Misli koje me vuku da ih pretočim u riječi na nekom požutjelom papiru koji priča svoju historiju bile bi natopljene suzama a papir umazan razlivenim mastilom. Pero bi ostalo otvoreno bez snage da ispiše do kraja osjećaje koji stanuju u mojoj nutrini. Duh sobe bi bio ispunjen bolom, okružen pitanjima i svom težinom nesvjesnosti kojoj se ne mogu načuditi. Slon nam je u dnevnoj sobi[1] a svi se pravimo da ga ne vidimo.

Zvoni mi pitanje posebne, velike, jedne od najvećih diva bh. pozornice Belme Lizde Kurt „Da li zaista mislite da kultura može uticati da ovo društvo ozdravi?“ Kao iz topa ali ne zvučnog nego onog sa Bijele tabije koji ispali i označi početak iftara, odlučno, jako sa tačkom na kraju koja zaista znači nema dalje, stavljena je tačka, moj odgovor je uvijek DA. Da ne bi lamentirali nad kulturom, možda je djelotvornije  prisjetiti se Andrićevih misli „Nesumnjivo da je ona u nama, jer se primećuje od načina kako nekome kažemo „zdravo“ pa do jedne pesme, slike, građevine…“ Isidora Sekulić  u svom eseju „O kulturi“ na pitanje šta je kultura piše „Sve što je atribut života od uma i mašte pa do fizičkog zdravlja, sve je element i medijum kulture ali ona sama je nešto drugo. Oplemenjivanje čoveka – to ima hiljade stepena, oblika, svrha.“

Pozorište ili film? Za mene, uvijek POZORIŠTE. Fascinirana sam škripom dasaka  dok koraci stvaraju neku posebnu simfoniju. Pozorište nije samo ispričana priča, riječi koje plove našim oblacima i dugo ostanu okolo nas, pozorište je scena, to su pokreti, pogledi, boje, muzika, „duh avatara uloga koji igraju uloge“ kako poručuje Shahid Nadeem, pakistanski dramski pisac pišući poruku za Svjetski dan pozorišta.  Nadeem nam još nešto poručuje „Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe.“ Ovo poslušajte (https://youtu.be/qF9bOuQTB8U) i ako vam ne krenu suze, pitam od čega ste satkani?

Ovako veliki uvod za ono što slijedi…

U posljednjih sedam dana u Sarajevu su odigrane dvije maestralne predstave, jedna u režiji Aleša Kurta, „Doviđenja“, a druga u režiji Dine Mustafuća „Sin“. Zajednička nit im je odnos roditelja i djece koju čini nepoznavanje, nerazumijevanje, nespremnost roditelja da se mijenjaju kao i nedostatak snage pružanju otpora ili možda strah od prihvatanja neistraženog, neproživljenog. Strahovi su različiti a u osnovi isti, strah je od povređivanja djeteta prema roditelju i roditelja prema djetetu. A sistem ne postoji.

Nakon smrti Mahira Rakovca profesor Dubravko Lovrenović nas je upozoravao  „Ako društvo ne reaguje,  bit će novih slučajeva“. I društvo nije reagovalo do kraja, društvo nikada ne reaguje do kraja. Ni po jednom problemu bh. društvo ne reaguje do kraja. Ta nedosljednost  je proizvela duboku patnju roditelja koji svoje strahove prenose na svoju djecu a ona to rješavaju na slijedeći način – nanoseći sebi bol, rezanjem/samopovređivanjem, tražeći spas u narkoticima ili jednostavno, okretanjem leđa, pakovanjem kofera i kupljenom kartom samo u jednom pravcu.

Vršnjačko nasilje se širi kao epidemija ali mediji i tome ne govore. U ovom gradu i u mnogim drugim gradovima, nesretnim gradovima, nesretnim, nedovršenim državama, mediji i društvo se probude kada se slučaj desi. A onda, onda je već kasno.

Na predstavama u Pozorištu mladih i Kamernom teatru nisam vidjela one koji kreiraju sistem, one koji donose odluke. Ova mjesta posjećuju mladi, odlučni da napuste ovu zemlju i stariji, uplašeni, uplašeni od napuštanja i budućnosti.

Pa kako onda utjecati na ozdravljenje društva?

Bez obzira na svu nesvjesnost, strah od iracionalnog, ja i dalje vjerujem u običnog čovjeka. Vjerujem u buđenje i želju za nekim normalnim životom. Kako bi Krklec rekao „Za jednom kapi čistoga života“.

U nekom od slijedećih redaka nešto više o traumi koju jedemo sa tanjira a koja objašnjava agresiju, samoživost, samoljubivost, oholost i odvojenost od realnog svijeta.

Jako bih voljela da mogu pisati o

„Haljinice boje lila

ti si dušo oblačila

kad si išla da ga ljubiš

da ga ljubiš

a moja si ljubav bila“

ali ne mogu. Ne mogu da svjedočim patnji a da ne reagujem.

---

[1] Will Tuttle „Hrana za mir“, Dvostruka duga, Čakovec, 2011.