Sve češće mi se javljaju oni dobri osjećaji, nekada traju kraće, nekada duže, ali traju i sve su učestaliji. To me posebno raduje. Osjećam sazrijevanje, promjene u sebi.

Godine rada na sebi, upornosti i kada nitko nije vjerovao, nije razumio, istrajavala sam.  Vjerovala sam svojoj dermatologinji koja je trebala da poradi na mojoj koži, a radila je na mom rastu. Zahvalna nebesima na životnom poklonu, na mojoj Saši. A onda kako to rade pravi učitelji, samo nestanu kada osjete da možete nastaviti sami.

Zahvalna godinama na svim iskušenjima, borila sam se i izborila za ovo danas –  za slobodu, za ljubav u sebi , za ljubav prema cijelom svijetu, za dijete kome ne dam da ode od mene, za one male radosti zbog kojih poletim, za čula da osjetim, dodirnem i vidim.

Sretna sam!

Naučila sam istinski da praštam. Znala sam da na „praštaj“ odgovorim da nisam pozvana da praštam ali danas mislim drugačije. Itekako je važno naučiti praštati i svako od nas je pozvan i treba da oprosti. Kako je to bio težak put, savladati srdžbu. Oprostiti izdaju, laž, ružne riječi, nasilje, manipulaciju istinom…O kada bi samo znali koliko je oslobađajuće i ljekovito. Sav gnjev koji nosimo u sebi pritiska, guši, iz godine u godinu, teret postaje nepodnošljiv. Ne rijetko se i razbolijevamo, tuga je okidač za mnoge bolesti. Uvučeni smo u klupko iz kojeg ne vidimo izlaz. U trenucima bespomoćnosti pozivamo se na krivca koji nam je uništio život, kakva zamjena teza. Istina je da nam život godinama bude začinjen gorčinom ali istina je i da se sa ulogom žrtve srodimo i na njoj gradimo svoj lik u javnosti. I dobro i važno je prikazati se kao žrtva, palanka žali žrtvu. Obično godine prolaze u palanačkim ispredanjima,  palanka ne zaboravlja, a sve zapravo radimo na svoju štetu. Odavno sam se izmjestila, novi život započela ali gorčine se nisam mogla osloboditi. A onda, osvanulo je jutro kada je gumicom sve izbrisano. Slike nisu nestale ali loši osjećaji jesu. Vremenom će i slike izblijedjeti.

Svijet vidim drugim očima.

Vjerujem u ljude, puno puta sam to izrekla. Želim da vjerujem da u ljudima još uvijek postoji ljubav prema sebi što je sasvim dovoljno za put oslobađanja. Igrajući se, napisala sam recept za ljepši život, ali vjerujte sve što sam napisala, primjenjujem godinama i sretna sam. Čokoladica uz jutarnju kavu koja zasladi čula, ritual koji je obavezan, bez njega se ne započinje dan. U podne čaša vina, a navečer muzika, ples i knjiga. Obavezno u toku dana nekoga zagrlite, zagrljaj je ljekovit. Osjećate, razmjenjujete energiju, toplinu, emociju. Recite nekome da ga volite. Nekoga volite jer umije da vas nasmije, nekoga volite jer vam je lijepo kada vas pozove, kada vas pogleda…nekoga volite jer ga volite, jednostavno volite bez razloga. Recite,  i to je ljekovito 🙂

Mnogo je toga ljekovito, a tako malo toga toksičnog, ali…mi češće biramo toksično zbog one žrtve. Ne bojte se praštanja i otpuštanja. Prilika je da novu godinu započnete sa izborom – ljekovito 🙂

Ja ću u ovoj godini dodati više druženja, više putovanja, putovati ću po gradovima i promovirati svoju knjigu, a onda ću upoznavati nove ljude, čemu se najviše radujem. Doprijeti do nečijeg srca, ima li šta veličanstvenije od toga? I pisat ću, pisat ću svakoga dana po malo, nekada možda po jednu rečenicu dnevno, ali pisat ću. Tako se postaje pisac. Upisati ću se na balet za odrasle, nastavit ću tamo gdje sam nekada stala (dijete je stalo)  jer kao što kaže Niče „život bez muzike bi bio greška“ . Ne mogu da zamislim život bez muzike i pokreta. Baš kao i Suzan Sontag  „muziku slušam svojim tijelom“ i pokretima želim da odgovorim na svaku emociju koja se u meni probudi. Muzika je najsavršenija umjetnost u kojoj ne postoji kopija.

Neka bude izazova, oni bude kreativnost, inat i volju za uspjehom.

Samo da smo zdravo!