Nekako mi se čini da ono  domaćinski «sve po spisku» postaje sve učestalije… čujem na ulici, u marketima, redovima za koje kakva plaćanja, javnom saobraćaju i to  onako sočno, narodski « j…sve po spisku»,  uključim Tv i prva misao mi je  « j…sve po spisku» dokle više prostakluka, kad ne lezi vraže, igrana je predstava «Sve po spisku» , Tamara Skrozza napisala je knjigu «Sve po spisku», a Nenad Škundrić je autor zabavne radio i TV emisije «Sve po spisku sa Nenadom Škunrićem». Nisam mogla vjerovati, momak je genijalac! Kako mu je samo pala napamet ta sjajna ideja za naziv radio i TV emisije? To «sve po spisku» mu dođe kao  pljuvanje u dalj, nova disciplina na balkanskim prostorima.

Kako da ne obaraš rekord pljuvanja u dalj kad ne možeš da dobaciš od 1.do 30. u mjesecu  –  nemaš za lijekove, nemaš vezu kod ljekara, računi uredno stižu, banke naplaćuju kredite , djeca traže da jedu i da se obuku, a ljudi ostaju bez posla i nitko ne pita kako narod živi.  I hajde, recite vi meni kako izbjeći sočno, narodski «sve po spisku» ?! Ne daju ni kokice tko ljudi da jedemo, ukinuli su nam kino, a i pozorište je pod ključem. Ej…ne daju nam ni da se lijepo uredimo,  da izvučemo svu onu finu složenu garderobu iz ormara koja se kupovala davnih i sretnih dana, i tako brižljivo čuvala za prilike kao što su predstave, koncerti klasične muzike, balet, promocije knjiga, izložbe. Pa cipele… lakovane, sa šnalom i bez šnale, sa nižom i višom potpeticom složene stoje u svojim kutijama, tužne i pretužne što nemaju priliku da osjete pravu svilu  na  izvajanom stopalu.  I…ma ne može bez «sve po spisku» i da hoćete!

Kažu, «obiđite Luvr virtuelno», to vam je isto kao da jesi znaš «ono» , a zapravo nisi…ako jesi onda jesi, a ako nisi ne može da jesi. Hoću Mona Lizu da gledam u oči , hoću da vidim jednu od najvećih muzejskih  slika (70 kvadratnih metara) Svadba u Kani , talijanskog umjetnika Paola  Veronezea ili remek djelo Teodora Žerikoa , Splav Meduze za koju kažu da je presudna slika u pojavi romantizma.  Osam kustoskih odjeljenja – Egipatke starine, Bliskoistočne starine, Grčke starine, Etrušćanske i rimske starine, Islamska umjetnost, Slikarstvo, Skulpura i Predmeti primijenjenih umjetnosti, grafike i crteža za koje je potrebno oko pet nedjelja za obilazak neko bi da nam zamaže oči sa 45 minuta. Površnost je postala glavni imidž Balkana.

Šalju nas na virtuelna putovanja, u virtuelni šoping, djeca se virtuelno obrazuju, virtuelno se zaljubljujemo , virtuelno se  družimo, u pandemiji se uglavnom virtuelno i liječimo, čuveni su «Google doktori». Kada je gotovo sve virtuelno, a šta nam je to  pa ostalo stvarno?

Stvarna je glad i slika «kopanja» po kontejnerima u većim  gradovima. Stvaran je jaz među ljudima. Stvarno je moralno posrnuće društva. Stvarne su brojke koje pokazuju da se prostori prazne i zemlje postaju puste. Stvarno je da se porodica kao ćelija društva raspada. Stvarno je da su nam djeca u školama funkcionalno nepismena. Stvarno je da  muškarci u Bosni i Hercegovini kriju  sjajne žene da ne bi slučajno pokazale svoju dominantnost i superiornost. Otuda ta grčevita borba za opstanak patrijarhata i histerična potreba za dominacijom vjerskih zajednica. 

Sve što je stvarno vezuje se uglavnom za ružno i tužno, a tužno je što više ništa isto biti neće. Ni ljubav više neće biti ista, za virtuelni svijet ni partner nije uvijek potreban. 

Lako je reći «sve po spisku», a šta ćemo sa činjenicom što je iz dana u dan spisak sve duži – bliža i dalja rodbina, Bog, sunce, miš, svi sveci…ne škrtari se sa repertoarom. Psujte, zdravo je, oslobađa tenzije. Istina je da nas može uvaliti u razne neprilike, ali ako mogu Španci, Mađari, Italijani, pa zašto ne bi mogli i mi sa brdovitog Balkana?.

Znate šta, a možda «sve po spsiku» uspije da nas ujedini i ovo stvarno ružno i tužno ostane za nama. A  znaš «ono»  bude stvarnije nego ikada, nema virtuelne vožnje i odvlačenja pažnje, nego, «jesi bre!». 🙂

ŽIVJELO «SVE PO SPISKU», YES!