Polje kostiju

Dok šutimo, svijet tone u mrak.

Pitaš me kuda idem
i čekaš odgovor.

Odgovora nemam.
Ne mora ga ni biti.
To i nije važno.

Tražim tišinu
u kojoj i najmanji šum
govori da nisam sama.

Od tvojih pitanja,
od buke što se razliva u maglu,
više ne vidim,
više ne čujem.

Ne vidim ljude.
Ne vidim životinje.
Ne vidim travu kako raste.

Samo mrak.

Ne čujem smijeh.
Mačke su utihnule,
psi prestali da laju.

Oko mene polje krvi.
Razbacane kosti.
Vrisak majke para vazduh.

Ostavljena.
Neshvaćena.
U svijetu zla
raspadam se od bola.

Tvoja, njegova, njena, njihova nesreća
i moja je nesreća.

Probudi se, čovječe.
Nisi sam!

SOKOVI ZRELOSTI

Kada ožiljci progovore glasnije od snova

Interesantno je kako nas godine oblikuju. Vajaju. Od ne rijetko pekmeza do pune zrelosti u kojoj svi sokovi cure iz kofera uredno spakiranih emocija.

Iz naručja koje miriše na bijelu kafu i vruće krofne izlazi se na vjetrometinu. Ne znamo da li jače puše košava, severac, jugo ili bura, ali znamo da kosti brzo savladaju stiskavac. Tako je izgleda svima toplije.

A onda…kuvano vino i Divlje jagode, i pa-pa sa raciom.

Iz zimskog sna probudi nas plima hormona. Tu i tamo donosimo odluke ne razmišljajući o ožiljcima. A ožiljci kao pijavice, ne pitaju za dozvolu, isišu svu krv.

Prva dionica puta završi se sa puno modrica a neki ožiljci nikada ne zacijele.

Oni puni inata kao feniks kada je odbio od Eve zabranjeno voće. Gladni i žedni ljubavi, vjerni sebi ne odustaju od sebe. Baš kao što piše u američkoj Bibliji „U svom ću gnijezdu ostarjeti, umnožit ću godine poput feniksa.“ Modrice se  zaborave pred prilikama koje otvaraju nove puteve. Izazovi u karijeri, strahovi kroz roditeljstvo, premošćavanje kulturnih razlika obilježavaju trasu koja će se u buduće prelaziti. Plodovi istrajnosti u borbi za konačnu sliku koja će „visiti“ u nekom dnevnom boravku postaju vidljivi.

Još uvijek je nepoznato mjesto dnevnog boravka što postaje potpuno nebitno pred činjenicom te osnaženosti da se put pređe do kraja.

Ukradene noći i noći za štivo koje bi trebalo da pomogne u traženju odgovora šire krila i energija postaje zarazna. Istina je kao što pjesnik kaže „neke se bitke dobijaju na juriš“ a neke zahtijevaju strateški maraton ili iskušeničko hodočašće. Pozivanjem na Skarlet O Haru i „O tome ću misliti sutra“ otvara se put mudrosti i buđenje svijesti da gotovo sve postaje dozvoljeno. O mogućim ožiljcima se više ne razmišlja na način kao kod pušu košava i bura, sada su to pokloni u vidu novih lekcija koji daju punoću ljepoti koja se živi.

Stare požutjele  fotografije gledaju se sa posebnom setom, prava su gozba za dušu. Kao na filmskoj traci mijenjaju se likovi, mjesta i događaji. Komedija, satira, drama i tragedija. Sve je sačuvano od zaborava.

Slika dobiva završne obrise, povezuje prošlost i sadašnjost. Akvarel joj daje posebnu dubinu. Na njoj ništa nije statično baš kao ni život. Poziva one koji dolaze na promišljanje o cikličnosti postojanja.

Mnogo je stvari koje se izgube na putu ali suština ostaje.

