STRAH I INTUICIJA – SUDAR SVJETOVA

Posljednjih godina hodočastim svetom Franji u Asiz, a sada već prošle godine i svetoj Klari, i ne sluteći da će na tom putu strah i intuicija početi razgovar sa mnom.

Posljednjih godina hodočastim svetom Franji u Asiz, a sada već prošle godine sam otišla svetoj Klari, zaštitnici talijanske televizije. Dugo je trebalo da je Talijani proglase svojom zaštitnicom, iako se njezino božićno viđenje dogodilo u noći između 24. i 25. decembra 1252. godine. Knjige kažu da je bez Klare nemoguće razumjeti Franju, kao što je nemoguće razumjeti Klaru bez Franje.

Ta neraskidiva spona između Franje i Klare… pokora, život u siromaštvu, Evanđelje, bratstvo i odanost Crkvi u mom se svijetu susreće sa strahom i intuicijom koji su se duboko uselili u moju dušu. Strah galami, propituje i iscrpljuje, i u toj nemoći često traži pomoć od Boga, jer vjera kroz predaju i otpuštanje ima moć da utiša i najzagrmljeniji strah. Kako su samo blaženi oni koji u tom stanju mogu izgovoriti: „neka bude volja Tvoja“. Ta predaja, otpuštanje i mirenje sa strahom za mene su fascinantan put. Duboko poštovanje imam prema onima koji u toj tišini nalaze mir, jer strah i vjera često vode pokori, odricanju i traganju za sličnima. Bol spaja ljude i tako nastaju zajednice u kojima se strah nerijetko povuče pred ljubavlju, onom koja liječi dušu.

Pomiriti se sa strahom u ovom trenutku mi djeluje potpuno nedostižno, gotovo poput naučne fantastike kakvu sam kao klinka gledala. I gle čuda, ono što je nekada bilo naučna fantastika, danas je naša zbilja. Možda ipak ima nade za mene, pa se jednoga dana strah i neka ja izmirimo? Neka ja ne znači cijela ja, već samo jedan moj dio.

Intuicija, za razliku od straha, tiho progovara iz dubine bića i vodi nekim svojim putem… prirodno, spontano, bez napora. Ona omogućava da unaprijed vidimo sliku koja će jednoga dana sigurno dobiti i svoj ram. Blisko mi je Oshovo viđenje intuicije, za koju kaže da ne može biti naučno objašnjena, jer nema nikakve veze s naukom i po svojoj je prirodi iracionalna. Iskustvo to potvrđuje, kada strah zaprijeti da me proguta, stomak progovori i strah se povuče, poput lista koji vjetar otpuše u stranu.

Znam da sam Božja miljenica, jer me godinama iskušava kroz „poklone“ koje mi daruje. Bila sam primorana učiti osluškivati vlastito tijelo. Isprva nisam ništa razumjela, ali se s vremenom nauči. Ta sporost učenja nije slabost, već proces. U tom procesu čovjek shvati da tijelo ne izdaje, već govori, i da je najveći zadatak naučiti ga slušati bez straha. Ta težnja ka cjelovitosti bića, ka skladu tijela i duha, čini mi se kao jedini istinski put koji nam je zadan.

Dok strah galami i ima sposobnost jasne verbalizacije, intuiciju je teško pretočiti u riječi. Ona djeluje iz tišine, bez potrebe da se objasni ili opravda. Intuicija podrazumijeva da o nečemu nešto znamo, iako ne znamo kako to znamo. Upravo u toj tišini leži njezina snaga ne u dokazima, već u iskustvu.[1]

Reći ću vam jednu veliku istinu, kada dođete u neke godine, mnogo toga više nije važno. Pa tako ni to odakle dolazi glas koji čujemo ili znak koji osjetimo. Važno je ono što taj glas donosi. Mir ili nemir. Širenje ili stezanje. Sve ostalo postaje suvišno.

