OGORČENOST U BURETU BARUTA

Sa godinama trebate smirenje a ne bure baruta za koje ne znate kada će eksplodirati i kakve će posljedice izazvati. Sve činite da život učinite ljepšim, crpite kreativnost iz sebe upoznajući one skrivene dijelove sebe, idete u susret ljudima raširenih ruku, grlite i ljubite i znanca i neznanca jer znate da iskrena ljubav topi i najveću santu leda. I tako prolaze godine u naizgled nekom miru a onda je dovoljan samo jedan klik da vas vrati u stvarnost koja je teška jer ne možemo živjeti samo u svom vješto kreiranom mikro okruženju sa finim, satenskim povezom preko očiju.

Bes, nezadovoljstvo, rezigniranost, patnja, tuga, bol stanuju duboko u svakom od nas. Razmnožili smo se, sve smo učinili da nešto dobro ostavimo iza nas ali nismo uspeli da ostavimo bolji svet kao mjesto za život našim potomcima. Upravo  to priznanje i svijest podgrijeva bure baruta. Mučenje na  mentalnom i fizičkom nivou vodi nas put zombija. Kao u pozorištu lutaka, pažljivo i vrlo viješto povlačenje konaca. Prisluškivanje, kontrolisanje društvenih mreža, Sky aplikacije, kriptovani telefoni koji vas prisluškuju i prate, mračno doba. Kako to divno Goran Paskaljević  kaže „samo još kandila gore u crkvama“.  Granice moralnog i etičnog su nestale, odnosno, zavladalo je neznanje pa se više ne razlikuju moral i etika. Širenja „botoks mikrokosmosa“ (izraz sjajnog Siniše  Kovačevića) kao jedne od najgorih pošasti današnjice potvrđuju nestanak morala i odsustvo etike kod onih koji su se zavjetovali Hipokratu. Šepure se u svojim bijelim mantilima ili onako ležerno obučeni sa zavrnutim rukavima, uredno podšišani i mirišljavi, vrlo aktivni na društvenim mrežama (način da se približe, dopadnu i privuku plen) po američkom modelu serije Urgentni centar iz 1994.godine, postaju heroji spašavajući ljudske duše. U našem slučaju,  spašavajući ljudske duše koje su sklopile pakt sa đavolom, a da toga nisu ni svjesni. Želja za bogatstvom, moći i statusom bez osnove je najopasnija. Milan St. Protić postavlja sjajno pitanje „ da li mi kao narod verujemo da se životni uspeh isključivo meri zgrtanjem bogatstava svim raspoloživim sredstvima?“ Samo jedan jezik se cijeni, za koliko nula ste teži.

Duboko potisnuta osjećanja,  taj vremenom omraženi, imaginarni Balkan i bure baruta ne mare za narušavanje željenog mira koje ste godinama mukotrpno gradili. Pre samo jednu deceniju (deset godina prođe u trenu) mom Refiku je rekla socijalna radnica da je ogorčen. Duboko me je potresla njena izjava jer tko je ona da kopa po tuđim osjećanjima. Danas sam ja u njegovim godinama i osjećam tu ogorčenost i bez socijalne radnice.  Ogorčena sam. 

Ogorčena sam jer nismo ništa naučili iz 90.tih. I tada i sada ista je mantra, „para vrti gde burgija neće“. Bes je pustio duboku klicu koju je nemoguće iskoreniti, a teško je i kontrolisati. I upravo je to najuspješniji projekat mračnih sila koje vladaju, proglasiti ljude ludima, zatvoriti ih u ludnice, otvoriti i utabati put za vladanje.

Postati zombi nije ono što želim za svoje potomke, jebem li vam seme i pleme (naučio me moj profesor Buda Tatić da psujem :)).

Ljudi, probudite se!  

RAZGOVARAJMO

Iz faze „Zemlja krvi i meda” prešli smo u fazu „Zemlja šibicarenja“ .  Dok mi se po glavi ova misao motala, sve vreme sam mislila na Džeja koji se bavio šibicarenjem. Malo je onih koji  pamte takvog Džeja. On je legenda koja će živjeti kroz svoje pjesme a koje danas  pjevaju i  Bošnjaci i Hrvati i Srbi i „ostali“ , a pevaće i sutra i uvijek kada se nađu na bilo kakvom derneku. A ovi naši šibicari koji iznose u javnost pompezne i populističke izjave tipa  Džafera Alića: „Ja mislim da smo mi vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare iza kojih uvijek moramo uvijek čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati…“, njih se ama baš nitko neće sjetiti sutra. Oni trenutno izazovu buru, ne cunami jer samo su reakcije došle od HDZ-a  i hrvatskog puka kada je Indeks.hr prenio tekst.

Interesantno i za mene lično vrlo neprijatno saznanje da socijaldemokrate nisu reagovale, mada kada pogledam u nazad, ne znam ni tko bi reagovao sem Igora Stojanovića. Tužna je postala ova zemlja, a kako i ne bi kada u njoj žive nesretni ljudi.

