ZABLUDE

Kada imate godine, imate  pravo i na zablude. Neke su manje bolne, a neke baš bole. Neugodno je kada shvatite da su zablude obilježile vaš život te se suočavate sa krhotinama stakla koje je svuda oko vas. Polako, obazrivo pokupite staklo i bacite ga u smeće. Svaki drugi scenarij čini mi se da nije dobar. Zašto? Ne treba gubiti vrijeme na lijepljenje komadića stakla, propitivanja, traženje krivca i na kraju, oplakivati nad sobom. VRIJEME NE MOŽEMO VRATITI,  A I NE TREBA.

Zablude o historiji, društvu, politici, o časti i poštenju, vjeri, vjerovanju, vjernicima i nevjernicima,  zablude o pesimizmu i optimizmu, o nezamjenljivosti, vaspitanju, sreći, ishrani, zdravlju, seksu, vakcinama, teorijama zavjere…pustimo ih onima koji misle da imaju svo vrijeme ovoga svijeta. Ja i Vi moji dragi prijatelji nemamo vreme za njihove trice i kučine. Trice i kučine to vam je ono nešto bez značaja, nešto bez vrijednosti. I zaista ma kako mislili da je historija važna, jeste važna, da nam politika oblikuje živote, oblikuje jer političari opstaju na nesreći svog naroda, da je vjera suština života…Sve te jake riječi nose ogromno breme za sobom. Možemo li nešto učiniti, ne možemo, vjerujte. Probala sam, vjerovala da mogu, a onda se desi  trenutak kada na scenu stupi zao vuk ili čopor vukova i «oduva» vam kuću. I uvijek iznova dolaze zli vukovi da oduvaju kuće. A znate zbog čega se vraćaju, zbog časti  i poštenja?!  Čast i poštenje ostade još samo u Njegoša. Tamo gdje ih treba tražiti, u hramovima vjere i znanja, odavno ih više nema. Ove zablude jako bole, to su one duboke rane koje teško zacjeljuju.  Sve ostalo je smješno, suština je tako jednostavna. Umjesto traganja za  srećom, tragajte za sobom, za srećom se ne traga, ona je nusproizvod kako nas uči Osho.

Kada postanete većinski vlasnik svog života postajete malo mudriji. Ako ste još spremni da učite, pravi ste sretnik/sretnica. Učenjaci sa Istoka otvaraju takav ugao gledanja da je prosto za ne povjerovati, sve čemu nas uče je očigledno, a mi to ne vidimo. Ne vidimo jer smo opterećeni zabludama.

Divan je taj osjećaj suočavanja bez boli. 

«Novi život se rađa

i sretne pjesme mi naviru zvuci,

Novi život se rađa

a ključ života u tvojoj je ruci…»

PONOĆNA PRIČA

DUH,TIJELO I UM

Pitam se ima li kraja priči o izdajama, političkim prevarama , rasplamsavanju mržnje i sijanju nekog zlog sjemena ??? Virus nezadovoljstva i ogorčenosti prijeti da izazove pandemiju na  društvenim mrežama. Postovi čitulja, političkih pamfleta i progona neistomišljenika dostižu vrtoglave brojke pregleda i dijeljenja. I kada tako sate provedemo uz  Fb neizostavni pratioci nam postaju bol,  pritisak,  srdžba , bes, strah,  a neretko čujemo da se nama dragi ljudi bore sa anksioznošću  i depresijom. Potpuno nesvjesno tijelo pred spavanje «nahranimo» lošim emocijama, jako umorni odlazimo u postelju i onda nastaju problemi. Umor koji osjećamo nije umor od fizičkog, napornog  rada, umor je nastao kao proizvod naših misli i loše energije koju smo nakupili.

Da li ste se zapitali šta se tada dešava sa vašim tijelom, kakvu traumu tijelo trpi? Dovoljno je samo osvježiti pamćenje pa se prisetiti da se u mozgu nalaze centri koji upravljaju funkcijama povezanim sa svim dijelovima tijela, a onda zamislite kako loše emocije izazivaju traumu u tijelu.  Čuvena američka plesačica i osnivačica plesa 5 Ritmova, Gabrielle Roth nam poručuje: «Tijelo je temeljna metafora vašeg života. Ona je vaša Biblija,  vaša enciklopedija, vaša životna priča.» Sve ono lijepo i manje lijepo, ono što zovemo ružnim i teškim , sve je to zapisano u našem tijelu, našem umu i našoj duši.

