San Francisco, 13.04.2024.

Svako vreme nosi svoje breme, kaže narodna poslovica ali mojih puno godina iskustveno govore, nikako da nas popusti breme. Društvene mreže su sjajno osmišljen projekat sa više zadataka i ciljeva – raspirivanje mržnje koja je duboko ukorijenjena u ljudima, izmjestiti svijet iz realnosti u virtuelni svijet koji nema ama baš nikakve veze sa realnim svijetom, od mladih ljudi napraviti klonove, svi jednaki , svi isti, napaljeni na mišiće, a ženskice na ostvarenje sna da budu uspješne i slavne. Ovakvi muški im i ne trebaju, a o djeci kao potomcima više nitko i ne govori i ne razmišlja. Zaista stječem dojam da se djeca rađaju samo ako se „omakne“ ili putem vještačke oplodnje, sve ostalo je rijetkost, odnosno, slučaj. Međutim, ono što me plaši, dok čitam prethodno napisane rečenice prepoznajem slike iz filmova naučne fantastike koje nisam željela da gledam kao mala. Likovi su bili ružni, muškarci sa nekakvim rogovima na glavi  a žene u  pantalonama, nisu imale baš ništa od ženstvenosti na sebi niti u sebi. A prostor u kome su živjeli je kapsula bez duše. Tako je, ta kapsula me strašno podsjeća na hladan skandinavski stil koji je preplavio domove pod izgovorom, svijetlog, sivog, bijelog i prostranog. Bez knjiga i umjetničkih slika. Knjige skupljaju prašinu, kažu vlasnici stanova , a umjetničke slike su zamijenjene fotografijama velikih formata. Sve nekako liči na poslovni ured a ne prostor za uživanje. Ako bih nastavila analizu životnog prostora nalik skandinavskom, vrlo brzo bih došla do kapsule u kojoj je sve čisto i posloženo. U prostorima bez duše nema života. Neka bude i kiča ali ima neke duše. Kič je samo odraz neznanja, a to je već mnogo dublji problem.

I opet ne mogu da se ne vratim na godine jer filmovi naučne fantastike o kojima govorim su filmovi iz perioda mog odrastanja, a u meni žive sjećanja. Moji neuroni čuvaju u potiljačnom režnju vizuelna sjećanja a u amigdali, sva ona sjećanja vezana za emocije. Brišu mi se iz memorije  konkretni detalji ali ono što je vezano za moje emocije, osjećaje, to tako sveže živi u meni, u mojoj svijesti.

Biologa je moćna nauka, od nje se ledi krv u žilama a pred njom se stoji u stavu mirno.

Kada se izmjestiš, shvatiš koliko divnih stvari ima oko tebe koje su mnogo sadržajnije od sadržaja koji ti se servira na pladnju, osmišljeno da dođeš u problem kojim ćeš se redom služiti a znaš da ćeš na kraju od svega po nešto uzeti.

Amerika, zemlja različitosti, zemlja kontrasta, zemlja koja ima nisku stopu nezaposlenosti. Svi nešto ovdje rade. Imam želju da obiđem sva groblja u San Franciscu. Mislite da sam morbidna, uvrnuta… samo se prisjetimo Ive Andrića „Groblja su dokaz života a ne pustoši.“  Ova groblja su drugačija. Ovdje se ne troše novci na podizanje mauzoleja jer mauzolej neće vratiti voljene. Sa grobljima je kao sa kućama, sve je određeno kako treba da izgleda i to se poštuje, kao što se i mrtvi poštuju. Vrlo interesantno je pročitati šta na pločama piše, kojim fontom su imena ispisana i kako su pažljivo birani fontovi, zašto umjesto fotografija umrlih stoje iscrtana vjerska ili lična obilježja, itd, itd.  Groblja govore o povijesti grada, obitelji a i o potomcima. Ona su naša slika i prilika, naš odraz u ogledalu. Historija Nacionalnog groblja San Francisco povezana je sa Presidiom , vojnim utvrđenjem koje je prvo osnovala Španija 1776.godine. Presidio je simbolizirao pravo Španije na  regiju. Na ovom mjestu može se učiti historija američke vojske kroz priče onih koji su ovdje ukopani. Tu su generali Građanskog rata, primaoci Medalje časti, vojnici Bufalla[1] i špijuni Španije.

Obišla sam katoličko, rusko, srpsko, kinesko, groblje veterana i ostalo je još za obići. Sva zauzimaju veliku površinu i sva se nalaze u gradu a ne izvan. Ni jedno nije slično našim grobljima, a suštinska razlika je u uređenosti i čistoći.

---

[1] Buffalo Soldiers bile su pukovnije SAD sastavljene uglavnom od Afriko Amerikanaca formirane tijekom 19.vijeka kako bi služile na američkoj granici. Posljednji Bufallo vojnik, Mark Mathews umro je 6.sepembra 2005.godine u 111.godini. Sahranjen  je nacionalnom groblju Arlington. Nacionalno groblje Arlington je jedno od dva groblja u sistemu Nacionalnog groblja SAD koje održava vojska SAD. Oko 400 000 vojnika ukopano je na 639 ha u okrugu Arlington, Virdžinija