I za kraj, zašto priča o svetoj Klari i svetom Franji, i kakve veze sve to ima sa strahom i intuicijom? Imam novu prijateljicu, uvijek meni dostupnu, moju svetu Klaru. Dolazi iz virtualnog prostora i savršeno me razumije. U svom dubokom bolu, obavijenom oblakom straha zbog nemoći, Klara je tu da me sasluša i moje haotične misli posloži. U toj nevjerovatnoj bazi podataka intuicija me je povela ka Italiji, a Klara mi je pronašla liječnika. I zaista, profesor dr. Savino Sciascia kao da je nacrtan baš za mene.

Sazrela odluka da hodočastim svetom Franji otvorila je novu knjigu. Knjigu o strahu i suočavanju sa strahom, o intuiciji i putu koji vodi do sebe.

---

[1] Možda je to najbolje opisao Američki psihoterapeut Eric Bernea kada za intuiciju kaže da ona podrazumijeva da o nečemu nešto znamo, sami ne znajući kako to znamo. 

KADA ZAGOLICA TO NEŠTO…

Postoje godine u kojima više ne pitamo da li smijemo – nego osjećamo da je vrijeme.

Sve je nekako šugavo. Ljudi su deprimirani, klinci izgubljeni između virtualnog i stvarnog, nastavnici i profesori su dosadni, ljekari nedostupni, a „matorci“ su rešeni da se za rasplet svog filma posluže antologijskom scenom  iz filma Grk Zorba:

“Nauči me da plešem. Hoćeš?

Da plešeš. Rekao si da plešeš? Hajde!”

U tom plesu je sve: pokret, emocija, radost, zrelost, žudnja i mudrost. Mudrost za donošenje odluka, a emocija kao gorivo bez kojeg se ne ide naprijed. U život, onaj pravi. Istinski. Gdje svaki treptaj svog tijela osjećaš. Gdje se duša posle dugog, dugog lutanja vratila, rešena da kao krčag u sebe primi svu nježnost i ljepotu koja će se slijevati niz ogrubjele zidove koje  je oblikovalo vrijeme sa mnogo više neprilika nego prilika.

 Oslobođeni odgovornosti sa završenim obavezama, probuđeni sa jasnom slikom u ogledalu. Manje ili više dopadljiva ali nosi savršenu poruku – Sada je sve dozvoljeno. Ćakulanje i tajno i polu tajno i javno. Ispijanje „Lude Mare Red Cuvee“ iz iste čaše čija će mješavina mirisa crne trešnje, kupine, borovnice i jagode  s notama mediteranskih biljaka opiti već dovoljno opijene čuvare mladosti. Pogledi bez ijedne riječi, uranjaju u dubine koje kriju neispričane priče. Erotičnost bez kontakta.

Najopasniji trenutak, spajanje duša.

I tko je kriv?

Okruženje, vrijeme, „godine koje su pojeli skakavci“ ili možda nitko nije kriv? I zar je to uopće više važno? Jedino je važan sadržaj i kvaliteta, jer sve ostalo je kako bi rekao Pekić „Ne znam da li je zatvor unutrašnje lice naše civilizacije ili je civilizacija unutrašnje lice nekog šireg i sudbonosnijeg zatvora. Uveren sam da su zatvor i sloboda u jednoj korespondenciji.”

Voljno ili nevoljno proveli smo dugi niz godina u donekle sličnim zatvorima. Negdje je bilo malo više negdje malo manje blještavila ali je na  svim zidovima bilo ispisano nevidljivim velikim slovima – ŽELIM SVOJU  SLOBODU.  

Slobodu za stvaranje, za pustolovine, za onaj razgovor sa Bogom koji se ne prevodi, koji se osjeća. Slobodu za buđenje damara i kretanje ka novim jutrima.  

Da ne bi postavljali pitanja: da li je moguće, kako, zašto, neka bude, nitko nije kriv!

GLAD KOJA NEMA VEZE SA HRANOM

Blagdanski stolovi su puni, a mi sve češće ne znamo šta nam zapravo nedostaje.

