TEBI, KOJA ŽIVIŠ U MENI

Znam da si mi se najviše obradovala, Tvoj unuk mezimac, Tvoj Acko je dobio kćer. Po drugi put postaješ prabaka, opet djevojčica. Djevojčice obilježavaju Tvoj život, baš kao davne 1913. kada si posle Galje rodila Olgu. I opet je snijeg,  samo ne onakav kao pod  Kavkazom kada je Olga ugledala svijetlo dana. Koliko je samo bilo potrebno hrabrosti i ljubavi da odeš u nepoznato i prilagođavaš se nekom drugom svijetu. Znam da je Varšava bila pod ruskom carskom vojskom, znam da su svoju kulturu pokušali da nametnu Poljacima, ali znam  da si u duši ostala do svoje smrti katolkinja. Nikolaj te je osvojio šarmom i svojim stavom ponosnog carskog vojnika, pukovnika Terskog kozačkog puka. Mlad, zgodan, vižljast, u uniformi hrabrog vojnika – duboke čizme, sivo plave šalvare sa crvenim lampasima, opasan  pojasom, a za pojasom zadeven turski pištolj i sablja do kolena, bijela košulja i  « bešmet» (štepani kaftan) bez kragne. Elegantni brkovi davali su mu posebnu notu muževnosti. Priznajem, u  takvog bih se i ja zaljubila 🙂 Ratnički duh, hrabrost, odvažnost, gordost, ljubav  prema ženi i rodnom kraju sigurno su u tebi probudili ono za čim svaka od nas žudi – sigurnost i zaštita. A tko će bolje sačuvati i zaštiti ako ne kozak, uvijek spreman na borbu?!

• 

Dolaskom u Jelisavetpolj nisi razmišljala o mogućem ponovnom odlasku, o selidbama, neizvjesnosti i strahu koji je prirodan u takvim okolnostima. Kako život zna da napiše roman i poigra se sa nama, tako se pobrinuo da Tvoja priča bude jedan lijep roman «Šta se desi sa najboljim namjerama». Najbolje namjere, iskrena ljubav, vesela priroda čine da  preko noći postaneš odvažna supruga i požrtvovana majka koja se ponovo sprema za put, samo ovoga puta ne sama. Vihor rata, tamni oblaci, plač, jauk, glad i bol  bili su Tvoji vjerni pratioci. Iz  Rusije u Tursku, iz Turske u Srbiju u Belu Crkvu, a zatim u Kraljevo.  Našla si se u Srbiji, zemlji tako dalekoj po svemu što si nosila u sebi.  Kakav se to lom desio u Tebi, u tuđini, sama bez igdje ikog svog. Pisma sa majčicom su vremenom prestala. Put neizvjesnosti je bio Tvoj život. Kada samo pomislim na prtljagu koju si morala spremati, pakovati, vući  za sobom kroz sve te zemlje, na prilagođavanja drugačijima od Tebe, od kulture koju si nosila u sebi, samo to žongliranje sa svojim emocijama…da li si uopšte smjela i da li si nalazila vremena da razmišljaš o sebi? Šta se desilo sa djevojkom iz varšavske građanske porodice? Tamo daleko su ostale plesne dvorane, zvuci Šopena, radost i ljubav koju je nosila mladost.  

Govorio mi je tata o Tvojim manirima, vašim ručkovima i satima koje si mu poklanjala učivši ga lijepom ponašanju. Govorio je o Tvom malom stanu koji je bio oplemenjen slikama, voljela si umjetnost. Ali nije puno govorio o Tvojoj ljubavi prema slikaru, o tome se šutelo.