Posljednjih nekoliko decenija pokazujemo veliki interes za vezu emocija, tijela i duha. Dostupna su nam brojna istraživanja a na našim tržištima moguće je pronaći knjige na tu temu poput knjiga Aleksandra Lovena, Candance Pert, Antonia Damasia i dr. Sigurno je da ćete kroz njih steći mudrost, a ono što je posebno važno i do čega ćete stići je put izlječenja.  Ovi sjajni znanstvenici, otvorit će vam polja molekula emocija, duha i tijela, svijesti i uma. Ako uplovite u ovu avanturu, vjerujte na kraju ćete biti dobro. A dok ne stignete do  kraja, kao što rekoh, krenuli ste u avanturu 🙂

Međutim, ako malo bolje promislimo, postavimo sebi pitanje, zašto bi se liječili ako ima toliko divnog sadržaja oko nas koji treba udisati punim plućima i radovati mu se?! Zašto ne bi uživali? Svijet filma, knjiga, muzike, slikarstva, fotografije, mode, svijet flore i faune… Dolazi proljeće, šta mislite o urbanom vrtlarstvu, uzgoju rajčice, bosiljka, peršina, jagoda na svom balkonu? Da vas pitam, li ste čuli za biofilnu arhitekturu i dizajn, koncept koji pruža rješenja za stvaranje zdravijeg i produktivnijeg  životnog i radnog prostora ?

Naselili smo gradove, gušimo se u smogu, smeta nam buka i svaki slobodan trenutak koristimo da pobjegnemo u prirodu. Zašto? Treba nam svjež zrak i mir.

Hajde da taj dašak prirode unesemo u svoje domove.  Amanda Sturgeon  autorica knjige Creating Biophilic Buildings nam daje savjete kako biofilni dizajn primijeniti u svakom interijeru, začeprkajte po netu, dopaće vam se 🙂

Ako pored svih prijedloga u večernjim satima ostanete i dalje uz Fb, svoju pažnju usmjerite na fotografije čarobnih gradova, more i divne plaže, fotografije vintage stila koje mirišu na neka sretna vremena. Neka to utrošeno vreme bude putovanje iz snova, neka bude kao kod Dade Topića:

«Ja hoću život, bolji život,

da ga zgrabim poput tigra

život nije dečja igra…»

PS. Odavno je prošla ponoć, odlazim na spavanje sretna jer sam nešto novo i mnogo lijepo istraživanjem pronašla i naučila 🙂

UKLJUČENI I ISKLJUČENI

U vreme botova, političkih spinova, rasplamsavanja nacionalne mržnje, nemuštih političara da ne kažem pajaca kojima u normalnim okolnostima ne bi povjerili ni mesnu zajednicu (vjerujem u izbor divnih ljudi koji su sluđeni), vremenu neznanja, korupcije, nepotizma, straha, ekonomskog srozavanja,  borbe za život, građanskih protesta, prekrajanja granica, raznih špekulacija ne vidimo problem koji je tako jednostavno rješiv.

Ne vidimo, ubijeđeni  smo u svoje znanje, a znanja nema, znanje je kao u slabovidog prijatelja koji se suočava sa svijetom koji tek treba da upozna. Pipkanje u mraku, traganje za rješenjima je za našeg prijatelja put koji traži razumijevanje, strpljenje, empatiju i želju za pomoć. Njemu je potrebno vrijeme. Mi vremena više nemamo!  Mi imamo globalnu sliku POLUZNANJA koje je opasnije od NEZNANJA. Oni sa poluznanjem misle da znaju i zato NE PITAJU, a istina je da NE ZNAJU. Internet sadržaji dodatno pomažu u uvjeravanju o posjedovanju znanja.

Zavladala su neka opasna i zla vremena.

KOMUNIKACIJA je naš problem! Ona povlači sve ostale probleme sa kojima se suočavamo. Kanale koje koristimo u komunikaciji niti su dovoljni niti su adekvatni. Oni na vlasti su vlasnici poluznanja i otuda bunt građana, roditelja i nastavnika po školama. Nezanimanje za sektor obrazovanja i postavljanja ministra/ministrice samo da bi se ministar/ministrica postavio/li je u rangu genocida nad mladim životima pred kojima je budućnost. Obrazovanje je najosjetljiviji resor u jednoj vladi. Ljudi od znanja su ključ rješenja problema kao i njihova sposobnost artikulacije da se problemi riješe. Sasvim je dovoljna spoznaja da imamo partnere i iskrene prijatelje  u OECD-u, UNICEF-u, GIZ-u, ambasadama kao što su Švajcarska, Njemačka, Austrija, Slovenija. Naša lupa je zamagljena te njihove intencije da pomognu tumačimo kao želju da nam «pokupe» mlade ljude. ZABLUDA.

Niko nikoga neće odvesti ako mi imamo šta ponuditi! Do nas je, do naše komunikacije.

 Političarima na vlasti nisu potrebni ni Dodik, ni Komšić ni Izetbegović, dovoljni su oni sami sebi. Traganje i okupljanje istomišljenika nije dobro postavljena politika. Hranjenje sopstvenog ega je najveće zlo. Bojno polje ostrašćenih neminovno vodi ozbiljnim sukobima u kome su svi ostali taoci.

Ako niste njihovi, neprijatelji ste. Ista slika je u Srbiji, samo su tamo Vučić, Đilas, Obradović i dr. Ako niste Vučićevi, neprijatelj ste, ako niste Đilasovi, neprijatelj ste. Nemate pravo da budete svoji! Kako je to Đuro Šušnjić precizno hiruški detektovao «Moćni ne umeju da vode razgovor, oni znaju da zapovedaju.»