Lajanje na zvijezde

Bolest me drži u stanu. Knjige, muzika, Netflix i TV. Užas. Užas. Užas.
Red politikanstva, red niskobudžetnih turskih serija i red gastronomije. „Hleba i igara“, zapisao je još Juvenal u 2. vijeku. „Šta radi ova rulja Removih sinova? Već dugo vremena, tačnije od  kako ne prodajemo glasove, ovaj narod je izgubio interes za politiku…sada halapljivo želi samo dve stvari: hleba i cirkusa (panem et circenses).”

U Rimu to su bili gladijatori. Danas – medijski linčevi i reality programi.

Rijaliti je zamijenjen turskim serijama, a sadržaj je isti: vriska, svađe, histerija, ubistva, laži i prevare. Brutalnost, vulgarnost i prostakluk. Moralnost pod upitnikom.

Problem nije što to postoji, nego što javnost s oduševljenjem gleda. Napetost i zapleti drže pažnju, ali ono što iza toga stoji jeste savršeno organizovan sistem koji hrani najniže nagone.

Gustave le Bon jedan od konzervativnih teoretičara 19.vijeka u svojoj Psihologiji gomile upozorava da se heterogenost utapa u homogenost i tako nesvjesne osobine dominiraju..

Slika je ista i na društvenim mrežama. Influenser_ice su postale profesija. Osiromašena društva sanjaju plaže i glamur, a sve staje u dobru kameru i nekoliko plaćenih pratilaca. Prodaje se magla, a kupuju iluzije. „Glamur“ je ideja vodilja. „Otkako   je svanula zora civilizacija , gomile su uvijek bile podvrgnute  utjecaju iluzija. Tvorcima iluzija dizale su one najviše hramove, kipova žrtvenika…Tko umije gomile opčiniti iluzijama, lako im postaje gospodarom, a tko ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njihovom žrtvom.“[1]                                                                                                                                                                                                                                                                 Ne vjerujem u teorije zavjere, ali vjerujem u duboku državu. Špijuni prate, podmeću, režiraju. Mediji i botovi služe da onoga ko se ne uklapa – unište.

Važno je gomilu držati u strahu, sumnji i nepovjerenju.

Važno je očistiti prostor za vlast.

Iza svega stoje ozbiljni kreatori politika. Oni znaju kako od mase napraviti poslušne sluge.

Ja sam odavno njihova žrtva. Ali bar mogu lajati na zvijezde.

Auuuuu… av-av… auuuuuuuu…

---

[1] Gustave le Bon, „Psihologija gomile“, Zagreb, Globus, 1989., str. 106-107.

BRUTALNA ISTINA

„Pauci nisu mali robovi koji iznova rade jednu te istu stvar.

Fleksibilni su. Nisu glupo fleksibilni, pametno su fleksibilni.“

Bill Eberhrard, citiran u Smrtonosnoj svili“

Jesam pelcovana Konstatinovićem, i sretna sam što stvarnost vidim kao običnu banalnost , što sam iluzije ostavila na putu mladosti kada se suočavaju želje i stvarnost. Govoreći o istini, Konstatinović to pakuje na svoj maestralni način „Istina je samo ono što je stvarno, i stvarno je jedino istinito, stvarno kao objektivno, ne-lično

Ne bojim se izaći iz zatvorenog kruga po kome je kruženje uvijek isto, palanačko.

Uvijek si sam_a.

I kada se raduješ i kada žaluješ i kada vodiš svoje borbe  i kada te tapšu i govore da si najbolji i kada ti okrenu leđa, i kada si bolestan i gladan i žedan, uvijek si sam.

Radost i žalost su samo u tvom srcu i pitanje je trenutka kada će tko pobijediti. Pobjeda traži spoljni  efekt, to ide nekako jedno uz drugo. Što nije zabilježeno, kao da se nije desilo, je l’ te? Vremenom smo postali teatralni pošto su nas globalna dešavanja zatvorila u mikro svjetove. Umjetnici beže od scene, a običan svijet želi da bude zapažen. Trebamo zraka.

