Da se jutrom budim u Dubrovniku, moje mjesto za ispijanje kave bila bi Gradska kavana. Mjesto, ambijent, šalice za kavu  otmjene,  čista i suva elegancija , duh koji osjećaš u zraku, poslužen svjež kroasan i guštaj. Dok plovite mislima, trgne vas pozdrav „sinjorina“ i u momentu se pojavi  slika povijenog Dubrovnika i osjećaj kao iz Šenoine „Pozdrav Dubrovniku“;

„ Uz čudnu bojaz  noga amo stupa,

I plahim krokom tvrdo tlo si ište.

A oko gleda širom sjajnog skupa,

Ko da je našlo drevno svetilište.

Sve pita duša „Kamo l’ zadoh živa?

Međ kalov puk? U kakov čudan kraj?“

Al’ burno joj se srce odaziva

Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!

Nije mi spočetka bila namjera da pišem o Dubrovniku već o kafeima i šta je čovjek bez svog kafea ali ne, ne ide to baš tako. Samo pomisao na Dubrovnik je već početak priče…je l’ o neispričanoj ljubavi, filmu „Okupacija u 26 slika“ maestralnog Lordana Zafranovića koji je nominiran za Zlatnu palmu u Kanu a osvojio je Veliku zlatnu arenu u Puli, film koji tek 2014.prvi put emitovan u modernoj Hrvatskoj i to u noćnom terminu zbog svoje kontraverze. Teško je razumjeti čist um kakav je Zafranovićev. Razularena masa doušnika nije razumjela poruku da „čovjek kritizira samo iz ljubavi“. I nikada taj polusvijet, niže i srednje intelektualan ne može ovo razumjeti.

Široka ulica Straduna, bijeli kamen i sjajni pod, plodove narandže nemoguće je ne primijetiti. Čitav stari grad je kao filmska kulisa. Hičkok je bio fasciniran njegovim duhom i ljepotom te je govorio „Ljepotu Grada nemoguće je prenijeti na filmsko platno“

Dok kuckam, čujem zvona sa crkve sv.Vlaha i priznajem, ljubomorna sam, Sv.Vlaho ima svoj grad. Jedini je svetac koji ima svoj grad.

Ako kao ni ja nisi sretnik da se budiš u jezgri ovog Grada, potraži svoje mjesto, svoj kafe u kome ćeš imati svoj stol, ispijati najbolju kafu ali samo do podne 🙂 (moja preporuka kafi  umjesto šećera pridodate prazan kroasan koji miriše na maslac) jer popodnevni sati su rezervirani za čašu dobrog vina.

Važno je imati svoje mjesto u kome dolaze neki vaši ljudi, u kome se vi radujete njima i oni vama. Mjesto na kome vas svaki konobar poznaje i već s vrata  pita „cappuccino ili produžena s mlijekom“ Tu je i muzika koju slušate i nekako sve liči na vas. Važno je imati mjesto u kome ste kao kod kuće.

Žao mi je što su kafići kao mjesta  okupljana nestali jer oni su imali to nešto više od kafea. Stajalo se uz šank ili uz neki pult i slušao se stari dobar rock. Na takvim mjestima ste mogli popiti dobru lozu, travaricu, onu pravu rakiju koja je odležala u buretu. Uz dobru cugu uvijek je išla i dobra spika i dobar frajer. Takvih frajera više nema, nažalost današnjih cura.

Ne želim lamentirati nad prošlim vremenima ali je  istina da su mjesta ozbiljne kulture  bile kafane koje su posećivali oni koji su puno knjiga pročitali, mnogo stihova znali napamet i koji su uživali u pjesmi. U kafanu se odlazilo zbog društva, dobrog pića a o hrani se nije razmišljalo, ona je išla onako usput.

Nekada smo bili normalan i kulturan svijet.

Danas kafane nema, podigli smo se na „viši nivo“, idemo u restorane iz kojih se obično vratimo gladni kući i praznog novčanika 🙂 Rock se više ne sluša, ne znamo kako se to danas zove a nije ni važno. Zato odlutam ponekad u neki grad,  nahranim sva čula i dušu i pustim misli da lutaju i traže mjesto u kome je lijepo stariti dok si još uvijek mlad.

„…i uvijek dođe D moll

spusti se ko lopov po žicama

ruke mi napuni tvojim sitnicama

i teško prodje sve to.“