Nije mi namjera da govorim o Dejtonskom sporazumu, o procentu zastupljenosti naroda u BiH, o posljednjih dvije godine neverovatnog egzodusa ljudi sa ovih prostora svih vjera i nacionalnosti koji beže glavom bez obzira tražeći bolje mjesto za život. Ova izjava me je samo potakla da razmišljam o ljubavi i veri koje su tako krhke a puna su nam usta riječi te krhke ljubavi i još krhkije vere.

Desanka Maksimović je 1964.godine objavila zbirku pjesama „Tražim pomilovanje“ u kojoj vodi diskusiju sa Dušanovim zakonikom koji je bio izuzetno surov. U pjesmi „Tražim pomilovanje“ pjesnikinja pokazuje odnos malog čovjeka i vremena u kome živi kao i odnos pojedinca prema istoriji/historiji/povijesti. Nekada „Dušan Silni“ a  danas, ne znam u koju kategoriju bi svrstala ovaj jad i čemer od neukih, neobrazovanih i nevaspitanih koji manipulišu svojim jadnim stadom koje samo za patnju zna i živi u strahu da se 90.te ne ponove. Izbori su uvjek dobra prilika za buđenje nacionalnih strasti ali jezik mržnje g.Alića traži pomilovanje od Gospoda Boga kome se klanja.

Lijepo je pisati kada sačekaš da se emocija slegne pa hladne glave o svemu razmisliš. Prijatelji su mi savjetovali da ne pišem, da pustim da se između sebe počaraju, ali kako…?  U svakoj njihovoj čorbi mali čovjek je kolateralna šteta baš kao što Ozren Kebo kaže „U politici nema ništa gore nego postati kolateralna šteta“. Kakav otrcan izraz iz 90.tih ali ne naših 90.tih već ratnih u Iraku. Sve što nam dođe izvana se primi i odomaći a onda mi to isprljamo, zgužvamo i bacimo na smetlište. Lično mi smeta izraz ali trenutno ne znam za bolji. Namjerno izazivanje konflikta se prelomi preko mene, vas koji nismo rođeni kao Bošnjaci . Međutim, moje srce te ne pita kako se zoveš, koje si vere, moje srce u tebi traži čovjeka, ono iskonsko dobro u svakome  i to je razlog ovom tekstu. U Poslanici Rimljanima 12, 19-21 piše: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni nego podajte mjesto gnjevu, jer je pisano: Moja je osveta, ja ću vratiti, govori Gospodin…Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim.“ U teškim vremenima za vreme Petog krstaškog rata (1217. – 1221.) Sv.Franjo je došao pred muslimanskog vladara sultana Malika al – Kamila. Razlozi koji su ponukli Sv.Franju da krene na taj put uopšte nisu važni, važno je istaći da se ostvario, uspostavio dijalog između različitih i da nitko u dijalogu nije stradao. Prevazišle su se kulturne i religijske razlike  te ostaje samo da pretpostavljamo da su Sv.Franju i sultana Malika al-Kamila spajale ideje. Susret je pokazao kako različitost u dijalogu obogaćuje. Divna poruka za g.Alića, „Život sa različitima i vas Bošnjake i nas sve ostale obogaćuje i ništa nije ni vaše ni naše, sve je od Stvoritelja“.  A moje skromno poznavanje Islama me podsjeća na suru Al-Ma’ida, redak 69 koji bi Vi g.Aliću trebalo da znate „Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“

I pošto nisam sociologinja religije, ne pretendujem na religijske pouke već tražim način da one zalutale koji sebe vide kao vjernike, vratim ljubavlju na tlo ljubavi.

Završit ću stihom iz pjesme „Tražim pomilovanje“:

„Tražim pomilovanje za zgužvane misli

Za one koji su se izgubili

I svoje srce stisli…“

EMOCIJA JE MOJE JA

Sjećanja i uspomene su znak da ste živi i da imate godina. A ako su godine ispunjene sadržajem onda je to najljepša simfonija. Ne mislim na sadržaj koji daje prosta reprodukcija, mislim na „meso“ koje sadržaju daje sok od koga curi voda niz usta. Nema bojaznosti da će se sadržaj izliti, on je vremenom sve bogatiji. Izmiješani su ukusi i oni slatki i oni gorki, baš kao izmiješane boje. Umjesto traganja za esencijom boja tragam za esencijom ukusa u kome su poštovanje i zahvalnost prema precima koji žive u meni. Svi narativi o žalu za neki prošlim vremenima su plod našeg neiskustva i neznanja, prošlost ne postoji, postoji samo sadašnjost. Zarobljenici svog ega, ne osluškujemo dušu i ne vjerujemo svojim emocijama a samo se srcem dobro vidi, kao što kaže Suzana Tamaro.

