„Pauci nisu mali robovi koji iznova rade jednu te istu stvar.

Fleksibilni su. Nisu glupo fleksibilni, pametno su fleksibilni.“

Bill Eberhrard, citiran u Smrtonosnoj svili“

Jesam pelcovana Konstatinovićem, i sretna sam što stvarnost vidim kao običnu banalnost , što sam iluzije ostavila na putu mladosti kada se suočavaju želje i stvarnost. Govoreći o istini, Konstatinović to pakuje na svoj maestralni način „Istina je samo ono što je stvarno, i stvarno je jedino istinito, stvarno kao objektivno, ne-lično

Ne bojim se izaći iz zatvorenog kruga po kome je kruženje uvijek isto, palanačko.

Uvijek si sam_a.

I kada se raduješ i kada žaluješ i kada vodiš svoje borbe  i kada te tapšu i govore da si najbolji i kada ti okrenu leđa, i kada si bolestan i gladan i žedan, uvijek si sam.

Radost i žalost su samo u tvom srcu i pitanje je trenutka kada će tko pobijediti. Pobjeda traži spoljni  efekt, to ide nekako jedno uz drugo. Što nije zabilježeno, kao da se nije desilo, je l’ te? Vremenom smo postali teatralni pošto su nas globalna dešavanja zatvorila u mikro svjetove. Umjetnici beže od scene, a običan svijet želi da bude zapažen. Trebamo zraka.

 U sreći ste sami jer ljudi ne vole sretne ljude, ljubomorni su. A nije ni čudo, u stalnom smo strahu od ratova, gubitka egzistencije, napuštanja, izdaje i bola. Svakodnevno svjedočimo besu ogorčenih ljudi koji su poniženi od mnogo lošijih od sebe. Tako je sistemski ugušena empatija koju pokušavamo vratiti kroz različite edukativne programe.

U bolu ste sami, malo je onih koji žele podijeliti tugu sa vama. Prisutni su samo koliko društvene norme zahtijevaju, sve ostalo je farsa. Prava burleska. Striptiz na dijelu sa prefinjenim kostimima. Često se sjetim Novaka Novaka „I ja volim pozorište ali ne u svojoj kući“.

Kada se boriš, borba je samo tvoja, bilo da je započinješ ili su u nju uvučen, svi okolo su posmatrači. Neki su baš bučni, neki manje bučni, a puno je onih tihih. Zajedničko im je čekanje epiloga, hoćete li biti pobjednik ili gubitnik. . Baš kao u Filozofiji palanke, svi se na kraju okupe oko samrtne postelje i svatko sa svojom pričom. Oni tihi postanu najglasniji, „oni su sve znali i vidjeli“ samo se čekao trenutak.

Dok vam se dive i tapšu vas po ramenu, ne rade to zbog vas, rade to zbog sebe. Kada se popnete do vrha, važno je da su vas podržavali, možda vam zatrebaju.

Kada ti okrenu leđa, zapravo su najiskreniji i ne treba se ljutiti na njih, treba  ih zagrliti i istinski slaviti. Razbili su vam iluzije a to je blagodat o kojoj samo možete sanjati. Iluzija o ljubavi i pripadnosti je produkt naših želja da svijet izgleda baš po našoj mjeri. Pogrešno percipiramo svijet oko sebe što i nije čudo danas imajući u vidu da je virtuelni svijet zasnovan na filterima potpuno iskrivio stvarnost.

U bolesti ti pružaju ruke samo oni pravi, ali na koncu, svaku odluku donosiš sam, o sebi sam odlučuješ. Odgovornost je uvijek samo tvoja.

I žedan i gladan, teško ćeš biti nahranjen i napojen ako ne zaiskaš. Papa Lav u katehezi o posljednjim trenucima Isusova života podsjeća na Isusove riječi sa krsta „Žedan sam“ koje govore o ljudskosti. „Nitko od nas ne može sebi biti dovoljan. Nitko od nas se ne može sam spasiti.“

Vratimo Ljubav u modu i tako spasimo cijeli svijet.