„Šefika, šta bi? Pusti Fiko, nemam sada vremena“ Scena koja se prepričava generacijama, koja budi divne emocije, sjećanje na divne ljude, njihove zgode i nezgode, njihove dileme i trileme, povlačenje pred izazovima i sprdanje na tvrdoglavost bez razloga.

Sigurna sam da svaka obitelj ima svoju storiju koja se prepričava i živi kroz generacije. Ona okuplja obitelj,  dnevni boravci postaju tijesni ali to nikome ne smeta, ne primjećuje se, ori se gromoglasni smjeh i nerijetko čujemo onu tako poznatu „prestanite, upiškiti ću se od smijeha“. Za mene nije bilo ljepših trenutaka, oni se ne zaboravljaju. Kako vrijeme prolazi, akteri događaja uglavnom nisu više sa nama, ali na nama je da svojim potomcima prepričavamo storije koje će nastaviti svoj život a tako i sami akteri žive i dalje sa nama i u nama. Tako se njeguje kultura sjećanja.

Opasan je ovaj narativ koji se koristi sa ciljem priznavanja zločina. Opasne su poruke koje se odašilju, izgradnja suprotstavljenog svijeta kako bi se svjesno upravljalo kolektivnom sviješću. Opasan je inat u dokazivanju. Opasna je netrpeljivost i neiskrenost. Opasno je  prikrivanje istina. Sve je opasno. Pritisak ne dozvoljava ranama da zacijele koliko mogu.

Strahote 90.ih su naša zbilja i kako reče profesor Latić na jednoj od bh. televizija povodom  28 godina od genocida u Srebrenici, „stvar je neupitna“. Srce mi je bilo kao kuća kada sam čula izgovorene riječi cijenjenog profesora koji je samo potvrdio misli Hane Arent o neupitnosti, „činjenična istina ne dozvoljava debatu“. Zbog čega onda toliko medijskog podgrijevanja za neupitne stvari, toliko tenzije i izazivanje unutrašnjih krvarenja? Ovakav način nije sigurno put za gradnju kulture sjećanja. Pod pritiskom, ljudi odavde odlaze. Sjećajmo se žrtava sa posebnim pijetetom, znamo da je rat najveće zlo koje se može desiti čovječanstvu. Svakom narodu su svoje žrtve najveće ali ne zaboravite, bol na svim jezicima ima ista značenja. Sinoć sam naučila, posle pedeset i pet godina života od Oca Predraga Popovića da se ne izjavljuje ožalošćenima saučešće sa „primite moje saučešće“ nego sa „Hristos vaskrse“. Vjerujući hrišćani se raduju Vaskrsu/Uskrsu, Hrist je vaskrso/uskrso. Otuda poruka ožalošćenima, ako ste vjernici, vjerujte da će i vaši preminuli vaskrsnuti/uskrsnuti. Podijelite radosnu vijest u trenucima boli, vjernik će vjerovati. I papa Franjo nam govori da je radost osobna iskaznica kršćanina, osobna iskaznica Evanđelja, radost koja se u životnim patnjama očituje kao mir jer smo sigurni da je Isus s nama. U Kur’anu , u suri XXXIV Saba kaže:

1.„Neka je hvaljen Allah, čije je sve na nebesima i sve ono na Zemlji!…“

…

2. „On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s

Neba spušta, a šta se na nj uspinje;

On je samilostan i On prašta grijehe.“

Vjernicima svijete knjige donose vjeru, nadu i radost, pa se pitam zašto se ne bira neki drugi način za građenje i njegovanje kulture sjećanja?

Ne treba se bojati, dijela ne mogu biti  izbrisana kao ni sjećanja ali…kultura sjećanja kroz muzeje, dokumentarne filmove, rukopise, odjeće, obuće, igračke, dopustiti da se predmeti opipaju i osjete. I danas znam cijelu „Krvavu bajku“(Desanka Maksimović) kao kada sam je recitirala pred učiteljicom, a posvećena je strijeljanim đacima u Kragujevcu. Prošlo je i 80 godina od nastanka poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koja je svjedočenje o zločinama ustaške NDH nad srpskim življem. Poema je izbačena iz školskih udžbenika ali neke škole u Srbiji još uvijek nose ime Ivan Goran Kovačić.

Srebreničkim žrtvama nedostaje umjetničko oblikovanje, a možda je već i napravljeno predstavom Zlatka Pakovića, „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Njegujmo  umjetnost, kulturu sjećanja kroz umjetnost, to je jedino sigurno i čisto polje. Povedite svoju djecu u pozorište i ne brinite, doživjet će  to nešto duboko i istinito, glumci će se za sve pobrinuti.

Ne bi život na ovim prostorima bio toliko težak da nije kao što kaže Kokan Mladenović „živimo neke falsifikovane istorije“ a ne ono što se zaista i dogodilo. Otvaramo jedno novo poglavlje, „KULTURU PRIKRIVANJA“.

Kultura prikrivanja – „To ti je ono – nitko nije video“ datira iz komunističkog režima a njeguje se u akademijama nauka. Vješto prikrivanje, saopštavanje u rukavicama, licemjerstvo i najtvrđi oblik nacionalizma vezan je za one koji pišu nacionalne historije. Na žalost, na ovom brdovitom Balkanu natopljenom krvlju mnogo je bola a malo radosti, mnogo je bolesnih a malo zdravih, mnogo je zla, ružnog i devijantnog, a tako malo istine.  Laž prijeti da proguta istinu, puno puta ponovljena laž postaje istina. Nije bez osnove roman Dostojevskog „Zločin i Kazna“ bila obavezna literatura u srednjim školama.

Eh da se samo malo više čita nešto bi se i naučilo.

Preporučujem našim tlačiteljima (mnogo ih je pa ostaje nada da će valjda negdje i primiti),  čitajte Vladiku Nikolaja Velimirovića. Nemojte biti gadljivi prema drugima, lijepa riječ ne poznaje naciju i vjeru, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a vladika je mudro zborio :

„Znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke.“