ŠEŠIR: Lice i naličje identiteta

U nama ne žive samo naši izbori — u nama žive naši preci.

Teško je sklapati mozaik kada kockice nedostaju. Prazan prostor se popunjava historijskim činjenicama, kulturnom ostavštinom, priviđenjima koja su zapisana u genima. Naslijeđe je fascinantan tok koji se ne razumije a  i ne prihvata. Sve je prisutnija slika „ribe koja diše na suvo“.  Vrijeme jeste saveznik ali u našem slučaju, suočavanje sa površinom i dubinom čiji je ozbiljan saveznik nezainteresiranost je kao  cunami koji treba da zbriše  sve pred sobom i stvori novi brisani prostor za neki drugi izgled i sasvim drugačiji doživljaj. To linearno prihvaćanje jednoumlja je kazna koju trebamo prihvatiti kao činjenicu koja nam je data i tražiti puteve istine.

Nisam pod utjecajem svetih knjiga kako se tumače moje riječi u posljednje vrijeme.  A i da jesam, ima li nečeg loše u tome? Da li nas čitanje, promišljanje i saznanje spaja ili razdvaja? Zašto se pitanja ideologiziraju? Da li je moć, oblikovanje javnog mijenja, utvrđivanje identiteta, razdvajanje na dobro i loše , na mi i oni –  jedini vrijednosni okvir?

Istina je da me svaka nova stranica i Biblije i Svetog pisma  porazi otkrivši mi dubinu promišljanja, slikovitim govorom  i  putokazima koji prazninu čine sadržajnijom.

Istina je da „vrištim“ sramoti kojoj se kliče jer ona je kao i laž – što je više prisutna, prihvata se kao model „normalnosti“.

Istina je da svoju „udobnost“ tražim u velikom iskoraku jer razumijem genetiku. Oduvijek me fascinirala. A danas je u modi coaching koji je uveo porodične konstelacije. Preko noći počela je borba za prekidom „generacijskog prokletstva“, „obiteljskog prokletstvo“ , „prokleti lanac predaka“ – posao za coachinge.

Malo je reći da sam užasnuta, čujte „prokleti lanac predaka“. Još jedna ozbiljna igranka sa znanošću i dubokim emocijama. Možete li DNK promijeniti?

Iako mi suprug govori da se u posljednje vrijeme najčešće družim sa mrtvima obilazeći grobove roditelja i svojih predaka,  kao i uvijek kroz svoju tišinu nudim vam odgovore –  druženje sa precima me umiruje a u isto vrijeme budi  radost u meni. Život za ispričati i ljubav za pružati su već dovoljni razlozi za bogatu trpezu riječi.

Priča o muškim šeširima je priča kroz epohe – stil, status, kulturni identitet. Nimam klobuka dedka Janka ali imam uspomenu na nošenje šešira/klobuka koje je u Sloveniji bilo mnogo više od modnog detalja. Simbol dostojanstva, otmjenosti, ozbiljnosti i odgovornosti. Simbol i seoskog i građanskog. Donio je moj Janko svojim šeširom u Kraljevo duh elegancije i srednjoevropske kulture koja je bila jako izražena u Primorskoj pod utjecajem talijanske i austrijske mode. Taj kultni model Homburg sa jasnim udubljenjem po sredini, (tzv. “gutter crease” koji daješeširu formalniji i strukturalniji izgled u poređenju sa običnim šeširima bez prevoja).  

Rijetko će tko razumjeti da je moj dedek  Janko zapravo šeširom zadržavao vezu sa svojim porijeklom. Iako okolina nije pratila taj stil, on je ostao vjeran sebi. Šešir je bio njegov ponos. Ti njegovi pozdravi na ulici sa blago podizanjem  šešira za obod bili su namijenjeni  poznanicima u prolazu a pred damama (u svakoj ženi video je damu) i starijim gospođama ako bi stao da porazgovara, potpuno bi skinuo šešir u znak dubokog poštovanja.

Toliko sam sretna što slike žive u mojim sjećanjima. Uz balon mantil moj dedek Janko  bio je sinonim elegancije u tada neopisivo lijepom gradu Kraljevu.  

