EMOCIJA JE MOJE JA

Sjećanja i uspomene su znak da ste živi i da imate godina. A ako su godine ispunjene sadržajem onda je to najljepša simfonija. Ne mislim na sadržaj koji daje prosta reprodukcija, mislim na „meso“ koje sadržaju daje sok od koga curi voda niz usta. Nema bojaznosti da će se sadržaj izliti, on je vremenom sve bogatiji. Izmiješani su ukusi i oni slatki i oni gorki, baš kao izmiješane boje. Umjesto traganja za esencijom boja tragam za esencijom ukusa u kome su poštovanje i zahvalnost prema precima koji žive u meni. Svi narativi o žalu za neki prošlim vremenima su plod našeg neiskustva i neznanja, prošlost ne postoji, postoji samo sadašnjost. Zarobljenici svog ega, ne osluškujemo dušu i ne vjerujemo svojim emocijama a samo se srcem dobro vidi, kao što kaže Suzana Tamaro.

Kneginjica Olga i ja smo rođene na isti datum. Mojoj kćeri ta informacija ne znači ništa, a Refik mi se podsmijeva „hoćeš da kažeš da je neka koincidencija“? A mene je takvo saznanje jako obradovalo jer moj životni sadržaj sada poprima neki poseban ukus, gorko-slatko-kiseli. Radost i patnja su osjećaji koji su se naizmjenično mijenjali tokom vremena, odnosno u svijesti kako su slike nailazile. Radost pri rođenju, patnja pri odrastanju, pa opet radost, pa opet patnja i tako redom…Sve miriše na krempitu, red krema, red hrskavog testa. Kneginjicu Olgu i mene razlikuje porijeklo, geografska udaljenost i godine, „samo“ sedamdeset i dvije ( i opet broj tri u konačnici). Činjenice koje se ne dovode u pitanje, ali… moj pradjed Nikolaj je odano služio i čuvao cara Nikolaja i cijelu obitelj Romanovih, bio je pukovnik kozačkog puka, a car je samo svojim kozacima vjerovao. Carska porodica je ostavila dubok trag na svoje odane vojnike. Ideja carske Rusije, odanost svom baćuški – caru i svi su živjeli sa idejom da će Rusija opet biti jedna velika država sa velikim carem na čelu. Ta duboka veza naroda – cara i vjere duboko je utkana u korijenu tadašnjeg ruskog naroda.

„Rusu religija nije bila puka konvencija niti moda,  već tkivo njegovog života.  Starima i mladima, bogatima i siromašnima, dobrim i rđavim. Ona je bila svakodnevno otkrovenje i uteha. Ne mislim samo na klanjanje pred ikonama, na osenjivanje krsnim znakom i udisanje mirisa tamjana. Mislim na to da je u njihovim srcima bila upaljena jedna svetiljka, uredno održavana i sveta…dosezali su jednu dubinu emocija kakvu mi zapadnjaci jedva i da okrznemo po površini.“[1]

Savršena istina. Teško je razumjeti tu dubinu emocije.

Moja  baka Olga (kćer Nikolaja Aleksejeviča Ivanova) je dobila ime po kneginji Olgi a onda je sve oko sebe uvjerila da je kod Rusa običaj da kćerka i majka nose isto ime te  svojoj kćeri dala ime Olga. Baka je za svoju rusku obitelj bila „teta Olja“ a za nas samo baka. Kada bi se u javnosti govorilo o Olgi, razlikovale bi se tako što bi se mlađa pozivala u deminativu, Olgica. Njena oprijedeljenost na izolovan i tih život radi očuvanja obitelji je bio jedini način za očuvati u svom svijetu sponu sa svojom prošlošću, svojim iskustvom.

Geografska  udaljenost koja razdvaja kneginjicu Olgu i mene i nije zapravo naša razlika, u mojim genima je krv kozaka, oštar i bistar  pogled, slovenska kultura i duh.

Divna je  spoznaja da slike iz 19. vijeka žive i danas što ide u prilogu tezi da ne postoji prošlost a ni budućnost. U  traganju za boljim budimo svijest i tražimo odgovore u zabilježenim iskustvima, u sokovima proživljenog. Svijet materijalizma koji nas prožima je površan, taktilan, ne zna za duh i dušu. Na površini nema odgovara, oni su unutra, po njih se duboko ponire.  Čitam više knjiga odjedanput jer unutra nailazim na interesantne i inspirativne likove različitih epoha, svjedočim maestralnim razgovorima, dvorskim spletkama, nerazjašnjenim slučajevima, nevino optuženima, velikim a tragičnim ljubavima, tragam za duhovnim vrijednostima jer ovom svijetu moramo vratiti etiku i estetiku. Još je Ajnštajn govorio da se neka vrsta duha manifestuje u svemiru i da je ona  sigurno superiornija od čovjeka. A znanje o duhu u nas, ne znam bi li citirala Cesarića ili Jaloma, suština je ista. Cesarić kaže da je znanje krhko, a Jalom da ništa nije stalno, da je sve krhko.

I tako su podsmijeh i nezainteresiranost mrljica na fotografiji, gorak ukus ne svarenog sadržaja ali i neuspjeli pokušaj gušenja duha.

Živim za trenutak, za emociju koju ne mogu obuzdati. Ona je kao svjetlost, zabljesne  na tren i ne uhvatljiva je. Ona je moje ja.

