DILEMA&NADA

Kemo je pjevao «Vratio sam se, živote otjer'o sam dane sive…» a u meni tinja strah. Vrati ti se čemu, gdje je život u kome «opet kuca strana lijeva»? Ovdje ili tamo? Gdje je to tamo? Gdje je to mjesto? Nekome je dosta to što ima, neko mjeri po kvantitetu, a neko po kvalitetu. Ima li kvaliteta bez kvantiteta? Ima li duha bez materije? Tamo gdje on želi ići ima svega što moj duh traži, a ja…očito je da sam se napila vode sa Sebilja pa mi je teško krenuti na put. Znam da je tamo sigurnije, znam da su tamo bolji ljekari, da je život sigurniji, da me nitko neće gledati poprijeko zbog ekavice, znam da je Skadarlija mjesto za mene, znam da su tamo moji prijatelji, na očigled, tamo mi ne bi trebalo ništa nedostajati. Tamo je sve, naizgled, tamo mogu «budna sanjat». Kakva je to varka, kako su samo uspjeli da nas postave u situaciju da vagamo svoj život. Baščaršija, Skadarlija ili Gardoš, Dva jelena, Reka ili Topić vinarija, Narodno pozorište, Scena Stupica, Atelje 212, Pozorište na Terazijama ili Narodno pozorište, Sarajevski ratni teatar SARTR, Kamerni teatar, Baščaršijske noći, tamo su knjižare, velika je ponuda, tamo se organiziraju svjetski spektakli. Mnogi bi rekli da se mjesta ne mogu porediti … da, sa jedne strane i ne mogu se porediti ali se zasigurno mogu vagati. Oni koji žele od života nešto više, onu punoću koju život nosi, mogu da imaju dilemu. Tu punoću ovdje nam tamo neki neuki i primitivni uskraćuju jer su konzervativni, ne znaju za više od onoga što su njihove potrebe, oni vrijednosti mjere kvantitetom. Njihovo poimanje kvaliteta je vrlo upitno.

Kada se udaljim i pokušam da posmatram sa strane i bez emocije, sve što vam mogu reći da i jedni i drugi imaju toliko smeća koje prijeti da nas sve skupa uguši. Koronavirus je izvrsno ogolila naša društva, naše prilike, lopove, paralizirala privrede, otjerala turiste i prepustila da se sami snalazimo. Glupost naših političara je dovela do prestanka dugogodišnje muže Istoka ili Zapada, svi smo sada u istom čabru. Zajednički nam je kriminal, neko će reći ovdje je puta tri, reći ću vam, tamo je puta tri, četiri ili pet. Što je bara veća, više je krokodila. Razlika je u podmetanju, ovdje vam se podmeće ispod žita, tamo vam rade otvoreno o glavi, ovdje ne znaš s kog boka će ti prići, tamo idu pravo u prsa. I jedni i drugi imaju akademsku mafiju, s tim da je ona tamo puno sofisticiranija. I jedni i drugi ne mare za nauku, projekti /novac su samo kod podobnih. I jedni i drugi imaju Službe koje savršeno sarađuju kada imaju zajednički interes, glave padaju jer para/interes vrti gdje burgija neće. A interes je odstraniti sve što misli drugačije, sve što zna, što ima viziju…to je opasno za konzervativce. Da, ima jedna velika razlika – ovdje čovjek ne znači ništa, ovdje čovjek nema svoju vrijednost, ovdje je svejedno hoćete li ostati ili otići, čak je bolje da sami odete, neće  se ruke na vama uprljati. Tamo, nema ni tamo čovjek slobodno misleći neku vrijednost, ali tamo je važan svaki čovjek jer svaki je glasač, a sve dokle se pita moguće ga je kupiti i tako svoje glasove uvećati. Nikada se tamo ne bi desilo da nemar političara dovede u pitanje konstitutivnost naroda, tamo se vodi ozbiljna politika ma šta ona podrazumijevala što ovdje baš nije slučaj. Tamo iako niste njihov, a nešto znate, pozvat će vas jer im trebate, a onda je na vama da pristanete ili ne, a ovdje, ovdje vas nikada neće pozvati ako znate, a niste njihov, ovdje se znanje ne cijeni.

 Tamo puše košava, a ovdje bura. Masline, vino, smokve, trešnje i more su moje opredjeljenje. Idem na put, ali se vraćam…»sve dok u meni živi nada, život je lijep, život je sada.»

ZALUTALO STADO

Od početka ramazanskog posta se suzdržavam u svojim procjenama sve u strahu da se ne ogriješim. Pitate se kakve veze ima ramazanski post sa mnom, naizgled nikakve, ali kada pođete od osnovnog načela da je Bog samo jedan, onda ima itekakve veze. A onda da paradoks bude veći, oni koji najviše govore o Islamu, koji su do ramena involvirani u zajednici baš u vrijeme Ramazana upadaju u najveće državne afere i …ni jedan mediji  da upravo ovu priču otvori, priču odnosa vlasti i njihovih vjerskih zajednica, njihove uzajamne iskrenosti i odnosa prema narodu. Pisala sam svojevremeno o odnosu politike prema obrazovanju, očito da je došlo vrijeme za novu temu  - Odnos politike i vjerskih zajednica prema svom stadu. Jesmo, stado smo u pravom smislu te riječi, ponašamo se isto ili slično i pod utjecajem smo čovjeka koji nam pokazuje put. Na tom putu nas prevaspitava, poji nas kada on misli da to treba, daje nam hrane koliko on procijeni da je dovoljno, a mi smo zadovoljni što imamo koliko imamo  jer uvijek može biti gore i pristajemo da svjedočimo laž, ingorišući potpuno znanje onih odbjeglih iz stada. Tako se  podijelismo na ukroćeno i neukroćeno stado. Ovo neukroćeno nikako da se uredi pa umjesto individualnih istupa da djeluje zajedno, ali …sujeta je vražja rabota. Nikako da se shvati trenutak slave koji je samo jedan trenutak, a kada se probudimo, ostaje ispunjeno srce i sjećanje jer  to lijepo, to nešto posebno veliko i važno nama, bilo je još jučer, a jučer je prošlost. Da paradoks bude veći, osjećaj lijepog vrlo brzo zamjeni praznina i žal za nekim propuštenim prilikama. I kada se sve tako sagleda, šta uopće znači trenutak «slave» koji se brzo uprlja od onih koji predvode ukroćeno stado jer oni pošalju svoje lešinare  koji raskomadaju dobru ideju, a dobrog čovjeka izlože stubu srama zbog neposlušnosti, pokušao je da se drzne na po njima «svetu» priču.

