Polje kostiju

Dok šutimo, svijet tone u mrak.

Pitaš me kuda idem
i čekaš odgovor.

Odgovora nemam.
Ne mora ga ni biti.
To i nije važno.

Tražim tišinu
u kojoj i najmanji šum
govori da nisam sama.

Od tvojih pitanja,
od buke što se razliva u maglu,
više ne vidim,
više ne čujem.

Ne vidim ljude.
Ne vidim životinje.
Ne vidim travu kako raste.

Samo mrak.

Ne čujem smijeh.
Mačke su utihnule,
psi prestali da laju.

Oko mene polje krvi.
Razbacane kosti.
Vrisak majke para vazduh.

Ostavljena.
Neshvaćena.
U svijetu zla
raspadam se od bola.

Tvoja, njegova, njena, njihova nesreća
i moja je nesreća.

Probudi se, čovječe.
Nisi sam!

SOKOVI ZRELOSTI

Kada ožiljci progovore glasnije od snova

Interesantno je kako nas godine oblikuju. Vajaju. Od ne rijetko pekmeza do pune zrelosti u kojoj svi sokovi cure iz kofera uredno spakiranih emocija.

Iz naručja koje miriše na bijelu kafu i vruće krofne izlazi se na vjetrometinu. Ne znamo da li jače puše košava, severac, jugo ili bura, ali znamo da kosti brzo savladaju stiskavac. Tako je izgleda svima toplije.

A onda…kuvano vino i Divlje jagode, i pa-pa sa raciom.

Iz zimskog sna probudi nas plima hormona. Tu i tamo donosimo odluke ne razmišljajući o ožiljcima. A ožiljci kao pijavice, ne pitaju za dozvolu, isišu svu krv.

Prva dionica puta završi se sa puno modrica a neki ožiljci nikada ne zacijele.

Oni puni inata kao feniks kada je odbio od Eve zabranjeno voće. Gladni i žedni ljubavi, vjerni sebi ne odustaju od sebe. Baš kao što piše u američkoj Bibliji „U svom ću gnijezdu ostarjeti, umnožit ću godine poput feniksa.“ Modrice se  zaborave pred prilikama koje otvaraju nove puteve. Izazovi u karijeri, strahovi kroz roditeljstvo, premošćavanje kulturnih razlika obilježavaju trasu koja će se u buduće prelaziti. Plodovi istrajnosti u borbi za konačnu sliku koja će „visiti“ u nekom dnevnom boravku postaju vidljivi.

Još uvijek je nepoznato mjesto dnevnog boravka što postaje potpuno nebitno pred činjenicom te osnaženosti da se put pređe do kraja.

Ukradene noći i noći za štivo koje bi trebalo da pomogne u traženju odgovora šire krila i energija postaje zarazna. Istina je kao što pjesnik kaže „neke se bitke dobijaju na juriš“ a neke zahtijevaju strateški maraton ili iskušeničko hodočašće. Pozivanjem na Skarlet O Haru i „O tome ću misliti sutra“ otvara se put mudrosti i buđenje svijesti da gotovo sve postaje dozvoljeno. O mogućim ožiljcima se više ne razmišlja na način kao kod pušu košava i bura, sada su to pokloni u vidu novih lekcija koji daju punoću ljepoti koja se živi.

Stare požutjele  fotografije gledaju se sa posebnom setom, prava su gozba za dušu. Kao na filmskoj traci mijenjaju se likovi, mjesta i događaji. Komedija, satira, drama i tragedija. Sve je sačuvano od zaborava.

Slika dobiva završne obrise, povezuje prošlost i sadašnjost. Akvarel joj daje posebnu dubinu. Na njoj ništa nije statično baš kao ni život. Poziva one koji dolaze na promišljanje o cikličnosti postojanja.

Mnogo je stvari koje se izgube na putu ali suština ostaje.

Lajanje na zvijezde

Bolest me drži u stanu. Knjige, muzika, Netflix i TV. Užas. Užas. Užas.
Red politikanstva, red niskobudžetnih turskih serija i red gastronomije. „Hleba i igara“, zapisao je još Juvenal u 2. vijeku. „Šta radi ova rulja Removih sinova? Već dugo vremena, tačnije od  kako ne prodajemo glasove, ovaj narod je izgubio interes za politiku…sada halapljivo želi samo dve stvari: hleba i cirkusa (panem et circenses).”

U Rimu to su bili gladijatori. Danas – medijski linčevi i reality programi.

Rijaliti je zamijenjen turskim serijama, a sadržaj je isti: vriska, svađe, histerija, ubistva, laži i prevare. Brutalnost, vulgarnost i prostakluk. Moralnost pod upitnikom.

Problem nije što to postoji, nego što javnost s oduševljenjem gleda. Napetost i zapleti drže pažnju, ali ono što iza toga stoji jeste savršeno organizovan sistem koji hrani najniže nagone.

