SOKOVI ŽIVOTA

Rutina i tradicija – volim i jedno i drugo, i grčevito se borim da oplemenim svoju rutinu i odnos prema tradiciji. Interesantno je kako rutina sa godinama poprima svoju punoću. Ta radost jutarnjeg buđenje i privilegije života koje sam potpuno svesna svakim novim danom je fantastična spoznaja za srećan život. Mogućnost izbora domaće kafe, instant cappuccina ili nes kafa je još jedna u nizu privilegija. Zavisno od izbora idu obavezni dodaci koji napajaju sva čula. Bez obzira na obaveze u toku dana, satnicu koja se upinje da nam diktira život, jutarnji ritual ne dam nikome. Navečer ležem u krevet sa osmehom, radujući se novom jutru i svom ritualu.

Nešto slično je i sa tradicijom. Uživala sam u svim praznicima ovog mjeseca koje sam proslavljala u duhu tradicije. Mirisi istoka i zapada kroz hranu, običaje, muziku i rituale napunili su mi dušu, doneli  smiraj i neku lakoću postojanja. Sve oko mene je poprimilo nove boje i nove mirise. Očuvanjem i negovanjem tradicije Ljubav je u vazduhu, svima dostupna, samo je treba udahnuti. Divno je biti opijen ljubavlju a ne biti zaljubljen.

Sretna sam zbog svojih godina, zrelost donosi darove mudrosti. Sve što nisam razumela, sada razumem i priznajem, žao mi je što sam pružala otpor.  Nabusitost koju mladost nosi kvari lepotu sadržaja. Čula umesto da obradujemo sokovima sočne kruške hranimo ih gorčinom emocija. Ne postoji svest o prolaznosti života i gluposti koja se zove “traćenje vremena”. Traći se vreme u dokazivanju, raspravama, praznim razgovorima, galami, ljutnji i šutnji. Uz sve to idu obavezno i glupava pitanja “jesam li u pravu” i “ko je u pravu”, kao da je važno ko je u pravu, kao da je važno ko je za šta kriv. Za svako nerazumevanje i promašaj traži se razlog u drugome. Toliko toga nebitnog nam je bitno a ono suštinski bitno ne vidimo, patimo od potpunog slepila.

Te godine su baš nekako bedaste. Niko se u njima ne snalazi kako treba, a zapravo u pozadini svih bedastoća je ogromna nesigurnost. Ne snalazimo se sa ulogama koje prihvatamo ili projektujemo, ne umemo da ih iznesemo, a onda se osećamo poraženo. Porazi bude sumnju koja baš nije preko potrebna u ovim izazovnim vremenima.  Za svaku ulogu je potrebno vreme što mladost ne razume. Setim se kada sam i sama govorila “nema vremena, treba to odmah napraviti”, a sada govorim “polako, vreme će pokazati”. I to “polako” i “pomalo” što bi rekla moja Sanja je životna filozofija, a ona se zaista stiče sa godinama.

Da je sreće kao što nije, sve bi bilo bolje da pojmom “tradicija” se nije izmanipulisana javnost. Prodata je priča o tradiciji kroz nacionalizam koji je pa opet prodat u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz tvrda krila u verskim zajednicama, opet u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz historiju, kao nešto zastarelo i staromodno. A tradicija nam je potrebna više nego ikada. Ona je živa materija, iz nje se uči.

Treba li se podsetiti da su temelji pravne nauke u Rimskom pravu?! Zašto milioni turista godišnje posećuju atinski Akropolj, čuvar brojnih hramova među kojima je nadaleko čuven Partenon posvećen boginji Atini, zaštitnici grada? Kada studente učim retorici pozivam se na najvećeg grčkog govornika Demostena koji je govorio svoje čuvene Filipinke. Ako zagrebemo po umetnosti – Mikelanđelova “Stvaranje Adama” jedna od najprepoznatljivijih slika na svetu koja je jedna od devet prizora na svodu Siktinske kapele u Vatikanu ili Botičelova “Rođenje Venere” ili Da Vinčijeva “Tajna večera” ili Van Gogovi “Suncokreti”, još uvek postoji strahopoštovanje prema ovim delima. Ako se ove vrednosti odbace šta će ostati od umetnosti? 

