Bolest me drži u stanu. Knjige, muzika, Netflix i TV. Užas. Užas. Užas.
Red politikanstva, red niskobudžetnih turskih serija i red gastronomije. „Hleba i igara“, zapisao je još Juvenal u 2. vijeku. „Šta radi ova rulja Removih sinova? Već dugo vremena, tačnije od  kako ne prodajemo glasove, ovaj narod je izgubio interes za politiku…sada halapljivo želi samo dve stvari: hleba i cirkusa (panem et circenses).”

U Rimu to su bili gladijatori. Danas – medijski linčevi i reality programi.

Rijaliti je zamijenjen turskim serijama, a sadržaj je isti: vriska, svađe, histerija, ubistva, laži i prevare. Brutalnost, vulgarnost i prostakluk. Moralnost pod upitnikom.

Problem nije što to postoji, nego što javnost s oduševljenjem gleda. Napetost i zapleti drže pažnju, ali ono što iza toga stoji jeste savršeno organizovan sistem koji hrani najniže nagone.

Gustave le Bon jedan od konzervativnih teoretičara 19.vijeka u svojoj Psihologiji gomile upozorava da se heterogenost utapa u homogenost i tako nesvjesne osobine dominiraju..

Slika je ista i na društvenim mrežama. Influenser_ice su postale profesija. Osiromašena društva sanjaju plaže i glamur, a sve staje u dobru kameru i nekoliko plaćenih pratilaca. Prodaje se magla, a kupuju iluzije. „Glamur“ je ideja vodilja. „Otkako   je svanula zora civilizacija , gomile su uvijek bile podvrgnute  utjecaju iluzija. Tvorcima iluzija dizale su one najviše hramove, kipova žrtvenika…Tko umije gomile opčiniti iluzijama, lako im postaje gospodarom, a tko ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njihovom žrtvom.“[1]                                                                                                                                                                                                                                                                 Ne vjerujem u teorije zavjere, ali vjerujem u duboku državu. Špijuni prate, podmeću, režiraju. Mediji i botovi služe da onoga ko se ne uklapa – unište.

Važno je gomilu držati u strahu, sumnji i nepovjerenju.

Važno je očistiti prostor za vlast.

Iza svega stoje ozbiljni kreatori politika. Oni znaju kako od mase napraviti poslušne sluge.

Ja sam odavno njihova žrtva. Ali bar mogu lajati na zvijezde.

Auuuuu… av-av… auuuuuuuu…

---

[1] Gustave le Bon, „Psihologija gomile“, Zagreb, Globus, 1989., str. 106-107.