 U sreći ste sami jer ljudi ne vole sretne ljude, ljubomorni su. A nije ni čudo, u stalnom smo strahu od ratova, gubitka egzistencije, napuštanja, izdaje i bola. Svakodnevno svjedočimo besu ogorčenih ljudi koji su poniženi od mnogo lošijih od sebe. Tako je sistemski ugušena empatija koju pokušavamo vratiti kroz različite edukativne programe.

U bolu ste sami, malo je onih koji žele podijeliti tugu sa vama. Prisutni su samo koliko društvene norme zahtijevaju, sve ostalo je farsa. Prava burleska. Striptiz na dijelu sa prefinjenim kostimima. Često se sjetim Novaka Novaka „I ja volim pozorište ali ne u svojoj kući“.

Kada se boriš, borba je samo tvoja, bilo da je započinješ ili su u nju uvučen, svi okolo su posmatrači. Neki su baš bučni, neki manje bučni, a puno je onih tihih. Zajedničko im je čekanje epiloga, hoćete li biti pobjednik ili gubitnik. . Baš kao u Filozofiji palanke, svi se na kraju okupe oko samrtne postelje i svatko sa svojom pričom. Oni tihi postanu najglasniji, „oni su sve znali i vidjeli“ samo se čekao trenutak.

Dok vam se dive i tapšu vas po ramenu, ne rade to zbog vas, rade to zbog sebe. Kada se popnete do vrha, važno je da su vas podržavali, možda vam zatrebaju.

Kada ti okrenu leđa, zapravo su najiskreniji i ne treba se ljutiti na njih, treba  ih zagrliti i istinski slaviti. Razbili su vam iluzije a to je blagodat o kojoj samo možete sanjati. Iluzija o ljubavi i pripadnosti je produkt naših želja da svijet izgleda baš po našoj mjeri. Pogrešno percipiramo svijet oko sebe što i nije čudo danas imajući u vidu da je virtuelni svijet zasnovan na filterima potpuno iskrivio stvarnost.

U bolesti ti pružaju ruke samo oni pravi, ali na koncu, svaku odluku donosiš sam, o sebi sam odlučuješ. Odgovornost je uvijek samo tvoja.

I žedan i gladan, teško ćeš biti nahranjen i napojen ako ne zaiskaš. Papa Lav u katehezi o posljednjim trenucima Isusova života podsjeća na Isusove riječi sa krsta „Žedan sam“ koje govore o ljudskosti. „Nitko od nas ne može sebi biti dovoljan. Nitko od nas se ne može sam spasiti.“

Vratimo Ljubav u modu i tako spasimo cijeli svijet.  

ODBRANA SEBE OD SAME SEBE

Protiv tijela se ne možeš boriti kada se okomi na tebe. Recimo da je baš tako. Što više istražujem (21 godina predanog rada) osjećam veću nemoć i potpunu zavisnost od onih od kojih ne želim, a bez kojih se ne može. Ljekari, ljekari… godine njihovih odricanja, učenja dan-noć, ljubav utkana u izbor studija i želje da pomognu, pronađu lijekove kako bi spasili cijeli svijet.

No, meni nije namjera da pišem o ljekarima, ovo je priča o odbrani sebe od same sebe.

Čudan je taj osjećaj kada se suočiš sa samouništenjem. Imunološki sistem pogrešno stvara antitijela protiv normalnih proteina u krvi. I …eto tromba, jednog ili više potpuno je nevažno. Za sve što tijekom života uradimo a nije dobro, odgovaramo. Prvo odgovaramo za nestašluke roditeljima, zatim udruženima – obrazovnom sistemu i roditeljima, a onda momcima i djevojkama, pa na scenu stupaju uvezane obitelji, a onda djeca  koja često umisle da mijenjaju ulogu sa vama i tako redom. I na nekom kraju, dođe red na iskrenost prema sebi i odgovori samoj/m sebi.  A kada naše tijelo na ćelijskom nivou nešto pogrešno napravi, ono  nikome ne odgovara i za to ljekari, da , da …oni sa početka priče, imaju opravdanje „takav vam je DNK. Nećemo valjda sada da kopamo kosti“. „Ma manite se priča o DNK i nasljednom materijalu“, veli moja Stefana a ona ne zna za nova istraživanja koja kažu da se DNK zapetlja pod stresom i utiče na tok i razvoj bolesti. Na žalost, stresova danas, ne manjka nikome od nas. A što se tiče kopanja kostiju, zašto da ne ako će pomoći? Ionako „skupljam“ kosti posljednjih deset godina što inače iritira moju djecu samo što to svako na svoj način hendluje (jedno ćuti i „trpi“ dok drugo nerijetko o tome govori kao o još jednoj mojoj gluposti). Ne zamjeram za nerazumijevanje, u pitanju je mladost i nadobudnost.

