BALKAN NA SARAJEVSKI NAČIN

Istinu je zborio Crnjanski „Jauk i groblje je narod moj. A slavna prošlost je laž.” Istorija se ponavlja, i danas nove generacije govore buntom. Mi genijalci, nismo se usaglasili oko početka I sv.rata, iz 1943. nismo izašli, još uvijek se palimo na četnike i partizane, u međuvremenu, tešku traumu nastalu raspadom velike zajednice nikako da zalečimo, a pred vratima su nam novi sukobi još strašniji i opasniji – klinci ubijaju klince i sve živo što im stane na put. Oružije nekada, oružuje danas. Maloletnici onda, maloletnici sada. Mi te “klince” ne čujemo i ne vidimo jer šta će tamo neki klinci nama govoriti. Sujeta nas jede, a egoizamom se raspadamo. Omalovažavanje je naša svakodnevica, obrazac ponašanja, nastalo iz samoljublja – najljepši, najpametniji, udvorice nam kliču i čine nas važnim… baš kao što From opisuje “zaljubljeni u svoju idealizovanu sliku”. Sve me to podsjeća na lik Dorijana Greja koji ima svog đavola i anđela, savetnike, prijatelje koji izgrađuju njegovo ponašanje i njegovo mišljenje umjesto njega samog. Znamo šta želimo ali ne razmišljamo o posljedicama sve dok se zlo ne desi. A onda se čudimo, u šoku smo, tražimo krivce, zovemo vatrogasce u pomoć, a zapravo tada više ništa nije važno osim činjenica da se desilo i da je Crnjanski na žalost bio u pravu “jauk i groblje je narod moj” Odzvanjaju mi riječi sarajevskih atentatora “zemlja je naša a država je vaša”.

Šta se promjenilo za nešto više od sto godina – nestao je seljak, pošteni domaćin, učitelj, uzvišena moralna i časna figura više ne postoji, data riječ i pružena ruka su nestali,  ideje su pretočene u ideologije, a od udvorišta postala je čitava industrija. Da, industrija udvorišta. Na talonu su i dalje za mog vakta nikada retorički oštrije nacionalne i vjerske podjele, samožigosanje je trend koji je postao IN posljednjih trideset godina, ukorenjena mržnja širi svoj korov kao najstrašniju epidemiju, u isto vrijeme, alavost Evrope da prevaspita Balkan a onda iščuđavanje i kvazi liječenje. Svi ti uvezeni eksperti masno plaćeni od drage nam gospođe Evrope treba da nas izleče od pošasti od kojih se ni sami nisu izlečili. Oni iz industrije udvorišta slabo čitaju pa samim tim i malo znaju, te eto prilike da 7.jula dođu na predavanje  Marije Todorove na Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vjerujem da će se na nešto primiti. U Imaginarnom Balkanu podsjeća nas na nepobitnu činjenicu “Evropa je na Balkan rado izvozila svoje izume poput nacionalzma ili antisemitizma, da bi se kasnije iščuđavala nad čudovišnim hibridima koji su s velikim zakašnjenjem uspijevali na balkanskom tlu.”

Nedavno protivljenje roditelja da njihova djeca posete sinagogu je ogolilo sliku multikuturalizma na sarajevski način. Normalno za samožigosane, a kod neposlušnih i neprilagođenih izaziva zgražavanje i prezir. U intervju iz 2016. koji je radio Mads Jacobson istražujuči jevrejska iskustva u Bosni i Hercegovini, postavio je jedno vrlo interesantno pitanje rabinu Eliezeru Papoi – Da li bi Bosna mogla bez Jevreja ? Usledio je izvanredno skeniran odgovor “Da. Da li bi to i dalje bila ista Bosna? Apsolutno ne”. Pošto su čitanje i učenje odavno izašli iz mode, predlažem samožigosanima da pogledaju film “Miris kiše na Balkanu”, možda se na nešto i prime, npr. na ljubav između Marka i Blanki.

Do nekog novog sutra, plakaću kad god čujem ili u sebi pjevam

“Tu madre cuando te pario

Y te quito al mundo

Coracon ella no te dio

Para amar segundo

Adio,

Adio Querida…”

A Vi samožigosani ne bojte se drugoga, kultura različitosti je naše najveće bogatsvo. Sreća je da Bosnu i Hercegovinu pored Bošnjaka vole i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i Austrijanci i svi ostali narodi koji u njoj žive i koji u nju dolaze.

Zaboravilo je Sarajevo i Rudolfa Cistlera koji je branio Principa i drugove.  Dokazao da se mladobosancima može suditi samo za ubistvo, a ne za ubistvo prijestolonasljednika jer tadašnji Zakon u Bosni nije poznavao posebnu zaštitu prijestolonasljednika. Zbog  visoke profesionalnosti i etičnosti u odbrani Principa i drugova proteran je iz Sarajeva  u koje se posle II sv.rata i vratio.

 Umjesto suza neka nama smijeha za kraj: “Jebeš zemlju koja Bosne nema”  

RECIKLAŽA GLUPOSTI – SMRDLJIVA SMO ROBA

U nedoumici, pisati ili ne, ne znam na šta će izaći ali moram reći jer gubim vjeru da se uopće nešto može promijeniti. Nisam iznenađena ni sada baš kao što nisam bila iznenađena ni 3.maja, na žalost. Toliko je  tmurnih oblaka na nebu, kiša neprestano pada, ljudska ruka je uspjela i klimu da promjeni. Čovjek, izborivši se za kapitalizam postaje monstrum (izobličena osoba, nakaza, rugoba, čudovište , neman, okrutan čovjek, nečovjek…)  koji se krije iza parola nacionalizma, jezik koji razumiju i na koji se pale odgojitelji monstruma.