Da se podsjetimo, taoci su žrtve koje gube glavu, oni koji vode ratove, svoju glavu sačuvaju.

Mediji su upali u klopku sveprisutnih problema te se stiče dojam da informativne emisije izbacuju samo senzacije, traga se za problemima koji su svima vidljivi. Našem prijatelju koji ima problem sa vidom, koji problem osjeća nije potrebno tražiti način da problem vidi, on ne može vidjeti ali može osjetiti. Twitter i ostale društvene mreže ne daju rješenja, oni samo detektuju probleme koje mediji prenose. I onda se postavlja pitanje, šta se postiže lajanjem na zvijezde? Buđenje javnosti, donekle, ali to nije dovoljno. Ap. Pavle nam poručuje «Ima na svetu bog zna koliko različitih glasova ali ni jedan nije bez značenja.» (Kor.I, 14-10).

DIREKTNA KOMUNIKACIJA JE ONO ŠTO NAM TREBA!

«Razgovor je igra pitanja i odgovara: onaj ko pita dokazuje da misli i o odgovoru! Jedna stvar  se potpunije upozna kada se uz razloge za  navedu i razlozi protiv.»

                                                                         Đuro Šušnjić, «Dijalog i tolerancija»

Direktna komunikacija ne znači samo obilazak sela i politička obećanja – putevi, voda, kanalizacija…Slažem se, i voda i put i kanalizacija nam trebaju ali, pita li neko običnog čovjeka kako se osjeća, treba li mu nešto, da li može djetetu da pruži kompjuter, patike, bicikl… Dokaz koliko su donosioci odluka ne inovativni sa jedne strane, a sa druge strane, činjenica o podcjenjivanju svog naroda. 

Izgubila se empatija, ne postoji komunikacija!

Šta je sa javnim osobama , imaju li oni ikakvu obavezu i odgovornost? Da se podsjetimo ko su javne osobe, koga ja to prozivam –  to su sve moje kolege sa univerziteta, svi oni koji su odgovorni za obrazovni proces, ljudi iz kulture, medija, sporta, pravnici, ekonomisti, filozofi… malo li nas je?!

Priči nikada kraja, hajde da sa priča pređemo na rješenja.

RJEŠENJE JE U STRUCI I DIJALOGU!

RJEŠENJE JE U UMREŽAVANJU ZNANJA!

RJEŠENJE JE U OBRAZOVANJU!

Za «neki» kraj nema bolje poruke od poruke Pape Franje:

«Rijeke ne piju svoju vlastitu vodu;

stabla ne jedu svoje vlastite plodove;

Sunce ne obasjava samo sebe i cvjetovi ne šire svoj miris za sebe.

Življenje  za druge je zakon prirode. Svi smo rođeni kako bismo pomogli jedni drugima. Kako god to možda teško bilo…

Život je dobar kad ste sretni, ali je još puno bolji ako su drugi sretni zbog vas.

Sjetimo se da je list lijep sa svakom promjenom boje i svaka promjena životne situacije ima svoju svrhu, ali za obje je potreban jasan vid.

Zato ne gunđajte i ne žalite se, sjetimo se radije da je bol znak da smo živi.

Problemi su znak da smo snažni i molitva znak da nismo sami!

Ako možemo prepoznati ove istine i prema njima namjestiti svoja srca i umove, naši će životi biti svrhovitiji , drugačiji i vrijedni!

Želim vam blagoslovljen dan u ovim kriznim vremenima»

STVARI DOLAZE ONDA KADA SU NAMIJENJENE

Svako od nas ima svoju storiju kojom je manje ili više zadovoljan, u kojoj je sretan ili nesretan. Kako bi Džubran rekao radost i žalost su neodvojive.  «Zajedno dolaze, i kad vam jedna sedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.»

Te naše storije kreiraju i uređuju svi okolo nas, a mi sami ponajmanje. Nismo ni svjesni koliko je taj početak važan kada ugledamo svijet očima koji nije ni nalik onome u kome se vrlo brzo nađemo. Ljubav, pažnju, toplinu doma  ponesemo sa sobom ako imamo sreće. Nismo je svjesni, mislimo da nam pripada, a zapravo nama ništa ne pripada. Jednoga dana sve ono što smo grčevito čuvali će se razdavati, a čuvali smo iz straha da nam može zatrebati. Kada će zatrebati, sutra? Zabluda. Skupljamo krhotine prošlosti potpuno nesvjesni boli koju zadajemo sebi. To su oni Preverovi teški okovi  sa trga željeza. To naše «sutra» je obična imaginacija, sutra nam više mnogo toga ne treba, sutra je novi dan, nešto novo nam je namijenjeno. Stvari dolaze onda kada su nam  namijenjene, a ne kada mi to želimo. Mislim da nismo spremni na ovakav način da se suočimo i prihvatimo život, a šteta ?! Žurimo nekuda, a ni sami ne znamo kuda.