Kneginjica Olga i ja smo rođene na isti datum. Mojoj kćeri ta informacija ne znači ništa, a Refik mi se podsmijeva „hoćeš da kažeš da je neka koincidencija“? A mene je takvo saznanje jako obradovalo jer moj životni sadržaj sada poprima neki poseban ukus, gorko-slatko-kiseli. Radost i patnja su osjećaji koji su se naizmjenično mijenjali tokom vremena, odnosno u svijesti kako su slike nailazile. Radost pri rođenju, patnja pri odrastanju, pa opet radost, pa opet patnja i tako redom…Sve miriše na krempitu, red krema, red hrskavog testa. Kneginjicu Olgu i mene razlikuje porijeklo, geografska udaljenost i godine, „samo“ sedamdeset i dvije ( i opet broj tri u konačnici). Činjenice koje se ne dovode u pitanje, ali… moj pradjed Nikolaj je odano služio i čuvao cara Nikolaja i cijelu obitelj Romanovih, bio je pukovnik kozačkog puka, a car je samo svojim kozacima vjerovao. Carska porodica je ostavila dubok trag na svoje odane vojnike. Ideja carske Rusije, odanost svom baćuški – caru i svi su živjeli sa idejom da će Rusija opet biti jedna velika država sa velikim carem na čelu. Ta duboka veza naroda – cara i vjere duboko je utkana u korijenu tadašnjeg ruskog naroda.

„Rusu religija nije bila puka konvencija niti moda,  već tkivo njegovog života.  Starima i mladima, bogatima i siromašnima, dobrim i rđavim. Ona je bila svakodnevno otkrovenje i uteha. Ne mislim samo na klanjanje pred ikonama, na osenjivanje krsnim znakom i udisanje mirisa tamjana. Mislim na to da je u njihovim srcima bila upaljena jedna svetiljka, uredno održavana i sveta…dosezali su jednu dubinu emocija kakvu mi zapadnjaci jedva i da okrznemo po površini.“[1]

Savršena istina. Teško je razumjeti tu dubinu emocije.

Moja  baka Olga (kćer Nikolaja Aleksejeviča Ivanova) je dobila ime po kneginji Olgi a onda je sve oko sebe uvjerila da je kod Rusa običaj da kćerka i majka nose isto ime te  svojoj kćeri dala ime Olga. Baka je za svoju rusku obitelj bila „teta Olja“ a za nas samo baka. Kada bi se u javnosti govorilo o Olgi, razlikovale bi se tako što bi se mlađa pozivala u deminativu, Olgica. Njena oprijedeljenost na izolovan i tih život radi očuvanja obitelji je bio jedini način za očuvati u svom svijetu sponu sa svojom prošlošću, svojim iskustvom.

Geografska  udaljenost koja razdvaja kneginjicu Olgu i mene i nije zapravo naša razlika, u mojim genima je krv kozaka, oštar i bistar  pogled, slovenska kultura i duh.

Divna je  spoznaja da slike iz 19. vijeka žive i danas što ide u prilogu tezi da ne postoji prošlost a ni budućnost. U  traganju za boljim budimo svijest i tražimo odgovore u zabilježenim iskustvima, u sokovima proživljenog. Svijet materijalizma koji nas prožima je površan, taktilan, ne zna za duh i dušu. Na površini nema odgovara, oni su unutra, po njih se duboko ponire.  Čitam više knjiga odjedanput jer unutra nailazim na interesantne i inspirativne likove različitih epoha, svjedočim maestralnim razgovorima, dvorskim spletkama, nerazjašnjenim slučajevima, nevino optuženima, velikim a tragičnim ljubavima, tragam za duhovnim vrijednostima jer ovom svijetu moramo vratiti etiku i estetiku. Još je Ajnštajn govorio da se neka vrsta duha manifestuje u svemiru i da je ona  sigurno superiornija od čovjeka. A znanje o duhu u nas, ne znam bi li citirala Cesarića ili Jaloma, suština je ista. Cesarić kaže da je znanje krhko, a Jalom da ništa nije stalno, da je sve krhko.

I tako su podsmijeh i nezainteresiranost mrljica na fotografiji, gorak ukus ne svarenog sadržaja ali i neuspjeli pokušaj gušenja duha.

Živim za trenutak, za emociju koju ne mogu obuzdati. Ona je kao svjetlost, zabljesne  na tren i ne uhvatljiva je. Ona je moje ja.

---

[1] Helen Raport, “Poslednji dani Romanova”, Laguna, Beograd, 2022., str.258

Iz dnevnika…

San Francisco, 13.04.2024.