Sve dođe u svoje vrijeme.

Zamislite, cijeli sistem se udruži protiv vas a vi dobivate poruke podrške koje zapravo nemaju nikakvog smisla, od vas ništa ne zavisi. Ustvari, ipak nešto zavisi. Zavisi do kog stepena ste spremni da idete kroz terapije koje vam se nude. Da vam budem iskrena, sem antikoagulantne terapije nisam spremna na bilo kakve dodatke. Konsultacije da ali ubeđivanja NE. To nije malodušnost kao ni odustajanje, to je jednostavno očuvanje svog dostojanstva. Renesansni mislilac Giovanni Pico della Mirandola u svom maestralnom dijelu „Oratio de hominis dignitate“ („Besjeda o dostojanstvu čovjeka) iz 1486. godine piše „Upravo ta sloboda izbora i stvaranja samoga sebe jeste suština ljudskog dostojanstva.“ Interesantno kako se sam pojam „dostojanstvo“ kroz historiju mijenjao (u antici je bilo privilegija uglednih, u hrišćanstvu -univerzalna vrijednost jer smo stvoreni po slici Božjoj, u renesansi – sloboda da sam biraš svoj put, a kod Kanta – moralna vrijednost i autonomija) da bi danas u 21.vijeku dostojanstvo bilo univerzalno ljudsko pravo a eutanazija je još uvijek nešto o čemu se polemiše.

Tko za sebe prisvaja ulogu Svemogućeg pa zna šta je najbolje za nas?

Vjerujem u prirodu, snagu svog uma, samodisciplinu i na kraju, „neka bude volja Tvoja“. Kako kaže Marko Aurelije „Telu pripadaju čula, duši želje, razumu božiji principi.“[1]

Hvala na svim riječima podrške, puno znače, iskrenost se osjeti kroz glas i kroz tekst koji uvijek nosi neki svoj podtekst.

---

[1] Marko Aurelije, „Samom sebi“, Dereta, Beograd, 2008., str.70.

SIMILIS SIMILI GAUDET

Divim se svijetu koji hoda sa povezom preko očiju. Vidi samo što mora, naštimao je čulo sluha da čuje koliko treba, a receptore za osjećaje je davno izgubio. Za osjećaje pobrinuli su se drugi davnih godina kada je u isto vrijeme nastalo šesto čulo, čulo za preživljavanje. Epilog projekta „Podčini pa vladaj“ je egoista sa motom „boli me uvo za sve“ . Vješt je manipulator, vjeruje da je najinteligentniji, bez skrupula, izrazito sujetan, uvijek o tuđem dvorištu, svoje podanike koristi kao štit, ne priznaje da ima probleme i uvijek je krivica na drugome, a empatija se ne vidi od ega. 

Kako bi Latini rekli : Similis simili gaudet i eto totalitarnog režima.

