«Žena i samopoštovanje»… zašto samo žena, zašto ne samo «SAMOPOŠTOVANJE» pa da se odnosi i na žene i na muškarce? Rekla bih da imamo neki problem sa samopoštovanjem pa otuda otvorena borba sa muškarcima. Nije nam baš jasna u potpunosti ta priča o ravnopravnosti. Idemo u susret Valentinovu, datum koji potire sve priče o emancipaciji žene. Nema žene koja «ne padne» na cvijet, poklončić, bombone, čokolade, intimnu večeru, sms poruku… sve se u trenutku zaboravi. Željne smo ljubavi, a umijemo da praštamo.  One koje su same, znat će kako sebi da uljepšaju dan. Pravoslavci u duhu svoje vere i tradicije, 14.februara slavit će Sv.Trifuna , velikomučenika koji je stradao za hrišćansku veru. Smatra se zaštitnikom mnogih zanata, posebno ga slave vinogradari. A pošto je «In vino veritas» ljubav će prštati na sve strane, te će one mudrije ženice slaviti i ljubav, tj.Valentinovo. Maca koja umije da prede uvijek bolje prođe J Igra mačke miša, ambivalencija između onoga što se želi i što jeste je lice i naličje društva koje je izgubilo svoj kompas.

I kada se spusti zavjesa i svi odu svojim kućama, ostajemo same sa pitanjem «tko sam zapravo ja»? Kakvo imamo mišljenje o sebi? Taj osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje  čini samopoštovanje. Na jednoj strani su nesigurnost i strah, a na drugoj, ambicija, kreativnost i stvaralaštvo. Očekivanja od sebe i slika koju drugi stvaraju o nama budi nesigurnost i otvara pitanja – da li sam dovoljno dobra, lijepa, da li ću se dopasti drugome, da li je dovoljno dobro to što radim, da li sam dovoljno dobra majka, žena, ljubavnica? Uvijek preispitivanje i sumnja u sebe. Otkuda ta nesigurnost? Patrijarhat je odgovor na mnoga naša pitanja i dileme. Praštanje, odnosno potiskivanje je utkano u patrijarhat. Uredu je praštati ali ne i potiskivati. Vrisnite, recite šta vam smeta, važno je da čujete svoj glas, tek tada ćete biti svjesne svog bola. Posljedice ćutanja i «prelaženja» mogu biti kobne za zdravlje. Nathaniel Branden u svojoj knjizi «Šest stupova samopoštovanja» kaže da je zdravo samopoštovanje u biti okrenuto prema realnosti. Samo pazite, realnost ne znači da trebamo biti racionalne. Realno znači da prihvatimo sebe, vjerujemo u sebe i činimo bez straha ono što nam tijelo i um govore. Zdravo samopoštovanje traži živjeti bez grča, bez pritisaka i okova. Potrebna nam je fleksibilnost  i spremnost da prihvatimo i suočimo se sa promjenama ma šta one nosile sa sobom. Znam da nije lako, ali vjerujte, možete uspjeti. Boli, ali bol će proći. I kada pomislite da se cijeli svijet ruši, znajte da ćete iz ruševina izaći i vidjeti sunce. Dante to divno opisuje u Božanstvenoj komediji na kraju Čistilišta pred ulazak u raj …

» Plam pakla i čistilišta

video si sine, i stigao na mojoj krmi

do mesta gde ja dalje ne vidim ništa.

Dovde te dovedoh s veštinom u mudroj srmi,

neka ti tvoja volja dalje staze otvara,

sada su iza tebe ostali putevi uski i strmi.

Gledaj sunce koje ti u čelo udara,

travu, cveće i drveće ti sada gledaj ,

što ga ovde sama zemlja rađa i stvara,

sve dok ne ugledaš veselih i lepih očiju sjaj…»

 Taj sjaj u očima, prirodan ten,  (uvijek se pogledajte u ogledalo prije nego izađete iz stana), lakoća govora i pokreta ukazuju na osobu punu zadovoljstva. Spremnost da se suočimo sa svojim vrlinama i manama, spremnost da primimo kritike i pohvale govori već dovoljno da prihvatamo činjenicu da «nitko nije savršen» J (teško je to nama  curama prihvatiti). Način kretanja, odlučan hod (ne agresivan), uspravljeno tijelo, opuštena ramena, njegovane ruke…sjetite se Monice Belucci u filmu «Malena», gracioznost, šarm, ljepota…govori o nama, a mami uzdahe i svima je lijepo.

Zaboravite na sliku «ne znam gdje sam pošla i gdje sam došla», Monica Belucci može biti svaka od nas J