Kada krenemo na put koristimo karte koje je neko iscrtao, neko je te puteve prešao. Ljude, iskustvo i vrednosti treba sačuvati. A uvek će biti onih koji će nove staze i nove puteve  pronaći, i nove karte iscrtavati.

I za kraj, koji vodi nekom novom početku, citiraću pisca, učitelja, filozofa i glazbenika Gilada Sommera“ Tradicija je poput slojeva piramide ljudske civilizacije, izgrađena od cigli iskustava. Bilo bi mudro uzeti ta iskustva kao temelj za nove slojeve koje naš naraštaj treba izgraditi.”

PRIČA O USKRŠNJEM ZEKI

Muči me spoznaja da među nama nema razumijevanja i tolerancije, a onoga čega ima u izobilju je tumačenje riječi koje su uvijek ispisane sa nekim emocijama. Riječi ne mogu biti izrečene tek tako, komunikaciju koju želimo da potaknemo činimo iz više razloga: da budemo saslušani, uvažavani/cijenjeni ili traženi. Komuciramo da bi zadovoljili svoju potrebu, a svrha komunikacije je da informira, ubijedi ili zabavi ljude. Interakcija sa ljudima je srž svakog odnosa.

Kakve odnose stvaramo ako oštrimo svoj jezik na svako malo izrečenom tuđem mišljenju? Poručuje nam Tomas Man „ Na mesečini se stvari ukazuju drugačije nego na svetlosti sunca…“

Duboko poštujići principe demokratije podsjetila bih da demokratija podrazumijeva podršku manjinama, u našem slučaju u BiH manjina su svi sem Bošnjaka. Duboko poštujući različitost, nju živim punih pedeset i pet godina, moram priznati da sam bila jako ljuta jer na veliki četvrtak po Gregorijanskom kalendaru u JAMBO nije bilo zečeva, diječijih figurica. Bila sam ljuta a i danas sam još uvijek ljuta jer netko pokušava da ubije dijete u meni. Moj suprug za mene kaže da sam veliko dijete, moj sin se užasava mog „djetinjastog ponašanja“, moja kćer se samo smješka, a ja se grčevito borim za to dijete i eto, s pravom se borim. Ukrasi kojima svom domu dam posebno bajkovito ozračje skupljam godinama i brižljivo čuvam, to je tradicija na koju sam jako ponosna. Ima li nečeg lošeg u bajkama? Zečeve imam u raznim bojama i veličinama ali uvijek poželim nešto novo za svaki Uskrs i Vaskrs. Istina je da Biblija nigdje ne spominje zeca koji donosi jaja na dan uskrsnuća Isusa Krista / Hrista. Pojava zeca se dovodi u vezu sa narodnim običajem u Njemačkoj krajem 17 vijeka. Zec signalizira proljeće, znak je plodnosti, a začetnik je i novog života. Pa neka je i paganski običaj i neka legende govore o njemu ali ja ga želim kao igračku u svom domu. I zašto bih morala ići  van Sarajeva ako ista firma u Srbiji ima čitav repertoar zečeva  – zec koji vozi kolica, zec koji nosi korpu jaja, zec koji šeta sa zečicom…itd, itd. Ne stigoh  da napišem post onog  trenutka kada sam se suočila sa za mene tužnom istinom, uhvatila me huja, nije mi bilo do pisanja. A znate šta mi je prvo palo na pamet, „raspeće“ Sanje Vlaisavljević koja je govorila o protjerivanju Djeda Mraza i svinjetine iz Sarajeva. Proljeteše mi sve one slike „raspeća“ po informativnim emisijama danima, pisanje portala, usijane društvene mreže…  Kao da smo se vratili starom vijeku i Odbrani Sokrata.   Pretužno!