Sve oko mene pršti od nacionalizma – srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski. Moglo bi to negdje i biti u redu da je malo više pismenosti u narodu i manje medijske indoktrinacije.  Stanje koje je davno opisala Hana Arent u svojoj knjizi „Izvor totalitarizma“: „Gde god da totalitarizam  poseduje apsolutnu kontrolu, on zamenjuje propagandu indoktrinacijom i koristi nasilje ne toliko da bi uplašilo ljude, koliko da bi ostvarilo svoju ideološku doktrinu i svoje praktične laži“. Totalitarni režimi kakvi su ovi naši svoj teror sprovode nad pokorenim narodom. U Bosni i Hercegovini srce junaka je zamijenilo srce sitno šićarskog trgovca te tako nitko trepnuo nije kada se ugasila Franjevačka teologija u Sarajevu posle 81 godine od kada je preseljena na Kovačiće. A ako bi zagrebali malo dublje, krenuli bi od 1851.godine kada su bosanski franjevci osnovali teološka učilišta u Fojnici i Kreševu što je  ujedno i početak visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. O profesorima sa Franjevačke teologije možemo govoriti samo u stavu mirno, a papir koji inače „trpi“ i ono što ne treba ne može nositi razinu poštovanja prema učiteljima koji su iznjedrili generacije i generacije vrsnih teologa.

Šta bošnjačkim trgovcima uopće znače bosanski franjevci kada historiju pišu podanici režima? Za Al Jazeeru se ide na noge i klanja, moli a o hramu znanja, kulture i religije se javno ne govori. Neke najave o spajanju institucija su još uvijek u zraku a školska godina je na vratima. Nedovoljan broj studenata nije dobar izgovor jer sarajevski univerzitet godinama ne upisuje studente fizike na PMF-u pa nikome ništa, profesori se uredno plaćaju i nitko ne govori o zatvaranju fakulteta. Naravno, fakultete ne treba zatvarati ali se tako treba boriti i za Franjevačku teologiju u Sarajevu. Podsjećanja radi, u tom hramu znanja pored teologa znanje upijaju i civili.

Stjecajem okolnosti, posljednje tri godine hodočastim putevima sv.Franje sa mladim franjevcima Bosne Srebrne. Vrlo pozorno slušam propovjedi fratara (fra Antonio Baketarić, fra Josip Jazvić ) koji govore mladima uzrasta od 14-19.godine. Žao mi je što cijeli svijet ne čuje te propovjedi, to učenje zajedničkom životu a ne suživotu, priče iz daljnje i bliže historije koje govore istinu bez obzira da li one bile afirmativne ili ne po hrvatski narod. Posljednje tri godine kroz Bosnu je prepešačeno preko 400 Km kroz srpska i bošnjačka mjesta, sela i zaseoke. Napaćeni bosanski čovjek je prigrlio, nahranio i napojio djecu i usput ispričao po neku svoju priču. A priče su o ljubavi prema komšiji i dubokom poštovanju komšijske vjere. Odlazak srpskih domaćina sv. Ivi u Podmilačje svake godine ili pak bosanska nena koja svako dijete bez obzira na vjeru želi da nahrani, ili priča o episkopu Andreju Frušiću i biskupu Alfredu Pichleru iz 1969.godine kada je razorni zemljotres pogodio Banja Luku te su se mise koje je predvodio biskup Pichler održavale u srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nekim čudom preživjela zemljotres. Ima dalje… Kada je zbor krenuo pjevati pjesmu za vreme mise „Zdravo djevo kraljice Hrvata“, Pichler ih je ušutkao da se ne bi možda protumačilo ovako ili onako. Kako je episkop Andrej Frušić znao biti na misi ili slušati, čuo je da je Pichler ušutkao zbor, ušao je u crkvu i rekao „Samo pjevajte“ .

Tih davnih godina banjalučku Eparhiju i Biskupiju dijelila je niska drvena ograda i mala kapija koju su  nazvali „ekumenska vrata“. Tandem, vladika Andrej i biskup Alfred uradili su ono što do dana današnjeg nije urađeno. Postoji i podatak da je papa poslao po biskupu Alfredu medaljon za vladiku Andreja i naravno, po nalogu srpske pravoslavne crkve iz Beograda vladika je  1980.godine premješten iz Banja Luke.