Svjesna sam teške kvalifikacije ali kako drugačije?

Godinama se ukazuje da je prva žrtva Dejtonskog mirovnog sporazuma upravo obrazovanje u BiH, i …nitko ne reagira. A žrtve ne reagiranja su naša DJECA, i…nikome ništa.

Skupa je reforma, sami je trebamo platiti.

Skupa je reforma jer mnogo je onih koji će ostati bez posla, a to je nepopularno.

Skupa je reforma jer oni koji treba da je sprovedu nemaju dovoljno znanja, plaše se.

Skupa je reforma jer prekida politizaciju sistema.

Skupa je reforma jer vremenski nije ograničena, reforma je proces.

Skupa je reforma jer zahtjeva demokratizaciju sistema.

Skupa je reforma jer zahtjeva RUŠENJE DEJTONSKOG SPORAZUMA!

Udžbenička politika na državnom nivo ne postoji, a mogu li kantonalni ministri odlučivati o sadržaju udžbenika? Ne mogu.

Ne postoji kvalifikacioni okvir koji regulira stepene obrazovanja i profesionalne kvalifikacije, što automatski znači da je nemoguće uraditi ozbiljnu reformu stručnog obrazovanja.

Ne postoje zakoni na državnom nivou.

Ne postoji visoko strukovno obrazovanje što znači – svjesna politička odluka, punjenje džepova političara koji stoje iza privatnih fakulteta.

Za sve ovo SKUPO odgovorni su isključivo političari u BiH.

Za „nitko ne reagira“ odgovorni su GRAĐANI.

Za „nikome ništa“ odgovorni su GRAĐANI.

I…tko je napravio monstrume ? GRAĐANI i to uglavnom vjernici ( prema  nezvaničnim podacima popisa 97% građana izjasnili su se kao vjernici u BiH).

Vjernici političari, vjernici građani, a nikada lošije i neizvesnije. Ateisti su preko noći postali vjernici, došlo je vrijeme gdje se pod plaštom vjere može profitirati. Gdje se u toj aporiji izgubila ljudskost? Moralnost je izbačena iz našeg društva, a sa slobodom imamo veliki problem. Kako to Dostojevski u Inkvizitoru piše „Nema veće muke za čovjeka nego čim se domogne slobodne, odmah traži kome će je dati.“ Za odgovornost, mišljenje idemo k drugome, što implicira da mi zapravo ne želimo slobodu?! Ne želimo da prihvatimo odgovornost za svoje  izbore, a isključiva je odgovornost u nama! Biramo lažnjake jer nemamo iskustvo sa pravim dijamantima.

Opisao nas je Meša Selimović, o duhu življenja pisao je Konstatinović, često ih citiramo. Ne čita se Đura Šušnjić na žalost, a ima se puno toga naučiti.

Za Beograd, za Lukavac, krivi smo jedino MI, građani ovih prostora – smrdljiva smo roba. Fra Ivan Šarčević daje izvrsnu dijagnozu „Ima jako zabluda i manjkavosti u  našim društvima. Veliku štetu nanose ljudi koji sebe smatraju slobodnim. Koji sebe smatraju revolucionarima, koji sebe smatraju neupitnim veličinama, čistim moralnim veličinama. Veliki ljudi sebe nikada nisu smatrali takvim.“

“VALJA ŽIVJETI U SEBI”

Inspiraciju za očuvanje duha crpim iz svijeta koji je u meni. U tišini najbolje čujem, a u mraku najbolje vidim. Čujem što želim, vidim što mi oku prija. Inspirišu me mudre, lijepe i pametne žene – umjetnice, znanstvenice, misionarke. Čudne, neprilagođene, buntovne, koje sa svojim bolima oslobođene želja i interesa u gromoglasnoj tišini stvaraju prava remek djela.

Dok vani rulja kliče smješnim pajacima vjerujući da takvi donose bolji život ili vjerujući da će izvojevanom pobjedom svima biti bolje što je čista utopija, u nekom paralelnom univerzumu nastaju priče koje hrane dušu i čula. Boje, riječi, pokreti, dijela, rađaju iznova neki novi svijet za one hrabre i odvažne koji su spremni da se suprotstave banalnosti. Kako kaže Duško Radović “Tako ste lako došli do života, a toliko ste mu pronašli mana”. Baš nam je  dobro krenulo sa kolektivnim kukanjem i kukumakanje. Da se podsetimo, kuka ptica kukavica, a čovjek koji kuka zove se kukavica. Za svoje neuspjehe krivce traži u drugima, ne vjeruje u snagu svojih misli i moguće promjene, žali se da teško komunicira sa drugima, kupuje stvari koje ne treba, na uspješne (nije važno da li je zaista drugi uspješan, u očima kukavice on je uspješan) gleda sa prezirom i ljuborom, ne prihvata savjete drugih. Već vas vidim (moram priznati, trijumfalno se smješkam jer sam jedna od vas) kako prepoznajte ljude iz svog neposrednog okruženja, a zapravo mnogo je nas koji poznajemo, volimo i živimo sa  kukavicom. Istina je da u svakom od nas stanuje deo kukavice samo je pitanje spremnosti da priznamo sebi i suočimo se sa sobom. Najteže je samopropitivanje i suočavanje, a onda prihvatanje promjene i upoznavanje novog u sebi. Novih pogleda sa nekim drugim prioritetima i svijetom koji želimo.

