Toliko se stvari dogodilo u posljednjih petnaest dana o kojima bih mogla pisati ne tekstove već romane, ali ja ću nastaviti priču o ljubavi. Možda je razlog mog izbora dolazak ljeta, ili neka seta duboko u meni, a možda je samo riječ o nostalgiji… no, nije to toliko ni važno, priče o ljubavi su najljepše priče. One o velikim ljubavima imaju obično tužan kraj.

Historija i književnost su  pune priča o velikim ljubavima. Čitajući i učeći o njima potajno smo željeli baš takve ljubavi, samo smo vjerovali da će naše ljubavi imati sretan kraj. Slušajući Ivu Robić, Đorđa Marjanović, Dragana Stojnića, Oliveru Katarinu, Stjepana Džimija Stanića, Leo Martina, Bobu Stefanovića vjerovali smo da su uvjeti za ljubav, duboka i nježna osjećanja. Na televiziji gledali smo «Šlager sezone», «Obraz uz obraz», prikazivao se jedan od najljepših ali i najtužnijih ljubavnih filmova «Sjaj u travi» i sve je bilo nekako kao u bajci u odnosu na ovo što danas živimo, a zove se ljubav.  Beskrajno sam tužna. Izgubilo se udvaranje koje je znalo da traje i po koji mjesec, sakrivanje radi poljupca, strepnja hoće li prići onaj koga želiš. Imam utisak da ni leptirići u stomaku više nisu kao što su nekada bili?! Vraćanje kući između 22.00 i 23.00 su danas zamijenili izlasci iz kuće u to vrijeme. Nisam «staromodna» ma šta to značilo, ali mnogo toga ne razumijem. Ničeg toplog, lijepog, a ponajmanje ljubavnog nema u muzici koja oblikuje današnju mladež. Mnogo je onih koji nisu nikada čuli, a ni slušali «Zvižduk u osam», «Samo jednom se ljubi», «Bila je tako lijepa», «Pričaj mi o ljubavi» , «Kaži zašto me ostavi», «Kažu mi da još si uvijek sama», «Odiseja», itd.  Sigurna sam da mnogi od njih ne znaju ni za priču o velikoj ljubavi Orfeja i Euridike ili priču o Šah Džahanu i njegovoj supruzi  Mumtaz Mahal i kako je nastala jedna od najljepših građevina na svijetu – Tadž Mahal. Na televiziji se prikazuju serije čija je glavna tema preljuba i osveta.

Ni udvaranje nije kao što je nekada bilo, tim lijepim pričama se današnja mladež smije. Ne skrivaju se radi poljupca, nisam sigurna znaju li za strepnju ili oni to možda nekako drugačije zovu?! Sve u svemu, za ovako unakažene mlade ljude svi smo kolektivno krivi, a nekako mi se čini da su roditelji izgubili svaki kompas.

Sigurna sam u još jednu stvar, mnoge pedesetogodišnjakinje žive puniji život od mnogo mlađih cura. Reći ćete da je u pitanju iskustvo, da sigurno je iskustvo važan faktor ali ono mnogo dublje je ljubav koju nosimo u sebi od davnina. Naučeni smo da volimo, da ljubav dajemo i da se za nju borimo. I sa pedeset žudimo za leptirićima, držanjem za ruke, sakrivenim poljupcima…u tajanstvenosti je sva draž ljubavi i zavođenja.

 A za kraj ostavljam vas sa refrenom pjesme «Pričaj mi o ljubavi» u izvedbi izvanredne Olivere Katarine:

«Pričaj mi o ljubavi

davno želim šapat tvoj.

Kad si pored mene ti,

čitav svet je samo tvoj.”