Svako vreme nosi svoje breme, kaže narodna poslovica ali mojih puno godina iskustveno govore, nikako da nas popusti breme. Društvene mreže su sjajno osmišljen projekat sa više zadataka i ciljeva – raspirivanje mržnje koja je duboko ukorijenjena u ljudima, izmjestiti svijet iz realnosti u virtuelni svijet koji nema ama baš nikakve veze sa realnim svijetom, od mladih ljudi napraviti klonove, svi jednaki , svi isti, napaljeni na mišiće, a ženskice na ostvarenje sna da budu uspješne i slavne. Ovakvi muški im i ne trebaju, a o djeci kao potomcima više nitko i ne govori i ne razmišlja. Zaista stječem dojam da se djeca rađaju samo ako se „omakne“ ili putem vještačke oplodnje, sve ostalo je rijetkost, odnosno, slučaj. Međutim, ono što me plaši, dok čitam prethodno napisane rečenice prepoznajem slike iz filmova naučne fantastike koje nisam željela da gledam kao mala. Likovi su bili ružni, muškarci sa nekakvim rogovima na glavi  a žene u  pantalonama, nisu imale baš ništa od ženstvenosti na sebi niti u sebi. A prostor u kome su živjeli je kapsula bez duše. Tako je, ta kapsula me strašno podsjeća na hladan skandinavski stil koji je preplavio domove pod izgovorom, svijetlog, sivog, bijelog i prostranog. Bez knjiga i umjetničkih slika. Knjige skupljaju prašinu, kažu vlasnici stanova , a umjetničke slike su zamijenjene fotografijama velikih formata. Sve nekako liči na poslovni ured a ne prostor za uživanje. Ako bih nastavila analizu životnog prostora nalik skandinavskom, vrlo brzo bih došla do kapsule u kojoj je sve čisto i posloženo. U prostorima bez duše nema života. Neka bude i kiča ali ima neke duše. Kič je samo odraz neznanja, a to je već mnogo dublji problem.

I opet ne mogu da se ne vratim na godine jer filmovi naučne fantastike o kojima govorim su filmovi iz perioda mog odrastanja, a u meni žive sjećanja. Moji neuroni čuvaju u potiljačnom režnju vizuelna sjećanja a u amigdali, sva ona sjećanja vezana za emocije. Brišu mi se iz memorije  konkretni detalji ali ono što je vezano za moje emocije, osjećaje, to tako sveže živi u meni, u mojoj svijesti.

Biologa je moćna nauka, od nje se ledi krv u žilama a pred njom se stoji u stavu mirno.

Kada se izmjestiš, shvatiš koliko divnih stvari ima oko tebe koje su mnogo sadržajnije od sadržaja koji ti se servira na pladnju, osmišljeno da dođeš u problem kojim ćeš se redom služiti a znaš da ćeš na kraju od svega po nešto uzeti.

Amerika, zemlja različitosti, zemlja kontrasta, zemlja koja ima nisku stopu nezaposlenosti. Svi nešto ovdje rade. Imam želju da obiđem sva groblja u San Franciscu. Mislite da sam morbidna, uvrnuta… samo se prisjetimo Ive Andrića „Groblja su dokaz života a ne pustoši.“  Ova groblja su drugačija. Ovdje se ne troše novci na podizanje mauzoleja jer mauzolej neće vratiti voljene. Sa grobljima je kao sa kućama, sve je određeno kako treba da izgleda i to se poštuje, kao što se i mrtvi poštuju. Vrlo interesantno je pročitati šta na pločama piše, kojim fontom su imena ispisana i kako su pažljivo birani fontovi, zašto umjesto fotografija umrlih stoje iscrtana vjerska ili lična obilježja, itd, itd.  Groblja govore o povijesti grada, obitelji a i o potomcima. Ona su naša slika i prilika, naš odraz u ogledalu. Historija Nacionalnog groblja San Francisco povezana je sa Presidiom , vojnim utvrđenjem koje je prvo osnovala Španija 1776.godine. Presidio je simbolizirao pravo Španije na  regiju. Na ovom mjestu može se učiti historija američke vojske kroz priče onih koji su ovdje ukopani. Tu su generali Građanskog rata, primaoci Medalje časti, vojnici Bufalla[1] i špijuni Španije.

Obišla sam katoličko, rusko, srpsko, kinesko, groblje veterana i ostalo je još za obići. Sva zauzimaju veliku površinu i sva se nalaze u gradu a ne izvan. Ni jedno nije slično našim grobljima, a suštinska razlika je u uređenosti i čistoći.

---

[1] Buffalo Soldiers bile su pukovnije SAD sastavljene uglavnom od Afriko Amerikanaca formirane tijekom 19.vijeka kako bi služile na američkoj granici. Posljednji Bufallo vojnik, Mark Mathews umro je 6.sepembra 2005.godine u 111.godini. Sahranjen  je nacionalnom groblju Arlington. Nacionalno groblje Arlington je jedno od dva groblja u sistemu Nacionalnog groblja SAD koje održava vojska SAD. Oko 400 000 vojnika ukopano je na 639 ha u okrugu Arlington, Virdžinija