Danas između Eparhije i Biskupije u Banja Luci podignut je veliki zid koji mene asocira na berlinski zid. Nažalost.

Djeca, mladi framaši su zbunjeni, jedno im propovijedaju njihovi duhovni učitelji a drugo roditelji koji po mišljenje odlaze onim egoistima koji napraviše totalitarni režim kako bi vladali. Opasna je  indoktrinacija na toj političkoj razini bilo o kom narodu da se radi. Dobar si Srbin, Hrvat ili Bošnjak samo ako si oženjen djevojkom iste vjere, ako ste viđeni u svojim hramovima, poslušno ostavljate priloge i „ljubite ruke“ svojim vladarima.

Roditelji su za edukaciju a ne djeca. Nisu svjesni sljedbenici projekta „Podčini pa vladaj“ da su također podčinjeni ( nekim bjelosvjetskim gladijatorima), samo što imaju motiv više od svojih talaca a koji se ogleda u strahu od dugogodišnjeg sviranja klavira. Iz straha se rađa blef pa kao u pokeru u kome blefiranje ima svrhu da navede protivnika na pogrešan zaključak. Blefiranje je vještina koja se ozbiljno uči. Najbolji primjer je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Priča o franjevcima, njihovom učenju kao i njihovim propovijedima je za ozbiljne školske udžbenike.

I neka se ne ljute pravoslavno sveštenstvo i islamska zajednica, ali činjenica je da u Crkvi Svete Trojice u Banjaluci nema sveštenika koji će ispričati povijest crkve i neku lijepu riječ o mistici i duhovnosti pravoslavlja, kao što u Ferhadija džamiji u Banjaluci nema imama koji bi govorio o najljepšoj džamiji koju je izgradio Ferhad paša u šesnaestom vijeku.

Ili… otkud vladaru Tvrtku Kotromaniću ime Stefan a ne Stjepan ili samo Tvrtko I Kotromanić kako piše na spomeniku ispred zgrade Predsjedništa Bosne i Hercegovine? Zamislite tu sluđenost u glavama mladih ljudi koji uče nepotpunu historiju ?! U većini historijskih i pravoslavnih dokumenata se može pronaći da se na Mitrovdan 1377.godine ban Tvrtko pravoslavnim pomazanjem u Mileševi uzdigao na presto kralja Srba, Bosne i Primorja pod imenom Stefan. Pojedini historičari umjesto Mileševe navode da je Tvrtko krunisan u Mili, mjesto bosanskih banova u blizini Visokog. Nije mi namjera da govorim o kralju Stefanu Tvrtku Kotromaniću niti sam pozvana da o njemu pišem, već ove podatke ističem kao činjenice kojima se služe političari kako bi ostvarili svoju ideološku doktrinu šireći neistine.

Kako vrijeme prolazi postaje jasno da je Bosna izgubljena zemlja i da je projekat „Podčini pa vladaj“ uspio. No, ne bi bilo zgoreg promisliti o Žižekovoj ideji „principijelni pragmatizam“ što bi značilo sve usmjeriti ka samo jednom cilju a to je OPSTANAK ČOVEČANSTVA.

I na kraju, hvala od srca fra Antoniu Baketariću za priliku da slušam propovjedi koje nadahnjuju i govore istinu.

KARMA

Sa nestrpljenjem čekam da stigne u naše bioskope novi film Nikole Ležaića, „Kako je ovde tako zeleno“. Sjajan osvrt na film u Jutarnjem je napisao Jurica Pavičić, koji je u meni otvorio duboke rane. Migrantska priča o emociji tri generacije kao i njihov odnos prema porijeklu, odnosno, mjestu odakle je sve počelo.

Sam tekst me je potakao na razmišljanje.

