ZA JEDNOM KAPI ČISTOGA ŽIVOTA…

Shvatila sam koliko volim svoje godine. U njih je stalo sve za poželjeti – djeca, ti naši muškarci, samo neki od njih su bili ljubavnici, uspjesi, ostvarenja i zrenja, kao jabuka koja zri ili vino koje odstoji. Nemojte misliti da nije bilo suza, bio je okean suza tokom svih ovih godina, i dalje postoje suze, one su moj vjerni pratilac. Nema osjećaja bez suza. I radost i tuga propraćene su suzama. Plačemo od sreće, plačemo zbog tuge,  plačemo kada se rodimo, oglašavamo se svijetu. Drugi se raduju našim suzama. Mirjana Bobić  Mojsilović kaže „Suze su OK“ , a ja bih rekla, „Suze, to smo MI“ . Sretan je onaj tko može plakati. Suze su znak života.

Te godine na svijet gledaju drugim očima. Gledam mlade koji žele nešto a i sami ne znaju šta žele, zavladalo je neko šugavo vrijeme. Novac, novac, novac…histerija za novcem, a taj prljavi novac samo donosi nesreću. Oni koji ga imaju su nesretni, a oni koji ga nemaju su nesretni jer misle da bi im život sa novcem bio ljepši i da bi bili sretniji. Zabluda, još samo jedna u nizu. I tako se cijeli život vrti oko novca, a on je jedno veliko suštinsko NIŠTA. Meni je potreban za lijek, knjigu i dobro vino. Kada bolje razmislim, ne treba mi ni za vino, imam prijatelje koji se za to pobrinu, još samo da nađem farmaceutsku kuću da me sponzorira pa onda bih mogla da živim i bez novaca. Knjige ću posuđivati, neke ću dobiti i na poklon, a neke ću napisati sama.  

Kako objasniti taj „damar“ , tu žilu kucavicu, to nešto što pokreće emociju?

U mladosti te pokreće uspjeh, prestiž na društvenoj lestvici, misliš da si nešto važan jer su opet tamo neki rekli kako je važno imati MOĆ. Budalaština. Manipulatori.  Moć za čim? Moć vladara…davno je prošlo vreme Hanibala Barce,  Napoleona, Gaj  Julije Cezara, Džingis - kana i Aleksandra Velikog. Sada utakmicu vode nevidljivi i nedodriljivi, sa njima ne možete u ring. Suludo  je trošiti energiju na osuđen poraz. Trenutak slave koji mislite da ste uhvatili je samo privid, već sutra će mnogo boljeti. To je ta šugavost vremena danas. Žao mi je zbog tog i svih takvih gorkih okusa koji sputavaju mlade da žive, da osjete život. Život na društvenim mrežama nije život.

Život su oni damari, žile kucavice, uzavrela krv. Život je ona punoća sadržaja, sok koji curi, ispunjena duša, kako bi Ujević (zbirka Kolajna) rekao:

„Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći“.

Pozovite prijatelje na običnu, brzinsku pastu, onu praznu  - klot-frket (rajčice i sir koji se topi), začinite čašom vina i dobrom porcijom smjeha. Zapjevajte za dušu uz stihove Gustava Krkleca (Poremećeni koraci) uz Massima i Arsena…

„Misli me peku, srce puca, pali

U grlu žeđa kakvi nikad nismo znali

Za jednom kapi čistoga života

Za jednom kapi čistoga života…“

KARTA SE KUPUJE U JEDNOM PRAVCU

Sivilo je ušlo u naše živote, izgubila se nada a vjera stanuje još u tragovima.  Probudi se u vreme blagdana kada tradicija zakuca na vrata naših srca. Nedostajanje najmilijih, sjećanja na prošla vremena osvijeste trenutak života, ali samo trenutak. Kada taj trenutak prođe probudi se u čovjeku gladna zvijer koja mahnito traga za plijenom. Vjeru odnese vreli hamsin ostavši duboke posljedice. Napušteni prostori postaju  mjesta okršaja u kojima prežive oni koji varaju, lažu i kradu, oni „sposobni“, idoli mlađim generacijama. Ja takve zovem lešinarima.

Tužna je zbilja u kojoj provodimo dane, u njoj nema života, u njoj se bitiše baš kao što Enes Kišević u svojoj pjesmi „I kamenu je lakše“ piše:

„Biti samo da bi bio?

Bitisati?

U ništavost?

I kamenu je lakše živjet,

kad je kuća grob il' most.“

Ne možete me demantovati.

Gledam izmučena i ostarjela lica na ulici, koja se više  ničemu ne nadaju. Bore govore o vjekovnoj muci, nadi i vjeri koje su nestale sa oblakom globalizacije. Izgubio se identitet. Misliš da znaš tko si, a zapravo ne znaš da su najteža pitanja – tko si i odakle si? Pitanja na koja više nismo spremni da odgovorimo, površni smo. Zastanem kada treba da odgovorim odakle sam jer znam da me mjesto rođenja ne određuje, to je samo jedan trenutak, a to tko sam i odakle sam je mnogo dublje. Na žalost, ne mogu slaviti generacije koje na ozbiljnost odgovaraju površnošću.

U ovakvom haosu, pošteni čovjek čije lice priča historiju čeka na svoj red i moli da ga zaobiđu bolesti. Nema on novaca za liječenje, a ne vjeruje više nikome. Svi su ga izdali, i partija i crkva i džamija. Partija se uprljala, zavladala je alavost i jednakost se izgubila. U crkvi za blagdane prvi red je rezervisan za one koje da ima pravde bi svirali klavir 100 godina.  Isto je i u džamiji, prvi saf, sto godina robije.

