RAZGOVARAJMO

Iz faze „Zemlja krvi i meda” prešli smo u fazu „Zemlja šibicarenja“ .  Dok mi se po glavi ova misao motala, sve vreme sam mislila na Džeja koji se bavio šibicarenjem. Malo je onih koji  pamte takvog Džeja. On je legenda koja će živjeti kroz svoje pjesme a koje danas  pjevaju i  Bošnjaci i Hrvati i Srbi i „ostali“ , a pevaće i sutra i uvijek kada se nađu na bilo kakvom derneku. A ovi naši šibicari koji iznose u javnost pompezne i populističke izjave tipa  Džafera Alića: „Ja mislim da smo mi vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare iza kojih uvijek moramo uvijek čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati…“, njih se ama baš nitko neće sjetiti sutra. Oni trenutno izazovu buru, ne cunami jer samo su reakcije došle od HDZ-a  i hrvatskog puka kada je Indeks.hr prenio tekst.

Interesantno i za mene lično vrlo neprijatno saznanje da socijaldemokrate nisu reagovale, mada kada pogledam u nazad, ne znam ni tko bi reagovao sem Igora Stojanovića. Tužna je postala ova zemlja, a kako i ne bi kada u njoj žive nesretni ljudi.

Nije mi namjera da govorim o Dejtonskom sporazumu, o procentu zastupljenosti naroda u BiH, o posljednjih dvije godine neverovatnog egzodusa ljudi sa ovih prostora svih vjera i nacionalnosti koji beže glavom bez obzira tražeći bolje mjesto za život. Ova izjava me je samo potakla da razmišljam o ljubavi i veri koje su tako krhke a puna su nam usta riječi te krhke ljubavi i još krhkije vere.

Desanka Maksimović je 1964.godine objavila zbirku pjesama „Tražim pomilovanje“ u kojoj vodi diskusiju sa Dušanovim zakonikom koji je bio izuzetno surov. U pjesmi „Tražim pomilovanje“ pjesnikinja pokazuje odnos malog čovjeka i vremena u kome živi kao i odnos pojedinca prema istoriji/historiji/povijesti. Nekada „Dušan Silni“ a  danas, ne znam u koju kategoriju bi svrstala ovaj jad i čemer od neukih, neobrazovanih i nevaspitanih koji manipulišu svojim jadnim stadom koje samo za patnju zna i živi u strahu da se 90.te ne ponove. Izbori su uvjek dobra prilika za buđenje nacionalnih strasti ali jezik mržnje g.Alića traži pomilovanje od Gospoda Boga kome se klanja.

Lijepo je pisati kada sačekaš da se emocija slegne pa hladne glave o svemu razmisliš. Prijatelji su mi savjetovali da ne pišem, da pustim da se između sebe počaraju, ali kako…?  U svakoj njihovoj čorbi mali čovjek je kolateralna šteta baš kao što Ozren Kebo kaže „U politici nema ništa gore nego postati kolateralna šteta“. Kakav otrcan izraz iz 90.tih ali ne naših 90.tih već ratnih u Iraku. Sve što nam dođe izvana se primi i odomaći a onda mi to isprljamo, zgužvamo i bacimo na smetlište. Lično mi smeta izraz ali trenutno ne znam za bolji. Namjerno izazivanje konflikta se prelomi preko mene, vas koji nismo rođeni kao Bošnjaci . Međutim, moje srce te ne pita kako se zoveš, koje si vere, moje srce u tebi traži čovjeka, ono iskonsko dobro u svakome  i to je razlog ovom tekstu. U Poslanici Rimljanima 12, 19-21 piše: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni nego podajte mjesto gnjevu, jer je pisano: Moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospodin…Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim.“ U teškim vremenima za vreme Petog krstaškog rata (1217. – 1221.) Sv.Franjo je došao pred muslimanskog vladara sultana Malika al – Kamila. Razlozi koji su ponukli Sv.Franju da krene na taj put uopšte nisu važni, važno je istaći da se ostvario, uspostavio dijalog između različitih i da nitko u dijalogu nije stradao. Prevazišle su se kulturne i religijske razlike  te ostaje samo da pretpostavljamo da su Sv.Franju i sultana Malika al-Kamila spajale ideje. Susret je pokazao kako različitost u dijalogu obogaćuje. Divna poruka za g.Alića, „Život sa različitima i vas Bošnjake i nas sve ostale obogaćuje i ništa nije ni vaše ni naše, sve je od Stvoritelja“.  A moje skromno poznavanje Islama me podsjeća na suru Al-Ma’ida, redak 69 koji bi Vi g.Aliću trebalo da znate „Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“

I pošto nisam sociologinja religije, ne pretendujem na religijske pouke već tražim način da one zalutale koji sebe vide kao vjernike, vratim ljubavlju na tlo ljubavi.

Završit ću stihom iz pjesme „Tražim pomilovanje“:

„Tražim pomilovanje za zgužvane misli

Za one koji su se izgubili

I svoje srce stisli…“