NA PUTU ZA LONDON

Kako je mučno čitati odricanje engleske i francuske pomoći caru Nikolaju i carici Aleksandri zbog caričinog porekla i sentimenta prema Njemačkoj. Vjekovima se ništa nije promijenilo, i dalje se broje crvena krvna zrnca i trguje ljudima. Bez emocija i bez ikakvog promišljanja šta će biti sutra. Samoživost, sebičnost, samoljubivost idu pod ruku sa glupošću. Glupost i ostrašćenost su  najozbiljnije pošasti prošlosti, sadašnjosti a verovatno i budućnosti.  Vjerni pratilac gluposti je ostrašćenost mase koja treba vođu kome se kliče. A šta se kliče i kome se kliče to uopšte nije važno. Važno je klicati,  važno je jednoumlje, važno je biti uz vođu. Slika „sigurnosti“ koja bi možda mogla donijeti neku dobit. Cijena u konačnici nije važna, važan je trenutak, selfi sa predsjednikom.  I dok opijena masa broji lajkove, predsjednik sa  ljudima od povjerenja koristi prostor za  prijetnju, utjerivanje straha i stalnih zahtjeva.

Približavamo se Grenlandu. Zima se osjeća u avionu, ledi mi se krv u žilama dok čitam „Poslednji dani Romanova“. Slike mi se vraćaju, utroba mi se okreće, suze ne mogu zaustaviti. Ljubav me je dovela u Bosnu i Hercegovinu. Naivna, mislila sam da su svi ljudi poput mene, da u drugome ne traže ništa osim čovjeka. Od samog početka su me pojedini poprijeko gledali zbog imena, akcenta, a onda i zbog mog porekla a da zapravo ništa o mom porijeklu ne znaju. Oni o čovjeku sude na osnovu mjesta/ države iz koje dolazi, a mjesto zapravo ne znači gotovo ništa. Mjesto je obilježje nečijeg susreta i trenutka kada prvi put zaplačemo. A šta to mjesto znači, u konačnici apsolutno ništa?!  U nama su duboki koreni naših predaka koji mnogo više znače od svakog plača. Sa nama se nastavljaju ozbiljne priče. U tom lancu postanka svako je važan, svako je dao svoj veliki doprinos. Jedinka se razmnožava i tako se vrsta nastavlja. Prosta reprodukcija.  Sa nastavkom vrste, otvaraju se putevi i pišu se romani. Opstanak je važan, vrsta nastavlja život.

Kada govorimo  o  „pojedincima“ trebalo bi da izgleda bezazleno, šta uopšte znači pojedinac u masi? Ništa. Ali u mom a i u vašem slučaju „pojedinci“ su važni, to su oni kojima se i sada u strahu kliče. To su oni koji ne mare za ljudske živote, istinske sudbine živih bića već samo za širu političku sliku čiji su kreatori. To su oni koji sanjaju da su bogovi svojih nacija.  S početka im se prilazilo iskreno-neiskreno, „nešto između“, tražio se interes, utočište i nada da se torovima rješavaju problemi. Ali pošto je znanje krhko i gotovo se ništa  ne zna o duhu i vremenu, istorija/historija /povijest koju su pisali „pobjednici“ dovedena je  pod ozbiljan upitnik. Dok su zli dusi koristili vreme za indoktrinaciju, ozbiljni istraživači su se bavili znanošću, a znanost ne poznaje emocije i boju dresa.  Ona je egzaktna, neumoljiva i često vrlo surova.   Iako okruženje razdiru sve veći raskoli što ideološki što zbog pljačke i pohlepe svojih mislilaca i oslobodioca, masa gubi tlo pod nogama. Na jednoj strani, gubitnici izvlače i koriste svježu krv za nastavak prljavih rabota, a na drugoj strani, pakuju se koferi u tišini. Nada da postoji bolje mjesto za život je slamka spasa.

Stigli smo do završnog čina, ranjena životinja je najopasnija. Posljednja karta na koju su poraženi spremni je prizivanje duhova prošlosti koji treba da otvore nezacijeljene rane.

Zlo ovdje ne staje, biće još silnije, ali zlo neće pobijediti zlo, na kraju će pobijedit ljubav.

Vrsta se mora nastaviti.

SRCE U KOFERU

Dugo je pripremano naše poznanstvo, pola vijeka. Najprije fotografije u crno – bijeloj boji, zatim pisma koja nisam razumjela ali sam znala da uredno dolaze. Kako je vrijeme prolazilo fotografije su dobile  svoje boje, život je tamo daleko bio obojen nekim ljepšim, vedrijim bojama. Stranci i tamo i ovdje ali statusi potpuno različiti.

