NIJE DOVOLJAN SAMO “KLIK”
Rano jutro pola šest, probudila sam se sa osećajem da je šest vozova prešlo preko mene. Prvo što sam ugledala su bili dva oka, dva kestena koja su bdela i čekala…uspela sam da se nasmejem. Pobedila sam smrt. Retki su oni koji pobede duboku vensku trombozu sa embolijom pluća, to su mi rekli tek mnogo godina kasnije. Buđenje me je nateralo na promene, one prave. Kažem prave jer osetila sam ranije da moram nešto menjati ali nisam imala tada dovoljno snage, a ni u snovima najgoreg scenarija nisam mogla da zamislim da će borba za život biti presudna za novi život. Borba protiv nasilja je bila okidač. Doživela sam ga ali vaspitanje mi nije dozvolilo da o njemu govorim u tom trenutku. Svoje modrice sam prikrivala a i vešto lagala kada bi me tata pitao za gazu na oku. Već tada sam počela da se koprcam, ali pokušaji izlaska iz kruga pakla nisu išli baš tako jednostavno kako se to danas misli. Odlučim da više neću takav život i to je to. Nije to to, jer uz vas obično ide jedan, dva, tri ili više pivezaka, mama koja razmišlja šta će komšinica reći, etiketa koju će vam palanka prilepiti kako bi Konstatinović rekao “duh kumovanja koji se nikada ne umara” kao i spremnost da jedan period budete tema palanke, jer vi niste repa bez korena. Drznula sam se protiv duha palanke, a to se ne prašta. I onda kao grom iz vedra neba, suočite se sa odlaskom i shvatite da bi vaša sahrana bila u tom trenutku sigurno jedna od najvećih u vašoj maloj, slatkoj palanci jer u njoj se smrt “po-društvljuje”. Mnogi bi tu bili prisutni iz poštovanja, neki jer su zahvalni, a najviše bi bilo onih koji su tu iz one palanačko-tračarske znatiželje.
Tog trenutka kada sam se probudila, probudila sam se zapravo iz dubokog sna. Znala sam da sam pobedila smrt i da moram dalje, ali ne dalje po starom modelu mame i komšinice, već dalje po modelu koji je najbolji po mene. To je taj “KLIK” koji mora da se desi da bi se desila promena na bolje. Neće sutra biti bolje samo od sebe, to bolje zahteva rastanak od laži na kojima smo vaspitavani i obrazovani. Zašto “KLIK” nije dovoljan? Svi oko vas žive život koji vi napuštate. Kako će u početku gledati na vas, šta će vam reći, hoće li razumeti ono što im govorite, hoće li imati i dalje vremena za vas onoliko koliko su imali dok ste bili kao oni? Imate li snage da menjanjem sebe utičete i na menjanje okruženja, vi ste ionako dovoljno ranjivi?! Palanka je postavila svoje standarde koje nije spremna preko noći da menja. Često sam postavljala sebi pitanje da li je važnije šta će sredina, zajednica reći ili kako ću se ja osećati? Da li je to ta kako je zovemo “roditeljska ljubav”? U tom kulturnom miljeu, duhovnost i radoznalost teško da prevazilaze nivo aktuelnih dešavanja. Svi i sve je podređeno vegetiranju. From je to savršeno opisao emocionalnom matricom, tako što prosečan čovek veoma lako prianja za određene oblike ponašanja, uglavnom se automatski vezuje za njih, a pri tome potpuno gubi smisao za kritičnost i distanciranje.
Znala sam da ću uspeti ali sam znala i da put neće biti nimalo lak i da treba na njemu istrajati. Period oporavka me poveo duhovnom rastu. Biblija, Starac Tadej Vitovnički, Dalaj Lama, Osho …duhovnost dalekog Istoka i Zapada, gutala sam sve što mi je došlo pod ruku. Tražila sam odgovore. Na radnom stolu i dalje stoje sve te knjige, one su deo mene, žive sa mnom i u meni. Ne odustajem od puta duhovnog traganja.
A onda su na red došle i sve one spisateljice koje današnji «life coach-ovi» koriste u svojim programima kako bi drugima učinili život lepši i sadržajniji. Svoj “KLIK” živim na svoj način, oslobođena i u stalnom traganju za onim što stvarno jesam. I dalje vodim borbe na poslovnom i privatnom polju, ali one sada imaju neku sasvim drugu dimenziju.
U svetu koji živimo, svakoga dana nam potvrđuju da je ženska inteligencija mana. Neka ih, ja verujem u snagu, volju i ljubav jedne žene, ona kao takva će sigurno uspeti. Verujem u muško-ženske odnose, verujem da muškarac može biti i prijatelj i ljubavnik. Verujem u ono dobro u ljudima.
I među muškarcima ima toliko nesretnih, neshvaćenih, povređenih, onih koji su beskrajno sami. Njima je možda još teže da se izbore sa palankom koja muškarca gleda kao ratnika, snažnog, bez emocija. Zamislite samo taj sudar tradicije, mentaliteta i krhke individue…takav je izvrgnut ruganju, nosi etiketu palanke, sramota je porodice. Paradoksalno ali bolno istinito, čim se okuražite da budete ono što jeste, a da je to u suprotnosti sa normama i standardima koje je palanka uspostavila, postajete sramota svoje porodice. Ne odnosi se ovo na juče, neku daleku prošlost, danas je sve to isto bez obzira na svo klicanje evropskim vrednostima i evropskom načinu života. To je ta ambivalencija koju živimo. Divimo se evropskoj slobodi (mi to tako vidio), a kada pokušamo da je primenimo na sebi, vraćamo se sjajnom Novaku Novaku, “Volim i ja pozorište ali ne u svojoj kući.”
Prvi put sam otvorila priču rađanja novog života. Osećam se odlično, izborila sam se za svoj život. Ne filtrirajte stvarnost, živite stvarnost!