Inspiraciju za očuvanje duha crpim iz svijeta koji je u meni. U tišini najbolje čujem, a u mraku najbolje vidim. Čujem što želim, vidim što mi oku prija. Inspirišu me mudre, lijepe i pametne žene – umjetnice, znanstvenice, misionarke. Čudne, neprilagođene, buntovne, koje sa svojim bolima oslobođene želja i interesa u gromoglasnoj tišini stvaraju prava remek djela.

Dok vani rulja kliče smješnim pajacima vjerujući da takvi donose bolji život ili vjerujući da će izvojevanom pobjedom svima biti bolje što je čista utopija, u nekom paralelnom univerzumu nastaju priče koje hrane dušu i čula. Boje, riječi, pokreti, dijela, rađaju iznova neki novi svijet za one hrabre i odvažne koji su spremni da se suprotstave banalnosti. Kako kaže Duško Radović “Tako ste lako došli do života, a toliko ste mu pronašli mana”. Baš nam je  dobro krenulo sa kolektivnim kukanjem i kukumakanje. Da se podsetimo, kuka ptica kukavica, a čovjek koji kuka zove se kukavica. Za svoje neuspjehe krivce traži u drugima, ne vjeruje u snagu svojih misli i moguće promjene, žali se da teško komunicira sa drugima, kupuje stvari koje ne treba, na uspješne (nije važno da li je zaista drugi uspješan, u očima kukavice on je uspješan) gleda sa prezirom i ljuborom, ne prihvata savjete drugih. Već vas vidim (moram priznati, trijumfalno se smješkam jer sam jedna od vas) kako prepoznajte ljude iz svog neposrednog okruženja, a zapravo mnogo je nas koji poznajemo, volimo i živimo sa  kukavicom. Istina je da u svakom od nas stanuje deo kukavice samo je pitanje spremnosti da priznamo sebi i suočimo se sa sobom. Najteže je samopropitivanje i suočavanje, a onda prihvatanje promjene i upoznavanje novog u sebi. Novih pogleda sa nekim drugim prioritetima i svijetom koji želimo.

Interesantna je ta “sila”, volja u nama koja nas gura negdje, a gdje…ko bi to znao, čudni su punjevi Gospodnji. Podjela na vjerujuće i nevjerujuće je opet jedna fascinantna priča u nama i oko nas. Tako lagano dijelimo ljude, tako lagano prihvatamo podjelu I svrstavamo se u torove, kao da postavljamo pitanje hoću li piškiti sada ili mogu sačekati?  Mnogo zajedničkog imaju “ljuti protivnici”, ostrašćenost prema onom drugom je sigurno najizraženija osobina. Plima tehnološkog razvoja je dodatno izbacile na površinu sve ono loše što smo godinama skrivali i čega smo se najviše bojali, životinje u sebi. Kada se odbaci talas ljutine ogolimo suštinu koja nas dovodi do paradoksa, kako objasniti šizofreniju oba pola recimo samo na pitanju nasilja  – o nasilju i zlostavljanju su progovorile vjerske zajednice pod pritiskom sekularnog društva, a pak svakodnevno živimo nasilje od sekularnog društva recimo kroz medijsko, kolektivno kukanje. Više uopšte nije pitanje medijskih kuća, sve informativne emisije su iste samo je pitanje sa kog pola dolaze gosti, uvijek je onaj drugi kriv. Žao mi je, ali se zaista ne sjećam a dobro pamtim, da sam ikada čula iz sekularnog tabora priznanje za počinjene greške. Traženje krivca i optuživanje je svojstveno kukavicama, mali podsjetnik.   

Veliki Miloš N.Đurić je 1941.sa Isidorom Sekulić i Ivom Andrićem odbio da potpiše Apel srpskom narodu koji je pozivao na poslušnost okupatoru. Apel je tada prema nekim izvorima potpisalo 553 osobe iz političkog, naučnog i vjerskog života (svi zajedno) države. Upozorio ga je prijatelj, kompozitor i profesor Miloje Milivojević rekavši da mu to Njemci neće oprostiti, na šta je profesor Đurić odgovorio:

“lako je tebi, ti u diple

sviraš, a ja svojim studentima etiku

predajem.”

Briljantnu recenziju je akademik Miloš N Đurić napisao i za razmatranja o Samom sebi Marka Aurelija ukazujući na sumnju koja izbija iz njegovog vjerovanja i na bol koji koji je bolovao u časovima sumnje.

Sumnja je moj vjerni pratilac, stpljenju se učim a ljubav živim. A bol, ona stanuje u sumnji, strpljenju i ljubavi. I…možete li reći da bol nije i lijekovita?

Ako sumjate ili meni ne vjerujete, sjetite se Fride Kahlo:

“Šta će mi noga, ja imam krila.”