Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo. Učite, učite i u želji da se pokažete učiteljici ili učitelju – sve pomiješate. Ne znate kako učiti, pa učite napamet, da izdeklamujete. A onda slijedi ono toplo, majčinsko:

„Zlato, sve si pomiješao/la.“

Da zlo ne bude veće, vremenom nismo mnogo radili na svojim navikama. Oni koji su trebali da nas usmjere često nisu znali kako. Važno je bilo uraditi zadaću, slušati učiteljicu, vladati se lijepo, biti pristojan/a. Ulaziti u dubinu postizanja rezultata – to u naše vrijeme nije bilo presudno.

A opet, danas smo to što jesmo. I to nije za potcjenjivanje.

U školi su nam postavljani jasni zahtjevi. Nije bilo sramota dobiti lošiju ocjenu – svaka ocjena je za đaka, i djelovala je odgojno. Bilo je i toplih riječi. Malo je onih koji se i danas ne sjećaju svojih učitelja.

Mnogo uloga smo odigrali prije nego smo dobili najvažniju – ulogu roditelja.

I sada, sa nekih pedeset plus, pitam: šta smo napravili u tim cipelama?

Napravili smo armiju sebične djece. Kako? Sve vrijeme činili smo nemoguće. Koristili čarobne štapiće uz izgovor: „Ako nismo imali mi, zašto da moje dijete nema?“

Odlična logika.

Samo – šta to mi nismo imali?

Imali smo besplatne knjige. Ljetovanja, zimovanja. Vozili bicikle i rolere. Išli u bioskope i diskoteke sa odabranom muzikom. Sjedili navečer, slušali ploče, držali se za ruke, krili prve poljupce. Dolazili kući do 23:00 i ustajali odmorni.

Nosili smo Levi’s ili Wrangler. Puma ili Adidas patike. Ali se nismo utrkivali oko prestiža. A pri tome, u svojim sredinama svi smo se poznavali i čuvali smo jedni druge. Išli smo na radne akcije, zaljubljivali se u momke iz Bosne, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i nije nam uopšte bilo važno kako se ko zove. Bili smo i u sportu aktivni… sjetite se tih vrhunskih igračica i igrača iz različitih disciplina, stvarno smo bili generacija.

Sjećam se da sam se prvi put zaljubila na jednom šahovskom turniru – u Sulejmana iz Skoplja. Koga je bilo briga što se momak zove Sulejman? Bio je sladak, lijepo odgojen, kulturan. To je bilo dovoljno.

A mi danas?

U stanju smo da gladujemo, da se zadužujemo, dižemo kredite samo da bismo djecu poslali na školovanje u inostranstvo – jer je to stvar prestiža.

Glupost. Glupost. Glupost.

Na sport gledamo kao na priliku da unovčimo svoju djecu i izliječimo vlastite komplekse.

Glupost. Glupost. Glupost.

Modne piste su nam se dopale, kao i ideja da naše kćerke šetaju stazama „slavnih“. Ne razmišljamo o anoreksiji, bulimiji, o patnji za tim imaginarnim trenucima slave. Opet – naša glupost.

Ako ne idemo u tu krajnost, idemo u drugu. Pravimo od njih „kupoholičarke“. Napisane su i knjige – Kupoholičarka spasava svet, Tajni svet snova jedne kupoholičarke, Kupoholičarka staje na ludi kamen… (ima ih još). A nismo ih naučili da se krpicama ne kupuje sreća.

Mi smo pokušavali da razumijemo Dostojevskog i hvalili se pročitanim knjigama.
Njihov domet je gledanje filmova.

Mi o klasicima.
Oni o materiji.
Mi o pisanoj riječi.
Oni o tehnologijama.

Tužno.

Mi smo se stidjeli „folka“, koga je u naše vrijeme bilo tek u naznakama, a naša djeca danas otkidaju na Cecu, Karleušu i još mnoge „Cece i Karleuše“ (izvinjavam se onima koje ne znam pa ih ne spominjem). Nije dovoljno što „otkidaju“ na njihovu muziku – „otkidaju“ i na stil njihovog odijevanja. Svi atributi su na izvolite: napućene usne, a obrve… više ni ne znamo koje su prave, a koje iscrtane.

Tužno. Ružno. Pomalo vulgarno.

A onda na red dolazi automobil.
Sin – „Bog koji hoda zemljom“ – sa osamnaest godina mora da vozi svoj auto ili motor, jer to je statusni simbol.

Bijes. Glupost. Primitivizam.

Zatim, i mi i naša djeca kao pelceri, primili smo se na  priče o bavljenju sobom. Sve bi to bilo u redu, da i tu nismo nešto pobrkali.

Bavljenje sobom ne znači okrenuti drugome leđa.  

Baviti se sobom ne znači biti sebičan.

Baviti se sobom znači doprijeti do sebe. Urediti misli. Izvući pouke. Rasti.

Baviti se sobom, znači duhovni rast.

Istina je da roditeljstvo nije jednostavno, ali čini mi se da smo kao društvo pali na tom ispitu. Kako to Rob Vederil lijepo kaže: «Sada postoji samo «disciplina» koju nameće tržište»

Apsolutne vrijednosti gotovo da više i ne postoje — sve se svodi na svrsishodnost. Pojmovima moralnosti, uzvišenosti i idealima kao da je istekao rok trajanja.

U želji da osvojimo slobodu, uklonili smo očinski superego sa kulturne scene. Autoritet koji je generacijama čuvan i njegovan, sistematski je razgrađen. A zaboravili smo da je upravo taj superego unosio red u život pojedinca i regulisao međuljudske odnose.

Urušili smo kulturno naslijeđe. Urušili smo autoritet roditelja. A kada nestane autoritet, nestaje i granica. I tako smo dobili ono što zovemo “demokratska porodica”.

Kličući slobodi I demokratiji, izgubili smo slobodu.

U vrtlogu neobuzdanih želja svoje djece zaduženi smo do guše – finansijski, emocionalno, identitetski.

Nismo baš svoji, zar ne?

Sve, ama baš sve smo pobrkali.