A onda uoči Bajrama šalju svoje najbolje sinove u medije da operu zajednicu, da fasciniraju javnost spojem mladosti i znanja misleći i dalje da smo mi ovce koje će ošišati ili pripitomiti. Stvarno su sve lijepi momci, naočiti, milina ih je slušati ali onda vas obuzme tuga jer se djeca koriste kao štitovi od zlata za počinjena nedjela. Sve mi se to najedanput posložilo nakon odgledanog filma «Crno zlato».

Ostaje da vjerujem da će dobro, znanje i ljubav na kraju pobijediti. Izvor nije na površini, izvor je u dubini.

SVE SMO POBRKALI

Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo…učite, učite i u želji da se pokažete učiteljici ili učitelju, sve pomiješate jer ne znate kako da učite, već napamet da izdeklamujete. I naravno, onda je slijedilo ono toplo divnim majčinskim glasom«zlato, sve si pomiješao/la». Da  zlo ne bude veće, vremenom nismo puno radili na svojim navikama jer oni koji su trebali da nas usmjere, nisu bili tako vični toj vrsti usmjerenja. Mnogi nisu ni znali šta to treba raditi,  važno je bilo uraditi zadaću, slušati učitelja/učiteljicu, vladati se lijepo na času, biti pristojan /a, a ulaziti u neku dubinu postizanja rezultata, to u naše vrijeme nije bilo.  A opet, danas smo to što jesmo, što ni najmanje nije za potcjenjivanje  i zanemarivanje. U školi su nam postavljani jasni zahtjevi, nije bilo sramota dobiti ni lošiju ocjenu jer svaka ocjena je za đaka, a djelovala je odgojno . Sa druge strane, bilo je puno toplih riječi. Malo je onih koji se i danas ne sjećaju svojih učitelja.
Mnogo uloga smo odigrali dok nismo dobili ulogu roditelja. Sada smo u cipelama svojih roditelja i …sa nekih 50+ šta smo napravili u tim cipelama? Reći ću Vam šta smo napravili, napravili smo armiju sebične djece. Kako to? Prvo, sve vrijeme smo činili nemoguće, koristili čarobne štapiće uz stalne izgovore «ako nismo imali mi, zašto da moje dijete nema» Odlična je to logika, samo šta to mi nismo imali u naše vrijeme?! Imali smo besplatne knjige u školi, imali smo ljetovanja, zimovanja, vozili bicikle i rošule, išli u bioskope, diskoteke u kojima se puštala odabrana muzika, sjedili sa društvom navečer i slušali ploče, držali se za ruke , šetali parkovima, krili se da nitko ne vidi naše prve poljupce, dolazili kući do 23.00 i ujutru ustajali odmorni. Nosili smo šta je ko imao, Levi's, Wrangler ili Rifle, Puma ili Adidas patike i nitko se ni sa kim nije utrkivao oko prestižne marke.  A pri tome, u svojim sredinama svi smo se poznavali i čuvali smo jedni druge . Išli smo na radne akcije , zaljubljivali se  u momke  iz Bosne, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i nije nam uopšte bilo važno kako se ko zove. Bili smo i u sportu aktivni  …sjetite se tih vrhunskih igračica i igrača iz različitih disciplina, stvarno smo bili generacija. Sjećam se  da sam se prvi put  zaljubila na jednom šahovskom turniru u Sulejmana iz Skoplja. Koga je bilo briga što se momak zove Sulejman, bio je sladak, lijepo odgojen, kulturan, to je bilo dovoljno.
A mi, u stanju smo da gladujemo , da se zadužujemo, dižemo kredite  da bi djecu poslali na školovanje u inostranstvo jer to je stvar prestiža! Glupost. Glupost. Glupost. Na sport gledamo kao sjajnu priliku da unovčimo svoju djecu i izliječimo svoje komplekse. Glupost. Glupost. Glupost. Modne piste su nam se dopale kao i ideja da naše kćerke šetaju stazama «slavnih». Ne razmišljamo o anoreksiji, bulimiji, o patnji za tim nekim imaginarnim trenucima. Opet, naša glupost. Ako ne idemo u ovu krajnost idemo u drugu krajnost, pravimo od njih «kupoholičarke», čak su napisane i knjige na tu temu «Kupohiličarka spasava svet», «Tajni svet snova jedne kupoholičarke», «Kupoholičarka staje na ludi kamen» (ima još naslova), a nismo ih naučili da se krpicama ne kupuje sreća. Mi smo pokušavali da razumijemo Dostojevskog i hvalili smo se pročitanim knjigama, a njihov domet je gledanje filmova.  Mi o klasicima, oni o materiji, mi o pisanoj riječi, oni o tehnologijama. Tužno. U modi su neki splavovi, folkoteke, budi Bog sa nama, dno kulture. Mi smo se stidjeli «folka»  koga je u naše vrijeme bilo u naznakama, a naša djeca otkidaju na Cecu, Karleušu i još mnoge «Cece i Karleuše» (izvinjavam se onima koje ne znam te ih ne spominjem). Nije dovoljno što «otkidaju» na njihovu muziku, već «otkidaju» na stil njihovog odijevanja. Svi atributi su na izvolite sa napućenim usnama , a obrve…ne znam više koje su prave, a koje su iscrtane. Tužno, ružno, pomalo i vulgarno. A onda na red dolazi automobil…sin, «Bog koji hoda zemljom» sa 18.godina treba da vozi svoj auto ili motor pošto je to je statusni simbol. Bijes, glupost i primitivizam.
Zatim, i mi i naša djeca kao pelceri, primili smo se na  priče o bavljenju sobom. Sve bi to bilo u redu, da i tu nismo nešto pobrkali – baviti se sobom ne znači okrenuti leđa drugome, zaboraviti na onog do sebe, biti sebičan, raditi drugome zlo. Baviti se sobom, znači doprijeti do sebe, pronaći sebe u sebi, doći do svog pravog ja. Urediti svoje misli, napraviti zaključke, izvući pouke  iz događaja koji su se desili. Baviti se sobom, znači duhovni rast.
Istina je da uloga roditelja nije ni malo jednostavna, ali čini mi se da smo kao društvo pali na tom ispitu. Kako to Rob Vederil lijepo kaže: «Sada postoji samo «disciplina» koju nameće tržište» Apsolutne vrijednosti više ne postoje, sve se svodi na svrsishodno. Pojmovima moralnosti, uzvišenosti, idealima istekao je «rok trajanja». U želji za sticanjem i osvajanjem slobode, uklonili smo očinski superego sa kulturne scene. Autoritet koji je generacijama čuvan i njegovan, uglavnom je uništen. A zaboravili smo da je baš taj superego unosio red u život pojedinca i regulisao međuljudske odnose. Uspjeli smo da urušimo to kulturno naslijeđe. Urušen je autoritet roditelja, a sa tim i autoritet uopće. Svu tu zbrku nam je donijela «demokratska porodica». Kličući slobodi i demokratiji, izgubili smo slobodu. U vrtlogu neobuzdanih želja svoje djece zaduženi smo do guše.  Nismo baš svoji, zar ne?
Sve, ama baš sve smo pobrkali.

