KARMA

Sa nestrpljenjem čekam da stigne u naše bioskope novi film Nikole Ležaića, „Kako je ovde tako zeleno“. Sjajan osvrt na film u Jutarnjem je napisao Jurica Pavičić, koji je u meni otvorio duboke rane. Migrantska priča o emociji tri generacije kao i njihov odnos prema porijeklu, odnosno, mjestu odakle je sve počelo.

Sam tekst me je potakao na razmišljanje.

Nisam opterećena svojom prošlošću niti tražim sličnosti sa životima nekih drugih ljudi,  samo duboko vjerujem u sile karme. Princip uzroka i posljedice, akcije i reakcije koja vlada svijetom. Da ne mislite da je karma rezervirana samo za budizam pa vas odbija priča,  Carl Jung začetnik analitičke psihologije nije direktno govorio o karmi ali je govorio o sadržaju koji je video kao sadržaj nesvjesnog da je potrebno puno života da bi se taj sadržaj osvijestio.  U predgovoru knjige „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ Carla Junga, Kolridž  je potpisao:

„On se u svoju vlastitu Dušu

kroz teleskop zagledao.

Sve što delovaše nesređeno,

njemu se ukazivaše

kao najdivotnija Sazvežđa;

i on proširi Svest rečima,

skrivenim unutar reči.“

 Ne volim da do kraja ne znam tko sam. Dugo me već neke sile vuku izvoru samo se bojim hoću li imati dovoljno vremena za ispričati priču. Sretna sam što mi nije ostavljeno puno informacija, ne bi bilo draži i sve te ljepote u otkrivanju duboke unutrašnjosti. Ne bi bilo tih avanturističkih putovanja, upoznavanja obitelji, odlazak na drugi kraj svijeta po istinu. Plovim  18.vijekom… prostor, vrijeme, prilike i neprilike, sve što obilježava datost bića. Prava sam intronautkinja, kada zaronim u dubinu ne vraćam se bez bisera. Čudesan svijet. Na jednoj strani, svećenici, kandidati za svece, skladatelji, zemljoradnici, a na drugoj vojnici, poljska aristokracija bliska vojnim ruskim elitama.

Svaka generacija je imala svoju priču i svaka generacija se odricala dijelova priče što svjesno, što nesvjesno sve do momenta kada se ja kao četvrta generacija oslobađam prostora koji je bio 30.ih godina prošlog vijeka mjesto susreta. Mjesto susreta je obilježeno brojnim fotografijama, sjećanjima i mjestima za vječni počinak. U Kraljevu počivaju tri generacije dok njihovi potomci u ulozi migranata kao svoji preci traže svoje mjesto pod Suncem. Okolnosti za migracije su uvijek slične, samo je iskoraknuti pitanje hrabrosti i odlučnosti. Napustiti malo sreće da bi se osjetila potpuna sreća.

Hrabrost i želja Nikolaja i Janjine da sačuvaju svoju porodicu pratila ih je na putu  od Rusije preko Crnog mora do Turske a onda put Srbije u  Belu Crkvu gdje su bake Olga i Galja završile devojački Marijanski Donski institut. Kraljevina SHS posebno Srbija je primala Bele Ruse kojima su vrata mnogih država bila zatvorena. Nakon završene škole, porodica je krenula opet na put i svoje utočište pronašla u  Kraljevu. Veliku traumu su nosili Nikolaj i Janjina došavši u Kraljevo. Kulturološki su bili jako daleko  a trebalo se tu smiriti. Njihove kćeri Galja i Olga, također su nosile traumu te se porodica držala čvrsto u odlučnosti da uspiju. No, ubrzo je opet krenuo rat koji je doneo nove nedaće i porodica se raspala. Godine 1944.Nikolaj  pred naletom Crvenih je opet bio prinuđen da krene dalje i sa njim odlazi i baka Galja sa svojom porodicom. Janjina ostaje u Kraljevu sa Olgom i njenom porodicom ali to poljsko -rusko gnijezdo spašava Janez, Slovenac.  Pokušaji spajanja porodice u dalekoj Americi nije uspjelo. Sloboda je donijela tako željeni mir koji je značio stabilnost i prilike za uspostavljanje normalnog života.

Vaspitavani smo da se bez prevelike buke krećemo kroz život i ne razmišljajući da na tom putu ostavljamo djeliće sebe. Od tate i tetke nismo imali prilike puno toga da saznamo jer dugo, dugo narativ o Belim Rusima nije bio poželjan u Srbiji. Naravno i njih dvoje su vukli svoje traume koje su uspješno prikrivali uspjesima u svojim karijerama. Kulturološke razlike su se rješavale pažljivo biranim  prijateljima i ne pretjeranim eksponiranjem u javnosti.  

Trauma ma koliko bila prikrivana u jednom trenutku mora da ispliva i plati svoj danak . Tako je nestala i treća generacija a sa njom i maternji, ruski jezik.

Više tekstova na istu temu ali svaki je različit, svaki otvara novi ugao spoznaje. Amerika mi je dala neke odgovore , ostaje da omirišem duh stare Varšave a Slovenija je zemlja kojoj se želim vratiti. Osjećam da tamo pripadam, tamo gdje mogu da omirišem zemlju, napijem se sokovima grožđa i ostarim.

Emocija je moja vodilja.

Pitam se često zašto ja a ne moje Jelena i Aleksandra, kakvu mi poruku šalje svemir? Istraživačica jesam sa jakom intuicijom i vjerujem da ću na ovom putu još divnih ljudi sresti, a sigurno je da ću upoznati i svoju „dalju“ familiju. Plod moje karme biće na kraju sreća i radost.

A generacije posle mene…ne očekujem ovakav interes ali je važno da znaju tko su i kako je baka Olga uvijek govorila „Nikada ne smete zaboraviti ko ste“.