 Na svom putu pokupimo svu moguću surovost, nepravdu, strahove i nadu. Godine provodimo na klackalici između stvarnosti i mašte, a neprestano slušamo zvukove koji nas plaše. Želimo život, a plašimo ga se. Plašimo se samoće, a samoća je najveći dar koji možemo dobiti. Budi naša čula, potisnute talente i kreativnost. Vodi nas ka izvoru mudrosti koji ruši naše zablude. Tišina otvara srce  i um. Shvatamo da radost ne stanuje u nama već u svetu oko nas, u ljepoti prirode, nebu, vodi, cvijeću i drveću, životinjama, čistim dušama.

 Istina je u dječjim očima koje vide svijet u kome caruju sreća  i  ljubav. Zato nemojte prestati da sanjate i vjerujte u bajke. Dobro uvijek pobjedi zlo, samo vjerujte. I  Pepeljuga je sanjajući čaroliju osvojila srce jednog princa. Vreme prolazi, i ono lijepo i ono ružno postaju samo naše uspomene. A život…

«Život je žena – lepa čarobnica što nas opčini, omami duh, obaspe obećanjima. Ako ne ispuni obećanja, postajemo nestrpljivi. Ako ih ispuni, bude nam dosadno.

Život je žena koja oblači bele dane obložene crnim noćima.

Ljubav je žena koja se kupa u suzama onih koji je vole, miriše na krv svojih žrtava.

Život je žena koja u ljudskom srcu vidi prijatelja i odbija da se uda za njega.

Život je bludnica, ali lepa. Ko zna za njenu blud, zamrzi njenu lepotu.»

                                                                                                             Džubran

KAKO MIRIŠE SAVRŠENI MUŠKARAC

Pitate se vjerovatno ko još «normalan» u ovo vrijeme razmišlja o mirisu savršenog muškarca? Misle dragi moji, misle, rekla bih baš oni normalni. A mi, ne znam kako Vi stojite sa odrednicom normalnosti ali ja za sebe u posljednje vrijeme ne znam baš gdje sam? Ne uklapam se u milje naše svakodnevice, gasim Tv kada čujem p od politike, kritikujem mnogo toga što mase kliču, hrišćanka i krišćanka sam a poštujem i postim sve hrišćanske/krišćanske i one druge postove a pri tome sam borac za ideju antifašizma, iz petnih žila se trudim da ostanem u Bosni i Hercegovini dok me mnogi tjeraju iz nje, zalažem se za projekte koji se bojkotuju a na dobrobit su ove divne zemlje …itd.itd. Treba znati kada stati 🙂

Ovaj moguće intrigantan naslov u ovom trenutku pronađoh u «LuxLife Newsletter» koji mi uredno stiže na email. Onako ženski sa puno znatiželje želim da vidim kako tamo negdje ljudi žive, a gdje smo mi u ovom globalnom selu koje se zove SVIJET. Znamo gdje smo je l’ da…ali  to ne znači da ne treba živjeti…

“It takes courage to love, but pain through love is the purifying fire which those who love generously know. We all know people who are so much afraid of pain that they shut themselves up like clams in a shell and, giving out nothing, receive nothing and therefore shrink until life is a mere living death.” Eleonor Roosevelt[1]

Nego da se vratimo mirisu savršenog muškarca – šta vam prvo padne na pamet?

Moja prva misao je «obaranje s nogu» što znači da se u prolazu okrenem za tipom, njegova pojava, stil, stas i miris su tako upečatljivi, ne možete ostati imuni 🙂 , nije grijeh okrenuti se (da ne bude zabune, okrenem se iz istih razloga i za ženom koja sve to odaje). A šta je tu presudno – odijelo, stil ili miris? Rekla bih da je stil sve to nešto zajedno što obavezno povlači za sobom i miris. Muškarac od stila miriše na čisto, na neku notu koja je našem čulu bliska. Ostavlja trag za sobom. Ah ti pusti olfaktorni signali mogu biti tako zeznuti, neretko bude emocije, vraćaju nas nekim prošlim vremenima, starim ljubavima…neki mirisi jednostavno ostavljaju tragove koje je teško izbrisati.

Važno je momci da budete uredni, lijepo podšišani, stilski odjeveni, divnog osmjeha, naočiti i duhoviti.  Taj prvi utisak je važan bez obzira na godine, uvijek su za ljubav prave godine. Dodajte svom šarmu neku kap parfema ili toaletne vode ali onako diskretno, neka bude u skladu sa godišnjim dobima. Postoji jedan na putu savršenih koji miri sva godišnja doba, riječ je o Creed – Green Irish Tweed, drven cvjetni mošus – limun, verbena, nana, list ljubičice , iris iz Firence, sandalovina i ambergris. Za svaku je priliku i uvijek ćete se osjećati posebno. Kažu da je Davidoff Cool Water dostojna zamjena, to Vam ne bih znala reći…znam da je ovaj savršen.

Znam i da će muškarac od stila i sa kapima Bruta biti isto tako zavodljiv i mirišljav. On je vanvremenski, uvijek sa svojom prepoznatljivom notom muževnosti.