Nisam opterećena svojom prošlošću niti tražim sličnosti sa životima nekih drugih ljudi,  samo duboko vjerujem u sile karme. Princip uzroka i posljedice, akcije i reakcije koja vlada svijetom. Da ne mislite da je karma rezervirana samo za budizam pa vas odbija priča,  Carl Jung začetnik analitičke psihologije nije direktno govorio o karmi ali je govorio o sadržaju koji je video kao sadržaj nesvjesnog da je potrebno puno života da bi se taj sadržaj osvijestio.  U predgovoru knjige „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ Carla Junga, Kolridž  je potpisao:

„On se u svoju vlastitu Dušu

kroz teleskop zagledao.

Sve što delovaše nesređeno,

njemu se ukazivaše

kao najdivotnija Sazvežđa;

i on proširi Svest rečima,

skrivenim unutar reči.“

 Ne volim da do kraja ne znam tko sam. Dugo me već neke sile vuku izvoru samo se bojim hoću li imati dovoljno vremena za ispričati priču. Sretna sam što mi nije ostavljeno puno informacija, ne bi bilo draži i sve te ljepote u otkrivanju duboke unutrašnjosti. Ne bi bilo tih avanturističkih putovanja, upoznavanja obitelji, odlazak na drugi kraj svijeta po istinu. Plovim  18.vijekom… prostor, vrijeme, prilike i neprilike, sve što obilježava datost bića. Prava sam intronautkinja, kada zaronim u dubinu ne vraćam se bez bisera. Čudesan svijet. Na jednoj strani, svećenici, kandidati za svece, skladatelji, zemljoradnici, a na drugoj vojnici, poljska aristokracija bliska vojnim ruskim elitama.

Svaka generacija je imala svoju priču i svaka generacija se odricala dijelova priče što svjesno, što nesvjesno sve do momenta kada se ja kao četvrta generacija oslobađam prostora koji je bio 30.ih godina prošlog vijeka mjesto susreta. Mjesto susreta je obilježeno brojnim fotografijama, sjećanjima i mjestima za vječni počinak. U Kraljevu počivaju tri generacije dok njihovi potomci u ulozi migranata kao svoji preci traže svoje mjesto pod Suncem. Okolnosti za migracije su uvijek slične, samo je iskoraknuti pitanje hrabrosti i odlučnosti. Napustiti malo sreće da bi se osjetila potpuna sreća.

Hrabrost i želja Nikolaja i Janjine da sačuvaju svoju porodicu pratila ih je na putu  od Rusije preko Crnog mora do Turske a onda put Srbije u  Belu Crkvu gdje su bake Olga i Galja završile devojački Marijanski Donski institut. Kraljevina SHS posebno Srbija je primala Bele Ruse kojima su vrata mnogih država bila zatvorena. Nakon završene škole, porodica je krenula opet na put i svoje utočište pronašla u  Kraljevu. Veliku traumu su nosili Nikolaj i Janjina došavši u Kraljevo. Kulturološki su bili jako daleko  a trebalo se tu smiriti. Njihove kćeri Galja i Olga, također su nosile traumu te se porodica držala čvrsto u odlučnosti da uspiju. No, ubrzo je opet krenuo rat koji je doneo nove nedaće i porodica se raspala. Godine 1944.Nikolaj  pred naletom Crvenih je opet bio prinuđen da krene dalje i sa njim odlazi i baka Galja sa svojom porodicom. Janjina ostaje u Kraljevu sa Olgom i njenom porodicom ali to poljsko -rusko gnijezdo spašava Janez, Slovenac.  Pokušaji spajanja porodice u dalekoj Americi nije uspjelo. Sloboda je donijela tako željeni mir koji je značio stabilnost i prilike za uspostavljanje normalnog života.

Vaspitavani smo da se bez prevelike buke krećemo kroz život i ne razmišljajući da na tom putu ostavljamo djeliće sebe. Od tate i tetke nismo imali prilike puno toga da saznamo jer dugo, dugo narativ o Belim Rusima nije bio poželjan u Srbiji. Naravno i njih dvoje su vukli svoje traume koje su uspješno prikrivali uspjesima u svojim karijerama. Kulturološke razlike su se rješavale pažljivo biranim  prijateljima i ne pretjeranim eksponiranjem u javnosti.  

