Danima se vrtim, napisala bih nešto, ideje nadolaze, događaji se odvijaju i smjenjuju brzinom svijetlosti, metež od informacija stvara mi košmar u glavi.  Predugo traje tenzija, neizvjesnost, strah, ona svjesna kada razmišljam o sutra a ne o danas jer danas više ništa ne mogu učiniti. Plaši me da ni sutra neću nešto mnogo više napraviti jer zemlja haosa ništa ne obećava. Potpuno svjesna limita, ali…što bi rekao moj kum „srce hoće al’ dupe klokoće“. Izuzetno loš osjećaj ali šta drugo nego boriti se za svoj mir , za mir koje voliš, za ljubav do koje ti je stalo i stići do pitanja „šta će mi više od onoga što imam?“ Razgovor sa sobom je siguran put u bistrenju svojih misli, postavljanju prioriteta i donošenju odluka.

Rekoh nekada negdje „za pisanje je potrebna emocija, ona iz dubine.“ A šta kada se emocije udruže u svom plesu pa nigdje smiraja? Čula bez pitanja odvode um na sva ona mjesta na kojima ne želimo da bude. Učim kroz razmišljanje redovnika da je važno shvatiti značenje misli, to je put oslobađanja. Svoj nemir liječim mudrošću sa Istoka i eto, liječenje daje svoje rezultate, opet pišem. Sve se dešava sa razlogom, kada treba i kada za to dođe vrijeme. Prošla je godina od premijere filma „Deset u pola“ a tek sada sam ga pogledala. Bilo je vremena sigurno i ranije za pogledati ali nije bilo pravo vreme. Sada je to vreme kao što je došlo vreme i da isključeni postanu uključeni. Istina, dugo je trajala ta naša isključenost, nešto malo više od decenije. U našim godinama, svaki novi dan je veliki, a zamislite samo koliko je decenija velika?! Isključeni smo  u petoj i šestoj deceniji a kao pobjednici što znači uključeni izlazimo u svojoj šestoj i sedmoj deceniji. Izašli i još živi, „golemo“ što bi rekli Hercegovci.

Genijalni Danis Tanović pogodio je u metu, svaka čast maestro! Svaka čast!

Odgledah i ne trepnuh. Pomiješane emocije, smjeh i suze sa gorkim okusom već doživljenog. Maestralno iskorišćeni ćevapi kao svjetski brend kako bi se ogolila  sarajevska čaršija, ona od Marijin dvora do Vijećnice.  Cijelom svijetu je „Deset u pola“ Tanović servirao  na limenom tanjiru koji se ne lomi, sa escajgom najjeftinijem jer se kao takav ne krade i jogurtom koji se služi u ambalaži pa ne trebaju čaše. Potpuno ogoljena slika činjenica  koje samo Čaršija i njena raja znaju – ko lomi, ko krade i ko podmeće. Samo Čaršija  zna ko je ko, zna ona gdje se kriju miševi i zna Čaršija kako miševe iz rupe izvući na svjetlo dana.

Prikazao je Tanović i tog skromnog, ponosnog Bosanca koji je raja.  Dovoljno je njemu ono taman toliko da ostane još za svadbu i sahranu. On čuva porodicu i njeguje prijateljstva. Prašta i prećuti jer ne mora sve ni da se kaže, On zna kada treba stati. Velikog i otvorenog srca, duhovit, prihvata šalu na svoj račun. Pravi Bosanac je i tvrdoglav, trgovina mu je u krvi te misli da u svemu može trgovati. Šarmantni hvalisavac, ali mjerna jedinica za pravog jeste „da l si raja ili nisi“ što bi rekao Koke.

Svijet će i nakon Tanovićevog „Deset u pola“  hrliti u Sarajevo na ćevape, smijat će se našim vragolijama za koje ne zna da otkrivaju svu trulost sistema koga održava i kome diriguje podzemlje u kome stanuju papani i miševi. Dok oni vode ovaj svijet možeš raditi pomalo ali ne više od toga „po malo“. Ucjenjuju, reketiraju, otimaju, opasni su. Život u rupi je surov. Na jednoj strani se zadovoljavaju čula, a na drugoj strani ruke su zaprljane do ramena. Izašli bi oni iz rupe ali se boje raje. 

Ima Sarajevo i svog „doktora za raju“, dr.Nebojšu Šavliju Valhu. Ne šalim se istina, čovjek je doktorirao na raji i napravio sjajnu doktorsku disertaciju koja je pretočena u knjigu. Bilo bi neumjesno i nekulturno da vam ja pišem o raji kada je to sve lijepo opisao Nebojša Šavlija. Obavezno pročitajte! Svaka čast majstore!

Sreća je da u Sarajevu i  urbanim sredinama još uvijek ima raje. Možda je raja izgubila rat od papana ali kada se udruže tvrdoglavost i veliko srce, papani i miševi će se razbježati. Bježanija je inače u toku.

Nego, ovog ljeta je baš velika sparina pa nekako misao vuče na Valterov duh koji se uvijek probudi kad treba, u pravo vrijeme.  Dok turisti šetaju Čaršijom i oduševljeno otkivaju sve njene draži, ona  se ponosno šepuri jer gazde trljaju ruke, deset u pola ide kao na traci. Proći će ljeto, turisti će otići a onda…diže se raja, sprema se oluja.

Kolo sreće se okreće, raja ne napušta Sarajevo i Bosnu 🙂