Od početka ramazanskog posta se suzdržavam u svojim procjenama sve u strahu da se ne ogriješim. Pitate se kakve veze ima ramazanski post sa mnom, naizgled nikakve, ali kada pođete od osnovnog načela da je Bog samo jedan, onda ima itekakve veze. A onda da paradoks bude veći, oni koji najviše govore o Islamu, koji su do ramena involvirani u zajednici baš u vrijeme Ramazana upadaju u najveće državne afere i …ni jedan mediji  da upravo ovu priču otvori, priču odnosa vlasti i njihovih vjerskih zajednica, njihove uzajamne iskrenosti i odnosa prema narodu. Pisala sam svojevremeno o odnosu politike prema obrazovanju, očito da je došlo vrijeme za novu temu  - Odnos politike i vjerskih zajednica prema svom stadu. Jesmo, stado smo u pravom smislu te riječi, ponašamo se isto ili slično i pod utjecajem smo čovjeka koji nam pokazuje put. Na tom putu nas prevaspitava, poji nas kada on misli da to treba, daje nam hrane koliko on procijeni da je dovoljno, a mi smo zadovoljni što imamo koliko imamo  jer uvijek može biti gore i pristajemo da svjedočimo laž, ingorišući potpuno znanje onih odbjeglih iz stada. Tako se  podijelismo na ukroćeno i neukroćeno stado. Ovo neukroćeno nikako da se uredi pa umjesto individualnih istupa da djeluje zajedno, ali …sujeta je vražja rabota. Nikako da se shvati trenutak slave koji je samo jedan trenutak, a kada se probudimo, ostaje ispunjeno srce i sjećanje jer  to lijepo, to nešto posebno veliko i važno nama, bilo je još jučer, a jučer je prošlost. Da paradoks bude veći, osjećaj lijepog vrlo brzo zamjeni praznina i žal za nekim propuštenim prilikama. I kada se sve tako sagleda, šta uopće znači trenutak «slave» koji se brzo uprlja od onih koji predvode ukroćeno stado jer oni pošalju svoje lešinare  koji raskomadaju dobru ideju, a dobrog čovjeka izlože stubu srama zbog neposlušnosti, pokušao je da se drzne na po njima «svetu» priču.

A onda uoči Bajrama šalju svoje najbolje sinove u medije da operu zajednicu, da fasciniraju javnost spojem mladosti i znanja misleći i dalje da smo mi ovce koje će ošišati ili pripitomiti. Stvarno su sve lijepi momci, naočiti, milina ih je slušati ali onda vas obuzme tuga jer se djeca koriste kao štitovi od zlata za počinjena nedjela. Sve mi se to najedanput posložilo nakon odgledanog filma «Crno zlato».

Ostaje da vjerujem da će dobro, znanje i ljubav na kraju pobijediti. Izvor nije na površini, izvor je u dubini.