Interesantna je ta “sila”, volja u nama koja nas gura negdje, a gdje…ko bi to znao, čudni su punjevi Gospodnji. Podjela na vjerujuće i nevjerujuće je opet jedna fascinantna priča u nama i oko nas. Tako lagano dijelimo ljude, tako lagano prihvatamo podjelu I svrstavamo se u torove, kao da postavljamo pitanje hoću li piškiti sada ili mogu sačekati?  Mnogo zajedničkog imaju “ljuti protivnici”, ostrašćenost prema onom drugom je sigurno najizraženija osobina. Plima tehnološkog razvoja je dodatno izbacile na površinu sve ono loše što smo godinama skrivali i čega smo se najviše bojali, životinje u sebi. Kada se odbaci talas ljutine ogolimo suštinu koja nas dovodi do paradoksa, kako objasniti šizofreniju oba pola recimo samo na pitanju nasilja  – o nasilju i zlostavljanju su progovorile vjerske zajednice pod pritiskom sekularnog društva, a pak svakodnevno živimo nasilje od sekularnog društva recimo kroz medijsko, kolektivno kukanje. Više uopšte nije pitanje medijskih kuća, sve informativne emisije su iste samo je pitanje sa kog pola dolaze gosti, uvijek je onaj drugi kriv. Žao mi je, ali se zaista ne sjećam a dobro pamtim, da sam ikada čula iz sekularnog tabora priznanje za počinjene greške. Traženje krivca i optuživanje je svojstveno kukavicama, mali podsjetnik.   

Veliki Miloš N.Đurić je 1941.sa Isidorom Sekulić i Ivom Andrićem odbio da potpiše Apel srpskom narodu koji je pozivao na poslušnost okupatoru. Apel je tada prema nekim izvorima potpisalo 553 osobe iz političkog, naučnog i vjerskog života (svi zajedno) države. Upozorio ga je prijatelj, kompozitor i profesor Miloje Milivojević rekavši da mu to Njemci neće oprostiti, na šta je profesor Đurić odgovorio:

“lako je tebi, ti u diple

sviraš, a ja svojim studentima etiku

predajem.”

Briljantnu recenziju je akademik Miloš N Đurić napisao i za razmatranja o Samom sebi Marka Aurelija ukazujući na sumnju koja izbija iz njegovog vjerovanja i na bol koji koji je bolovao u časovima sumnje.

Sumnja je moj vjerni pratilac, stpljenju se učim a ljubav živim. A bol, ona stanuje u sumnji, strpljenju i ljubavi. I…možete li reći da bol nije i lijekovita?

Ako sumjate ili meni ne vjerujete, sjetite se Fride Kahlo:

“Šta će mi noga, ja imam krila.”

BOGOVI DANAŠNJICE

Kako bih voljela da pišem o krpicama, tufnicama, susretu sa ljetnim ludorijama, „Frajlama“ u Sarajevu i atmosferi koju su napravile. A kako pisati o sadržaju života protkanom radošću u moru teških tema? Što bi rekao Niče „Sačuvati vedrinu u sumornoj i prekomerno odgovornoj stvari nije mala veština…“ Nemam želudac za ljigavost i poltronstvo ili što bi mi stariji koji pamtimo rekli „pica sa dva lica“. Sjećate li se tog izraza? Izraz za licemjerstvo ali ne licemjerstvo kao danas, ovo danas bi bilo „pica sa više lica“. Nepodnošljiva zbilja sa svom težinom bitka.  

Živimo u vremenu u kome čovjek ne znači ništa, ubistva su postala uobičajena stvar koja sve manje iznenađuju. Svjedočimo nasilno prekinutom djetinjstvu, odsustvu emocija, izgubljenoj mladosti, nerazumijevanju, ostrašćenosti, borbi protiv nasilja, borbi za vladavinu prava, borbi za humano društvo, za vraćanje dostojanstva, za kapi čistoga života. Naša zbilja je beščasno manipuliranje tuđim emocijama sa namjerom vraćanje prošlosti pod okriljem „ne smijemo zaboraviti“. U čiju istinu trebamo vjerovati? Trideset godina je „potrošeno“ u čuvanje istine od zaborava i to i dalje nije dovoljno. Kako bih voljela da čuvari istine osvijeste činjenicu – nove generacije ne zanima njihova istina, nove generacije nemaju vremena za dokazivanje istine. Zbog silovanja vremena, obrazovnog i medijskog prostora, naša kuća je iz dana u dan sve praznija. Trebalo bi Kunderu uvesti u lektiru. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja piše „ Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti.“

I opet pitanje, o čemu ima smisla govoriti kada se misleći ne čuju? Zatvoriti oči i čekati da prođe…ništa proći samo od sebe neće, ništa se neće desiti ako se svako od nas ne desi prvo sebi pa onda ostalima. Laž se uvukla u svaku poru društva, postala je lice istine. Lažu nas o broju đaka u školama, o broju studenata, o broju stanovnika, lažu nas da nisu krali a sve pokradoše, lažu nas da živimo, a ne živimo, ovo nije život. Život su radost, igra i ljubav, mi to nemamo. To ne stanuje u našim srcima. Radost je zamijenila seta, igru – virtualni svijet, a ljubav – otuđenost i sebičnost.