Nažalost, ni najviše naobrazbe, one ozbiljne kada su samo rijetki završavali fakultete, pažljivo građeni ugled i želja za očuvanjem statusa, sve to  nije bilo dovoljno za život kakav se želio. Građanski stalež nosio je duboki naklon i poštovanje. Naizgled mirna luka, ali zaista…samo naizgled. Strogo birana poznanstva i  prijateljstva su se pokazala opravdanima. Nije dugo prošlo, a strasti su se iznova uzburkale i stranci su opet postali  stranci. Samo ovoga puta, sve naobrazbe, ni kultura,  izgrađeni statusi, ni sve dobro učinjeno, napravljeno više nije značilo ništa. Zavladala je buka pažljivo biranih, ostrašćenih „rodoljuba“, vrlo skromnog znanja. Dok su na jednoj strani Jezda i Dafina izvlačili novac od lakovjernih ljudi, na drugoj strani se podgrijevala ratnohuškačka politika narativom o velikoj Srbiji u kojoj su se pitali veliki Srbi i srpska intelektualna elita. Ujedinjeni u širenju zla izgubili su kompas. Sa ove vremenske distance, toliko zajedničkog sa Oktobarskom revolucijom. I tada je kompas izgubljen, da Romanovi nisu ubijeni, da su prognani u Japan ili Skandinaviju, pitanje kako bi svijet danas izgledao.  

Nakon deset godine ratova, razaranje zemlje, ekonomskog propadanja zavladao je srpski tajm-out. Istina, u kratkom periodu duboko je zaorano, u tom srpskom tajm-outu i premijer je ubijen. Nije bilo popularno govoriti narodu istinu, evropska politika nije bila kurs koji je željela srpska intelektualna elita što je Tijanić i napisao „Ako Đinđić preživi, Srbija neće.“

Mnogo je skupa  sloboda u Srbiji.

Sloboda, znanje i različitost su najskuplji na Balkanu. Balkan je bio i ostao prostor nepovjerenja, nerazumijevanja, otvorene netrpeljivosti, sukoba, okupan suzama, bolom, natopljen krvlju. Traume su neželjeno naslijeđena porodična bogatstva koja se na žalost prenose iz generacije u generaciju. Narativ se prepričava i vremenom  nastavlja svoj život. Naravno, tome treba i moguće je stati na put.

Svoju naslijeđenu težinu nosim sa velikom zahvalnošću. Sklapam kockice i sa uzbuđenjem pakujem kofere, odlazim svojoj rusko-američkoj porodici. Odlazim po još ono malo kockica koje nedostaju mozaiku, „Šta se desi sa dobrim namjerama“.

Moj pravi život počinje tek sa gotovim mozaikom, a  kako kaže Marko Aurelije „Život je borba i putovanje stranca.“ Sretna, uzbuđena sa strahovima jer „Amerika je zemlja daleka“.

“MA BOLI ME UVO ZA SVE”

Pjeva Brena , pjevam i ja, i stvarno me boli uvo za sve!

Prođoše godinice u čemu…potrebi za dopadanjem, ugađanjima, ispunjavanju tuđih želja, glumatanju dobre kćerke, majke i supruge. Istina, jezik mi nikada nije bio baš zavezan ali mnogo puta sam prešutjela, a nije trebalo. Šutjela sam iz straha, a strah se odnosio najčešće na vezivanje. Vezivanje za predmete, vezivanje za osobe, vezivanje za imaginaciju. Dopadne nam se ideja pa je guramo u želji da je moguće živjeti ideju. Iluzije, iluzije i opet iluzije.  Pitanja koja sam postavljala sebi bila su važna ali mudrovanje je odnijelo godine, a samo je je trebalo jednostavno, živjeti. Živjeti svoj trenutak. Živjeti svaki trenutak.  Eh, „da su mi one godine a ova pamet“, još jedna glupost u nizu. Često čujemo ovu žalopojku, e baš je trivijalna i glupava.

Ove godine su najljepše godine i svaka godina je najljepša. U njima su urezane i suze i bol i radost i sreća i svi oni dragi ljudi koje sam zadržala u svom životu i oni koji su me naučili pameti i zbog kojih sam to što jesam danas. Ispih hektolitre ibrovače pune fenola…hahahaaaa i ostadoh živa. Ojačah od tog fenola i postadoh cura i po koja ponosno priča o svom kraljevskom gradu, o  odrastanju u obitelji koju ne bih mijenjala ni  za šta na svijetu, o najboljim školama i najstrožim profesorima. Sjećanja i ljubav su ono što me uvijek čini mladom. Svaku godinu prigrlim jako i obećam joj nevjerovatnu avanturu. Uvedem je sa muzikom i plesom pa šta nam bude u toku godine 🙂 snaći ćemo se nas dvije već nekako.

