NA PUTU ZA LONDON
Kako je mučno čitati odricanje engleske i francuske pomoći caru Nikolaju i carici Aleksandri zbog caričinog porekla i sentimenta prema Njemačkoj. Vjekovima se ništa nije promijenilo, i dalje se broje crvena krvna zrnca i trguje ljudima. Bez emocija i bez ikakvog promišljanja šta će biti sutra. Samoživost, sebičnost, samoljubivost idu pod ruku sa glupošću. Glupost i ostrašćenost su najozbiljnije pošasti prošlosti, sadašnjosti a verovatno i budućnosti. Vjerni pratilac gluposti je ostrašćenost mase koja treba vođu kome se kliče. A šta se kliče i kome se kliče to uopšte nije važno. Važno je klicati, važno je jednoumlje, važno je biti uz vođu. Slika „sigurnosti“ koja bi možda mogla donijeti neku dobit. Cijena u konačnici nije važna, važan je trenutak, selfi sa predsjednikom. I dok opijena masa broji lajkove, predsjednik sa ljudima od povjerenja koristi prostor za prijetnju, utjerivanje straha i stalnih zahtjeva.
Približavamo se Grenlandu. Zima se osjeća u avionu, ledi mi se krv u žilama dok čitam „Poslednji dani Romanova“. Slike mi se vraćaju, utroba mi se okreće, suze ne mogu zaustaviti. Ljubav me je dovela u Bosnu i Hercegovinu. Naivna, mislila sam da su svi ljudi poput mene, da u drugome ne traže ništa osim čovjeka. Od samog početka su me pojedini poprijeko gledali zbog imena, akcenta, a onda i zbog mog porekla a da zapravo ništa o mom porijeklu ne znaju. Oni o čovjeku sude na osnovu mjesta/ države iz koje dolazi, a mjesto zapravo ne znači gotovo ništa. Mjesto je obilježje nečijeg susreta i trenutka kada prvi put zaplačemo. A šta to mjesto znači, u konačnici apsolutno ništa?! U nama su duboki koreni naših predaka koji mnogo više znače od svakog plača. Sa nama se nastavljaju ozbiljne priče. U tom lancu postanka svako je važan, svako je dao svoj veliki doprinos. Jedinka se razmnožava i tako se vrsta nastavlja. Prosta reprodukcija. Sa nastavkom vrste, otvaraju se putevi i pišu se romani. Opstanak je važan, vrsta nastavlja život.
Kada govorimo o „pojedincima“ trebalo bi da izgleda bezazleno, šta uopšte znači pojedinac u masi? Ništa. Ali u mom a i u vašem slučaju „pojedinci“ su važni, to su oni kojima se i sada u strahu kliče. To su oni koji ne mare za ljudske živote, istinske sudbine živih bića već samo za širu političku sliku čiji su kreatori. To su oni koji sanjaju da su bogovi svojih nacija. S početka im se prilazilo iskreno-neiskreno, „nešto između“, tražio se interes, utočište i nada da se torovima rješavaju problemi. Ali pošto je znanje krhko i gotovo se ništa ne zna o duhu i vremenu, istorija/historija /povijest koju su pisali „pobjednici“ dovedena je pod ozbiljan upitnik. Dok su zli dusi koristili vreme za indoktrinaciju, ozbiljni istraživači su se bavili znanošću, a znanost ne poznaje emocije i boju dresa. Ona je egzaktna, neumoljiva i često vrlo surova. Iako okruženje razdiru sve veći raskoli što ideološki što zbog pljačke i pohlepe svojih mislilaca i oslobodioca, masa gubi tlo pod nogama. Na jednoj strani, gubitnici izvlače i koriste svježu krv za nastavak prljavih rabota, a na drugoj strani, pakuju se koferi u tišini. Nada da postoji bolje mjesto za život je slamka spasa.
Stigli smo do završnog čina, ranjena životinja je najopasnija. Posljednja karta na koju su poraženi spremni je prizivanje duhova prošlosti koji treba da otvore nezacijeljene rane.
Zlo ovdje ne staje, biće još silnije, ali zlo neće pobijediti zlo, na kraju će pobijedit ljubav.
Vrsta se mora nastaviti.