Bogovi današnjice nisu ni nalik grčkom Apolonu. Odavno, odavno, ne čuh „lijep je kao Apolon“. Nedostaju mi takva poređenja. Bogovi današnjice su ružni, to je ona ružnoća koja izbija iznutra. Bahati, smrde na jeftine parfeme, furaju se na moć, ne znaju gdje su šuplji, odakle curi. Prazni idoli. Stari Latini su imali pravo kada su govorili da se po nečijem licu poznaje čovjek, a Niče je to divno sročio „monstrum in animo, monstrum in fronte“. Na prestižnim univerzitetima kao što su Univerzitet Kalifornije u Berkliju, Univerzitet u Njujorku, na Stanfordu i Prinstonu studenti izučavaju čitanje lica. A mi, mi se rugamo na spomen učenju komunikacije.

Zavladala je prava pandemija poluznanja. Opasna pošast.  

Ne bih imala problem sa umišljenim bogovima da ne proizvode zlo, da nisu zamijenili uzrok i posljedicu i da svih trideset godina ne šire zabludu zamijene uzroka i posljedice. Oni su idoli one mračne strane života, što nije teško u bolesnom društvu. Plaši njihovo znanje sa učenjem imanja a ne bivanja.  Pozivaju se na knjige a žive mimo knjiga. Bogovi današnjice.

Za sve nas okrenute bivanju, neka malo Goethea :

VLASNIŠTVO

Znam da mi ništa ne pripada

Do misli koja nesmetana iz duše

mi ističe, I svakog povoljnog

trena, Koji me usudom ljubavi

Pušta dubokom uživanju.

SJAJ U TRAVI

U tišini sumraka

stojim naspram tebe.

Ne osjećam daljinu,

nikada nismo bili bliži.

Magično je ovo mjesto,

to si zapravo Ti.

U svojoj ranjivosti,

gordosti, nadmenosti,

sa više lica.

Nisi iznenađen što sam došla.

Uvijek se pojavim kada me trebaš,

uvijek se pojaviš kada te trebam.

Nama riječi nisu puno značile.

Daljina i tišina nisu uništile sjaj u travi.

PROVINCIJE

PROVINCIJE

Provincija, jedna u nizu riječi koje se koriste u negativnom kontekstu – seljaštvo, nekultura, zaostalost… Postaje teško živjeti život u okeanu neznanja, nekulture, prostakluka koji dolaze iz glavnih gradova. Univerziteti su postali mjesta podobnih licemjera koji su sada u mišjim rupama, uvijek su oni u mišjim rupama kada se  dešava narod. Opasna su to mjesta gdje se vode opasne politike. Institucije vlada su mjesta korumpiranih, podobnih, ljigavih dušebrižnika čije tužbalice vam tjeraju suze na oči. Ne bi oni, ali… Vlasnici velikih kompanija su se u nekom momentu dobro okoristili, postali su važni i nedodirljivi. Oni pametniji iz pozadine plaćaju političke kampanje, te su zaštićeni kao bijeli medvjedi. Iskorištavaju radnike koji ćute u strahu da će ostati i bez te sadake. Naravno, u  ovoj priči kao i u svakoj ima izuzetaka ali njih je tako malo. Teškom mukom odlaze na posao, dani su im kao godine, ogorčenost im je ime. Ovo je slika velikih, glavnih gradova koji će na kraju pojesti svoju djecu.

Nadmenost, gramzivost, halapljivost i sljepilo su zaboravili na inat balkanskog čovjeka. Inat je opasna igračka, obično izaziva veliku štetu ali inat nosi odlučnost  (opet ženskog roda) koja treba sada da odigra posljednji tango.

„Igrajmo najlepšu igru,

nek’ radost mi ispuni grud

strasno nežno mi šapni

da l’ ne beše uzalud…“

Za razliku od ovih naših metropolica, provincije su očuvale svoju boju i miris.

O mojoj provinciji su pjesme ispjevane, u mojoj provinciji je krunisano sedam srpskih kraljeva – Stefan Prvovječani, Radoslav, najstariji Stefanov sin koji je oženio vizantijsku princezu. Posle Radoslava, krunu preuzima Vladislav, mlađi brat , a zatim dolazi na presto Uroš oženjen Jelenom Anžujskom čije je poreklo obavijeno velom tajni.  Tri godine nakon smrti, Jelena je proglašena svetiteljkom. Tradicionalno, manifestacija „Dani jorgovana“ posvećeni našoj kraljici, počinje na Trgu srpskih ratnika a završava se u manastiru Gradac, Jeleninoj zadužbini. Uroša je naslijedio njegov sin Dragutin, a zatim Milutin.

U provinciji su očuvane stare kuće koje posjetiocima pričaju svoju historiju. Provincijalci znaju da moraju biti najbolji u onome što rade jer oni su ponos svoje provincije. A žene, ljepotice…

Puna je Srbija raskošnih i historiski važnih provincija i ono što je važno, provincijalci se ponose svojim provincijama…“Odakle si sele, iz Srbije brale…“

A Bosna i Hercegovina, nestvarna zemlja…Bobovac, Jajce, Visoko.