Gustave le Bon jedan od konzervativnih teoretičara 19.vijeka u svojoj Psihologiji gomile upozorava da se heterogenost utapa u homogenost i tako nesvjesne osobine dominiraju..

Slika je ista i na društvenim mrežama. Influenser_ice su postale profesija. Osiromašena društva sanjaju plaže i glamur, a sve staje u dobru kameru i nekoliko plaćenih pratilaca. Prodaje se magla, a kupuju iluzije. „Glamur“ je ideja vodilja. „Otkako   je svanula zora civilizacija , gomile su uvijek bile podvrgnute  utjecaju iluzija. Tvorcima iluzija dizale su one najviše hramove, kipova žrtvenika…Tko umije gomile opčiniti iluzijama, lako im postaje gospodarom, a tko ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njihovom žrtvom.“[1]                                                                                                                                                                                                                                                                 Ne vjerujem u teorije zavjere, ali vjerujem u duboku državu. Špijuni prate, podmeću, režiraju. Mediji i botovi služe da onoga ko se ne uklapa – unište.

Važno je gomilu držati u strahu, sumnji i nepovjerenju.

Važno je očistiti prostor za vlast.

Iza svega stoje ozbiljni kreatori politika. Oni znaju kako od mase napraviti poslušne sluge.

Ja sam odavno njihova žrtva. Ali bar mogu lajati na zvijezde.

Auuuuu… av-av… auuuuuuuu…

---

[1] Gustave le Bon, „Psihologija gomile“, Zagreb, Globus, 1989., str. 106-107.

BRUTALNA ISTINA

„Pauci nisu mali robovi koji iznova rade jednu te istu stvar.

Fleksibilni su. Nisu glupo fleksibilni, pametno su fleksibilni.“

Bill Eberhrard, citiran u Smrtonosnoj svili“

Jesam pelcovana Konstatinovićem, i sretna sam što stvarnost vidim kao običnu banalnost , što sam iluzije ostavila na putu mladosti kada se suočavaju želje i stvarnost. Govoreći o istini, Konstatinović to pakuje na svoj maestralni način „Istina je samo ono što je stvarno, i stvarno je jedino istinito, stvarno kao objektivno, ne-lično

Ne bojim se izaći iz zatvorenog kruga po kome je kruženje uvijek isto, palanačko.

Uvijek si sam_a.

I kada se raduješ i kada žaluješ i kada vodiš svoje borbe  i kada te tapšu i govore da si najbolji i kada ti okrenu leđa, i kada si bolestan i gladan i žedan, uvijek si sam.

Radost i žalost su samo u tvom srcu i pitanje je trenutka kada će tko pobijediti. Pobjeda traži spoljni  efekt, to ide nekako jedno uz drugo. Što nije zabilježeno, kao da se nije desilo, je l’ te? Vremenom smo postali teatralni pošto su nas globalna dešavanja zatvorila u mikro svjetove. Umjetnici beže od scene, a običan svijet želi da bude zapažen. Trebamo zraka.

 U sreći ste sami jer ljudi ne vole sretne ljude, ljubomorni su. A nije ni čudo, u stalnom smo strahu od ratova, gubitka egzistencije, napuštanja, izdaje i bola. Svakodnevno svjedočimo besu ogorčenih ljudi koji su poniženi od mnogo lošijih od sebe. Tako je sistemski ugušena empatija koju pokušavamo vratiti kroz različite edukativne programe.

U bolu ste sami, malo je onih koji žele podijeliti tugu sa vama. Prisutni su samo koliko društvene norme zahtijevaju, sve ostalo je farsa. Prava burleska. Striptiz na dijelu sa prefinjenim kostimima. Često se sjetim Novaka Novaka „I ja volim pozorište ali ne u svojoj kući“.

Kada se boriš, borba je samo tvoja, bilo da je započinješ ili su u nju uvučen, svi okolo su posmatrači. Neki su baš bučni, neki manje bučni, a puno je onih tihih. Zajedničko im je čekanje epiloga, hoćete li biti pobjednik ili gubitnik. . Baš kao u Filozofiji palanke, svi se na kraju okupe oko samrtne postelje i svatko sa svojom pričom. Oni tihi postanu najglasniji, „oni su sve znali i vidjeli“ samo se čekao trenutak.

Dok vam se dive i tapšu vas po ramenu, ne rade to zbog vas, rade to zbog sebe. Kada se popnete do vrha, važno je da su vas podržavali, možda vam zatrebaju.

Kada ti okrenu leđa, zapravo su najiskreniji i ne treba se ljutiti na njih, treba  ih zagrliti i istinski slaviti. Razbili su vam iluzije a to je blagodat o kojoj samo možete sanjati. Iluzija o ljubavi i pripadnosti je produkt naših želja da svijet izgleda baš po našoj mjeri. Pogrešno percipiramo svijet oko sebe što i nije čudo danas imajući u vidu da je virtuelni svijet zasnovan na filterima potpuno iskrivio stvarnost.