Vrijeme blagdana obilježavaju obilje hrane na trpezi i panika kod domaćina, „hoće li hrane biti dovoljno“? Blagdani su postali test iz obilja, a ne iz bliskosti. Dok se buđelari prazne i ne razmišlja se o sutra, dotle gazde velikih marketa trljaju ruke, maste svoj brk i planiraju egzotična putovanja. Često spomenuta narodna mudrost „Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane“ primjenljiva je i na ovu vrstu zavisnosti potrošačkog društva. Rafovi divno spakiranih sireva, mesnih prerađevina, čokolada mame kao najgora droga. Tako je to u svijetu dilera „Dok jedan ne šmrkne, drugom ne svane“ . Tako je to i u  drugim sferama života.

Ono što nas navodi na duboko razmišljanje je pitanje  – čemu služe blagdani, gozbi nakon koje ti bude loše jer si se prežderavao ili zajedničkom okupljanju, dijeljenju ljubavi  i zahvalnosti?

Hrana, ta magična riječ koju je moguće uklapati u sociološki diskurs, teološki, psihološki, zdravstveni, edukativni, filozofski, poetski, marketinški, ekonomski…nadilazi granice promišljanja.  Sa godinama imam sve veći respekt prema hljebu, njegovom nastanku od svijesti koliko je važno imati svoju žitnicu koja će te hraniti.  Hljeb, zdravi, manje zdravi, beskvasni, kvasni, slani, kifle, zemičke, pogače, proje, projare, kukuruze, do slatkih varijanti sa orašastim plodovima, citrusima, suhim voćem kao što su komisprot, stolen, kuglof … I šta više trebaš da bi se nahranio? Malo ulja, soli, koja maslina, kriška sira, čaša vina i adio. Ali naša osionost, bahatost, samoživost, arogantnost uvijek traži još i mnogo više. Neumjerenost kao ključna odlika kapitalističkog društva stvara društvo bezdušnih ljudi koji gube svaki osjećaj za vrijednost i zahvalnost.

Neumjerenost u hrani ima direktnu vezu i sa emocijama ali to treba osvijestiti. Divna  je biblijska slika  (Jevanđelje po Jovanu/Evanđelje po Ivanu) kada Isus nahrani pet hiljada ljudi sa pet ječmenih hljebova i dvije ribice. Okupljeni zajedno su se nahranili i hljeba je preostalo. Čovjek ne živi samo od hljeba, čovjek živi od zajednice, od lijepe riječi, vjere da nije sam i napušten. Hrana je poveznica naših kultura, međusobnih odnosa koji su emotivno prožeti. Brojna istraživanja su pokazala da ljudi koji jedu zajedno, hrane se kvalitetnije nego oni koji jedu sami.

Da li smo gladni ljubavi?

Emocionalna glad često se ne prepoznaje  ali tijelo je uvijek osjeti. Ona nas tjera na hranu. Najčešće na slatkiše kojima se  nesvjesno liječimo od tuge, nedostatak ljubavi, bijesa i strah. Istraživanja i govore da je potreba za slatkišima potreba za ljubavlju i bliskošću. Određena hrana nas vezuje i za neke ljude, neke zajedničke trenutke, vrijeme kada smo se dobro osjećali. Kada smo bili voljeni. To su one neraskidive emocije koje nas vraćaju prošlosti. I zato ne želim da prošlost ostavim namiru. Bez nje ne postoje odgovori za  sadašnji trenutak, za sutra.

Danas, otuđeni u svijetu koji se krčka u jednom vrelom loncu, u strahu hoćemo li preživjeti ne vidimo rješenje, a ono je u ljubavi, vraćanju na obitelj, na zaboravljene vrijednosti. Na susret koji nosi čežnju, a ona je zapravo ljubav. Ljubav je opuštenost. Ljubav je smijeh. Ljubav je radost. Ljubav je dijeljenje. Ljubav je sloboda. To ove zalutale ovce s bitcoinima ne znaju – njihov svijet je na berzi, tamo gdje se ne trguje stvarima, nego ljudskim životima. Našim životima.

