Dugo je pripremano naše poznanstvo, pola vijeka. Najprije fotografije u crno – bijeloj boji, zatim pisma koja nisam razumjela ali sam znala da uredno dolaze. Kako je vrijeme prolazilo fotografije su dobile  svoje boje, život je tamo daleko bio obojen nekim ljepšim, vedrijim bojama. Stranci i tamo i ovdje ali statusi potpuno različiti.

Nažalost, ni najviše naobrazbe, one ozbiljne kada su samo rijetki završavali fakultete, pažljivo građeni ugled i želja za očuvanjem statusa, sve to  nije bilo dovoljno za život kakav se želio. Građanski stalež nosio je duboki naklon i poštovanje. Naizgled mirna luka, ali zaista…samo naizgled. Strogo birana poznanstva i  prijateljstva su se pokazala opravdanima. Nije dugo prošlo, a strasti su se iznova uzburkale i stranci su opet postali  stranci. Samo ovoga puta, sve naobrazbe, ni kultura,  izgrađeni statusi, ni sve dobro učinjeno, napravljeno više nije značilo ništa. Zavladala je buka pažljivo biranih, ostrašćenih „rodoljuba“, vrlo skromnog znanja. Dok su na jednoj strani Jezda i Dafina izvlačili novac od lakovjernih ljudi, na drugoj strani se podgrijevala ratnohuškačka politika narativom o velikoj Srbiji u kojoj su se pitali veliki Srbi i srpska intelektualna elita. Ujedinjeni u širenju zla izgubili su kompas. Sa ove vremenske distance, toliko zajedničkog sa Oktobarskom revolucijom. I tada je kompas izgubljen, da Romanovi nisu ubijeni, da su prognani u Japan ili Skandinaviju, pitanje kako bi svijet danas izgledao.  

Nakon deset godine ratova, razaranje zemlje, ekonomskog propadanja zavladao je srpski tajm-out. Istina, u kratkom periodu duboko je zaorano, u tom srpskom tajm-outu i premijer je ubijen. Nije bilo popularno govoriti narodu istinu, evropska politika nije bila kurs koji je željela srpska intelektualna elita što je Tijanić i napisao „Ako Đinđić preživi, Srbija neće.“

Mnogo je skupa  sloboda u Srbiji.

Sloboda, znanje i različitost su najskuplji na Balkanu. Balkan je bio i ostao prostor nepovjerenja, nerazumijevanja, otvorene netrpeljivosti, sukoba, okupan suzama, bolom, natopljen krvlju. Traume su neželjeno naslijeđena porodična bogatstva koja se na žalost prenose iz generacije u generaciju. Narativ se prepričava i vremenom  nastavlja svoj život. Naravno, tome treba i moguće je stati na put.

Svoju naslijeđenu težinu nosim sa velikom zahvalnošću. Sklapam kockice i sa uzbuđenjem pakujem kofere, odlazim svojoj rusko-američkoj porodici. Odlazim po još ono malo kockica koje nedostaju mozaiku, „Šta se desi sa dobrim namjerama“.

Moj pravi život počinje tek sa gotovim mozaikom, a  kako kaže Marko Aurelije „Život je borba i putovanje stranca.“ Sretna, uzbuđena sa strahovima jer „Amerika je zemlja daleka“.