Što sam starija sve više tražim prostora za približavanjem dva pola. Svijest o samostalnosti, uspjesima, neustrašivim ženama…sve to je moguće ostvariti i u paru. Jednom ću vam ispričati divnu ljubavnu priču o Marijinom dvoru u Sarajevu ili priču o Muzeju u Zrenjaninu koji je napravljen iz ljubavi prema voljenoj ženi.

Pustimo muškarce da nas vole. Njihova ljubav najljepše miriše, a naš voljeni muškarac miriše na sebe. Počnimo i mi  misliti kao normalni ljudi o mirisu savršenog muškarca.

Za ljubav je potrebno da budemo samo ono što jesmo.

---

[1] „Za ljubav je potrebna hrabrost, ali bol kroz ljubav je vatra koja pročišćava i koji oni velikodušno vole. Svi znamo ljude koji se toliko boje boli da se zatvaraju poput školjki u školjci i, ne odajući ništa, ne primaju ništa, pa se stoga smanjuju sve dok život nije puka živa smrt. ” – Eleanor Roosevelt

PITAM SE …?

Razvodi brakova su zamenili baby boom koji se priželjkivao u pandemiji kako bi popravio natalitet. Opet smo promašili u procenama društvenih prilika, stvarno smo diletanti. Između partnera je zavladala netrpeljivost, višak zajedničkog vremena izbacio je na površinu svu trulež odnosa –  nezadovoljstvo, nepoštovanje, nerazumevanje, oholost, samoživost i samodovoljnost. Poslednjih dvadeset godina je u znaku ženske emancipacije tako da su razvodi brakova čak šta više u trendu. Ne znam ni jednu razvedenu ženu da je nesretna i ucveljena, znam da su uspešne, slobodne i sretne.  Čim je gospođa Evropa osetila plodno tlo krenula je da upumpava novac u ove napaćene prostore kako bi ugnjetavanu ženu izvukla iz kandži patrijarhata. A onda, mediji svoj prostor ustupaju nameštenim seksi aferama jer opet ženu treba prikazati kao žrtvu, a muškarce treba šta… kako ih prikazati, kao svemoćne, bogove na zemlji?

Da nije malo mnogo? Odnos muškarca i žene nije sukobljeni odnos i ne treba da bude, to nije prirodno stanje. Kada se god suprotstavimo prirodi dobijemo jedno veliko NIŠTA.

Kako je opala gledanost rijaliti programa, a narod se navikao na prostakluk, bahatost i pornografiju trebalo je pronaći novu zabavu.  Starlete su ušle u poslaničke klupe, a do juče poslanici, danas nasilnici, predatori, silovatelji, seksualni uznemirivači …Čini li vam se da ovde nije nešto kako treba? Prostakluk nasuprot kulturi. Ovde nešto duboko smrdi.

Pošto smo narod koji ima kratko pamćenje, hajde malo da ga osvežimo – ove naše starlete, danas partijske perjanice, kao učesnice rijaliti programa bile su spremne na sve – seks, svađe, tuče, za blud i razvrat su nagrađivane od 1.500 do 2.000 evra. Teška pornografija je odjedanput postala dostupna javnosti. Slobodi su klicali učesnici rijaliti programa a i javnost koja je uživala kraj malih ekrana. Ukupna slika sunovrata ličnih potreba, kulture i morala, sve je svedeno na animalni nivo (hrana, voda, smeštaj, razmnožavanje). Strah, stid i sram su preko noći nestali. Sofisticiranu kulturu treba uništiti, kulturne radnike valjati po blatu kako bi se u očima rijaliti javnosti doveli u istu ravan sa učesnicima rijaliti programa.

Ne postoje reči koje mogu opisati stanje u kome se kao društvo nalazimo.

Pišem o ženama, želim da se njihov trud i rad vrednuju u društvu, slušam o njihovoj obespravljenosti, a onda kao iz Aladinovih ćupova umesto zlata iskaču sve do jedne ledi Magbet. Jesam li ja to možda zavedena?

Da li ženu treba izvući iz kandži patrijarhata ili je spašavati od nje same?  Pitam se kao i Eva Ras, «ko je ovdje žrtva»?

GDJE SMO MI U SVOM ŽIVOTU?

Danas u ovom trenutku uopšte nije važno gdje živimo, nije bitno mjesto, svi živimo pod istim uvjetima – pandemija, brojimo mrtve kao zrele kruške koje padaju sa grane, trpimo politička maltretiranja poduprta ne inovativnim novinarima, truju nas medijskim programima, raznoraznim sapunicama pod izgovorom da je riječ o razbibrizi. Uvijek postoji izgovor i odgovor na duboko isplaniranu aktivnost zavođenja javnosti. A kada svemu ovome dodamo lične frustracije izazvane spoljnim dešavanjima na koje teško ili gotovo nikako ne možemo utjecati, zatim nezadovoljstvo svojim statusom i položajem na poslu, u porodici, nezadovoljstvo partnerskim odnosom, dobro smo i živi. Sve ovo toksično djeluje na naše tijelo i um, a svaki otrov koji permanentno unosimo u organizam vodi u sigurnu smrt.