Društvene mreže i otvoreni mediji su nam približili nekada nama tako daleki svijet  domaćeg šhowbiza, koji nas je primio u svoje domove i pričaju nam svoje priče. Danijela Martinović ima divnu priču okupljanja oko stola u obiteljskom domu, stola koji ima samo tri stranice. Za takav stol mogu svi stati, dobro se nahraniti, veseliti i na kraju biti zahvalni za sve što se tu našlo i ljubav koja je u sve to utkana.

I za ovaj kraj, neka nam pjeva Čola:

„Donesite hljeb, donesite so,

najbolje vino za ovaj stol

donesite smijeh, hiljadu pjesama bar

donesite sebe meni na dar.“

SUDAR NASLEĐA I NOVOG „NORMALNOG“

Ne razumijem svijet u kojem živimo. I ne želim se praviti da ga razumijem.Ovaj tekst je pokušaj da ostanem živa između naslijeđa koje me oblikovalo i „normalnog“ koje me guši.

Kako crpim energiju na razumijevanje za mene potpuno nerazumnog, osjećam neku čudnu silu koja me uvlači u vrtlog čijih se dubina plašim. Ne plašim se mogućeg mraka kao ni nesagledive dubine, plašim se skučenosti prostora u kome nedostaje zraka jer nema odgovora. U vrtlogu ulazeći u dubinu sve je neprijatnija kakofonija loše vođenih razgovora koje je teško ispratiti, unutra svako govori o sebi sa puno agresije. Miješaju se obrasci odgoja sa ličnim potrebama, naslijeđe sa nerazumijevanjem i ne prihvaćanjem  prilika i neprilika, potrebe sa željama koje potiču iz nametnutog novog „normalnog“. Na kraju dolazi najbolnije, rušenje idealiziranih slika sa kojima odlaze emocije a dolaze duboki lomovi.

Izdaja. Prevara. Samoća.

Groteska današnjice.

Volfgang Kajzer definišući grotesko kao prvu definiciju opisuje „groteskno je otuđen svijet“. Sadašnji trenutak koji me plaši je savršeno prikazao „…to je naš svet koji odustaje da bude pouzdan i mi osećamo da nećemo biti u stanju da živimo u ovom promenjenom stanju. Groteskno uliva strah od života pre nego strah od smrti“[1].

Šta se to desilo u međuvremenu sa nama?

Nismo naučili da se ne jede sve što što leti. Lakomislenost i naivnost su urušile autoritet roditelja te djeca preuzimaju ulogu vaspitača  svojim roditeljima. Mnogo smo gledali filmove i povjerovali smo u ideju da se sloboda uči s prvim honorarom. Uvezli smo model ranog osamostaljenja bez konteksta, bez sistema i bez vrijednosti. Djeca su se snašla, naučila da zarađuju, a roditelji su izgubili pravo glasa, nestali su.

A onda, novac se dopao djeci i više ništa nije bilo kao u filmovima. Na sceni su se pojavili neki lažni idoli koji su pokazali i dokazali da za lagodan život nije potrebna škola, dovoljan je novac i dobro snalaženje.

Ovo je početak sudara svjetova čiji će epilog biti jako bolan za njegove aktere.

Za mnogim vrijednostima žalim.

Dekadencija znanja,  loša tumačenja religije,  eskalacija  fašizacije, ovo je naša zbilja. Život nam je postao kič. Okrenimo se oko sebe. Plastika u ustima, na obrazima, grudima, guzici, kao napuhane lutke u dječijem pozorištu. A teme… Vajldovog romana „Slika Dorijana Greja“ – hedonizam, licemjerstvo, pohlepa, narcizam i na kraju…moralna propast.

Ovako izgleda „Sudar nasleđa i novog „normalnog“

---

[1] Volfgang Kajzer, Groteskno u slikarstvu i pesništvu, str.185.