Ponekad se čini da živimo u vremenu u kojem se smisao rasipa brže nego što ga možemo dohvatiti. Ratovi, laži, pohlepa i strah pretvaraju svakodnevicu u tiho opterećenje. Ovaj tekst je moje lično traganje za odgovorima — o životu, o zlu, o ljudskosti, i o tom neizbježnom osjećaju besmisla koji nas ponekad sve dodirne.

Razmišljam o svijetu koji kao da ti ne dozvoljava da raširiš krila i poletiš. Svijet u kojem se radost stvaranja života—nova duša, ispletena od ljubavi, planova i nade može raspršiti u jednom jedinom trenutku, poput daha koji nestane prije nego što ga i osjetiš. Sve postaje krhko, lako lomljivo, umotano u nadu koja posljednja šapuće zbogom.

Beskrajno me tišti nepromišljenost bahatih, loših i zlih koji vode ratove u ime vjere, mitova, ili svojih bolesnih želja za moći.

Beskrajno.

Opasni vjetrovi pušu. Planeta Zemlja miriše na barut, na eksploziju koja još traje. Ratovi bez kraja, stalna prijetnja novih žarišta, bezobzirno gaženje života, otimanje, istrebljenje, sve to bez trunke odgovornosti. Igra bez pravila, bez granica, u kojoj je samo smrt izvjesna. U Jevanđelju po Luki (9:24–25) stoji: „Jer kakvu će korist imati čovek ako sav svet pridobije, a sebe izgubi ili sebi naudi?“

I pitam se — u ime čega zlo?

Zlo obučeno u haljine laži zavodi kao vragolasta, divlja „djevojka sa čardaš nogama“. Lijepo upakovano, ponovljeno dovoljno puta da se učini istinom. Pozivanje na Gebelsa, iako taj citat nije njegov već Isin, iz knjige The Crown of Life. Ona je upozorila da će ljudi za takvu lažnu istinu i umrijeti. Propaganda postaje dogma. Ulazi pod kožu, u identitet, u odgoj, u obrazovanje.

Na društvenim mrežama gledamo rasprave o izabranim stranama, o mitovima, o oprostu. Sve to postaje besmisleno udaljavanje od suštine — od istine. Ako se već govori o vjeri, zar vodilja ne bi trebalo da bude ono dobro iz Biblije: „Ne sudite, i neće vam se suditi; ne osuđujte, i nećete biti osuđeni; opraštajte i oprostiće vam se.“ (Luka 6:37)

Koliko danas vrijedi jedan ljudski život?

Došlo je vrijeme u kojem ne dižemo spomenike znanju i mudrosti, nego pohlepi. Dvadeset prvi vijek nije vijek tehnologije, nego vijek bogaćenja na ljudskoj patnji. Uživanje bez griže savjesti, kao u Vajldovoj priči o Dorijanu Greju — opsjednutost mladošću, ljepotom, površnim sjajem. Roman pripada 19. vijeku, a mi i dalje živimo istu priču. Iluzije, umišljenost, razvrat, blud — samo presvučeni novim riječima, novim ekranima. Slika, riječi i djela ostaju bez duše.

I na kraju se pitam — da li iza zla stoji strah?
Strah čije su niti satkane u nesretnom djetinjstvu?