---

[1] Helen Raport, “Poslednji dani Romanova”, Laguna, Beograd, 2022., str.258

Iz dnevnika…

San Francisco, 13.04.2024.

Svako vreme nosi svoje breme, kaže narodna poslovica ali mojih puno godina iskustveno govore, nikako da nas popusti breme. Društvene mreže su sjajno osmišljen projekat sa više zadataka i ciljeva – raspirivanje mržnje koja je duboko ukorijenjena u ljudima, izmjestiti svijet iz realnosti u virtuelni svijet koji nema ama baš nikakve veze sa realnim svijetom, od mladih ljudi napraviti klonove, svi jednaki , svi isti, napaljeni na mišiće, a ženskice na ostvarenje sna da budu uspješne i slavne. Ovakvi muški im i ne trebaju, a o djeci kao potomcima više nitko i ne govori i ne razmišlja. Zaista stječem dojam da se djeca rađaju samo ako se „omakne“ ili putem vještačke oplodnje, sve ostalo je rijetkost, odnosno, slučaj. Međutim, ono što me plaši, dok čitam prethodno napisane rečenice prepoznajem slike iz filmova naučne fantastike koje nisam željela da gledam kao mala. Likovi su bili ružni, muškarci sa nekakvim rogovima na glavi  a žene u  pantalonama, nisu imale baš ništa od ženstvenosti na sebi niti u sebi. A prostor u kome su živjeli je kapsula bez duše. Tako je, ta kapsula me strašno podsjeća na hladan skandinavski stil koji je preplavio domove pod izgovorom, svijetlog, sivog, bijelog i prostranog. Bez knjiga i umjetničkih slika. Knjige skupljaju prašinu, kažu vlasnici stanova , a umjetničke slike su zamijenjene fotografijama velikih formata. Sve nekako liči na poslovni ured a ne prostor za uživanje. Ako bih nastavila analizu životnog prostora nalik skandinavskom, vrlo brzo bih došla do kapsule u kojoj je sve čisto i posloženo. U prostorima bez duše nema života. Neka bude i kiča ali ima neke duše. Kič je samo odraz neznanja, a to je već mnogo dublji problem.

I opet ne mogu da se ne vratim na godine jer filmovi naučne fantastike o kojima govorim su filmovi iz perioda mog odrastanja, a u meni žive sjećanja. Moji neuroni čuvaju u potiljačnom režnju vizuelna sjećanja a u amigdali, sva ona sjećanja vezana za emocije. Brišu mi se iz memorije  konkretni detalji ali ono što je vezano za moje emocije, osjećaje, to tako sveže živi u meni, u mojoj svijesti.

Biologa je moćna nauka, od nje se ledi krv u žilama a pred njom se stoji u stavu mirno.

Kada se izmjestiš, shvatiš koliko divnih stvari ima oko tebe koje su mnogo sadržajnije od sadržaja koji ti se servira na pladnju, osmišljeno da dođeš u problem kojim ćeš se redom služiti a znaš da ćeš na kraju od svega po nešto uzeti.

Amerika, zemlja različitosti, zemlja kontrasta, zemlja koja ima nisku stopu nezaposlenosti. Svi nešto ovdje rade. Imam želju da obiđem sva groblja u San Franciscu. Mislite da sam morbidna, uvrnuta… samo se prisjetimo Ive Andrića „Groblja su dokaz života a ne pustoši.“  Ova groblja su drugačija. Ovdje se ne troše novci na podizanje mauzoleja jer mauzolej neće vratiti voljene. Sa grobljima je kao sa kućama, sve je određeno kako treba da izgleda i to se poštuje, kao što se i mrtvi poštuju. Vrlo interesantno je pročitati šta na pločama piše, kojim fontom su imena ispisana i kako su pažljivo birani fontovi, zašto umjesto fotografija umrlih stoje iscrtana vjerska ili lična obilježja, itd, itd.  Groblja govore o povijesti grada, obitelji a i o potomcima. Ona su naša slika i prilika, naš odraz u ogledalu. Historija Nacionalnog groblja San Francisco povezana je sa Presidiom , vojnim utvrđenjem koje je prvo osnovala Španija 1776.godine. Presidio je simbolizirao pravo Španije na  regiju. Na ovom mjestu može se učiti historija američke vojske kroz priče onih koji su ovdje ukopani. Tu su generali Građanskog rata, primaoci Medalje časti, vojnici Bufalla[1] i špijuni Španije.

Obišla sam katoličko, rusko, srpsko, kinesko, groblje veterana i ostalo je još za obići. Sva zauzimaju veliku površinu i sva se nalaze u gradu a ne izvan. Ni jedno nije slično našim grobljima, a suštinska razlika je u uređenosti i čistoći.

---

[1] Buffalo Soldiers bile su pukovnije SAD sastavljene uglavnom od Afriko Amerikanaca formirane tijekom 19.vijeka kako bi služile na američkoj granici. Posljednji Bufallo vojnik, Mark Mathews umro je 6.sepembra 2005.godine u 111.godini. Sahranjen  je nacionalnom groblju Arlington. Nacionalno groblje Arlington je jedno od dva groblja u sistemu Nacionalnog groblja SAD koje održava vojska SAD. Oko 400 000 vojnika ukopano je na 639 ha u okrugu Arlington, Virdžinija