Mudrosti se učimo obično na iskušenjima, a ona su uvijek izazovna, teška i neizvjesna. Put je težak ali njegova ljepota je u spoznaji da je jedinstven, nema istih puteva. Slični jesu ali svaki je drugačiji, svaki je na svoj način  kao kod Tolstoja „sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način“

Nije važno da se dopadamo drugima, važno je da se dopadamo sebi, onom djelu sebe na koji zaboravimo, dubokom i najiskrenijem, suštinskom JA.  Tek onda ćemo se dopasti i drugima, zaslužiti njihovu pažnju, biti ćemo primijećeni. A da li je to baš i važno,  nekome i jeste, to je u redu. Nije potrebno ugađati drugima da bi nas drugi voljeli, cijenili, željeli da budu sa nama. Naučimo da ugađamo drugima, ugađajući sebi. Kada sebi ugodite, vi jednostavno zračite, vaša emisija energije topi i najveće sante leda. Svi žele da budu u društvu sretnih, opuštenih i ostvarenih. Ostvarenost ne traži vile, bazene, daleke tropske mnogima nedostižne destinacije, ostvarenost znači osvijestiti šta vas čini sretnima i takve stvari raditi. Zapamtite, život je jedna velika avantura, ako se ne upustite u nju, biće na kraju kao da niste živjeli jer ništa niste osjetili. Vile, bazeni, luksuzni automobili se ne osjećaju, oni se koriste da nahranimo svoju tugu, nesreću, emocije, sujetu i duboke komplekse. Osjećamo damare zbog nečeg lijepog doživljenog… susreta, dodira, pogleda, poljupca. Čega se zapravo sjećamo kada zatvorimo oči? Dolaze nam slike porodičnih okupljanja, slavlja zbog prvog zuba, prvih koraka, prvih riječi, zajedničkih ljetovanja, druženja sa prijateljima, slike sa zajedničkih putovanja, posjeta nekom muzeju, koncertu, fudbalskoj utakmici, radost praznika koji su posebni…To su slike koje nam dolaze, a one ne govore o materiji, one govore o duhu zajedništva, o ljubavi. Ljubav ne može biti  jednosmjerna, jer onda nije ljubav.  Ljubav je prožimanje osjećanja, daješ ljubav i primaš ljubav, a onda je sve poezija.

Želje roditelja, djece, partnera su njihove želje, nisu naše. Roditeljske želje su uglavnom sebične, važno je da svi okolo njih vide da su baš oni uspjeli kao roditelji. Dječje želje su uvijek sebične jer djeca misle uvijek na sebe i polaze od sebe „meni treba“, „to hoću“. Želje naših partnera su također sebične, važno im je pokazati javnosti  to u šta oni ulažu (uh…kako je ovo grubo skenirano, ali je i istinito). Pravim muškarcima je važno da njihove žene budu ostvarene, samosvjesne lijepe, dotjerane, jer to su njihove žene. I to je u redu jer i mi želimo da su naši muškarci i uspješni i lijepi i dotjerani a pri tome da su samo naši 🙂 . To sa željama je sve razumljivo samo bi ih trebalo malo drugačije izraziti kako bi želje postale zajedničke. Kao što priznajemo taj „posedovni“ partnerski odnos, tako samo djeci treba objasniti da i mama i tata žele nešto za sebe i da je to u redu, kao i da se želje svima trebaju ispunjavati. Sa roditeljima je možda i  najteže, njihovi smo vječiti dužnici. Život koji su nam dali je poklon koji nema cijenu. Ne smijemo biti grubi i ljutiti se na njih zbog nerazumijevanja, roditeljima se sve prašta. Trebamo biti zahvalni za ŽIVOT.

Šutjeti…hm, treba naučiti slušati, a ne govoriti kako bi nešto rekli. Riječima povređujemo druge, a i drugi riječima povređuju nas pa otuda šutnja i strahovi. Strah od rušenja iluzija može biti baš traumatična. Zato treba živjeti trenutke, oni jedini ostaju u memoriji.

Dođu godine za postavljanje pitanja, to je znak da ulazimo u fazu zrelosti i posebne vrste odgovornosti. Odgovornosti prema sebi. Radujte se tim godinama, one su sada samo vaše.  Naučili ste, osvijestili i shvatili…

“Svi se nešto foliraju,

svoj fazon mi serviraju.

A ja nisam njihov broj,

furam fazon svoj…“

ŽIVOT IZMEĐU KULTURE SJEĆANJA I KULTURE PRIKRIVANJA

„Šefika, šta bi? Pusti Fiko, nemam sada vremena“ Scena koja se prepričava generacijama, koja budi divne emocije, sjećanje na divne ljude, njihove zgode i nezgode, njihove dileme i trileme, povlačenje pred izazovima i sprdanje na tvrdoglavost bez razloga.

Sigurna sam da svaka obitelj ima svoju storiju koja se prepričava i živi kroz generacije. Ona okuplja obitelj,  dnevni boravci postaju tijesni ali to nikome ne smeta, ne primjećuje se, ori se gromoglasni smjeh i nerijetko čujemo onu tako poznatu „prestanite, upiškiti ću se od smijeha“. Za mene nije bilo ljepših trenutaka, oni se ne zaboravljaju. Kako vrijeme prolazi, akteri događaja uglavnom nisu više sa nama, ali na nama je da svojim potomcima prepričavamo storije koje će nastaviti svoj život a tako i sami akteri žive i dalje sa nama i u nama. Tako se njeguje kultura sjećanja.

