Ma kako teško zvučalo, istina je da svako od nas ima svog „mučitelja“.
Figurativno, to je onaj koji izaziva nemir, nosi muku, pritišće iznutra ili izvana. Kličemo zahtjevima za tolerancijom i razumijevanjem, ali rijetko kličemo vlastitoj slobodi.  

Kličemo jer kliče stado.
Lakše je podijeliti odgovornost nego preuzeti je na sebe.

Emocije, nostalgija, partnerski odnosi, roditeljstvo, misli, ekonomska zavisnost, patrijarhat, nerazumijevanje, hrabrost, odnos prema pojmu slobode, politička i medijska manipulacija, vjerska ostrašćenost, kultura, nacionalizam… Sve ovo i još mnogo toga da paradoks bude veći je uglavnom usvojeno od nama bitnih figura koje su nas oblikovale od prve godine života.

Očekivanja. Uklapanje ili neuklapanje. Prihvaćanje ili neprihvaćanje.
Palanački duh utiče na cjelokupnu ličnost, na dijelove koji o nama govore i kada šutimo.

Zabrane i moralisanja obilježavaju naše živote – ta stalna borba između razuma i emocija. Emocije, rekli bi, prate hedonističke interese, dok razum pokušava pomiriti zahtjeve, norme i standarde koje je postavila sredina sa onim što nosimo u sebi. Ali, zar je hedonizam voljeti?
Željeti bolji život?

Bolji svijet?
Težiti slobodi i neovisnosti?

Zašto je problem biti ono što jesmo?
Zašto je problem živjeti svoju istinu?
Zašto je problem voljeti sebe?

Zašto zajednice ne prihvaćaju činjenicu da se svijet mijenja i da postavljeni standardi, norme i zahtjevi više ne mogu opstati? Koliko ste puta čuli: „Uradi to tako jer tako treba.“

Zašto tako treba?
Tko kaže da tako treba?

Previše je tog „ZAŠTO“.

Zarobljenost u prošlosti najopasnija je pošast našeg vremena. Iz nje se rađa „moralan Ja“, sudac nad tuđim životima. Iz nje se rađa nametnuti osjećaj krivice.

Težite «ISTINIT/A JA», pokušajte da živite svoju istinu. Nije lako. I ne vjerujem u priče o „realnosti“ koje služe kao ograda. Ne bojim se ni „nerealnosti“ ako je to prostor slobode. Nečije viđenje mene,  mene ne obavezuje, kao što ni Vaše viđenje ne obavezuje Vas.

Sva moja nastojanja da doprem do sebe i do Vas je u želji da što manje bola osjećamo. Ustupanje pred svijetom me više ne zanima, svijet treba da uvaži i Vas i mene da bi opstao.

Sigurna sam da ne želite nikoga povrijediti, sigurno ne Vaše bližnje i najvoljenije baš kao ni ja. Prihvatite istinu da ćete svojim iskorakom , svojom hrabrošću pomoći i njima. Ovo je teško, jako bolno ali je bolje nego da bude kao kod Prevera:

“…Išao sam na trg željeza,

i kupio sam okove,

teške okove

za tebe ljubavi moja.

A zatim sam otišao na trg robova ,

I tražio tebe,

ali te nisam našao,

ljubavi moja.”