Jajce je moj nesuđeni grad, trebalo je da rastemo skupa ali nije nam se dalo. Čudno je to, ne poznajemo se ali ga osjećam, nosim u sebi, a tko zna…možda se jednoga dana i pravo upoznamo?! Provincija, hm…prijestonica, posljednji bastion  bosanskog kraljevstva. Na brdu iznad grada smješten je kraljevski grad koji je odolio osvajačima i zubu vremena. U II svjetskom ratu, četiri puta je grad oslobođen, u njemu je 29.novembra 1943. održano Drugo zasedanje Avnoj-a na kom su postavljeni temelji socijalističke Jugoslavije. Kada lamentiram nad divnim prošlim vremenima, često se sjetim rahmetli akademika Muje Demirovića koji je govorio da se u Krajinu dolazi po glasove i mlade momke koji se u rat vode. Krajina sa svojim ljepoticama Sanom i Unom, sa djevojkama kao iz snova i „prgavim“, ljutim Krajišnicima.

Moja provincija po rođenju i moja nesuđena provincija imaju zajednički imenitelj – KRALJICU,  Jelenu i Katarinu. Dok je srpska kraljica Jelena bila katoličke vjere , bosanska kraljica Katarina udavši se za bosanskog kralja Tomaša prešla je sa pravoslavlja na katoličanstvo.

Jelena Anžujska  je bila obrazovna, mudra, vješta političarka (u vrijeme rata između Srbije i Dubrovnika, stala je otvoreno na stranu Dubrovnika  kome je obećala nadoknadu štete), graditeljica manastira, uspjela je svojim utjecajem i djelovanjem da Srbiju uvede u red jakih evropskih država srednjeg vijeka. Na žalost, i Srbija i historija su uskraćeni za saznanje gdje su mošti njihove kraljice. Živjela kao katolkinja u smrti postaje pravoslavna svetiteljka.

Katarina Kosača Kotromanić posljednja bosanska kraljica, franjevačka blaženica za koju zapisi kažu da je bila uzorna supruga i majka, mirotvorka, pomagala onima kojima je pomoć potrebna, sagradila nekoliko crkvi i kapela – crkvu Presvetog trojstva u Vrlima kod Kupresa, crkvu sv. Katarina u Jajcu, franjevački samostan i crkvu sv. Katarine u Kreševu, te kapelicu u Kozogradu nedaleko od Fojnice. Dolaskom turskog sultana Mehmeda II bježi u Dubrovnik odakle odlazi u Rim gdje nalazi utočište kod pape Pavla II. Sahranjena je kraljica prema svojoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Pri obnovi crkve, stotinjak godina nakon kraljičine smrti, izmještena je nadgrobna ploča na najbliži stup ali se ne zna šta je sa njenim ostacima.

Zajedničku tužnu sudbinu ima srpska i bosanska historija, ne zna se gdje su kosti njihovih svetih kraljica.

Nekada prijestonice, danas provincije, kažu. Nikada duh prijestonice ne može ne stati, HISTORIA EST MAGISTRA VITAE!

STARI PROZOR SARAJEVA

Otvoren i zatvoren,

sa pogledom i bez pogleda,  

uvijek besprijekorno čist,

u njemu se ogledala ljepota voljene žene.

Rasute kose, vitka kao jela, uzanog struka, gracioznih pokreta ili

skupljene kose pod mahramu, čedna i nježna u šalvarama,

nevinog umilnog pogleda i toplih očiju.

Okupana u suncu,

rumena koliko čednost dozvoljava,

čekala je svog voljenog da iz magaze

dođe sa šakom dukata.

Darežljive su bile  Osmanlije i Austrougari.

Ostaviše za sobom ljepotice da se o njima govori.

Mješavina stilova, mješavina istoka i zapada,

Zgrade, balkoni i prozori pričaju svoje priče.

Tako gordi, odolijevaju zubu vremena.

A prozor,

sa ramom ili bez rama,

simbol je slobode, most između privatnog i javnog.

Čuva tajne privatnog i golica maštu.

SOKOVI ŽIVOTA

Rutina i tradicija – volim i jedno i drugo, i grčevito se borim da oplemenim svoju rutinu i odnos prema tradiciji. Interesantno je kako rutina sa godinama poprima svoju punoću. Ta radost jutarnjeg buđenje i privilegije života koje sam potpuno svesna svakim novim danom je fantastična spoznaja za srećan život. Mogućnost izbora domaće kafe, instant cappuccina ili nes kafa je još jedna u nizu privilegija. Zavisno od izbora idu obavezni dodaci koji napajaju sva čula. Bez obzira na obaveze u toku dana, satnicu koja se upinje da nam diktira život, jutarnji ritual ne dam nikome. Navečer ležem u krevet sa osmehom, radujući se novom jutru i svom ritualu.

Nešto slično je i sa tradicijom. Uživala sam u svim praznicima ovog mjeseca koje sam proslavljala u duhu tradicije. Mirisi istoka i zapada kroz hranu, običaje, muziku i rituale napunili su mi dušu, doneli  smiraj i neku lakoću postojanja. Sve oko mene je poprimilo nove boje i nove mirise. Očuvanjem i negovanjem tradicije Ljubav je u vazduhu, svima dostupna, samo je treba udahnuti. Divno je biti opijen ljubavlju a ne biti zaljubljen.