U bolesti ti pružaju ruke samo oni pravi, ali na koncu, svaku odluku donosiš sam, o sebi sam odlučuješ. Odgovornost je uvijek samo tvoja.

I žedan i gladan, teško ćeš biti nahranjen i napojen ako ne zaiskaš. Papa Lav u katehezi o posljednjim trenucima Isusova života podsjeća na Isusove riječi sa krsta „Žedan sam“ koje govore o ljudskosti. „Nitko od nas ne može sebi biti dovoljan. Nitko od nas se ne može sam spasiti.“

Vratimo Ljubav u modu i tako spasimo cijeli svijet.  

ODBRANA SEBE OD SAME SEBE

Protiv tijela se ne možeš boriti kada se okomi na tebe. Recimo da je baš tako. Što više istražujem (21 godina predanog rada) osjećam veću nemoć i potpunu zavisnost od onih od kojih ne želim, a bez kojih se ne može. Ljekari, ljekari… godine njihovih odricanja, učenja dan-noć, ljubav utkana u izbor studija i želje da pomognu, pronađu lijekove kako bi spasili cijeli svijet.

No, meni nije namjera da pišem o ljekarima, ovo je priča o odbrani sebe od same sebe.

Čudan je taj osjećaj kada se suočiš sa samouništenjem. Imunološki sistem pogrešno stvara antitijela protiv normalnih proteina u krvi. I …eto tromba, jednog ili više potpuno je nevažno. Za sve što tijekom života uradimo a nije dobro, odgovaramo. Prvo odgovaramo za nestašluke roditeljima, zatim udruženima – obrazovnom sistemu i roditeljima, a onda momcima i djevojkama, pa na scenu stupaju uvezane obitelji, a onda djeca  koja često umisle da mijenjaju ulogu sa vama i tako redom. I na nekom kraju, dođe red na iskrenost prema sebi i odgovori samoj/m sebi.  A kada naše tijelo na ćelijskom nivou nešto pogrešno napravi, ono  nikome ne odgovara i za to ljekari, da , da …oni sa početka priče, imaju opravdanje „takav vam je DNK. Nećemo valjda sada da kopamo kosti“. „Ma manite se priča o DNK i nasljednom materijalu“, veli moja Stefana a ona ne zna za nova istraživanja koja kažu da se DNK zapetlja pod stresom i utiče na tok i razvoj bolesti. Na žalost, stresova danas, ne manjka nikome od nas. A što se tiče kopanja kostiju, zašto da ne ako će pomoći? Ionako „skupljam“ kosti posljednjih deset godina što inače iritira moju djecu samo što to svako na svoj način hendluje (jedno ćuti i „trpi“ dok drugo nerijetko o tome govori kao o još jednoj mojoj gluposti). Ne zamjeram za nerazumijevanje, u pitanju je mladost i nadobudnost.

Sve dođe u svoje vrijeme.

Zamislite, cijeli sistem se udruži protiv vas a vi dobivate poruke podrške koje zapravo nemaju nikakvog smisla, od vas ništa ne zavisi. Ustvari, ipak nešto zavisi. Zavisi do kog stepena ste spremni da idete kroz terapije koje vam se nude. Da vam budem iskrena, sem antikoagulantne terapije nisam spremna na bilo kakve dodatke. Konsultacije da ali ubeđivanja NE. To nije malodušnost kao ni odustajanje, to je jednostavno očuvanje svog dostojanstva. Renesansni mislilac Giovanni Pico della Mirandola u svom maestralnom dijelu „Oratio de hominis dignitate“ („Besjeda o dostojanstvu čovjeka) iz 1486. godine piše „Upravo ta sloboda izbora i stvaranja samoga sebe jeste suština ljudskog dostojanstva.“ Interesantno kako se sam pojam „dostojanstvo“ kroz historiju mijenjao (u antici je bilo privilegija uglednih, u hrišćanstvu -univerzalna vrijednost jer smo stvoreni po slici Božjoj, u renesansi – sloboda da sam biraš svoj put, a kod Kanta – moralna vrijednost i autonomija) da bi danas u 21.vijeku dostojanstvo bilo univerzalno ljudsko pravo a eutanazija je još uvijek nešto o čemu se polemiše.

Tko za sebe prisvaja ulogu Svemogućeg pa zna šta je najbolje za nas?

Vjerujem u prirodu, snagu svog uma, samodisciplinu i na kraju, „neka bude volja Tvoja“. Kako kaže Marko Aurelije „Telu pripadaju čula, duši želje, razumu božiji principi.“[1]

Hvala na svim riječima podrške, puno znače, iskrenost se osjeti kroz glas i kroz tekst koji uvijek nosi neki svoj podtekst.

---

[1] Marko Aurelije, „Samom sebi“, Dereta, Beograd, 2008., str.70.