Fascinantni Kundera je opisao samo u jednoj rečenici sve što mi mislimo da je život – „Život je slika za ništa, nacrt bez slike“. To ništa je polje bez granica, avantura za radoznale, za pitanja i moguće odgovore, a može i bez odgovara.  Najsigurnije je bez odgovara, odgovor zapravo i ne znači puno, kome i čemu odgovori ?! Kao vlasnici ničega, odgovori ne postoje , svi odgovori su u srcu jer srcem se najbolje vidi.

Srce me je povelo na prvo hodočašće, kroz Bosnu do Asiza putevima Franje Asiškog. Kao najstariju hodočasnicu ni loši tereni, ni visoke temperature nisu me zaustavili, moja radost neizvjesnosti bila je daleko od svakog iskušenja. Pobijediti sebe i podići višu letvicu izdržljivosti znači punoću života koja sokovima snage hrani biće koje može sve.  Čitav put je bio u stilu Franje Asiškog – skromnost, pokornost i priprema na oprost, duboki oprost. Pješačenje, ustajanje u ranu zoru prije svih radi pripreme obroka, zajednička kupaonica, a onda put Franjinih svetišta. Nerijetko čujemo od bližnjih kako su nekome nešto oprostili,  skloni smo opraštanju riječima ali u duši ostaju ožiljci, a to ne znači oprost. Dok je ožiljaka, nema oprosta. Oprost donosi radost, oslobođeni ste, čisti, ponovo rođeni. Znam da je teško, ali ako želite sebe osloboditi boli i one neprijatne teskobe koju nosimo u sebi, nemate drugi izbor od pobjede nad sobom.

Osobni rast je ozbiljan i dugotrajan put, mnogo je onih koji bi željeli iskoraknuti ali komfor, nepoznato i neizvjesno se uvijek ispriječi. To su naše neizlječive bolesti. Na žalost, nismo spremni priznati sebi da smo zbog toga nesretni i zaista, neizlječive bolesti nose tugu sa sobom, a tuga… Kao što se Franjo nakon bolesti transformisao, tako i moja životna transformacija kreće nakon bolesti. Znam da znate za izreku „mačka sa devet života“ ali nisam sigurna da znate kojih je to devet života J U prva tri života, mačka se igra, u druga tri života, luta, u treća tri života, stanuje u svojoj kući. Prošla sam igru, završavam sa lutanjem i vrijeme je za moju kuću. Ali … gdje je moja kuća? Nisam je još pronašla. Srce me vodi na puteve za moje okruženje nerazumne, ali to je nebitno, navikla sam na nerazumijevanje, osude  i podsmijeh. Vremenom sam naučila da ne obraćam pažnju, žao mi je svakoga tko nema hrabrosti da se odvaži na svoj put koji duguje jedino sebi. Ono što je za mene važno je osjećaj koji govori „nastavi dalje“. To dalje je ono što je očima nevidljivo, kako to lijepo opisuje Chesterton pišući o Franji „ Okrenuo se onom što je smatrao važnijim – stjecanju nevidljivog blaga“.

Nevidljivo blago ispunjava ono malo duše koja žudi za novim saznanjima, avanturama, izazovima, potragom za svojim domom. Pošto mi je u amanet ostala  poruka „ne smeš nikada zaboravit ko si“ , putevi su mi otvoreni, tamo negdje je i moj dom. Iz filma „ Jedi, moli, voli“ zapamtila sam jednu sjajnu poruku „Sve se jednom sruši, samo je obitelj vječna“.

Na ovaj put moram poći, na drugu stranu preći, krug se treba zatvoriti  radi potomaka koji nikada ne smeju zaboraviti tko su.