Još uvijek ima onih koji se sjećaju tog tihog, toplog i  kulturnog Slovenca koji je potražio spas 30.ih godina prošlog vijeka od fašističke Italije u gradu na Ibru. A sada ja moram otići u Ajdovščinu da bi razumjela Frojda „Besmrtan si kad te zavoli mnogo nepoznatih ljudi“.

ZAŠTO PLAČEM?

Ne plačem jer sam slaba – plačem jer još uvijek osjećam.

„Suze su OK“, davno je napisala Mirjana Bobić Mojsilović. I jesu.

One su privilegija onih koji zadrže dječji duh, koji svijet vide kroz snove koji su obojeni najljepšim bojama.

Padovi, usponi, boli, tuge i suze, a svi pitaju zašto… Zar i za suze treba razlog?

Presahnule su suze zbog ostavljanja. Naučila sam – svi koji su otišli od mene nisu imali snagu za mene. Izabrali su svoj put koji nikada ne bi bio naš put.

To se uči.

Presahnule su suze za boli. One psihičke, one fizičke – sve prođe već sutradan. Ni to ne vidimo kada treba. Duboka potreba za žaljenjem često nesvjesna zamagli racio i zbogom pameti.

Presahnule su suze za tuge. Imaju li smisla? Ako ne možemo poći ili pomoći, hoće li suze nešto promijeniti? Neće. Osim privlačenja pažnje i često nesvjesne, a možda danas i svjesne potrebe za prikazivanjem lica koje zapravo i nije naše.

I to se uči.

Pa onda dolazi pitanje, zašto plačem?

Znam da se moja otvorenost mnogima ne dopada, ali to nije razlog za moje suze. To nedopadanje mi daje snagu da istrajem na svom putu.

Plačem zbog ljudske naivnosti.
Plačem zbog straha koji se uvukao u ljude.
Plačem zbog ljudske potrebe da budu vođeni, a ne da razmišljaju.
Plačem zbog pohlepe i oholosti koja stanuje u ljudima.
Plačem zbog ljudske površnosti.
Plačem zbog ljudske samoživosti.
Plačem zbog slijepila koje je zavladalo svijetom.
Plačem zbog neznanja koje je pobijedilo znanje.

Svi navedeni razlozi opisani su u svetim knjigama, ali ih nitko ne čita. Postoji neka čudna gadljivost bez razloga, a upravo u njima nalaze se ozbiljne poruke. I znate šta?

Knjige su reformatorske, a poruke moderne, ispred vremena.

Samo jednu sliku vam nudim, a vi prosudite sami. U knjizi Djela apostolska stoji:

17:16 „A dok ih Pavle čekaše u Ateni, duh se njegov uzbuni u njemu gledajući grad pun idola.“

17:17 „Zato se prepiraše u sinagogi sa Judejcima i sa pobožnima, a na trgu svaki dan s onima koje bi našao.“ (klasični prijevod Daničić – Karadžić)

A katolički prijevod (Jeruzalemska Biblija):

“Dok je Pavle čekao u Ateni, njegov se duh u njemu uzbudio kada je vidio grad pun kipova božanstava.“

Svi prijevodi zadržavaju istu glavnu poruku — Pavle nije samo “primijetio” idole, nego je bio duboko potresen i uznemiren onim što je vidio.

Podsjetimo se, Atena u 1. stoljeću, u vrijeme apostola Pavla, bila je jedan od najpoznatijih centara antičkog svijeta. Ne samo po filozofiji, već i po religiji.

I poslije mnogo, mnogo godina, Angela Merkel je predložila Grcima da prodaju neki otok kako bi izašli iz ekonomske krize. Bila sam u šoku da je jedna profesorica fizike zaboravila (želim vjerovati da je u zanosu politike zaboravila) da je Grku rođenjem u DNK utkan strah od bogova sa Olimpa.

Eto, plakat ću i dalje zbog izvrtanja istine.

Čitajte!
Knjige, saznanja i znanje, oslobađaju.