Sretna sam zbog svojih godina, zrelost donosi darove mudrosti. Sve što nisam razumela, sada razumem i priznajem, žao mi je što sam pružala otpor.  Nabusitost koju mladost nosi kvari lepotu sadržaja. Čula umesto da obradujemo sokovima sočne kruške hranimo ih gorčinom emocija. Ne postoji svest o prolaznosti života i gluposti koja se zove “traćenje vremena”. Traći se vreme u dokazivanju, raspravama, praznim razgovorima, galami, ljutnji i šutnji. Uz sve to idu obavezno i glupava pitanja “jesam li u pravu” i “ko je u pravu”, kao da je važno ko je u pravu, kao da je važno ko je za šta kriv. Za svako nerazumevanje i promašaj traži se razlog u drugome. Toliko toga nebitnog nam je bitno a ono suštinski bitno ne vidimo, patimo od potpunog slepila.

Te godine su baš nekako bedaste. Niko se u njima ne snalazi kako treba, a zapravo u pozadini svih bedastoća je ogromna nesigurnost. Ne snalazimo se sa ulogama koje prihvatamo ili projektujemo, ne umemo da ih iznesemo, a onda se osećamo poraženo. Porazi bude sumnju koja baš nije preko potrebna u ovim izazovnim vremenima.  Za svaku ulogu je potrebno vreme što mladost ne razume. Setim se kada sam i sama govorila “nema vremena, treba to odmah napraviti”, a sada govorim “polako, vreme će pokazati”. I to “polako” i “pomalo” što bi rekla moja Sanja je životna filozofija, a ona se zaista stiče sa godinama.

Da je sreće kao što nije, sve bi bilo bolje da pojmom “tradicija” se nije izmanipulisana javnost. Prodata je priča o tradiciji kroz nacionalizam koji je pa opet prodat u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz tvrda krila u verskim zajednicama, opet u negativnom kontekstu, prodata je priča o tradiciji kroz historiju, kao nešto zastarelo i staromodno. A tradicija nam je potrebna više nego ikada. Ona je živa materija, iz nje se uči.

Treba li se podsetiti da su temelji pravne nauke u Rimskom pravu?! Zašto milioni turista godišnje posećuju atinski Akropolj, čuvar brojnih hramova među kojima je nadaleko čuven Partenon posvećen boginji Atini, zaštitnici grada? Kada studente učim retorici pozivam se na najvećeg grčkog govornika Demostena koji je govorio svoje čuvene Filipinke. Ako zagrebemo po umetnosti – Mikelanđelova “Stvaranje Adama” jedna od najprepoznatljivijih slika na svetu koja je jedna od devet prizora na svodu Siktinske kapele u Vatikanu ili Botičelova “Rođenje Venere” ili Da Vinčijeva “Tajna večera” ili Van Gogovi “Suncokreti”, još uvek postoji strahopoštovanje prema ovim delima. Ako se ove vrednosti odbace šta će ostati od umetnosti? 

Kada krenemo na put koristimo karte koje je neko iscrtao, neko je te puteve prešao. Ljude, iskustvo i vrednosti treba sačuvati. A uvek će biti onih koji će nove staze i nove puteve  pronaći, i nove karte iscrtavati.

I za kraj, koji vodi nekom novom početku, citiraću pisca, učitelja, filozofa i glazbenika Gilada Sommera“ Tradicija je poput slojeva piramide ljudske civilizacije, izgrađena od cigli iskustava. Bilo bi mudro uzeti ta iskustva kao temelj za nove slojeve koje naš naraštaj treba izgraditi.”

PRIČA O USKRŠNJEM ZEKI

Muči me spoznaja da među nama nema razumijevanja i tolerancije, a onoga čega ima u izobilju je tumačenje riječi koje su uvijek ispisane sa nekim emocijama. Riječi ne mogu biti izrečene tek tako, komunikaciju koju želimo da potaknemo činimo iz više razloga: da budemo saslušani, uvažavani/cijenjeni ili traženi. Komuciramo da bi zadovoljili svoju potrebu, a svrha komunikacije je da informira, ubijedi ili zabavi ljude. Interakcija sa ljudima je srž svakog odnosa.

Kakve odnose stvaramo ako oštrimo svoj jezik na svako malo izrečenom tuđem mišljenju? Poručuje nam Tomas Man „ Na mesečini se stvari ukazuju drugačije nego na svetlosti sunca…“

