Društvo bez ideala rađa strvine i još jednu sahranu

Umjesto narativa „ljubav se vraća u modu“, narativ naše svakodnevice je „opet femicid“.
I… koga se to tiče?

Posljednjih osamnaest godina slušam o posljedicama trauma, PTSP-a, a za svo to vrijeme nisam čula o sistemskoj pomoći kako bi se izašlo iz začaranog kruga. Ima li važnije stvari od pravljenja zdravog, otvorenog društva?
Ili je možda bolje pitanje – da li zdravo društvo treba da kreiraju demagozi, lažni autoriteti, poslušnici vjerskih organizacija, doušnici udbaških službi, ili je možda sasvim dovoljno biti samo u redu za nasljeđe u stranci i tako postati bitan faktor?

Ovakvi nemaju razuma; u javnosti su ili pod zvijezdom ili pod križem odnosno krstom, a nekolicina još kliče Titu.
Dobro osmišljen EPP do 30 sekundi i slika je otišla u etar – prvi saf u džamiji, prvi red u crkvi ili za govornicom u muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću.
Novinarstvo je svedeno na propagandu nedodirljivih.

Od ovakvih lažnjaka je moguće dobiti samo karikaturu od ideologije – i to onaj njen prvi dio riječi idea, koja znači pojavu ili svojstvo, dok logos ovdje ne stanuje.

Opasno je znati. Opasno je slobodno govoriti. Opasno je biti slobodan.

Karl Marks odavno više nema svoje mjesto u redovnom obrazovnom sistemu, ali je sigurno da se krišom čita i prepričava.
Marksovo viđenje ideologije je ono što mi živimo danas – lažno predstavljanje vladajuće klase da zastupa interese naroda.

Neiskrenost je zajednički imenitelj i za vjerujuće i za nevjerujuće.

Interes naroda nije ni korupcija, ni otimanje, ni femicid.
Zarazan je jaz između bogatih i siromašnih, između domaćih i pridošlih, između konzervatizma i inovacija.
Bankovni račun vodi na dvije strane – siromaštvo, na čijem kraju puta je sigurna smrt, i odlazak iz zemlje čiji je put neizvjestan, ali ulijeva izvjesnu nadu.

Domaći su sagradili visoke zidove koji se ne mogu preskočiti, a ni tako visokih stubova nema da bi se provirilo u taj zatvoreni svijet.

Dok svijet kupuje karte za svemir, mi trideset godina tapkamo u mjestu i tražimo krivca u drugome za svoje neuspjehe.
U 21. vijeku iz Sarajeva se ne može vozom stići do Zagreba.
Djeca u norveškim školama pohađaju nastavu na brodu, a mi smo sretni ako kupimo koju pametnu tablu.
Za nas je vještačka inteligencija prijetnja, a u svijetu je ona partner u bržem rješavanju problema.
Inovacije su za nas nepozvani i neželjeni gosti kojih se treba riješiti kao kuge.
Opasni su.

Naprave haos, poremete učestalost i prijete da se dopadnu domicilnim. A to je već jako opasno.
Sa drugima i drugačijima se ne miješa.

Fašizam na djelu.

Poraženi smo kao društvo; ideali slobode su ugušeni, a „Internacionala“ se jedino još zapjeva na koncertu Šerbedžije.

Pita se From: „Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkta, instinkt opstanka, prestao motivirati?“, a ja se pitam koliko će ostati onih koji će svjedočiti kraju ovakvog svijeta?

Zabluda da će tehnološke revolucije pokoriti sve živo i osloboditi čovjeka dokaz je još jednog promašaja koji nam je serviran na zlatnom pladnju i prodat kao revolucionarna ideja. Čovjek je nemoćan pred prirodom; suočen sa prirodnom katastrofom, nema odgovora.
Sreća nije u iluziji o slobodi koju nosi ekonomska neovisnost; sreća je znati ko ste kada skinete sve ogrtače sa sebe.

A šta nam slijedi sutra…?
Možda je odgovor u Evanđelju po Mateju 24:7: „Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi.“