U vreme botova, političkih spinova, rasplamsavanja nacionalne mržnje, nemuštih političara da ne kažem pajaca kojima u normalnim okolnostima ne bi povjerili ni mesnu zajednicu (vjerujem u izbor divnih ljudi koji su sluđeni), vremenu neznanja, korupcije, nepotizma, straha, ekonomskog srozavanja,  borbe za život, građanskih protesta, prekrajanja granica, raznih špekulacija ne vidimo problem koji je tako jednostavno rješiv.

Ne vidimo, ubijeđeni  smo u svoje znanje, a znanja nema, znanje je kao u slabovidog prijatelja koji se suočava sa svijetom koji tek treba da upozna. Pipkanje u mraku, traganje za rješenjima je za našeg prijatelja put koji traži razumijevanje, strpljenje, empatiju i želju za pomoć. Njemu je potrebno vrijeme. Mi vremena više nemamo!  Mi imamo globalnu sliku POLUZNANJA koje je opasnije od NEZNANJA. Oni sa poluznanjem misle da znaju i zato NE PITAJU, a istina je da NE ZNAJU. Internet sadržaji dodatno pomažu u uvjeravanju o posjedovanju znanja.

Zavladala su neka opasna i zla vremena.

KOMUNIKACIJA je naš problem! Ona povlači sve ostale probleme sa kojima se suočavamo. Kanale koje koristimo u komunikaciji niti su dovoljni niti su adekvatni. Oni na vlasti su vlasnici poluznanja i otuda bunt građana, roditelja i nastavnika po školama. Nezanimanje za sektor obrazovanja i postavljanja ministra/ministrice samo da bi se ministar/ministrica postavio/li je u rangu genocida nad mladim životima pred kojima je budućnost. Obrazovanje je najosjetljiviji resor u jednoj vladi. Ljudi od znanja su ključ rješenja problema kao i njihova sposobnost artikulacije da se problemi riješe. Sasvim je dovoljna spoznaja da imamo partnere i iskrene prijatelje  u OECD-u, UNICEF-u, GIZ-u, ambasadama kao što su Švajcarska, Njemačka, Austrija, Slovenija. Naša lupa je zamagljena te njihove intencije da pomognu tumačimo kao želju da nam «pokupe» mlade ljude. ZABLUDA.

Niko nikoga neće odvesti ako mi imamo šta ponuditi! Do nas je, do naše komunikacije.

 Političarima na vlasti nisu potrebni ni Dodik, ni Komšić ni Izetbegović, dovoljni su oni sami sebi. Traganje i okupljanje istomišljenika nije dobro postavljena politika. Hranjenje sopstvenog ega je najveće zlo. Bojno polje ostrašćenih neminovno vodi ozbiljnim sukobima u kome su svi ostali taoci.

Ako niste njihovi, neprijatelji ste. Ista slika je u Srbiji, samo su tamo Vučić, Đilas, Obradović i dr. Ako niste Vučićevi, neprijatelj ste, ako niste Đilasovi, neprijatelj ste. Nemate pravo da budete svoji! Kako je to Đuro Šušnjić precizno hiruški detektovao «Moćni ne umeju da vode razgovor, oni znaju da zapovedaju.»

Da se podsjetimo, taoci su žrtve koje gube glavu, oni koji vode ratove, svoju glavu sačuvaju.

Mediji su upali u klopku sveprisutnih problema te se stiče dojam da informativne emisije izbacuju samo senzacije, traga se za problemima koji su svima vidljivi. Našem prijatelju koji ima problem sa vidom, koji problem osjeća nije potrebno tražiti način da problem vidi, on ne može vidjeti ali može osjetiti. Twitter i ostale društvene mreže ne daju rješenja, oni samo detektuju probleme koje mediji prenose. I onda se postavlja pitanje, šta se postiže lajanjem na zvijezde? Buđenje javnosti, donekle, ali to nije dovoljno. Ap. Pavle nam poručuje «Ima na svetu bog zna koliko različitih glasova ali ni jedan nije bez značenja.» (Kor.I, 14-10).

DIREKTNA KOMUNIKACIJA JE ONO ŠTO NAM TREBA!

«Razgovor je igra pitanja i odgovara: onaj ko pita dokazuje da misli i o odgovoru! Jedna stvar  se potpunije upozna kada se uz razloge za  navedu i razlozi protiv.»

                                                                         Đuro Šušnjić, «Dijalog i tolerancija»

Direktna komunikacija ne znači samo obilazak sela i politička obećanja – putevi, voda, kanalizacija…Slažem se, i voda i put i kanalizacija nam trebaju ali, pita li neko običnog čovjeka kako se osjeća, treba li mu nešto, da li može djetetu da pruži kompjuter, patike, bicikl… Dokaz koliko su donosioci odluka ne inovativni sa jedne strane, a sa druge strane, činjenica o podcjenjivanju svog naroda. 

Izgubila se empatija, ne postoji komunikacija!

Šta je sa javnim osobama , imaju li oni ikakvu obavezu i odgovornost? Da se podsjetimo ko su javne osobe, koga ja to prozivam –  to su sve moje kolege sa univerziteta, svi oni koji su odgovorni za obrazovni proces, ljudi iz kulture, medija, sporta, pravnici, ekonomisti, filozofi… malo li nas je?!

Priči nikada kraja, hajde da sa priča pređemo na rješenja.

RJEŠENJE JE U STRUCI I DIJALOGU!

RJEŠENJE JE U UMREŽAVANJU ZNANJA!

RJEŠENJE JE U OBRAZOVANJU!

Za «neki» kraj nema bolje poruke od poruke Pape Franje:

«Rijeke ne piju svoju vlastitu vodu;

stabla ne jedu svoje vlastite plodove;

Sunce ne obasjava samo sebe i cvjetovi ne šire svoj miris za sebe.

Življenje  za druge je zakon prirode. Svi smo rođeni kako bismo pomogli jedni drugima. Kako god to možda teško bilo…

Život je dobar kad ste sretni, ali je još puno bolji ako su drugi sretni zbog vas.

Sjetimo se da je list lijep sa svakom promjenom boje i svaka promjena životne situacije ima svoju svrhu, ali za obje je potreban jasan vid.

Zato ne gunđajte i ne žalite se, sjetimo se radije da je bol znak da smo živi.

Problemi su znak da smo snažni i molitva znak da nismo sami!

Ako možemo prepoznati ove istine i prema njima namjestiti svoja srca i umove, naši će životi biti svrhovitiji , drugačiji i vrijedni!

Želim vam blagoslovljen dan u ovim kriznim vremenima»