Duboko poštujići principe demokratije podsjetila bih da demokratija podrazumijeva podršku manjinama, u našem slučaju u BiH manjina su svi sem Bošnjaka. Duboko poštujući različitost, nju živim punih pedeset i pet godina, moram priznati da sam bila jako ljuta jer na veliki četvrtak po Gregorijanskom kalendaru u JAMBO nije bilo zečeva, diječijih figurica. Bila sam ljuta a i danas sam još uvijek ljuta jer netko pokušava da ubije dijete u meni. Moj suprug za mene kaže da sam veliko dijete, moj sin se užasava mog „djetinjastog ponašanja“, moja kćer se samo smješka, a ja se grčevito borim za to dijete i eto, s pravom se borim. Ukrasi kojima svom domu dam posebno bajkovito ozračje skupljam godinama i brižljivo čuvam, to je tradicija na koju sam jako ponosna. Ima li nečeg lošeg u bajkama? Zečeve imam u raznim bojama i veličinama ali uvijek poželim nešto novo za svaki Uskrs i Vaskrs. Istina je da Biblija nigdje ne spominje zeca koji donosi jaja na dan uskrsnuća Isusa Krista / Hrista. Pojava zeca se dovodi u vezu sa narodnim običajem u Njemačkoj krajem 17 vijeka. Zec signalizira proljeće, znak je plodnosti, a začetnik je i novog života. Pa neka je i paganski običaj i neka legende govore o njemu ali ja ga želim kao igračku u svom domu. I zašto bih morala ići  van Sarajeva ako ista firma u Srbiji ima čitav repertoar zečeva  – zec koji vozi kolica, zec koji nosi korpu jaja, zec koji šeta sa zečicom…itd, itd. Ne stigoh  da napišem post onog  trenutka kada sam se suočila sa za mene tužnom istinom, uhvatila me huja, nije mi bilo do pisanja. A znate šta mi je prvo palo na pamet, „raspeće“ Sanje Vlaisavljević koja je govorila o protjerivanju Djeda Mraza i svinjetine iz Sarajeva. Proljeteše mi sve one slike „raspeća“ po informativnim emisijama danima, pisanje portala, usijane društvene mreže…  Kao da smo se vratili starom vijeku i Odbrani Sokrata.   Pretužno!

Svjesna da će ova konstatacija izazvati buru negodovanja, ne umijem drugačije nego istinom i činjenicama jer vode me kroz život misli Hane Arent i često je citiram „činjenična istina ne dozvoljava debatu.“ Istina je da postoje marketi kao što su Merkator, Konzum i Bingo (u Bingo ne zalazim, ne podržavam tu političku partiju) koji imaju uskršnji program ali, ali…postoje artikli za široke mase i postoje artikli za one koji žele nešto malo više. Da li je grijeh ili jeres tražiti nešto malo više?

Kako godine odmiču mnogi od nas se pozivaju na dijete u sebi a o tom djetetu u sebi govori i Evanđelje po Meteju, riječi Gospoda Isusa Hrista „Zaista vam kažem ako se ne obratite i ne budete kao deca, nećete ući u Carstvo Nebesko“ (Mt, 18,3) Upravo ove riječi govore da treba sačuvati to čisto, neiskvareno dijete u sebi. U ova zla vremena izuzetno je teško sačuvati dijete u sebi jer sve nedaće koje nas šibaju u životu tiho gase tu iskru u oku djeteta. I u kršćanskoj Bibliji, također u Evanđelju po Mateji, 18.poglavlje, kaže se „U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom? On dozove dijete postavi ga pred njih i reče  „Zaista vam kažem, ako se ne obratite  i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovako dijete u moje ime, mene prima“.

Nije mi namjera niti bih sebi dala za pravo da tumačim Bibliju ali jasne su poruke – očuvajmo to iskreno , čisto, neiskvareno u sebi. Djeca žele što prije odrasti a mi u nekim zrelim godina želimo da sačuvamo to dijete u sebi. Godine, prilike i mnogo više neprilika, taj okrutni neuki svijet bi da sve banalizira… Ne dam, pružam otpor površnosti, volim cijeli svijet i kao što sam mislila dok sam bila mala da je normalno da se neko zove Rasim, Arif, Alija, Ajša, to isto mislim i danas.

Zbog poštovanja tradicije, odlazaka na mise i liturgije, druženja sa divnim duboko mislećim učiteljima svih konfesija, svog interesa prema svetim knjigama, ne može me nitko svrstati u ove ili one. Nisam ništa manji antifašista od onih koji beže od  krsta/križa.  Jedan od predaka sa mamine strane je bio sveštenik a rođena sestra tog sveštenika moja baka je bila partizanka koja je preživjela Banjicu, braća su joj narodni heroji po kojima osnovna škola u Kraljevu nosi njihovo ime „Braća Vilotijević“. Znate li vi za Vladu Zečevića, pravoslavnog sveštenika, učesnika NOB-a i društveno-političkog radnika FNRJ i NR Srbije koji je obnašao funkciju prvog ministra unutrašnjih poslova od 1945 – 1946. FNRJ? Tito ga je voleo i cijenio. Na kapi Vlade Zečevića stajali su i krst i petokraka. Prema riječima Vladimira Dedijera, pop Zečević je u predasima od borbi u srpskim selima krštavao djecu. Vladimir Dedijer u I knjizi Dnevnik 1941 – 1944. govori i o pop Vladinim uspomenama iz trećeg ustanka, pa na jednom mjestu kaže „Dadoh mu moj dnevnik u ruke da on svojom rukom piše  svoje uspomene i osokolih ga „ A sada guraj, pope, i ne preskači redove u ovom mom dnevniku, hartije je malo, i skupa je u ovom našem ratu.“ Sahranjen je pop Vlada Zečević u Beogradu u Aleji velikana na Novom groblju 1970.  

Sve nam ukazuje da jedno drugo ne potire i da možemo biti i vjernici i ljevičari i antifašisti. Ni mahrama, ni križ, ni krst, ni antifašizam nisu suprotstavljeni. Imamo zajednički imenitelj koji se zove LJUBAV.

Otuda, želim da se  vrati uskršnji zeka u Sarajevo!