I …šta mu je ostalo? Kasno je da bilo gdje ide, od sebe ne može pobjeći. Grobovi čekaju još jedan leš. A na drugoj strani, zvjeri čekaju lešinu kako bi oteli ostavštinu.

Nemilosrdan je svijet u kome se bitiše.

Da li je do januara ili do Janusa, rimskog boga sa dva lica (po kome je januar dobio ime), mladim i starim, okrenutim ka prošlosti i budućnosti ili je možda strah od osjećaja da će pedeset dana puhati hamsin… nije važan razlog, važna je istina – KARTA SE KUPUJE U JEDNOM PRAVCU! 

ZA LJEKOVITO!

Sve češće mi se javljaju oni dobri osjećaji, nekada traju kraće, nekada duže, ali traju i sve su učestaliji. To me posebno raduje. Osjećam sazrijevanje, promjene u sebi.

Godine rada na sebi, upornosti i kada nitko nije vjerovao, nije razumio, istrajavala sam.  Vjerovala sam svojoj dermatologinji koja je trebala da poradi na mojoj koži, a radila je na mom rastu. Zahvalna nebesima na životnom poklonu, na mojoj Saši. A onda kako to rade pravi učitelji, samo nestanu kada osjete da možete nastaviti sami.

Zahvalna godinama na svim iskušenjima, borila sam se i izborila za ovo danas -  za slobodu, za ljubav u sebi , za ljubav prema cijelom svijetu, za dijete kome ne dam da ode od mene, za one male radosti zbog kojih poletim, za čula da osjetim, dodirnem i vidim.

Sretna sam!

Naučila sam istinski da praštam. Znala sam da na „praštaj“ odgovorim da nisam pozvana da praštam ali danas mislim drugačije. Itekako je važno naučiti praštati i svako od nas je pozvan i treba da oprosti. Kako je to bio težak put, savladati srdžbu. Oprostiti izdaju, laž, ružne riječi, nasilje, manipulaciju istinom…O kada bi samo znali koliko je oslobađajuće i ljekovito. Sav gnjev koji nosimo u sebi pritiska, guši, iz godine u godinu, teret postaje nepodnošljiv. Ne rijetko se i razbolijevamo, tuga je okidač za mnoge bolesti. Uvučeni smo u klupko iz kojeg ne vidimo izlaz. U trenucima bespomoćnosti pozivamo se na krivca koji nam je uništio život, kakva zamjena teza. Istina je da nam život godinama bude začinjen gorčinom ali istina je i da se sa ulogom žrtve srodimo i na njoj gradimo svoj lik u javnosti. I dobro i važno je prikazati se kao žrtva, palanka žali žrtvu. Obično godine prolaze u palanačkim ispredanjima,  palanka ne zaboravlja, a sve zapravo radimo na svoju štetu. Odavno sam se izmjestila, novi život započela ali gorčine se nisam mogla osloboditi. A onda, osvanulo je jutro kada je gumicom sve izbrisano. Slike nisu nestale ali loši osjećaji jesu. Vremenom će i slike izblijedjeti.

Svijet vidim drugim očima.

Vjerujem u ljude, puno puta sam to izrekla. Želim da vjerujem da u ljudima još uvijek postoji ljubav prema sebi što je sasvim dovoljno za put oslobađanja. Igrajući se, napisala sam recept za ljepši život, ali vjerujte sve što sam napisala, primjenjujem godinama i sretna sam. Čokoladica uz jutarnju kavu koja zasladi čula, ritual koji je obavezan, bez njega se ne započinje dan. U podne čaša vina, a navečer muzika, ples i knjiga. Obavezno u toku dana nekoga zagrlite, zagrljaj je ljekovit. Osjećate, razmjenjujete energiju, toplinu, emociju. Recite nekome da ga volite. Nekoga volite jer umije da vas nasmije, nekoga volite jer vam je lijepo kada vas pozove, kada vas pogleda…nekoga volite jer ga volite, jednostavno volite bez razloga. Recite,  i to je ljekovito 🙂

Mnogo je toga ljekovito, a tako malo toga toksičnog, ali…mi češće biramo toksično zbog one žrtve. Ne bojte se praštanja i otpuštanja. Prilika je da novu godinu započnete sa izborom - ljekovito 🙂

Ja ću u ovoj godini dodati više druženja, više putovanja, putovati ću po gradovima i promovirati svoju knjigu, a onda ću upoznavati nove ljude, čemu se najviše radujem. Doprijeti do nečijeg srca, ima li šta veličanstvenije od toga? I pisat ću, pisat ću svakoga dana po malo, nekada možda po jednu rečenicu dnevno, ali pisat ću. Tako se postaje pisac. Upisati ću se na balet za odrasle, nastavit ću tamo gdje sam nekada stala (dijete je stalo)  jer kao što kaže Niče „život bez muzike bi bio greška“ . Ne mogu da zamislim život bez muzike i pokreta. Baš kao i Suzan Sontag  „muziku slušam svojim tijelom“ i pokretima želim da odgovorim na svaku emociju koja se u meni probudi. Muzika je najsavršenija umjetnost u kojoj ne postoji kopija.

Neka bude izazova, oni bude kreativnost, inat i volju za uspjehom.

Samo da smo zdravo!