Ponekad nas umjetnost pronađe onda kada više ne znamo gdje da tražimo sebe.

Stalna propitivanja postala su njen stil života. Ne ona jalova pitanja koja traže krivca u prošlosti, niti ona koja služe da opravdaju pogrešne odluke. Nisu to bila ni pitanja „šta bi bilo kad bi bilo“, ni žal za propuštenim prilikama. Njena pitanja bila su dublja. Koliko duboko čovjek smije zaroniti u sebe, a da se ne izgubi? Koliko hrabrosti treba da bismo pogledali vlastite strahove, razočarenja i čežnje? Duboko zaroniti u sebe postalo je čin hrabrosti u vremenu nerazumijevanja, otuđenja, brzih presuda i površnih odgovora.

Živimo u vremenu koje ne pripada nijednoj epohi. Za istim stolom sjede dobro i zlo, istina i laž, ljepota i kič, umjetnost i šund, vjera i nevjera. Kaos je postao svakodnevica, a čovjek sve češće traži mir tamo gdje ga je najmanje očekivao. Ona ga pronalazi među knjigama, slikama, porculanskim šalicama, češkim kristalom i pričama koje nadživljavaju stoljeća.

Zato te večeras, dragi prijatelju, vodim na jedno putovanje. Putovanje kroz boje, zlato, kupole i čudo. Zažmuri i pažljivo slušaj… Đovani Lorenco Bernini (1598 – 1680), je učinio u kapeli kardinala Kornara da kamen progovori a zlato postane svjetlost. Zamisli, pozorište u crkvi, Berninijev zlatni teatar. Ali prije nego ti ispričam dalje priču, kao i svaki veliki umjetnik, veliki stvaralac na rubu ponora izlazi na površinu baš kao što jeste, veliko ime. Prije početka rada na kapeli Kornaro, preživeo je najveću krizu u svojoj karijeri. Kao veliki prijatelj pape Urbana VIII dobio je zadatak da izgradi dva velika zvona na fasadi bazilike Svetog Petra u Vatikanu. Iako je bio veliki vajar, Bernini je napravio lošu procjenu  temelja. Kada je prvi zvonik postavljen do drugog nivoa, na fasadi crkve su se pojavile prve pukotine. Radovi su obustvaljeni. Papa Urban ubrzo umire i na njegovo mjesto dolazi papa Inoćentije X koji je otvoreno mrzeo svog prethodnika pa i njegovog prijatelja, umjetnika. Novi papa  je odmah angažirao Berninijeve suparnike da istraže i dokažu grešku što nije bilo teško. Ne samo da je Bernini bio javno osramoćen, njegov ugled srušen, morao je da plati i štetu – deo troškova rušenja. Tako očajan, pod velikom stresom bio je i izolovan. U tom trenutku, pojavljuje se bogati kardinal Kornaro i nudi mu privatni angažman, prilika za opstanak i osvetu. Dok ti pišem čujem zvona  crkve Santa Maria della Vittoria i vidim ljude koji ulaze unutra da se dive Berninijevoj genijalnosti.

Kardinal Kornaro je angažovao Berninija da osmisli grobnu kapelu za sebe i članove svoje obitelji. Majstor se uzeo posla i napravio remek djelo barokne umjetnosti. Na bočnim zidovima su brončane skulpture kardinala i njegove obitelji, sedam članova obitelji – duždovi i kardinali iz Venecije. koji kao da sjede u loži ali ne gledaju predstavu. Oni međusobom šapuću, čitaju molitvenik ili živo diskutuju o čudu koje se dešava ispred njih.

Prijatelju, osjećaš li neko uzbuđenje zbog čina koji slijedi? Zamisli, ekstaza svete Tereze koja polusvijesno  lebdi na oblaku zatvorenih očiju i zabačenom glavom.  Drama dovodi do usijanja… anđeo zlatnom strijelom probada srce svetiteljice izazivajući bol i neopisivu radost. Njena poluotvorena usta govore o bolu a zatvorene oči o vrhunskom duhovnom blaženstvu. Ah taj Bernini,  zaista je veliki. A zamisli, iznad svete Tereze i prelijepog anđela  je skriveni prozor sa žutim staklom koji propušta svijetlost stvarajući dojam božanskog sjaja i lebdenja na oblacima.

https://www.clarin.com/viste/deslumbrante-restauracion-capilla-roma-encierra-joya_0_alhZ-zMaE.html

I… kako se osjećaš, da li si postao jedan od aktera Berninijevog teatra?Prijatelju moj, ovo je moj svijet boja, čuda, bola i oslobađanja.

Da mogu da biram epohu u kojoj bi živjela bio bi to barok. Ne zbog zlata. Ne zbog raskoši. Nego zato što je barok razumio ono što naše vrijeme uporno zaboravlja,  iz najveće boli često se rađa najveća ljepota.