NE ČEKAJTE NOVO JUTRO…

Umorna, prezasićena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uopće nije važno, šta to jeste. Važno je živjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sreću na njegovom licu, to je život, onaj pravi koji treba živjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ričard Bah  kaže da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budućnost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Život ima smisla samo ako se živi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bježanje od sebe je mirenje sa smrću. A život je tako lijep.
Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgledaju trivijalni, mogu da se od strane kritičara ocjenjuju kao loše knjige, a koliko je to nevažno kako drugi sve to vide, ako vama pomognu, onda su najbolje knjige. Suze zamijenite smijehom, izliječite se teskobe, strahova, zaboravite na antidepresive, jednostavno je… dolazite napokon do sebe. Shvatila sam da u stalnoj brizi šta će donijeti sutra, nisam živjela sadašnji trenutak. Pri tome, život je prošao. Barba de Anđelis bi rekla «Postali smo eksperti na polju priprema za život, ali imamo velikih teškoća u proživljavanju sadašnjeg trenutka» Savršena sublimacija naših priprema, za šta…za završetak života. Kada sve pospremimo, postavimo, dovedemo u red, a šta onda…jesmo li uživali u tome, NISMO?!
Gledam fotografije prošlih vremena, na njima je puno ljudi, a malo smijeha. Svi su nekako ozbiljni, to me rastužuje. Trudili su se da stvari poslože onako kako se od njih očekivalo. Vjerujem da sebi nisu postavljali mnoga pitanja, sve je bilo upakovano na vrlo suptilan način sa jasnom porukom - TO TAKO TREBA. Riječi su bile suvišne, mnogo toga se podrazumjevalo. To vrijeme XX vijeka, ma koliko sigurnosti donijelo, toliko nam je toga i uzelo, napravilo je od ljudi robote koji rade bez emocije. A šta se promijenilo danas, ne mnogo…sada je samo robotika u modi, pa se kreiraju neka «lijepa» lica, a iz mode ne izlaze Barbike.
Svijet nam je donio neke nove «vrijednosti», obuzeti smo vrjednovanjem, a ne postojanjem. Pa stoga nije ni čudno što ne primjećujemo behare u svom kvartu, što ne primjećujemo lijepe i ružne balkone, sive zgrade u kojima žive neki ljudi koji zapravo više ne žive. Misli su nam usmjerene na novi model Mercedesa jer to je tobože prestiž…kakva glupost, prestiž! Kada nas nešto zaustavi u životu dobijemo priliku da naučimo, pod uvjetom da smo na to spremni.  Potrošačka groznica nas je vukla da kupujemo sreću. Kupovali smo stvari da bi bili sretni. Kupovali smo automobile da bi bili sretni. Kupovali smo ljubav da bi bili sretni. Zamislite, kupovali smo sreću…nevjerovatno ali istinito…u svom tom bunilu dok nas je tresla groznica, nismo vidjeli da sreća stanuje u nama. Sjetite se samo kako ste nekada govorili:
«Biću sretna kada mi dijete prohoda, biće lakše»«Biću  sretna kada se zaposlim»«Biću sretna kada kada me roditelji, partneri, pretpostavljeni na poslu pohvale»«Biću sretna kada svi skupa odemo na godišnji odmor»«Biću sretna kada kupimo novi automobil»«Biću sretna kada mi djeca završe fakultet»«Biću sretna kada dobijem unučiće»
Pročitajte i budite iskreni prema sebi, jesu li ovo i vaše rečenice ili  ste sve njih ne brojano puta čule od svojih majki koje su uvijek  pred vas postavljale nove zadatke sa zahtjevima. A to buduće vrijeme «biću sretna…», to je ta priča o odlaganju sreće i zavisnosti od nekoga i nečega. Kada sve to što želimo ispunimo, da li smo sretni ili smo možda samo zadovoljni?  Djeca su porasla, završila škole, trudili smo se da budemo bolji roditelji nego što su naši roditelji bili, što je opet glupost jer svako radi ono što misli da je najbolje i tko smo mi uopće da procjenjujemo koliko su oni bili dobri, a i to je tema za neki drugi put. Naše karijere su išle nekim svojim tokom, možda je moglo i bolje ali nije ni ovako loše, išli smo na godišnje odmore, promijenili smo dva do tri automobila, promijenili možda i partnere i…da li je to sreća ili možda samo život sa svojim usponima i padovima koji nemaju veze sa srećom? I tako postavljanjem iznova novih ciljeva, ovisnost je rasla, a sreću smo odlagali.
I onda, dođe korona, a nije morala ni korona da dođe, moglo je to samo da bude jedno jutro u nizu kada se probudite i vidite da je sve posloženo, a vi ste zapravo nigdje. Život je prošao, odnosno, dobar dio života je prošao! Obično se zavjetujemo u novogodišnjoj noći da ćemo od 1.januara sve promijeniti. Da li zbog alkohola, emocija ili nečeg trećeg ali onda shvatimo koliko godina imamo i da vrijeme ne možemo vratiti. Ne čekajte novu novogodišnju noć, zaronite još danas u sebe i probudite tu djevojčicu ili dječaka u sebi. Oni sigurno nisu znali da je sreća emocija, a zadovoljstvo, mentalno stanje, ali su bili stvarni i sretni. Živjeli su stvarne trenutke koji su nosili ushićenje, prilazili su drugom i. drugačijem bez ikakvih predrasuda i potpuno su se predali igri. Dovoljno je samo da se vratimo u stvarne trenutke i da shvatimo koliko je život lijep.
Ne čekajte na sreću, ona se ne kupuje!
                

«I Učitelj reče u tišini:

«Na putanji naše sreće,

naći ćemo učenje 

zbog koga smo izabrali ovaj život.

To je ono što sam danas naučio

I odlučio sam da vas ostavim sada,

da idete svojom sopstvenom stazom,

kako vam odgovara!»