Šta nam je činiti?

Najljepše Vas molim da se probudite iz dubokog sna u kome ste živjeli život kreiran po uputima drugih. Rođenjem su nam nametnuli model života koji su pa opet oni usvojili rođenjem i tako to doseže jako daleko jer radi se o modelima koji imaju svoju historiju, samo su finese u pitanju. Sigurna sam da u ovom trenutku nikome nije dobro ali svi mi imamo svoje izgovore i neke obzire i baš zbog tako nekakvih obzira živimo duboki san iz koga je moguće da se nikada i ne probudimo. I sada zamislite situaciju da život provedete u spavanju ili preciznije, u duboko komatoznom stanju? Ne vjerujem da je to Vaš izbor! A kako znam da to nije Vaš izbor, pa jednostavno, jer takav život nije ni moj izbor, a mi smo svi povezani na neki način. Neću ovoga puta da Vam govorim o tome koliko je važno reći NE, o tome sam već govorila ali čini mi se da to nije put ka buđenju.

Ovaj put uključuje animaciju čula – vida, sluha i mirisa. Šta vidite kada se okrenete oko sebe? Šta čujete? Šta osjećate? To su pitanja koja traže iskren odgovor.

Gledamo iste ljude, njihova tužna lica, svakoga dana se opraštamo sa dragim osobama. Gledamo ljude koji utiču na naše živote, zavlače ruku u naš džep, u našu privatnost, ulaze nam nepozvani u spavaću sobu. Gledamo svoju djecu koja su izgubljena jer ne vide put kojim bi krenuli, a mi smo u njihovim godinama imali ideale?! Gledamo partnere koji su mrzovoljni i tako daleki, ovo stanje neizvjesnosti dugo traje. Postajemo stranci, sve ređe razgovaramo. Gledamo stare i iznemogle, a ne možemo pomoći jer ni sebi ne možemo pomoći. Vidimo da se proljeće budi, vidimo behar ali i njega je prekrio snijeg. Hoće li napokon sunce otopliti naša srca i probuditi nadu?

Svakodnevno slušamo iste narative, glava nam puca od ponovljenih priča – tko je šta ukrao, da li je SIPA ušla u bolnicu ili nije, šta radi tužilaštvo, hoće li ili neće stići vakcine, imaju li svinjski žele u svom sastavu pa se zbog toga ne nabavljavaju, sukob sa antivakserima,  razne teorije zavjere,  nešto se šuška…itd, itd. I tako iz dana u dan, čovjek da poludi.

Šta u zraku osjećamo – miris smrti, smrt je svugdje  oko nas. Nema djece na ulici, nema graje, piske, vriske, nema radosti. Više ni smog ne osjećamo, maske su prekrile lice.

Čula nam otupljuju. A možemo li tu nešto promijeniti – NE MOŽEMO!

Pa šta nam je činiti?

Promijenimo stvarnost, promijenimo svoje misli. Možda je to u ovom trenutku meni malo lakše reći jer posljednjih sedamnaest godina radim na sebi, na svom duhovnom rastu ali vjerujte mi da je to moguće. Posle toliko primljenih udaraca, toliko padova i podizanja, danas bez problema kažem «nemoj o tome da mi govoriš, ne prija mi ili me ne zanima»   Naše tijelo govori umjesto nas, vjerujte. Danima me je boljelo uho, mislila sam da je upala ali ne, ja više ne mogu da primam iz dana u dan iste informacije. Udaljila sam se od izvora informacija, izašla u prirodu, bila sama sa svojim mislima i bol je nestala. Više ne slušam ono što mi se ne dopada i što mi se kao pjesmica ponavlja. To me iscrpljuje, toksično djeluje na moje tijelo i um. Negativne misli zamijenimo nekim lijepim događajem, nekom situacijom koja nas je nekada učinila sretnima.

Na grč i stres odgovaramo opuštanjem, zar ne?! Prisjetite  se bola koji izazove grč u nozi, kako reagujemo, vrisnemo, uhvatimo se za bolno mjesto, masiramo, štipamo dok bol ne utihne a onda se opuštamo. E to opuštanje neka bude «protuotrov» na stres koji nam drugi izazivaju. Slušajmo muziku koju volimo, gledajmo film koji budi lijepe osjećaje, šetajmo šumom sami ili sa dragom osobom u najvećoj tišini, neka tišina bude veza između nas. Zamijenimo ljude oko sebe ako loše utiču na nas, to je bar najjednostavnije. Reći ćemo da nam  je potreban odmor i bez daljeg objašnjenja. Svako ima pravo na odmor.

Kada ste posljednji put popili šolju toplog mlijeka sa medom ili čaj od majčine dušice pred spavanje? San nam je jako važan, iscjeljuje nagomilani stres, oslobađa se toksina i puni organizam novom energijom. U suprotnom, budimo se umorni, iscrpljeni, otečeni, sa raznoraznim bolovima, a pri tome smo neispavani i …sigurno je još jedan od loših dana pred nama.  

