Ovo nije ispovijest, nego oslobađanje.
Zatvaram krug — bez gorčine, s mirom koji sam sama pronašla.
Sve što me lomilo, naučilo me da biram sebe.
Pišem za žene koje još ćute, da znaju:
može se ustati, oprostiti i nastaviti sanjati svijet u boji.

Mlada, lijepa i naivna vjerovala je u ljubav. Prvi seks, bol i valjda to tako treba?! Nije postojala svijest o prelazu iz djevojke u ženu, o tome se nije govorilo. Seks je bio javno zabranjena tema. Djevojke iz uglednih kuća su lekcije o otkrivanju svog tijela trebale da dobiju vjerovatno iz svemira pošto ni obrazovni sistem ni majka o ljepoti oblina nisu govorili. Dok su grudi bujale kao zrele jabuke, potajno je posmatrala promjenu na licu koje je skrivalo najdublje tajne. Vidljiv stomak je bio bruka, rušenje mita o ugledu.

Suze, nerazumijevanje i mučna tišina ona grobljanska se uselila u dom. Prestali su zajednički obroci, stid i kažnjavanje  su se preplitali od emocija. Najedanput je nestalo i cupkanje ispred toaleta, više nitko nije trebao piškiti osim nje koja je nosila novi život u sebi.

Tišina je bila uvod pred tajnu/posljednju večeru. Tajnu, oni su imali rješenje a ona je čekala presudu. A posljednja, trebala je da prekine tu mučnu tišinu i nekako da vrati privid život u to malo kvadrata. Bio je običaj da se pokojniku izlazi prvih 40 dana na groblje, a ovdje je za 40 dana trebalo sve završiti. Pronaći novac i predati svoje dijete.  Muk. Slika Isajinog proroštva koje govori „ Ušima ćete čuti a nećete razumjeti; i očima ćete gledati, a nećete vidjeti.“[1] Juda je izdao Isusa a nju, majka. Ona koja je cijeli život posvetila građenu hrama i očuvanju imena porodice.

Davno joj je oprošteno. Nije znala za drugi model ljubavi, a tako se trudila.

I naravno, loši počeci ne mogu dobro završiti. Kao drvo koje se krivo zasadi i cijeli svoj život na krivo raste.

Nesretne godine ratova, straha, histeričnog građenja i otvaranje vjerskih objekata je već tada pokazivalo znake dubokog duhovnog potonuća. Traženje Boga na mjestima gdje ga nema i danas živi. Uloga žrtve, ne shvaćenosti, usvojen narativ da je cijeli svijet protiv vas od nekoga napravi paćenika, a u nekom probudi inat koji govori – bori se.  

Znala je da ima pravo na sebe, svoj život i svoje hoću i neću. Padala pa ustajala, pa opet padala, ali nikada protiv sebe i svojih snova. Njeni putevi su nepredvidivi kao ptica koja ne zna kada i gdje će poletjeti. A možda je samo taj nomadski koren tako dubok i gdje god bila neće biti potpuna.

Prošli život je spakovala u kufer prekriven prašinom izbledelih sjećanja. Odavno je već svima sve oprostila. Sada živi novu mladost. Oslobođena tuđeg mišljenja i negodovanja, nastavila je da sanja svijet u boji.

Najljepše su one okasnjele, neplanirane ljubavi.

---

[1] Sveto Jevanđelje od Mateje 13 poglavlje