nije bila puka konvencija niti moda,  već tkivo njegovog života.  Starima i mladima, bogatima i siromašnima, dobrim i rđavim. Ona je bila svakodnevno otkrovenje i uteha. Ne mislim samo na klanjanje pred ikonama, na osenjivanje krsnim znakom i udisanje mirisa tamjana. Mislim na to da je u njihovim srcima bila upaljena jedna svetiljka, uredno održavana i sveta…dosezali su jednu dubinu emocija kakvu mi zapadnjaci jedva i da okrznemo po površini.“[1]

Savršena istina. Teško je razumjeti tu dubinu emocije.

Moja  baka Olga (kćer Nikolaja Aleksejeviča Ivanova) je dobila ime po kneginji Olgi a onda je sve oko sebe uvjerila da je kod Rusa običaj da kćerka i majka nose isto ime te  svojoj kćeri dala ime Olga. Baka je za svoju rusku obitelj bila „teta Olja“ a za nas samo baka. Kada bi se u javnosti govorilo o Olgi, razlikovale bi se tako što bi se mlađa pozivala u deminativu, Olgica. Njena oprijedeljenost na izolovan i tih život radi očuvanja obitelji je bio jedini način za očuvati u svom svijetu sponu sa svojom prošlošću, svojim iskustvom.

Geografska  udaljenost koja razdvaja kneginjicu Olgu i mene i nije zapravo naša razlika, u mojim genima je krv kozaka, oštar i bistar  pogled, slovenska kultura i duh.

Divna je  spoznaja da slike iz 19. vijeka žive i danas što ide u prilogu tezi da ne postoji prošlost a ni budućnost. U  traganju za boljim budimo svijest i tražimo odgovore u zabilježenim iskustvima, u sokovima proživljenog. Svijet materijalizma koji nas prožima je površan, taktilan, ne zna za duh i dušu. Na površini nema odgovara, oni su unutra, po njih se duboko ponire.  Čitam više knjiga odjedanput jer unutra nailazim na interesantne i inspirativne likove različitih epoha, svjedočim maestralnim razgovorima, dvorskim spletkama, nerazjašnjenim slučajevima, nevino optuženima, velikim a tragičnim ljubavima, tragam za duhovnim vrijednostima jer ovom svijetu moramo vratiti etiku i estetiku. Još je Ajnštajn govorio da se neka vrsta duha manifestuje u svemiru i da je ona  sigurno superiornija od čovjeka. A znanje o duhu u nas, ne znam bi li citirala Cesarića ili Jaloma, suština je ista. Cesarić kaže da je znanje krhko, a Jalom da ništa nije stalno, da je sve krhko.

I tako su podsmijeh i nezainteresiranost mrljica na fotografiji, gorak ukus ne svarenog sadržaja ali i neuspjeli pokušaj gušenja duha.

Živim za trenutak, za emociju koju ne mogu obuzdati. Ona je kao svjetlost, zabljesne  na tren i ne uhvatljiva je. Ona je moje ja.

---

[1] Helen Raport, “Poslednji dani Romanova”, Laguna, Beograd, 2022., str.258