» (R.Bah, «Iluzije»)

A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmir u jutarnjem programu «Udri muški» plastično objasnio slušaocima i gledaocima – poslušat će moj savjet da porazgovara sa sobom, a onda je unaprijed zakazao termin za pregled kod gđe Nermine, psihologinje koja je tog jutra bila gost emisije. Znam ja da se Rusmir šalio, ali mnogi ne  znaju. Povoda za razgovor može biti puno…neka provokacija, nešto ste vidjeli, čuli, doživjeli, našli se u situaciji, itd. Automatski započinje aktivnost koja uključuje obradu misli ili riječi, stvaramo svoju sliku u umu, a onda donosimo odluku, plasiramo ideju ili koncept. Čovjekov rast zavisi od intrapersonalne komunikacije. Kroz nju spoznajemo sebe, razvijamo svoj samo–koncept, motiviramo sebe. Samo-koncept je naša slika o nama, tko smo to mi – naše psihološko ja, duhovno ja, fizičko ja, društveno i intelektualno ja. Međutim, samo-koncept znači i kako nas drugi vide i doživljavaju.Toliko napisanog o intrapersonalnoj komunikaciji, a sve iz razloga duboke razočaranosti u društvo koje je zaslijepljeno, duboko podijeljeno, ostrašćeno , a pri tome neiživljeno, osiromašeno i neobrazovano, preciznije, dominira poluznanje koje je mnogo opasnije od neznanja. Sinoć je Vuk Jeremić omogućio  javnosti da posluša jednog od najvećih britinskih istoričara Najl Fergusona. Kako smo imali priliku da slušamo i gledamo «live» na Facebook-u, imali smo mogućnost da ostavljamo svoje komentare i postavljamo pitanja. Međutim, umjesto da naša promišljanja i razmišljanja o onome što čujemo budu upisana u komentare, ta rubrika je služila mnogima za obračun lika i dijela Vuka Jeremića. Uopšte nije važno šta ja mislim o dotičnom gospodinu kao političaru, ali je važno da je napravio jednu divnu stvar i omogućio javnosti praznik za um, dušu i tijelo. I u to ime, hvala Ti Vuče na predivnoj večeri!
A onda idemo dalje…sve ono što je rekao Najl Ferguson šteta što nisu slušali naši političari, imali su itekako šta da čuju i nauče. Čuli bi između ostalog da je Ferguson optimističan kada je u pitanju Bosna i Hercegovina bez obzira na svu višedecenijsku težinu , ali smatra da gore ne može biti. Vjerujem da je svojim činjeničnim argumentima  uspeo našu Unu (Una je cura iz Sarajeva koja je postavila pitanje Fergusonu) da oslobodi straha, da se neće ponoviti 1914.Velika je šteta što mediji nisu otvoreni za ovakve prenose, te ću im poručiti u svoje, a vjerujem i u Vaše ime «Gospodo urednici, gladni smo pametnih ljudi!» Doduše, ova poruka je verovatno samo još jedan od pucnjeva u prazno, niti će oni ovo pročitati, niti će im se prenijeti, jer ni oni, ni njihovi poltroni, a ni njihove gazde, nas obične male ljude ne primjećuju. Mi i oni, paralelni univerzumi. A dok sam još kod medija…najljepše vas molim da prestanete sa maltretiranjem i konstantnim političkim pritiscima, bez obzira koju stranu zastupate. Toliko godina, iskustva i svega onoga što nosi iskustvo sa sobom , znam da ni jednom od političara koji je u žiži bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji kako u Srbiji tako i u Bosni i Hercegovini, nije maslo za Ramazana. Što se mene lično tiče, pobijte se između sebe, ali ne dirajte narod, mi smo vaši taoci posljednjih 30 godina. Svi bi posle Tita da budu Tito, na žalost, to je nemoguće. Tito je suvereno vladao 35 godina Jugoslavijom, oni «vladaju» kao vlast ili opozicija između 20 i 25 godina. Danas, 40 godina nakon Titove smrti, i dalje živi kult, lik i djelo maršala. Historija sučeljava stavove o vladavini maršala i danas ali je činjenica da je otišao kao državnik čiju sahranu je prenosio cijeli svijet, na sahrani je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja, 31 predsjednik republike, 4 kralja, 6 prinčeva, 22 predsjednika vlada, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata. U Vatikanu su zvonila zvona, a u crkvama služene mise i zadušnice. Bio je državnik svijeta. A ovi gore kojima nije maslo za Ramazana, vjerujem da će vladati još narednih 4 godine, ali sam sigurna u jedno,  kada nakon toga odu nitko ih neće spominjati po dobru. Ne postoji ispit na kome nisu pali, a sve samo iz jednog razloga - od početka su birali za svoje najbliže saradnike poltrone jer im je bilo potrebna da ih neko stalno tapše po ramenu i govori da su najbolji, najpametniji, a ako su tražili da im se govori da su lijepi, pa i da su lijepi. Podsjeća nas genijalni Ferid Muhić  da se stvari samo ponavljaju. «Nisu li, milioni ljudi od davnina, zapravo bili – gladijatori? Nisu li svoju sudbinu, hiljadama i desetinama miliona, smeli, oružju vični mladići i zreli muževi, doslovno ponudili samovolji smežuranih palčeva svojih vladara? Zar nije još prisutan tutanj njihovih koraka i huk glasova , dok marširaju i kliču, prolazeći ispod vladarevih tribina svoje gromko i složno, i požrtvovano, i neshvatljivo: «Ave Caesar!»?» (F.Muhić, Štit od zlata)
Mnogo je razloga za taj razgovor sa sobom. Teško je težiti kritičnosti u životu i radu, svakoga dana suočavati se sa nepoznatim poljima, a odvažiti se i reći «ja znam». Potražite sami svoju istinu, samo tako ćete doći do sebe.
A svijet, pozornica na kojoj se smjenjuju moć, pohlepa, glad, život i smrt.

VIŠE NIŠTA NEĆE BITI ISTO

Toliko tema o kojima se može govoriti, a mi smo se zatvorili  na relacijama - propadanja država – lupanja u šerpe i lonce – stare, već viđene i oprobane metode, krađe – prevare – manipulacije – kršenje ljudskih prava – respiratori – maline – rast broja nezaposlenih – nesnalaženje jedne ministarke…i još i još i još…toliko toga za pobrojati. Nije uopšte sporna lista spornih stvari, sporna je istina – NEPOSTOJANJE AKTIVIZMA U REALNOM SVIJETU!
Na društvenim mrežama smo svi  jaki na riječima, ali gospodo draga, jeste li zaboravili da ste se kao djeca znali pobuniti ako vam se nešto ne dopada?! Kako ste taj bunt ispoljavali kada nije bilo društvenih mreža? Kako smo oborili Miloševića bez društvenih mreža? Metod «Milošević» je pluskvamperfekat, probudimo kreativnost u sebi, manimo se lupanja u šerpe i lonce. Znam da ste umorni baš kao i ja, ali ne toliko da nam nije stalo do svog života, života naše djece i života onih koji će doći. Šta smo uradili za ovih 30 godina – svojom zaslijepljenošću, samoljubljivošću, mržnjom koja stanuje duboko u nama, a za koju mislimo da je uspješno prikrivamo? Iznjedrili smo toliko fašističkih organizacija  da smo se vratili Drugom svjetskom ratu i borbi protiv fašizma. Samo razlika između tada i sada je ogromna – tada neprijatelj nije stanovao u našem dvorištu, neprijatelj je bio van naših granica. Uspjeli smo što istina malo kome može da pođe za rukom. Pitate se kako – jednostavno, prodali smo svoj obraz i svoju čast, a ime više nije ni tako važno kada prodate sebe. Priče o novinarima i medijima, te kritika profesora univerziteta, ma dajte molim vas – pa isti ti profesori univerziteta «prave» te novinare, pa se sada nešto iznenađuju…hahahahaha. Ako su takvi kakvi jesu, a jesu mnogi, istina je…zašto to društvo novinara ne preduzme nešto??? Zašto stalno čekamo da neko nešto uradi umjesto  nas i da se mi ne konfrontiramo? Zašto smo toliko pasivni? Šta to više neko može da nam uzme, a da nam već nije uzeo? Kršenje ljudskih prava, pa svi smo svjesni toga i ptice na grani to znaju, ali…šta smo preduzeli protiv toga?