Svjesna da će ova konstatacija izazvati buru negodovanja, ne umijem drugačije nego istinom i činjenicama jer vode me kroz život misli Hane Arent i često je citiram „činjenična istina ne dozvoljava debatu.“ Istina je da postoje marketi kao što su Merkator, Konzum i Bingo (u Bingo ne zalazim, ne podržavam tu političku partiju) koji imaju uskršnji program ali, ali…postoje artikli za široke mase i postoje artikli za one koji žele nešto malo više. Da li je grijeh ili jeres tražiti nešto malo više?

Kako godine odmiču mnogi od nas se pozivaju na dijete u sebi a o tom djetetu u sebi govori i Evanđelje po Meteju, riječi Gospoda Isusa Hrista „Zaista vam kažem ako se ne obratite i ne budete kao deca, nećete ući u Carstvo Nebesko“ (Mt, 18,3) Upravo ove riječi govore da treba sačuvati to čisto, neiskvareno dijete u sebi. U ova zla vremena izuzetno je teško sačuvati dijete u sebi jer sve nedaće koje nas šibaju u životu tiho gase tu iskru u oku djeteta. I u kršćanskoj Bibliji, također u Evanđelju po Mateji, 18.poglavlje, kaže se „U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom? On dozove dijete postavi ga pred njih i reče  „Zaista vam kažem, ako se ne obratite  i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovako dijete u moje ime, mene prima“.

Nije mi namjera niti bih sebi dala za pravo da tumačim Bibliju ali jasne su poruke – očuvajmo to iskreno , čisto, neiskvareno u sebi. Djeca žele što prije odrasti a mi u nekim zrelim godina želimo da sačuvamo to dijete u sebi. Godine, prilike i mnogo više neprilika, taj okrutni neuki svijet bi da sve banalizira… Ne dam, pružam otpor površnosti, volim cijeli svijet i kao što sam mislila dok sam bila mala da je normalno da se neko zove Rasim, Arif, Alija, Ajša, to isto mislim i danas.

Zbog poštovanja tradicije, odlazaka na mise i liturgije, druženja sa divnim duboko mislećim učiteljima svih konfesija, svog interesa prema svetim knjigama, ne može me nitko svrstati u ove ili one. Nisam ništa manji antifašista od onih koji beže od  krsta/križa.  Jedan od predaka sa mamine strane je bio sveštenik a rođena sestra tog sveštenika moja baka je bila partizanka koja je preživjela Banjicu, braća su joj narodni heroji po kojima osnovna škola u Kraljevu nosi njihovo ime „Braća Vilotijević“. Znate li vi za Vladu Zečevića, pravoslavnog sveštenika, učesnika NOB-a i društveno-političkog radnika FNRJ i NR Srbije koji je obnašao funkciju prvog ministra unutrašnjih poslova od 1945 – 1946. FNRJ? Tito ga je voleo i cijenio. Na kapi Vlade Zečevića stajali su i krst i petokraka. Prema riječima Vladimira Dedijera, pop Zečević je u predasima od borbi u srpskim selima krštavao djecu. Vladimir Dedijer u I knjizi Dnevnik 1941 – 1944. govori i o pop Vladinim uspomenama iz trećeg ustanka, pa na jednom mjestu kaže „Dadoh mu moj dnevnik u ruke da on svojom rukom piše  svoje uspomene i osokolih ga „ A sada guraj, pope, i ne preskači redove u ovom mom dnevniku, hartije je malo, i skupa je u ovom našem ratu.“ Sahranjen je pop Vlada Zečević u Beogradu u Aleji velikana na Novom groblju 1970.  

Sve nam ukazuje da jedno drugo ne potire i da možemo biti i vjernici i ljevičari i antifašisti. Ni mahrama, ni križ, ni krst, ni antifašizam nisu suprotstavljeni. Imamo zajednički imenitelj koji se zove LJUBAV.

Otuda, želim da se  vrati uskršnji zeka u Sarajevo!

•