Vreme, prilike i okolnosti nam ne idu baš na ruku. Karta nas baš neće. U realnom okruženju se susrećemo uglavnom sa lošim informacijama. Tragedije, bolesti, nezadovoljstva, razočarenja su deo naše svakodnevice. Poduži je spisak nezadovoljstava i razočarenja, a njihova suština je samo u jednom –  vođenju nekvalitetnog života. „Uništili su mi život“, „Zbog nje/njega ne mogu da napredujem“, „Nesretna/an sam jer ne mogu doći do posla bez štele, a to ne želim, meni taj posao pripada“. „Opet mi nije isplaćena plata“. „Na toliko konkursa sam poslao/la svoj CV, nemoguće je da za mene nema posla.“  „Ostao/la sam bez partnera, moj život nema smisla.“ „Mene nitko ne razumije, toliko sam nesretan/a.“ „Ne znam više koju dijetu da koristim, ne mogu da oslabim.“

Sve ove isprike svakodnevno slušate ili možda neke od njih i živite. Ako pažljivo pročitate, primijetiti  ćete  da je tamo neko drugi uglavnom uzrok naše patnje. Nemojte se ljutiti na mene, moram vam reći – nitko nama nije kriv za naša loša stanja osim nas samih. Naučeni smo na očekivanja koja su bila produkt lijepog kućnog odgoja (mnogo toga se prešutno očekivalo) ali taj koncept je srušila industrijska revolucija i neki novi svijet  koji nas osvješćuje da mnogo toga može i bez nas, ljudskog faktora. U tom nekom međuprostoru dok nije počelo učestalo, javno da se govori o paralelnim svjetovima, dok nije porastao interes za istočnjačke filozofe koji nam otkrivaju svijet viđen drugačijim očima, dok nije porasla gledanost Krešimirove emisije „Na rubu znanosti“, dok se pravi ljekari nisu probudili i shvatili da je došlo vrijeme da naučeno iz fiziologije iznesu javnosti i možda najvažnije, dok nas kvazi mudraci koji donose odluke u naše ime sve više guraju u provaliju, otvorio se prostor za life coach-ove,  sigurno jedno od najunosnijeg zanimanja danas. Prema Ray-u Williams-u iz Premier Career Management Grupe u Kanadi), coaching je druga najbrže rastuća nova industrija (odmah iza informacione tehnologije). Skidam kapu onom koji je sublimirao više disciplina u nekoliko kurikuluma  i postavio zanimanje „životni trener“. Hm…. Nije loše imati pored sebe nekoga tko će voditi računa o našem ljubavnom životu, našim financijama, ulaganju, biznisu, budućim koracima koje želimo da povučemo u svom životu ili poslu, nekoga tko će se baviti kvalitetom našeg života. Vrlo odgovorno zanimanje.

Tuga i strah nekoga odvedu u vjeru, verući da će religija pomoći.  Neko vjeruje u life-coach-ove, malo je onih koji se sami uhvate u koštac sa problemom tragajući po knjigama i po sebi, a nekako je najviše onih  koji ne priznaju ništa od ponuđenog već tvrdoglavo guraju svoj narativ optužujući sve druge za svoju patnju. To „guranje“ ništa ne košta, privlači pažnju jer izaziva buku i uvijek ima pratioce. Slično se sličnom raduje. Oni su „super“ znalci i njih duboko žalim. Žalim sve one koji su svoj um zatvorili.

Naše emocije vrište a nitko ih ne čuje. Ne čuju se, izgubila se empatija, a rođeni smo sa njom.  Pitam se gdje i kada je nestala? Sve veći je jaz među generacijama, izgubio se interes i prema najbližima. Izuzetno je teško priznati, osvijestiti svoju sebičnost. Patnja i nezadovoljstvo su nas povukli u samoživost. Zaokupljeni sobom, izgubili smo strpljenje da saslušamo drugoga. Strpljenja imamo toliko da ispričamo svoj problem ali dalje od toga, teško ide.  A onda…onda je komunikacija jednosmjerna, a to i nije neka komunikacija.

Kako vratiti empatiju u naše domove, u naše poslovno okruženje, među naše rođake i prijatelje?

Prihvatimo najprije činjenicu da je empatija vještina koja se vježba i uči. Vježba, vježba se slušanje. Da bi nekoga razumjeli, pomogli, posavjetovali ili samo šutnjom podijelili sa njim osjećanje, potrebno je da se oslobodimo sveznalice u sebi. Ne znamo kako se neko osjeća, šta ga muči, ne znamo kako prići dok ne čujemo i ne osjetimo njegovu emociju. Moramo se emocijom povezati.  Postoji jedna divna budistička izreka „Nemoj samo činiti nešto, stoj tu.“ Da je jednostavno, ne bih pisala o tome.  Poruke i pozivi sa mobilnog telefona, ubrzan način života, „neodložni poslovi“, naša nezamjenljivost…sve te umišljene gluposti formirale su nesretno društvo. Da li smo zaboravili da je nekada samo dovoljno da čujemo nečiju priču i da tom nekome već donekle pomognemo?  Znate li koliko je riječ moćna? Dok se ne ispusti ne dobije svoj pravi oblik i svoje pravo značenje. Saslušajmo šta nam neko ima za reći.  A onda, kada to ponovimo ili parafraziramo, tek onda se možemo približiti osobi i povući liniju povjerenja, povući taj prvi korak. Kada osoba čuje svoje riječi može da osvijesti svoj problem i svoju emociju. To je put opuštanja i oslobađanja onoga do koga nam je zaista stalo. Samo ne smete upasti u zamku saosjećanja, ona vas vuku na površinu. Empatija ne znači da saosjećate sa drugom osobom, empatija znači da proniknete dublje, da osjetite isto što i druga osoba osjeća.

Skloni smo kritici drugih, postavljanju visokih standarda kako bi bili važni i prihvaćeni u očima potpuno nebitnih ljudi. Još jedna u nizu naših zabluda i zamki. To očekivanje da budemo pohvaljeni nas sputava, oblači nam zatvorsko odijelo,  stavlja lisice na ruke i zaključava um. Zavisni smo od onih koji nisu sretni jer je i njima potrebna potvrda da budu prihvaćeni. I tako iz generacije u generaciju se prenosi isti model koji proizvodi armije ne- slobodnih, zavisnih, nesretnih, tragičnih ljudi koji umiru a da život nisu okusili.  

Tužni su ovi prostori. Treba ih ozbiljno zaorati, a sa kim?!  

Samoljubivost, samoživost i neznanje su naša datos.