Opasan je ovaj narativ koji se koristi sa ciljem priznavanja zločina. Opasne su poruke koje se odašilju, izgradnja suprotstavljenog svijeta kako bi se svjesno upravljalo kolektivnom sviješću. Opasan je inat u dokazivanju. Opasna je netrpeljivost i neiskrenost. Opasno je  prikrivanje istina. Sve je opasno. Pritisak ne dozvoljava ranama da zacijele koliko mogu.

Strahote 90.ih su naša zbilja i kako reče profesor Latić na jednoj od bh. televizija povodom  28 godina od genocida u Srebrenici, „stvar je neupitna“. Srce mi je bilo kao kuća kada sam čula izgovorene riječi cijenjenog profesora koji je samo potvrdio misli Hane Arent o neupitnosti, „činjenična istina ne dozvoljava debatu“. Zbog čega onda toliko medijskog podgrijevanja za neupitne stvari, toliko tenzije i izazivanje unutrašnjih krvarenja? Ovakav način nije sigurno put za gradnju kulture sjećanja. Pod pritiskom, ljudi odavde odlaze. Sjećajmo se žrtava sa posebnim pijetetom, znamo da je rat najveće zlo koje se može desiti čovječanstvu. Svakom narodu su svoje žrtve najveće ali ne zaboravite, bol na svim jezicima ima ista značenja. Sinoć sam naučila, posle pedeset i pet godina života od Oca Predraga Popovića da se ne izjavljuje ožalošćenima saučešće sa „primite moje saučešće“ nego sa „Hristos vaskrse“. Vjerujući hrišćani se raduju Vaskrsu/Uskrsu, Hrist je vaskrso/uskrso. Otuda poruka ožalošćenima, ako ste vjernici, vjerujte da će i vaši preminuli vaskrsnuti/uskrsnuti. Podijelite radosnu vijest u trenucima boli, vjernik će vjerovati. I papa Franjo nam govori da je radost osobna iskaznica kršćanina, osobna iskaznica Evanđelja, radost koja se u životnim patnjama očituje kao mir jer smo sigurni da je Isus s nama. U Kur’anu , u suri XXXIV Saba kaže:

1.„Neka je hvaljen Allah, čije je sve na nebesima i sve ono na Zemlji!…“

…

2. „On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s

Neba spušta, a šta se na nj uspinje;

On je samilostan i On prašta grijehe.“

Vjernicima svijete knjige donose vjeru, nadu i radost, pa se pitam zašto se ne bira neki drugi način za građenje i njegovanje kulture sjećanja?

Ne treba se bojati, dijela ne mogu biti  izbrisana kao ni sjećanja ali…kultura sjećanja kroz muzeje, dokumentarne filmove, rukopise, odjeće, obuće, igračke, dopustiti da se predmeti opipaju i osjete. I danas znam cijelu „Krvavu bajku“(Desanka Maksimović) kao kada sam je recitirala pred učiteljicom, a posvećena je strijeljanim đacima u Kragujevcu. Prošlo je i 80 godina od nastanka poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koja je svjedočenje o zločinama ustaške NDH nad srpskim življem. Poema je izbačena iz školskih udžbenika ali neke škole u Srbiji još uvijek nose ime Ivan Goran Kovačić.

Srebreničkim žrtvama nedostaje umjetničko oblikovanje, a možda je već i napravljeno predstavom Zlatka Pakovića, „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Njegujmo  umjetnost, kulturu sjećanja kroz umjetnost, to je jedino sigurno i čisto polje. Povedite svoju djecu u pozorište i ne brinite, doživjet će  to nešto duboko i istinito, glumci će se za sve pobrinuti.

Ne bi život na ovim prostorima bio toliko težak da nije kao što kaže Kokan Mladenović „živimo neke falsifikovane istorije“ a ne ono što se zaista i dogodilo. Otvaramo jedno novo poglavlje, „KULTURU PRIKRIVANJA“.

Kultura prikrivanja – „To ti je ono – nitko nije video“ datira iz komunističkog režima a njeguje se u akademijama nauka. Vješto prikrivanje, saopštavanje u rukavicama, licemjerstvo i najtvrđi oblik nacionalizma vezan je za one koji pišu nacionalne historije. Na žalost, na ovom brdovitom Balkanu natopljenom krvlju mnogo je bola a malo radosti, mnogo je bolesnih a malo zdravih, mnogo je zla, ružnog i devijantnog, a tako malo istine.  Laž prijeti da proguta istinu, puno puta ponovljena laž postaje istina. Nije bez osnove roman Dostojevskog „Zločin i Kazna“ bila obavezna literatura u srednjim školama.

Eh da se samo malo više čita nešto bi se i naučilo.

Preporučujem našim tlačiteljima (mnogo ih je pa ostaje nada da će valjda negdje i primiti),  čitajte Vladiku Nikolaja Velimirovića. Nemojte biti gadljivi prema drugima, lijepa riječ ne poznaje naciju i vjeru, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a vladika je mudro zborio :

„Znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke.“