Pjeva Brena , pjevam i ja, i stvarno me boli uvo za sve!

Prođoše godinice u čemu…potrebi za dopadanjem, ugađanjima, ispunjavanju tuđih želja, glumatanju dobre kćerke, majke i supruge. Istina, jezik mi nikada nije bio baš zavezan ali mnogo puta sam prešutjela, a nije trebalo. Šutjela sam iz straha, a strah se odnosio najčešće na vezivanje. Vezivanje za predmete, vezivanje za osobe, vezivanje za imaginaciju. Dopadne nam se ideja pa je guramo u želji da je moguće živjeti ideju. Iluzije, iluzije i opet iluzije.  Pitanja koja sam postavljala sebi bila su važna ali mudrovanje je odnijelo godine, a samo je je trebalo jednostavno, živjeti. Živjeti svoj trenutak. Živjeti svaki trenutak.  Eh, „da su mi one godine a ova pamet“, još jedna glupost u nizu. Često čujemo ovu žalopojku, e baš je trivijalna i glupava.

Ove godine su najljepše godine i svaka godina je najljepša. U njima su urezane i suze i bol i radost i sreća i svi oni dragi ljudi koje sam zadržala u svom životu i oni koji su me naučili pameti i zbog kojih sam to što jesam danas. Ispih hektolitre ibrovače pune fenola…hahahaaaa i ostadoh živa. Ojačah od tog fenola i postadoh cura i po koja ponosno priča o svom kraljevskom gradu, o  odrastanju u obitelji koju ne bih mijenjala ni  za šta na svijetu, o najboljim školama i najstrožim profesorima. Sjećanja i ljubav su ono što me uvijek čini mladom. Svaku godinu prigrlim jako i obećam joj nevjerovatnu avanturu. Uvedem je sa muzikom i plesom pa šta nam bude u toku godine 🙂 snaći ćemo se nas dvije već nekako.

Mudrosti se učimo obično na iskušenjima, a ona su uvijek izazovna, teška i neizvjesna. Put je težak ali njegova ljepota je u spoznaji da je jedinstven, nema istih puteva. Slični jesu ali svaki je drugačiji, svaki je na svoj način  kao kod Tolstoja „sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način“

Nije važno da se dopadamo drugima, važno je da se dopadamo sebi, onom djelu sebe na koji zaboravimo, dubokom i najiskrenijem, suštinskom JA.  Tek onda ćemo se dopasti i drugima, zaslužiti njihovu pažnju, biti ćemo primijećeni. A da li je to baš i važno,  nekome i jeste, to je u redu. Nije potrebno ugađati drugima da bi nas drugi voljeli, cijenili, željeli da budu sa nama. Naučimo da ugađamo drugima, ugađajući sebi. Kada sebi ugodite, vi jednostavno zračite, vaša emisija energije topi i najveće sante leda. Svi žele da budu u društvu sretnih, opuštenih i ostvarenih. Ostvarenost ne traži vile, bazene, daleke tropske mnogima nedostižne destinacije, ostvarenost znači osvijestiti šta vas čini sretnima i takve stvari raditi. Zapamtite, život je jedna velika avantura, ako se ne upustite u nju, biće na kraju kao da niste živjeli jer ništa niste osjetili. Vile, bazeni, luksuzni automobili se ne osjećaju, oni se koriste da nahranimo svoju tugu, nesreću, emocije, sujetu i duboke komplekse. Osjećamo damare zbog nečeg lijepog doživljenog… susreta, dodira, pogleda, poljupca. Čega se zapravo sjećamo kada zatvorimo oči? Dolaze nam slike porodičnih okupljanja, slavlja zbog prvog zuba, prvih koraka, prvih riječi, zajedničkih ljetovanja, druženja sa prijateljima, slike sa zajedničkih putovanja, posjeta nekom muzeju, koncertu, fudbalskoj utakmici, radost praznika koji su posebni…To su slike koje nam dolaze, a one ne govore o materiji, one govore o duhu zajedništva, o ljubavi. Ljubav ne može biti  jednosmjerna, jer onda nije ljubav.  Ljubav je prožimanje osjećanja, daješ ljubav i primaš ljubav, a onda je sve poezija.

Želje roditelja, djece, partnera su njihove želje, nisu naše. Roditeljske želje su uglavnom sebične, važno je da svi okolo njih vide da su baš oni uspjeli kao roditelji. Dječje želje su uvijek sebične jer djeca misle uvijek na sebe i polaze od sebe „meni treba“, „to hoću“. Želje naših partnera su također sebične, važno im je pokazati javnosti  to u šta oni ulažu (uh…kako je ovo grubo skenirano, ali je i istinito). Pravim muškarcima je važno da njihove žene budu ostvarene, samosvjesne lijepe, dotjerane, jer to su njihove žene. I to je u redu jer i mi želimo da su naši muškarci i uspješni i lijepi i dotjerani a pri tome da su samo naši 🙂 . To sa željama je sve razumljivo samo bi ih trebalo malo drugačije izraziti kako bi želje postale zajedničke. Kao što priznajemo taj „posedovni“ partnerski odnos, tako samo djeci treba objasniti da i mama i tata žele nešto za sebe i da je to u redu, kao i da se želje svima trebaju ispunjavati. Sa roditeljima je možda i  najteže, njihovi smo vječiti dužnici. Život koji su nam dali je poklon koji nema cijenu. Ne smijemo biti grubi i ljutiti se na njih zbog nerazumijevanja, roditeljima se sve prašta. Trebamo biti zahvalni za ŽIVOT.

Šutjeti…hm, treba naučiti slušati, a ne govoriti kako bi nešto rekli. Riječima povređujemo druge, a i drugi riječima povređuju nas pa otuda šutnja i strahovi. Strah od rušenja iluzija može biti baš traumatična. Zato treba živjeti trenutke, oni jedini ostaju u memoriji.

Dođu godine za postavljanje pitanja, to je znak da ulazimo u fazu zrelosti i posebne vrste odgovornosti. Odgovornosti prema sebi. Radujte se tim godinama, one su sada samo vaše.  Naučili ste, osvijestili i shvatili…

“Svi se nešto foliraju,

svoj fazon mi serviraju.

A ja nisam njihov broj,

furam fazon svoj…“