Blog post
PRKOS I SJEĆANJA
Mali prkos zaboravu
Volim da čitam one koji se mogu odvojiti od emocije, ispričati priču sa ličnim osvrtom i nastaviti dalje. To manje boli od duboko proživljenih slika koje ostavljaju ožiljke.
Suočavanje sa svojim portretom iz prošlosti je prilika ponovnog doživljaja onoga što smo iskusili, vidjeli, osjetili. „Putujući kroz vreme, osećao se kao da putuje iz jednog u drugog sebe.“[1]
Tako oslobođeni otvaramo pažljivo čuvanu škrinju u koju sa pregršt emocija slažemo događaje, nezaboravne trenutke, mjesta i ljude – djetinjstvo, mladost, odrastanje, sazrijevanje, a onda put ka starosti. Budi se svijest da su sjećanja jedina istina koja je ostala.
Sjećanjima prkosimo sadašnjem trenutku, čuvamo ljepotu od zaborava trudeći da je prenesemo dalje kako bi i posle nas ljepota živjela. „Lepota – to je strašna i užasna stvar! Strašna zato što se ne da opisati, a ne da se opisati zato što je bog zadao sve same zagonetke. Tu se obale sastaju, tu sve protivrečnosti zajedno žive.“[2].
Što smo stariji slike pune albume a onda započinju priče o uspomenama. Nekada stvarnost a sada duboko u nama. Vremenom, ružne slike nestaju.
Linija života.
Svako od nas duboko u sebi čuva neku tajnu, uspomenu koja s vremena na vrijeme izmami kakav osmjeh ili se okupa u suzama.
Suze, nisu samo rezervirane za tugu, suze govore i o sjeti, i o žalu, i o radosti. Suze su kao i osmijeh, ljekovite. Pogled je bistriji, živi smo.
I uspomena govori o životu. Ona je samo naša. Pojača svoju sliku u nekim važnim trenucima – rođendanima, praznicima, slavama, za Božić, Novu godinu, kada ispraćamo najmilije.
Djeliće ispričamo a djeliće ostavljamo samo za sebe.
Kada imam dileme, kada me nešto mučim tražim odgovore od svojih predaka. Isprojektujem ih u sadašnjost i razgovaram sa njima. Tišina mi ponudi odgovore a zahvalnost je uzvišena baš kako Kant kaže „Uzvišeno uvek mora biti veliko, a lepo može biti i malo.“
Zahvalnost i jeste svijest o uzvišenom, za mene jedina molitva.
Radujmo se: imamo prošlost, imamo sadašnjost a ono sutra – neka imaginarna budućnost u kojoj će se očuvati prošlost.
Ljepota prošlosti je u muzici, književnosti, umjetnosti. Ljepota je u duhu stvaralaštva i zbog toga ne smijemo dozvoliti da nestanu Beatlese, Edit Pjaf, Frenk Sinatra, šlageri ex YU koje su izvodili Ivo Robić, Lola Novaković, Ivica Šerfezi, Gabi Novak, Đorđe Marjanović, Dragan Stojnić, Mahir Paloš, Đuza Stojiljković sa svojom „Devojko mala“…
Dugačka je lista izvođača muzike za dušu.
Ne smijemo dozvoliti da se generacije zavedu mržnjom, izmanipuliraju nacionalnim identitetima i tako nestanu Puškin, Gogolj, Dostojevski, Čehov …
Zamislite da se za života ne pročita „Majstor i Margarita“, maestralnog Bulgakova.
A da ne spominjem da nove generacije ne znaju da pobroje pet svjetskih muzeja kao ni tko je naslikao „Mona Lizu“, Posljednju večeru, „Stvaranje Adama“, „Suncokrete“, Djevojku sa bisernom naušnicom“.
Posrula društva pate od sjećanja, a ako se ne sjećamo – umrli smo prije vremena. „Prošlost ne postoji samo u obliku ostataka i podataka, nego i kao stanje naše duše i duha, našeg sećanja i pamćenja.“[3]
[1] Dragan Velikić, Ruski prizor, Arhipelag, Beograd, 2007., str.180.
[2] Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi
[3] Đuro Šušnjić, Sećanje i zaborav, Zbornik radova, CEIR i Filozofski fakultet Novi Sad, 2016. str.15.