Slušamo puno o meditaciji. Svako od nas treba da pronađe svoj način opuštanja. Da li kroz meditaciju, molitvu, šetnju kroz šumu, neku fizičku aktivnost, stvar je izbora, ali jedno je jako važno – MORAMO IMATI SAMO SVOJE VRIJEME, VRIJEME ZA SEBE, ZA SVOJE MISLI.

Ova nekakva druga realnost zahtjeva rad na sebi. Ne postoji dobar izgovor da ne krenete na svoj put jer Vaš put je put ozdravljenja, sve ostalo vodi u bolest.  Osluškujte svoje tijelo ono je najbolji dijagnostičar. Ako Vas leđa bole, uzrok je nagomilani teret koji nosite na svojim plećima. I najjače drvo puca od tereta enciklopedija ako nema jake tiplove u zidu, a zamislite svoj skelet koji nosi dugogodišnji teret. I bol u želudcu nosi svoju poruku, ne možete nešto svariti ili ste se toliko već ukiselili od svih otrova koje ste godinama taložili. Srčani problemi…ljubav dragi moji, nedostaje ljubav, potrudite se. Mnogo toga možemo naučiti iz homeopatije što će nas probuditi, samo nemojte čekati da problem nastane da bi ste se probudili.

Taj novi put pomoći će da situacije drugačije tumačite, ljude vidite na jedan drugi način, mijenjate svoj odnos prema sebi i prema drugima. Stići će neka nova rješenja, drugačiji odgovori i reakcije.

Volite sebe i vjerujte sebi.

SRETAN USKRS MILA MOJA!

TEBI, KOJA ŽIVIŠ U MENI

Znam da si mi se najviše obradovala, Tvoj unuk mezimac, Tvoj Acko je dobio kćer. Po drugi put postaješ prabaka, opet djevojčica. Djevojčice obilježavaju Tvoj život, baš kao davne 1913. kada si posle Galje rodila Olgu. I opet je snijeg,  samo ne onakav kao pod  Kavkazom kada je Olga ugledala svijetlo dana. Koliko je samo bilo potrebno hrabrosti i ljubavi da odeš u nepoznato i prilagođavaš se nekom drugom svijetu. Znam da je Varšava bila pod ruskom carskom vojskom, znam da su svoju kulturu pokušali da nametnu Poljacima, ali znam  da si u duši ostala do svoje smrti katolkinja. Nikolaj te je osvojio šarmom i svojim stavom ponosnog carskog vojnika, pukovnika Terskog kozačkog puka. Mlad, zgodan, vižljast, u uniformi hrabrog vojnika – duboke čizme, sivo plave šalvare sa crvenim lampasima, opasan  pojasom, a za pojasom zadeven turski pištolj i sablja do kolena, bijela košulja i  « bešmet» (štepani kaftan) bez kragne. Elegantni brkovi davali su mu posebnu notu muževnosti. Priznajem, u  takvog bih se i ja zaljubila 🙂 Ratnički duh, hrabrost, odvažnost, gordost, ljubav  prema ženi i rodnom kraju sigurno su u tebi probudili ono za čim svaka od nas žudi – sigurnost i zaštita. A tko će bolje sačuvati i zaštiti ako ne kozak, uvijek spreman na borbu?!

• 

Dolaskom u Jelisavetpolj nisi razmišljala o mogućem ponovnom odlasku, o selidbama, neizvjesnosti i strahu koji je prirodan u takvim okolnostima. Kako život zna da napiše roman i poigra se sa nama, tako se pobrinuo da Tvoja priča bude jedan lijep roman «Šta se desi sa najboljim namjerama». Najbolje namjere, iskrena ljubav, vesela priroda čine da  preko noći postaneš odvažna supruga i požrtvovana majka koja se ponovo sprema za put, samo ovoga puta ne sama. Vihor rata, tamni oblaci, plač, jauk, glad i bol  bili su Tvoji vjerni pratioci. Iz  Rusije u Tursku, iz Turske u Srbiju u Belu Crkvu, a zatim u Kraljevo.  Našla si se u Srbiji, zemlji tako dalekoj po svemu što si nosila u sebi.  Kakav se to lom desio u Tebi, u tuđini, sama bez igdje ikog svog. Pisma sa majčicom su vremenom prestala. Put neizvjesnosti je bio Tvoj život. Kada samo pomislim na prtljagu koju si morala spremati, pakovati, vući  za sobom kroz sve te zemlje, na prilagođavanja drugačijima od Tebe, od kulture koju si nosila u sebi, samo to žongliranje sa svojim emocijama…da li si uopšte smjela i da li si nalazila vremena da razmišljaš o sebi? Šta se desilo sa djevojkom iz varšavske građanske porodice? Tamo daleko su ostale plesne dvorane, zvuci Šopena, radost i ljubav koju je nosila mladost.  