Šta vi kažete o nobelovcima koji ukazuju da je virus izašao iz laboratorije, ipak to «neki» nobelovci govore, a nobelovci ne rastu na grani?!

Krađa pri nabavci respiratora, ma nemojte, nismo znali da se to tako u BiH radi?! Koliko je samo u posljednjih deset godina bilo u najmanju ruku «sumnjivih» nabavki. I kako se to završava – medijski se objavi da će se sve ispitati, i da ukoliko se dokažu malverzacije, krivci će snositi posljedice? Čekajte da vas pitam – znate li za jednog «čestitog»partijskog poslušnika/igrača da je sankcionisan? Ako partija odluči da ga zatvori, kako bi se javnost umirila, svi ćemo znati da je dotični zatvoren, ali nećemo znati kada je i pušten. Predstava za narod ima samo premijeru, poslije toga se predstava više ne igra.
Kažu u Kantonu Sarajevo raste broj nezaposlenih, a koga se to uopšte i tiče? Tiče se porodica koje nemaju šta za pojesti, a od njih se traži da uredno plaćaju svoje dažbine. Od čega sve to platiti? A da sve bude još tužnije, oni koji potražuju, oni se kunu u Boga svoga, a zaboraviše da im je Bog rekao da pomažu ljudima, a ne da uzimaju od ljudi. I to sve za vrijeme svetog mjeseca Ramazana, pa neka vam je na čast. Krizni štab…šta je to u BiH? Društvo mrtvih pjesnika.
Žao mi je onako po profesionalnoj osnovi ministarke Divljak. Hoće li ministrice ta djeca krenuti u školu i pod kojim uvjetima i šta će biti sa državnom maturom? Teško je draga kolegice Divljak igrati sa nacionalistima, a i sami znate da ono što govorite, što se od vas traži nisu rješenja. Možda je sada izvanredna prilika da napustite brod koji tone onako muški, jer mnogo ste Vi više od toga da budete ono što drugi traže od Vas. Iskreno se suosjećam sa Vama i mislim da vaš racio treba da odigra sada glavnu rolu.
Toliko toga napisah, a prvobitna ideja mi je bila da pišem o turizmu kao najugroženijoj privrednoj grani u Bosni i Hercegovini. No, nije samo u Bosni i Hercegovini, turizam je ugrožen u čitavom svijetu, ali kako se ja reflektiram na region, tako ću u regionu i ostati. Od početka pandemije, naša visokoškolska institucija je stala uz hotelijere i na razne načine vrši pritisak na vlast da se pomogne ovoj branši. Za to vrijeme po raznim društvenim mrežama ide jako puno prijedloga kako oživjeti turizam u BiH. Sve se svodi na jačanje domaćeg proizvoda, a zapravo već viđeno – «kupujmo domaće». Neosporno, sjajna ideja, ali…uvijek postoji jedno «ali» jer se u Bosni i Hercegovini svi zaklinju Bogu, a ništa nije kako Bog zapovijeda. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Sanu, Unu, Bosnu, Neretvu i Drinu, istina je da Bosna i Hercegovina ima Jahorinu, Bjelašnicu, Vlašić, istina je da Bosna i Hercegovina ima Visoko sa piramidama i Konjic sa Titovim bunkerom. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Kravice, Bijambare, Blidinje, Hutovo blato, Ramsko, Jablaničko i Boračko jezero. Istina je da ima Međugorje kao najveću religijsku destinaciju, istina je da Manastir Tvrdoš privlači sve više inostranih turista, istina je da se najljepša očuvana biblioteka nalazi u Franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici. Ima Bosna i Hercegovina i svoju Ajvatovicu, najveće dovište Muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni. Istina je da još ima toliko lijepih mjesta, ma nema šta nemamo, ali… turizam zahtijeva infrastrukturu koju Bosna i Hercegovina nažalost nema. A zašto nema? Jednostavno je, političari nisu ulagali u unutrašnjost Bosne i Hercegovine, već je sve uloženo u «velike» centre, koji su samo u njihovim glavama veliki. I sada, kada svi traže utočište u prirodi, nemoguće je naći adekvatne uvjete za boravak. Ulaganje u kongresni turizam je otvorilo apetite, dok se moglo jamiti, jamilo se. Sada više nema kongresnog turizma dok se ne pronađe vakcina protiv COVID-19. Nema ni Filmskog festivala, nema ničega ovog ljeta. Ostalo nam je parče mora i to ako bude bilo godišnjih odmora?! Nego, za sve ove destinacije je potrebno goriva natočiti…plašim se, malo će biti onih koji će da toče.
Idemo u susret 3. maju, Svjetskom danu slobode medija. Pitam se od koga i od čega treba medije osloboditi?! Kada budemo oslobodili sebe od sebe, nećemo imati potrebe da oslobađamo medije, jer tada će i oni biti slobodni. Vratimo se Kiplingu i njegovom čuvenom testamentu «AKO». Za nekoga teško, za nekoga lako, a nekom tako normalno.
I zapamtite, kada se jednoga dana probudite iz svog dubokog sna, vidjet ćete da više ništa nije isto, a da vreme ne možete vratiti.