Trauma ma koliko bila prikrivana u jednom trenutku mora da ispliva i plati svoj danak . Tako je nestala i treća generacija a sa njom i maternji, ruski jezik.

Više tekstova na istu temu ali svaki je različit, svaki otvara novi ugao spoznaje. Amerika mi je dala neke odgovore , ostaje da omirišem duh stare Varšave a Slovenija je zemlja kojoj se želim vratiti. Osjećam da tamo pripadam, tamo gdje mogu da omirišem zemlju, napijem se sokovima grožđa i ostarim.

Emocija je moja vodilja.

Pitam se često zašto ja a ne moje Jelena i Aleksandra, kakvu mi poruku šalje svemir? Istraživačica jesam sa jakom intuicijom i vjerujem da ću na ovom putu još divnih ljudi sresti, a sigurno je da ću upoznati i svoju „dalju“ familiju. Plod moje karme biće na kraju sreća i radost.

A generacije posle mene…ne očekujem ovakav interes ali je važno da znaju tko su i kako je baka Olga uvijek govorila „Nikada ne smete zaboraviti ko ste“.

NAGOST (RAZGOLIĆENJE)

Odavno je trebalo da odem.

Opravdanja i izgovora uvijek je na pretek. Sa godinama ponestaje mjesta ispod kape ili šešira koji obično služe kao modni detalj za javnost. Slika treba biti po mjeri koju javnost zahtjeva a sa druge strane slike je ogoljena istina. Tamo suvereno vladaju strahovi  koji zaustavljaju emociju u želji da je potpuno potru. Ponestaje čistog zraka, mučnina u stomaku ne prestaje, u glavi je kaos. Tijelo vrišti u svojoj patnji.

Želja je u cipelama koje bi poletjele da imaju krila ali odgoj i obzirnost prema okruženju su kao uteg od stotinu kila. Drže te u mjestu na kome uvijek možeš pronalaziti kakvu zanimaciju koja kao cunami trenutno napravi kaos među željama, snovima i nadanjima.  Zanimacija je beg od bola. Lako zavara, i ima strahovitu moć manipulacije. Nismo svjensi nasušne potrebe za sobom, a ima li smisla živjeti bez sebe?

Žena, biće bez granice. Čitava vasiona. Moja stalna inspiracija. Moja borba. 

Pišem o sebi a znam da pišem o svakoj od vas. Mogu da pišem samo što osjećam. Riječi same izlaze iz mene, ne mogu ih zaustaviti a i ne želim ih sakriti. Pišem i govorim srcem. Dvije su Marijane u meni. Jedna je smjerna a druga razuzdana divljakuša koja  želi da zagrli život u svoj njegovoj punoći. Ljubavnica dana i noći.  Antifašistkinja i monarhistkinja. Moderna a duboko konzervativna. Profesorica a zapravo umjetnica koja vrišti slobodu. Jedra  a raspadam se od bola.

Sa kim odigrati svoj posljednji tango?

Dvije tako sićušne Marijane bore se jedna protiv druge a povezuje ih krvotok zapušen trombovima koji su je ne jedanput opomenuli da ima pravo na izbor one koju želi. Koliko je samo simbolike u krvotoku, njegovoj funkciji, toku, boji.. Baš kao život. Borba,  otpor, patnja, sloboda,  krv i opet bol. Taj put je pravo težak za preći ali drugi put i ne postoji. Tek pred slikom svojih roditelja, svojih predaka osjećam teskobu, kako bi to Šerbedžija maestralno odrecitovao „Tvoj način gospođe i obrazi seljanke“, čarobni  Balkan i srpski inat a sa druge strane i Kazačok i Taras Buljba i Nocturno opus 9 br..2 i „Sonetni vijenac“.  I naravno da mi je koža tesna i jedan život malo.

Najsretnija sam dok pišem , plačem, osjećam bol i volim.

Izborila sam se za obe Marijane, „more od olova i nebo od borova.“