I opet rat. Prvi put su mladost i zaljubljenost pobijedili sve strahote izbjeglištva i stalne seobe. Odgovornost prema djeci je bila vodilja opstanka. U  takvim okolnostima i godinama neizvjesnosti, Galja i Olga su dobile najbolje obrazovanje zahvaljujući porodici Karađorđević koji su prihvatili djecu carskih vojnika. Internat u Beloj Crkvi, guvernantu koja je brinula o curama… to je bila privilegija, poklon za svu muku koju ste doživjeli.  Nažalost,  godine su prolazile i opet ste se našli u ratnom vihoru.  Ovoga puta, umor je prevladao, 1944. donijela si odluku da ostaješ u Kraljevu. Nikolaj napušta Srbiju, odlazi jako daleko, preko Njemačke za Ameriku, kozački duh mu ne da mira. I tako se Vaša saga završava. Nedaće, zlo, tuge i bol, nešto malo nalik bezbrižnosti i radosti je za vama. Ostala su samo sjećanja i seta da žive u Tebi. Nekako je kao u Miloševoj «U oproštaj mojoj ženi Janjini» :

«Ona i ja u dugogodišnjem braku,

Vezani zakletvom na zlo i dobro, vatra,

U kaminima zimi, u kampinzima, vatra gorućih gradova,

Elementarna, čista iz početaka planete zemlje,

Odnosila joj je kosu, samrtničku, sedu…

Voleo sam je ne znajući ko je odista bila …»

U oslobođenom Kraljevu nastavljaš svoj život napokon sama i slobodna. Željna ljubavi proživljavaš neku novu ljubav na svoj način, potpuno suprotnu od onih djevojačkih snova, jedan umjetnik je osvojio Tvoje srce. Svjesna razlike u godinama, odbijaš svako vezivanje. Borba koju vodiš u sebi, snaga ljubavi ne može se izbrisati kao da se nije desila. Umjetnik je otišao ali ostale su slike u našim stanovima koje i danas govore o jednoj ljubavi. Vodila si neki svoj život, budila duhove prošlosti koje si ostavila davne 1910. u Varšavi. Kult zajedništva porodice prenosiš na Olgu i njenu porodicu. Nedjeljni ručkovi postaju ritual  koji se prenosi sa generacije na generaciju. Bio je to sve samo ne običan nedjeljni ručak – imao je svoju satnicu, zahtijevao je  svečanu odjeću, svako je imao svoje mjesto za stolom, svoj pribor za jelo, znalo se kako se sjedi za stolom, kako se ruke drže za stolom, iz kojih i kakvih čaša se piju voda, sok,  iz kakvih pivo, vino ili rakija. Kojim redoslijedom se služi hrana, kome se šta sipa u tanjir, obavezan desert posle ručka i naravno, popodnevni odmor. Takva «pravila» si Ti uvela i takva pravila draga moja Janjina, žive i danas. Istina je da nemamo priliku da praktikujemo redovne nedjeljne ručkove , živimo na različitim destinacijama, ali se zna kada se okupimo kako to sve treba da izgleda. Moja djeca su potpuno pelcovana Tvojim manirima, jer im je Tvoj Acko sve to usadio dok su još bili jako mali.

Sve ove godine bila si mi enigma, upoznavala sam te postepeno, fotografije su mi puno pomogle. Osjećam Tvoj duh u sebi. Selila sam se puno puta, kao čergar sve svoje nosila sa sobom. Ljubav je i mene ostavila u zemlji potpuno drugačijoj od one u kojoj sam odrastala. Živim u zemlji natopljenoj krvlju i boli ali u kojoj žive divni ljudi. Ljubav je jedini jezik koji razumijem i želim da govorim. Volim umjetnost, imala sam svog slikara baš kao i Ti,  istančan ukus za lijepo  je Tvoj naslijeđeni gen, volim fin nakit baš kao i Ti, volim da budem svoja čemu si i sama uvijek težila, češljam kosu nekako slično Tebi, a da do skoro toga nisam ni bila svjesna…ma znaš šta, mnogo mi se dopadaš 🙂   Sve mi se ovo jako dopada i zbog toga sam i jako sretna. Kažu da ljudi umiru… nas dvije dokazujemo da je duh suština života.

Draga moja, dok Ti pišem ovo pismo shvatam da ja sada imam baš onoliko godina koliko si ui ti imala kada si odlučila da ostaneš u Kraljevu. Istih smo godina kada donosimo važne životne odluke. Došlo je vreme  sada i za moje smirenje, za pravljenje svoje oaze mira.  

Danas je Uskrs, poklanjam ga  Tebi, mojoj voljenoj Janjini. U Tvoju čast, napravila sam babku, poljski uskršnji hljeb… uspeo je, presretna sam!

Sretan Uskrs mila moja!

•