• 

IŠČAŠEN BRAČNI PAR

Za moje roditelje je moje obrazovanje bilo trošak, a za mene je obrazovanje moje djece i sve djece svijeta, najozbiljnija i najveća investicija. A samo obrazovanje, najozbiljnija stvar na svijetu.  Zbog investicije u obrazovanje, u sportske aktivnosti, časove pjevanja, časove violine, razne master klasove po Evropi, violine od 1/8 do cijele, živim kao podstanar i molim dragog Boga da nam se ne poveća kirija.

Kada sam magistrirala, rekao mi je pokojni otac “šta će ti to, nećeš valjda ići dalje”, a najbolje prijateljice su me „mamile“ ljetovanjima, putovanjima, žurkama  i pitanjem „ pa nećeš valjda ostati kod kuće i pisati?“ Malo je onih koji su me razumjeli. Pamtim samo podršku tadašnjeg prijatelja, a sada životnog partnera– spojila nas je ljubav prema istoj stvari, ljubav prema obrazovanju. Izazov je opisati šumu u kojoj se lako možete izgubiti. Puna puteljaka, puteva, guste borovine. Mirisi na sve strane, ako se uvuku u vas, ne možete ih se osloboditi. Zaraza koja nema lijeka.

Budim se u ranim jutarnjim satima tražeći ga po krevetu, a on od 4:30  sjedi za kuhinjskim stolom (nema svoj radni stol) i istražuje. Istražuje moj Refik najbolje politike u obrazovanju, puteve za prijenos znanja, načine stjecanja znanja, inovacije u obrazovanju, itd, itd. Decenijama ne spava jer sanja neki bolji i ljepši svijet kome je obrazovanje prioritet. 

Do prije neki dan, sin me je blokirao na svim kanalima komunikacije. Ljut na majku jer je njegova majka nesposobna, ima privatan fakultet a u novčaniku nema 100 Eura, a tek u šteku, nema ništa. Radi za minimalnih 800,00 KM kao dekanica, vanredna profesorica i vlasnica svog fakulteta. Najprije salva pogrdnih riječi , a zatim blok. Naravno, nije to odjedanput. To je priča koja traje godinama jer djeca bez obzira na godine uvijek nešto trebaju, a roditelji poprime ulogu bankomata ako to dozvole. Vidjeli smo jučer da roditelji dozvole još puno, puno toga, nažalost. Istina je, roditelj mora da ima ma koliko godina imao. To je matrica koju smo mi roditelji transkriptovali, to je naše nasljeđe.  I sada pitam ja vas,  šta onda očekivati od generacija koje uopće ne liče na nas iako su naša djeca. To je jedan potpuno drugi svijet od koga smo digli ruke i ne boreći se za njih, uvijek uz ispriku „svi su oni isti“. Nisu svi isti, jer mi kao roditelji nismo svi isti. Naši roditelji su se bavili nama, našim školama, našim ocjenama, na ekskurziju niste išli ako nemate dobre ocjene, a o novim patikama da i ne govorim. A danas, novac vrti gdje burgija neće. Nisam čula da je neko ostao kod kuće zbog loših ocjena ili da nisu kupljene patike ili novi mobilni telefon. Do nas je, nije do djece. Do nas, kvarljivih, samoživih, sebičnih. Djeca su nam ukras za pokazati a ako možemo na njima još i zaraditi, pa to je više nego fantastično. Gadi mi se ovako ogoljena zbilja.

A onda… bez problema damo novac i podržimo kupovinu diploma. Nisu političari korumpirani, roditelji ih prave takvima. Političari manipuliraju radnim mjestima a roditelji kupuju i radna mjesta i političare i profesore. Prst upiremo u pogrešnom pravcu. Napravili smo društvo u kome svi sve znaju, svako može svakom da dijeli lekcije. Jeste, pomogle su nam u tome tehnologije koje su unijele poseban kaos u našim glavama. Knjige su zamijenjene prezentacijama, nastavnici su dosadni, a čas je predugačak. Google je postao referentno mjesto za rješavanje svih problema. Na internetu sve možeš naučiti – šta jesti i kako jesti, šta pripremati, koliko kalorija gdje ima, kako vježbati, ako nas šta boli odmah ćemo naći uzrok boli, naučiti ćemo da sviramo, crtamo, govorimo strane jezike. Sve što mislite da trebate možete naći na samo jednom mjestu  koje se zove Google.

Znanje se sije na sve strane samo treba pružiti ruku i ubrati jabuku ali ne…lakše je kupiti diplomu nego potražiti znanje. Očajna sam, jučer je za mene visoko obrazovanje sahranjeno.

Jesam li bacala novce kako je govorio moj pokojni tata? Da li je moj Refik zaluđeni matorac koji piše, istražuje i govori o obrazovanju koje se nikoga ne tiče? Da li smo nesposobni jer živimo kao podstanari? Da li je stan odrednica sposobnosti? Da li je novac odrednica uspjeha i ljubavi? Da li je pokvarenost uvjet za uspješnost? Da li je grlatost uvjet za slušanje?

Očajna sam, miješaju se osjećanja. Svjesna svojih/naših postupaka, svjesna težine života koji vodim/vodimo, u prkos svemu, ja/mi bili smo sretni do sada. Kada smo trpjeli najveće udarce, nismo ustukli. Tako gordi i odlučni nastavljamo dalje put naše šume istim žarom kao na početku puta. Tužna sam što ne ispunjavam očekivanja okoline. Tužna smo zbog nerazumijevanja.

Ne želim prezir svog djeteta.