ŠTA U MENI BUDI COVID 19

Za nama je već ozbiljno vrijeme provedeno u kućnoj izolaciji, dokle ste Vi stigli ? Šta je Vama donijela ova pandemija? Namjerno Vas ne pitam šta Vam je uzela, ne želim da budimo emocije koje nas čine tužnima, želim da se radujemo. Pitat ćete me, «čemu da se radujemo izolovani i zatvoreni ?« Radujte se sebi, otkrivanju sebe, otkrivanju svojih potisnutih emocija,  želja, aktiviranju svojih talenata i sticanju novih vještina. Gledam profile svojih prijateljica i divim se njihovim kreacijama. Uskršnji praznici su iznjedrili  fotografije koje hrane dušu…od slanog do slatkog, od glamura do etno priča, za svakog po nešto. Živjela ZOOM aplikacija koja je postala hit! Edukacije se nude na sve strane, upoznajemo nove ljude, zemlja ili inostranstvo to uopće više nije važno, sve nam je dostupno. Kako dan ume da bude kratak…plašim se da neću uspjeti da pročitam sve knjige kojih sam gladna, da pogledam sve filmove kojih sam tako željna i još da primijenim filozofiju Skarlet O'Hare «O tome ću misliti sutra», da naučim plesove koje nisam naučila, želim sate slikanja, sate učenja obućarskog zanata, zaljubljena sam u cipele, čizme, papuče… želim iznova da počnem sa upijanjem znanja. Plašim se da li ću stići svima koje volim da kažem da ih volim, da li ću stići da obiđem sva ona mjesta koja želim, a koja nisam vidjela u našoj divnoj Jugoslaviji, da li ću dočekati da unucima ispričam priče o ljubavi, velikim ljubavima, njihovim počecima, tokovima, velike ljubavi se nikada ne završavaju, one traju.Plaši me hoću li stići da pogledam i uživam u svakom postu tog «ludog Šerbedžijinog sina» čije sam sve koncerte u Beogradu i Sarajevu odgledala i napamet repertoare naučila. Hoću li opet imati vremena za svoju veliku ljubav, za šah? Vreme…kako to Duško Radović kaže « Vreme prolazi, starimo i odlazimo polako. Najpre smo izgubili četvrtog za poker, pa trećeg za preferans, pa drugog za domine i tabliće. Ostali smo sami i sada otvaramo pasijans da vidimo šta će biti sa nama». Jeste ovo trenutak kada smo sami ali ova samoća, otvaranje ovog pasijansa treba da udahne novi život. Još samo da se otvore radnje gdje mogu kupiti konac za bijeli vez i u kasnim noćnim satima, izvesti lijep komad za stol ili jastuk, a možda i neku zavjesu?!  Ništa ne može zamijeniti tu otmjenost i duh prošlih vremena. Jeste li zaboravili uštirkane kragne na haljinama, košuljama, uštirkane stolnjake, šustikle, jastučnice i onaj miris «Bohora» koji od djetinjstva stanuje u našim čulima?  Kako smo samo dozvolili da nas ponese taj neki val rekli bi «evropejstva» u kome nema mjesta za čovjeka u čovjeku, u kome je novac postao mjera vrijednosti, u kome se dičimo lošim postupcima, a sramota je istaći vrline. «Stručno» su nam objasnili da je patiti IN i da što više patimo postajemo veće patriote. Savršen program belosvetskih gluposti! Rođeni smo slobodni, a onda pristanemo na ropstvo jer tako su rekli neki drugovi da treba. Puste zablude, kako to Pekić divno kaže «A Živo­rad i ja smo i dal­je žive­li u za­blu­di da nam sve ide do­bro, čak sve bol­je i bol­je, i da će nam sve bo­lje ići sve dok bu­de­mo ra­zum­ni. Jer, i u dru­goj smo za­blu­di bili. Za­blu­di da smo jako ra­zum­ni, jako pa­met­ni, jako vešti. Po­što smo uo­bražava­li da smo uspešni, ve­ro­va­li smo da smo i ra­zum­ni; po­što smo uo­bražava­li da smo ra­zum­ni, mo­ra­li smo ve­ro­va­ti i da smo uspe­šni. A ska­kav­ci su nas i dal­je jeli, jeli, jeli.” Biljana Srbljanović je napisala sjajnu dramu «Mali mi je ovaj grob», govoreći o jednom vremenu i opet o zabludama«.Paradoksalno ali istinito, ovaj COVID 19 me je izvukao iz tamnice kojom vladaju luđaci i vratio me je sebi. « Tijesno mi je u ovoj koži» je moj projekat koji vodi životnom dijelu «Šta se desi sa dobrim namjerama» . Dok strah caruje nad razumom u glavama mnogih, ja planiram svoj put u Severnu Osetiju - Alaniju jer životna energija se crpi iz zemlje svojih predaka. Idem po tu grudu, samo cjelovita mogu nastaviti slobodno život.  PODIJELI