Govorio mi je tata o Tvojim manirima, vašim ručkovima i satima koje si mu poklanjala učivši ga lijepom ponašanju. Govorio je o Tvom malom stanu koji je bio oplemenjen slikama, voljela si umjetnost. Ali nije puno govorio o Tvojoj ljubavi prema slikaru, o tome se šutelo.

I opet rat. Prvi put su mladost i zaljubljenost pobijedili sve strahote izbjeglištva i stalne seobe. Odgovornost prema djeci je bila vodilja opstanka. U  takvim okolnostima i godinama neizvjesnosti, Galja i Olga su dobile najbolje obrazovanje zahvaljujući porodici Karađorđević koji su prihvatili djecu carskih vojnika. Internat u Beloj Crkvi, guvernantu koja je brinula o curama… to je bila privilegija, poklon za svu muku koju ste doživjeli.  Nažalost,  godine su prolazile i opet ste se našli u ratnom vihoru.  Ovoga puta, umor je prevladao, 1944. donijela si odluku da ostaješ u Kraljevu. Nikolaj napušta Srbiju, odlazi jako daleko, preko Njemačke za Ameriku, kozački duh mu ne da mira. I tako se Vaša saga završava. Nedaće, zlo, tuge i bol, nešto malo nalik bezbrižnosti i radosti je za vama. Ostala su samo sjećanja i seta da žive u Tebi. Nekako je kao u Miloševoj «U oproštaj mojoj ženi Janjini» :

«Ona i ja u dugogodišnjem braku,

Vezani zakletvom na zlo i dobro, vatra,

U kaminima zimi, u kampinzima, vatra gorućih gradova,

Elementarna, čista iz početaka planete zemlje,

Odnosila joj je kosu, samrtničku, sedu…

Voleo sam je ne znajući ko je odista bila …»

U oslobođenom Kraljevu nastavljaš svoj život napokon sama i slobodna. Željna ljubavi proživljavaš neku novu ljubav na svoj način, potpuno suprotnu od onih djevojačkih snova, jedan umjetnik je osvojio Tvoje srce. Svjesna razlike u godinama, odbijaš svako vezivanje. Borba koju vodiš u sebi, snaga ljubavi ne može se izbrisati kao da se nije desila. Umjetnik je otišao ali ostale su slike u našim stanovima koje i danas govore o jednoj ljubavi. Vodila si neki svoj život, budila duhove prošlosti koje si ostavila davne 1910. u Varšavi. Kult zajedništva porodice prenosiš na Olgu i njenu porodicu. Nedjeljni ručkovi postaju ritual  koji se prenosi sa generacije na generaciju. Bio je to sve samo ne običan nedjeljni ručak – imao je svoju satnicu, zahtijevao je  svečanu odjeću, svako je imao svoje mjesto za stolom, svoj pribor za jelo, znalo se kako se sjedi za stolom, kako se ruke drže za stolom, iz kojih i kakvih čaša se piju voda, sok,  iz kakvih pivo, vino ili rakija. Kojim redoslijedom se služi hrana, kome se šta sipa u tanjir, obavezan desert posle ručka i naravno, popodnevni odmor. Takva «pravila» si Ti uvela i takva pravila draga moja Janjina, žive i danas. Istina je da nemamo priliku da praktikujemo redovne nedjeljne ručkove , živimo na različitim destinacijama, ali se zna kada se okupimo kako to sve treba da izgleda. Moja djeca su potpuno pelcovana Tvojim manirima, jer im je Tvoj Acko sve to usadio dok su još bili jako mali.

Sve ove godine bila si mi enigma, upoznavala sam te postepeno, fotografije su mi puno pomogle. Osjećam Tvoj duh u sebi. Selila sam se puno puta, kao čergar sve svoje nosila sa sobom. Ljubav je i mene ostavila u zemlji potpuno drugačijoj od one u kojoj sam odrastala. Živim u zemlji natopljenoj krvlju i boli ali u kojoj žive divni ljudi. Ljubav je jedini jezik koji razumijem i želim da govorim. Volim umjetnost, imala sam svog slikara baš kao i Ti,  istančan ukus za lijepo  je Tvoj naslijeđeni gen, volim fin nakit baš kao i Ti, volim da budem svoja čemu si i sama uvijek težila, češljam kosu nekako slično Tebi, a da do skoro toga nisam ni bila svjesna…ma znaš šta, mnogo mi se dopadaš 🙂   Sve mi se ovo jako dopada i zbog toga sam i jako sretna. Kažu da ljudi umiru… nas dvije dokazujemo da je duh suština života.

Draga moja, dok Ti pišem ovo pismo shvatam da ja sada imam baš onoliko godina koliko si ui ti imala kada si odlučila da ostaneš u Kraljevu. Istih smo godina kada donosimo važne životne odluke. Došlo je vreme  sada i za moje smirenje, za pravljenje svoje oaze mira.  

Danas je Uskrs, poklanjam ga  Tebi, mojoj voljenoj Janjini. U Tvoju čast, napravila sam babku, poljski uskršnji hljeb… uspeo je, presretna sam!

Sretan Uskrs mila moja!

•