CORONA/COVID – 19 VIRUS, NAŠE NAVIKE I BILL GATES

Zanimljivo je biti na privremenom i neplaniranom odmoru u slučaju da ste racionalni, da puno ne znate i da živite po onoj staroj «a šta ćemo» i nastavite da radite kao da se ništa oko vas ne dešava, a sve samo iz razloga jer vaši poslodavci ne mare za vas, njih samo zanima njihov profit. Najočitiji primjer je bankarski sektor. Ako im se ne daj bože obratite, vraćaju vas na birokratske korake, kao da je najnormalnije da se «šetkate» od šaltera do šaltera i da ovjeravate koje kakve papire. Ako se obratite ljekarima, reći će vam da ne dolazite, a neće vam reći da nemaju dovoljno testova, da nema dovoljno respiratora, neće vam reći da su neorganizirani i da mole dragog Boga da im telefon što manje zvoni. Ako odete u apoteke po maske i rukavice, teško ćete ih naći. Masku možete sami napraviti, a rukavice …pa dobro, ako ih nema, praće te češće ruke. Ako se odlučite ujutru kada otvorite oči da uključite televizor, reći ću vam «ne radite to, neće vam biti dobro». Osuđeni ste unaprijed na loš dan. Suočit ćete sa porastom broja zaraženih, možda i umrlih (što je najstrašnije, mrtvi nisu mrtvi zbog sebe, već su žrtva nečije neodgovornosti), slušat ćete naše ljude koji se javljaju iz inostranstva sa savjetima jer oni idu ispred nas, već su stekli određeno iskustvo, a onda će se uključiti uživo neko od psihologa da vas umiri, što je najbolji deo jutarnje šeme informativnih programa. A onda ide informacija da je  bez posla u Bosni i Hercegovini ostalo 5.000 ljudi za početak, a očekuje se da do kraja «Corone» broj poraste na 50.000. Pa sve teorije zavjere, pa svakakve pisanije portala, pa optužbe za neodgovorna ponašanja, sve samo informacije od kojih nam ne može biti dobro. Informacije koje nas kontaminiraju. Sve u svemu, ne piše nam se najbolje. A šta naši političari rade…jedno veliko NIŠTA?! Za svoj narod, NIŠTA! Zapamtite, NIŠTA! Oprostite, ipak nešto rade, više se ne svađaju na nacionalnoj osnovi, nemaju osnova za to. Virus ne poznaje ni vjeru ni naciju, ni boju kože, ni klasne razlike…za «Coronu» smo svi jednaki! Neka vaš izbor za početak dana bude muzika, uživat ćete!
Pošto smo prepušteni smo sami sebi što nije ništa novo, a ni prvi put, ali prvi put je da u novoj istoriji/historiji/povijesti imamo posla sa ovako ozbiljnim i nevidljivim neprijateljem, za početak, pročitajte poruku Bill Gates koji je najozbiljnije shvatio  pandemiju -
What is the Corona/ Covid-19 Virus Really Teaching us?
“I’m a strong believer that there is a spiritual purpose behind everything that happens, whether that is what we perceive as being good or being bad.
As I meditate upon this, I want to share with you what I feel the Corona/ Covid-19 virus is really doing to us:
1) It is reminding us that we are all equal, regardless of our culture, religion, occupation, financial situation or how famous we are. This disease treats us all equally, perhaps we should to. If you don’t believe me, just ask Tom Hanks.
2) It is reminding us that we are all connected and something that affects one person has an effect on another. It is reminding us that the false borders that we have put up have little value as this virus does not need a passport. It is reminding us, by oppressing us for a short time, of those in this world whose whole life is spent in oppression.
3) It is reminding us of how precious our health is and how we have moved to neglect it through eating nutrient poor manufactured food and drinking water that is contaminated with chemicals upon chemicals. If we don’t look after our health, we will, of course, get sick.
4) It is reminding us of the shortness of life and of what is most important for us to do, which is to help each other, especially those who are old or sick. Our purpose is not to buy toilet roll.
5) It is reminding us of how materialistic our society has become and how, when in times of difficulty, we remember that it’s the essentials that we need (food, water, medicine) as opposed to the luxuries that we sometimes unnecessarily give value to.
6) It is reminding us of how important our family and home life is and how much we have neglected this. It is forcing us back into our houses so we can rebuild them into our home and to strengthen our family unit.
7) It is reminding us that our true work is not our job, that is what we do, not what we were created to do. Our true work is to look after each other, to protect each other and to be of benefit to one another.
8) It is reminding us to keep our egos in check. It is reminding us that no matter how great we think we are or how great others think we are, a virus can bring our world to a standstill.
9) It is reminding us that the power of freewill is in our hands. We can choose to cooperate and help each other, to share, to give, to help and to support each other or we can choose to be selfish, to hoard, to look after only our self. Indeed, it is difficulties that bring out our true colors.
10) It is reminding us that we can be patient, or we can panic. We can either understand that this type of situation has happened many times before in history and will pass, or we can panic and see it as the end of the world and, consequently, cause ourselves more harm than good.
11) It is reminding us that this can either be an end or a new beginning. This can be a time of reflection and understanding, where we learn from our mistakes, or it can be the start of a cycle which will continue until we finally learn the lesson we are meant to.
12) It is reminding us that this Earth is sick. It is reminding us that we need to look at the rate of deforestation just as urgently as we look at the speed at which toilet rolls are disappearing off of shelves. We are sick because our home is sick.
13) It is reminding us that after every difficulty, there is always ease. Life is cyclical, and this is just a phase in this great cycle. We do not need to panic; this too shall pass.
14) Whereas many see the Corona/ Covid-19 virus as a great disaster, I prefer to see it as a great corrector
It is sent to remind us of the important lessons that we seem to have forgotten and it is up to us if we will learn them or not.”
Vjerujem u nove početke, ne želim da govorim o kraju. Iako mnogi oko mene vide crni scenario, ne želim tako stvari da posložim te želim i vas da pozovem da se okrenete sebi i počnete sa promišljanjima . Neko je u izolaciji 15 dana, neko neki dan više, a  neko još uvijek nije svjestan te prinudno sedi doma, uveden je policijski sat. Tužno je što policijski sat treba da nas prizove da shvatimo koliko je stvar ozbiljna i opasna.  Strah koji osjećate je sasvim u redu, ali ako vas obuzme i traje, to već nije u redu. Strah povlači za sobom stres, a stres narušava imuni sistem i postajete idealna meta virusima i ostalim bolestima. Udahnite duboko, ne možete strahom i stresom rešiti problem. Pridržavajte se propisanih uputa i opustite se. Neka vaš prioritet bude pravilna ishrana, vaš izbor je sada ZDRAVLJE! Pravilna ishrana nije pita, pita, pa opet pita…džabe ste gomilali brašno. Pravilna ishrana je manje unosa teške i jednolične hrane (masne, jake, puno mesa), jedite puno povrća, kupite sardine ako ne možete svežu ribu. Kada razmišljate o ručku, razmišljajte o vitaminima koje treba da unesete. Važno je šta ćete pojesti, nemojte se odnositi prema ručku tako što je vreme ručku pa treba sesti za stol i jesti. Ne, ne treba jesti da bi se jelo, treba jesti jer to vaš organizam traži. Unosite više tečnosti, limunade, sveže cijedjenih sokova, čajeva i puno vode. Izbegavajte šećere, umjesto čokolade pojedite hurme ili bananu, zagrizite jabuku, obradovat ćete  svoje srce.  Neka ispijanje kafe postane vaš ritual, a ne navika da je ispijate umjesto vode. Započnite jutro sa mješavinom biljnog čaja, obradujte ujutru svoj organizam. Radite na svom imunitetu! Organizujte svoj dan kako ćete biti ispunjeni. Sada imate puno vremena za istinsko druženje sa svojim najmilijima. Možda je opet došlo vreme da se upoznate? Da, da, da se upoznate! Životne okolnosti su učinile da mnogo toga kod svojih partnera ne vidimo. Vrijeme je za otkrivanje onog lijepog i toplog što nosimo u sebi, ne postoji niko bliži nama od naših najmilijih! Čitajte knjige, gledajte filmove, radite sve ono što volite, a zašta do sada niste imali vremena jer su vas obaveze vukle na drugu stranu. Organizujte virtuelna druženja, možete i u vanrednim uslovima ispijati kafu sa dragim prijateljima. Pustite svojoj mašti  na volju. Vježbajte, moguće je i u kućnim uslovima, “u zdravom tijelu je zdrav duh”
Ovo je vrijeme da se oslobodite loših navika, dobili ste vrijeme za sebe! Ovo je vrijeme da poredate svoje prioritete i shvatite prave vrijednosti!Ovo je vrijeme da shvatimo da posle “Corone” više ništa ne smije biti isto! Mnogo toga od vas zavisi. Samodisciplina je ključ uspijeha!
Možda je trebala da se dogodi “Corona” da bi shvatili da smo svi jednaki!
NIŠTA VIŠE I NE SMIJE BITI ISTO!

«NA KRAJU SVIH KRAJEVA? UVEK JE POJEDAN NOVI POČETAK»…

Probudila sam se neobično rano za nedjeljno jutro, nedostajalo mi je sunce koje je ovih dana kupalo moju sobu. Probuđena, a ne želim da se probudim, u sobu mi je ušlo neko sivilo, ne volim to. A onda šok,  «Zagreb je nastradao u jakom zemljotresu». Ne vjerujem, trljam oči, Tvoj , moj, naš Zagreb, moji prijatelji, naši prijatelji, prijatelji i rođaci mojih, Tvojih, naših prijatelja…Prije 10.godina, treslo se moje Kraljevo (5,4 Rihtera), a sada moj Zagreb (5,5 Rihtera). Nakon filma užasa koji je kao munja protutnjao mojim mozgom, nakon obavljenih razgovora, poslanih poruka, slijedeća misao je tako jednostavno, sama od sebe došla – mnogo smo Boga naljutili, mnogo smo loši kao ljudi…ma sve je otišlo u pm. Koliko sinoć na spavanje nas je ispratila informacija o policijskom času, u Beogradu od 17.00, u Sarajevu od 18.00, u Banja Luci od 20.00 do 05.00. Po glavi su počeli da mi se vrzmaju brojevi zaraženih, izoliranih, počeli smo da se takmičimo koja država prednjači u broju oboljelih…hvalimo se koliko respiratora imamo, tko nam je prijatelj u svijetu, šta nam od koga pristiže kao pomoć, prozivamo ljude za neodgovornost, molimo ih da poštuju propisana pravila, a kada se molba ne usliši, prijetimo. Pričamo o virusu, njegovoj posljedici, a ne govorimo o ekonomskoj krizi, pa ništa u zemljama ne radi. Igramo se škole  preko javnih medijskih servisa, objašnjavajući javnosti kako je sve u redu, a veze nemamo sa život o obrazovanju i nastavi u vanrednim uvjetima.  Najedanput su nestali sa scene svi oni koji su nam do jučer trovali živote, koji su nas reketirali, pretili, sejali seme mržnje, dokazivali svoju nacionalnu pripadnost …miševi su se vratili u svoje rupe iz kojih ih je poplava nekada davno izbacila uz sav folklor primitivizma i narušenog sistema vrijednosti. Alo miševi, da li znate da narod troši ono malo novaca što ima, a i to će brzo prestati. Kada nestane novca koji se sumanuto troši na brašno, šećer, kvasac, toalet papir, ulje, meso… drugi, oni vaši mišići neće imati šta da zarade pa će i oni postati siromašni, a onda ćemo svi postati siromašni. To što ćemo biti siromašni, pa i nije strašno, strašno je što smo loši i što uvijek ispašta običan svijet.Znate šta, i danas slušam o podijeljenom društvu, pa jeste li vi u medijima normalni ??? Umjesto truć-bla, hajde da se podsjetimo onih DESET zapovjedi, onih zajedničkih  zapovjedi u Pravoslavnoj crkvi, u Katoličkoj crkvi, protestantskoj, evanđeoskoj, nazarenskoj crkvi, u Islamu : 5. Poštuj oca i majku da bi dugo živeo na zemlji; 6. Ne ubij; 7. Ne čin preljube/ Ne sagreši bludno/ne čini blud; 8. Ne ukradi/Ne kradi; 9. Ne svedoči lažno na svog bližnjeg; 10. Ne poželi ništa tuđe/ Ne poželi tuđe bližnjeg svog/ Ne poželi išta što pripada prijatelju.
E moj narode, ne moraš znati Deset božjih zapovjedi, ali znaj moralne  principe. I jedni i drugi govore isto. Nisu nam bile dosta 90.te pa smo počeli da oštrimo koplja, bliže se izbori…sve koji misle svojom glavom treba ukloniti na ovaj ili onaj način. Dobro vam ide «skidanje glava». Rasturili ste porodice, uništili ste osnovnu ćeliju društva. Toliko lažemo da vremenom i sami povjerujemo da je laž istina. Malo nam je svoga pa bi i tuđeg, malo tuđeg znanja, tuđe zemlje jer nam se dopada ideja da ispravljamo istoriju/ historiju/povjest. Sve nam je slađe tuđe, nikako svoga plota da se latimo.  Pa kada smo toliko loši, dobro smo i živi!

DUBOKO SE IZVINJAVAM

Duboko se izvinjavam vladajućim strankama što imam ideje koje ugrožavaju njihove interese, što sam došla u BiH naivno misleći da nije važno kako se zoveš, da je jedino važno biti čovjek. Izvinjavam se za hiljade i hiljade pređenih kilometara koji me nisu pokolebali da se vratim u Srbiju. Izvinjavam se za organizacije međunarodnih konferencija koje sam radila iz srca želeći da inicijativama probudim uspavanu akademsku zajednicu. Izvinjavam se za projekat Geoparka koji otvara nova radna mjesta, ostavlja mlade stručnjake u zemlji, promovira Bosnu i Hercegovinu u svijetu na jedan drugi način, a da to nisu ratni sukobi, kršenje ljudskih prava i korupcija. Izvinjavam se za pokretanje inicijativa sa evropskim stručnjacima na polju obrazovanja i obuka. Izvinjavam se zbog aktivnosti na polju ženskih prava, borbi za žene koje imaju znanje i svoj integritet, borbi za žene da postanu vidljive i prepoznate. Izvinjavam se na osnivanju  visokoškolske institucije u kojoj se obrazuju slobodno misleći mladi ljudi, koji će sutra biti predvodnici promjena u svojoj zemlji. Izvinjavam se na slobodi govora, ali nikada nisam ništa izjavila što nije činjenična istina. Ona boli, zar ne?!
E …a sada svi Vi sa Vašim portalima i izvjesnim Asimima i tamo nekima koji trpaju u gepek treba da se izvinite meni, za slijedeće – stigmatizaciju, reketiranje, širenje laži, medijsku hajku i medijsku blokadu, za botove koji nas napadaju na društvenim mrežama, hinjski organizirane bojkote, za svu površnost i nepriznavanje znanja, za krađu ideja, zatvaranje vrata, miniranje svake inicijative koja donosi dobro običnim ljudima, za sve inspekcije koje nam šaljete, za KOS-ovce koje nam podmećete, za atmosferu koju stvarate na polju obrazovanja, sve vaše prodavnice diploma…za osjećaj da neko ide stalno iza mene i govori "NE".

Izvinula sam Vam se za dobre ideje, ljubav, želju i muku koju stoički podnosim, a sve samo iz jednog jedinog razloga, želim da živim u ovoj divnoj zemlji među ovim divnim ljudima i da radim posao koji najviše volim – da obrazujem mlade ljude.
Ne morate da mi se izvinite, možete i ovoga puta da me ignorirate, samo Vas molim, Školu i sve nas ostavite na miru, pustite nas da radimo za dobro Bosne i Hercegovine!
PS. U vladajućim strankama ima divnih ljudi koji su moji prijatelji, koje izuzetno cijenim i volim, ali nažalost, oni nemaju tu moć da promjene politiku.